Knjiga bogotražiteljskih zapisa

Zapisi Stijepa Mijovića Kočana pod naslovom Bože moj / Zapisi i (p)ogledi žanrovski su hibridno štivo u kojem se prepliću poezija u prozi, filozofija, teologija i esejistika. U tematskom smislu riječ je o svojevrsnoj potrazi za Bogom u formi književnih zapisa. No autor ne dopušta da ga taj okvir ograničava, već se on dotiče najrazličitijih tema i motiva, kako iz kozmičkih sfera tako i iz aktualne hrvatske i svjetske svakodnevnice, od Velikog praska do nogometa i rodne ideologije. Uostalom, ako Bog postoji, onda sve postojeće svoje postojanje Njemu duguje te je onda i govor o bilo čemu na neki način i govor o Bogu.

Što se kompozicije tiče, Mijovićevo je djelo organizirano u obliku devedeset zapisa nejednake duljine, zaokupljenih najrazličitijim pitanjima iz filozofije, teologije, kozmologije, povijesti, politike i svakodnevice, no koncentriranih oko središnje teme, koja se svaki put iznova potvrđuje zazivom »Bože moj« kojim počinje svaki zapis. Zanimljivo je u kompozicijskom smislu i to da je se svaki zapis, bez obzira na duljinu, sastoji od jedne rečenice. Ta sintaktička intervencija u tkivo teksta ima ritmičku, ali i semantičku ulogu, sugerira zaokruženost svakog zapisa kao jedinstvene misli premda su neki od tih zapisa pravi mali eseji. Svojevrsnoj semantičkoj i ritmičkoj zaokruženosti svakog zaziva bez sumnje doprinosi završetak svakog od njih uvijek istim riječima »...oduvijek i posvuda«.

Iako je raspon tema i motiva kojih se autor u ovim zapisima dotiče vrlo širok, možemo izdvojiti tri dominantna tematska kruga kojima se bavi ovi zapisi. U prvom redu to je Mijovićevo poimanje Boga, svemira, vremena i prostora, gdje se sučeljavaju različite znanstvene i teološke teorije i učenja s autorovim misaonim i intuitivnim uvidima; drugi tematski krug odnosi se na autorovo shvaćanje različitih religija i odnosa Bog – religije; treći krug tiče se nacionalnih tema, od povijesnih do aktualnih političkih, kulturnih i drugih pitanja. Svakoj od tih tema Kočan prilazi na originalan, sebi svojstven način.

Autorovo je poimanje Boga osobno i ne uklapa se kalupe i dogme koje nastoje nametnuti velike religije. S druge strane, autor na više mjesta naglašava svoju pripadnost hrvatskoj katoličkoj tradiciji, kao i uvjerenje da su organizirane religije nužne za funkcioniranje društva. Ako bismo baš htjeli preciznije odrediti autorovo shvaćanje Boga, onda bismo mogli reći da je riječ o jednoj osobnoj inačici panteizma. Ipak, koliko god smiona, iskrena i beskompromisna bila njegova potraga za Bogom, na kraju potrage od početne konstatacije da je Bog »ONO NEŠTO U SVEMU OVOMU« ne uspijeva daleko odmaknuti. Uostalom, Boga je nemoguće obuhvatiti ljudskim pojmovima, On uvijek izmiče našim definicijama.

Smisao bogotraženja jest u potrazi samoj, koja nas uči strpljivosti i skromnosti, a oni sretniji možda pronađu vjeru, no ona nije i ne može biti stvar dokazivanja, ona je uvijek dar od Boga. To usputno konstatira i sâm autor kada, prepričavajući svoj susret s pjesnikom Rajmundom Kupareom koji mu je svoje potpuno pristajanje uz vjerske dogme pokušao objasniti dosjetkom da je »doživio dogmatski udar«, kaže s mješavinom ironije i žaljenja da on »nije imao sreće doživjeti dogmatski udar«.

Iako u uvodnoj napomeni Mijović izrijekom kaže: »Zapise koji slijede ne treba držati mudroslovnim ni znanstvenim sastavcima niti suprotstavljanjima nekim teološkim spoznajama ili autorima, pa ni onda kada se ovo što zapisujem ne podudara s postojećim knjigama, vjerama i sustavima« – on, htio ili ne htio, u određenoj mjeri uspostavlja polemičan odnos prema »nekim teološkim spoznajama«, odnosno religijskim učenjima. O relaciji Bog – pojedine religije on kaže: »...zbrke i nevolje nastaju kada miješamo pojam Boga i pojam vjere, samo Bog je jedan, ni jedna vjera to nije i ne može biti, što ne znači da svoju vjeru valja napuštati; u vjeri treba ostati...« Međutim, utilitarni argument za ostajanje u vjeri obično ne poluči željene rezultate na dulje staze.

