Kako napisati knjigu nestajanja?

U svojem četvrtom romanu Ogledalo za krletku (2022.) Amir Alagić izlazi pred čitatelja s intrigantnim pitanjem u pozadini, a ono glasi: je li moguće, pa ako jest, kako napisati knjigu nestajanja utemeljenu na naoko uzgrednim događajnim krimi-zagonetanjima duboko uraslima u pripovjedačeve autofikcijske težnje, a opet izvan svih potrošenih žanrovskih ograda? Smije li se to uopće? O da, i te kako se smije, naravno, ukoliko se može – bio bi odgovor.

Gonjen unutarnjim nemirom (prema autorovim riječima: desetljećima natovarenim na vlastita pleća), odnosno, potrebom za razotkrivanjem začudnih sveza između fikcije i fakcije, pripovjedač kreće u višestruku i unaprijed izgubljenu potjeru za onim što stalno uzmiče: za ženom, za žrtvom, za gradom, za drugima, za vlastitim mikrokozmosom, napokon – za istinom. Ta se potraga odvija u okvirima memorijskih zaliha pripovjednoga subjekta, koji je svjedok protoka vremena te promatrač bitnih promjena u toponimima i ljudima, odvija se teško i polagano, s neprekidnim retrogradnim skokovima, na višeznačnim gradskim lokalitetima, koji u naratora sustavno potenciraju iracionalne konotacije, izazivaju čuđenje i nesigurnost pa i potresenost s prizvucima melankolije.

Budući da autor na neki način naizmjence piše dva romana u isti čas (jedan o izgubljenom rodnom gradu Banjaluci – drugi u alegoriji na taj grad, o sudbini utopljenice Anje Bakul) – on ih tekstualno (pa i imenom) isprepliće, oba kraka zapravo iste priče stavlja u odnos međuzavisnosti te u oba primjenjuje svakom od njih svojstvenu tehniku pripovjedne detekcije: poput policijskog istražitelja on precizno i do posljednja detalja, u mislima ali i faktički: reklo bi se – filmski, pretražuje mjesto i okolnosti nesreće, no sve se odvija u dvije desetljećima udaljene vremenske etape: od stvarnog događaja kojeg od davnine nosi u pamćenju – do obilaska istog mjesta nakon vremenskog odstojanja i svekolikih poreobrazbâ. Podjednakom istražiteljskom pozornošću bilježi globalne kao i najusitnjenije okolnosti tragičnoga čina povezujući detaljne fizikalne pojave pohranjene u sjećanju te smještajući ih u široke ali i