Bez polemičnog naboja nije ni autorov odnos prema aktualnoj hijerarhiji, prije svega prema sadašnjem papi Franji. Za njega Mijović Kočan kaže da »jedan dan uzima u zagovor ženomuže i mužomuže, (...) a drugi neki dan, u drugom nekom obraćanju vjernicima, progoni i ženomuže i mužomuže«, te isto tako da se »jedan dan križa prema zakonima vjere i crkve u kojoj je, voljom svojih suvjeraca, predvodnik, a drugi neki dan, u drugoj nekoj prigodi, na nekom udaljenom otoku, križa se prema zakonima onih koji tu crkvu iz dna duše mrze i ne priznaju (...) namjerno zaboravivši svetost i predanost čovjekoljublju i domoljublju dokazanoga sveca, dakle nekoga boljeg od sebe, prepušta ga mržnji i lažima tih koji osuđuju i mrze njega«. Na koga se te aluzije odnose, lako je iščitati.

Pravovjernim katolicima neće se svidjeti ni autorov stav prema svetom Petru kojega suprotstavlja Kristu: »Isus i Petar, oba dakle Judejci, danas bismo rekli da su oba bili Židovi, dva su posve različita čovjeka, Isus idealist, Petar čvrsto prizemljen...«. Petra kao utemeljitelja papinstva i tako de facto kršćanstva kao organizirane religije autor dopušta sagledati i kao »trgovca vjerom«, što su, drži on, u neku ruku i svi drugi pripadnici hijerarhijskog ustroja svih religija. Sa stanovišta kršćanske dogme dvojbeno je i Kočanovo poimanje Krista jer težište stavlja na ljudsku stranu njegove naravi.

U svojim obraćanjima Bogu, žudeći za dijalogom i ostajući u domeni monologa, Mijović Kočan ponovno pretresa klasičnu argumentaciju Tome Akvinskoga, Kristovo boštvo i čovještvo, pitanje bezgrešnog začeća, fenomen čuda i Gospinih ukazanja, fizičke teorije o postanku i naravi svemira... pri tomu se ne ustručava suprotstaviti autoritetu bilo koje vrste, znanstvene, teološke ili koje druge. Tako svoju skepsu o nastanku svemira u Velikom prasku potkrepljuje u prvom redu intuitivnim uvidom da prostor i vrijeme nemaju kraja ni početka. Hawkingovo eks­plicitno negiranje Božjeg postojanja opovrgava već citiranom tvrdnjom »da Bog postoji kao ONO NEŠTO u OVOMU SVEMU«. Slaže se s tvrdnjom da ne postoji raj, barem ne u »znanim nam danteovskim predodžbama«, no tvrdi da postoji »prenatalni raj oživjela bića«.

Dosta je pozornosti u ovim zapisima posvećeno nacionalnim temama, povijesnim i suvremenim. Premda je pesimističan glede hrvatske budućnosti (»... slično narodu kojemu rođenjem pripadam i kojemu su izumiranje i asimilacija vrlo izgledna budućnost, ako se ne dogodi neka značajna promjena u poimanju i ponašanju mojih sunarodnjaka, politički najglupljih na svijetu, kojima je uvijek blisko nešto daleko...«), autor strastveno zagovara hrvatske nacionalne interese, kritizira, ukazuje na propuste, zdvaja nad sudbinom naroda. Ponekad ga ta angažiranost toliko zanese da u ove zapise uđu i opaske naoko primjerenije novinskom komentaru nego raspravi o Bogu, no i ti se dijelovi svejedno organski uklapaju u autorov stil, temperament i pogled na svijet.

U literarnom smislu, ovi su zapisi satkani od guste ritmičke proze, prepune aforističkih izričaja i poetskih proplamsaja, što svjedoči o izvorno pjesničkom habitusu autora. Jezik ovih zapisa karakterizira pomak prema morfonološkom pravopisu (izkustvo, predočba, razpusnica, izcjelivanje i dr.), razgranata, barokna rečenica te sklonost neologizmima. U svoj tekst Stijepo Mijović Kočan funkcionalno uklapa brojne citate ili druge reference na hrvatske i inozemne autore (npr. Kranjčevića, Ujevića, Pupačića, Njegoša, Tolstoja, Kuparea i druge) kako bi potkrijepio svoje duhovne i spoznajne uvide, ali i otkrio nešto od svog literarnog ukusa i književnih preokupacija. Sve u svemu, riječ je o originalnom doprinosu recentnoj hrvatskoj književnoj produkciji, kako o pitanjima s kojima se autor hvata u koštac, tako i po njihovoj književnoj obradi.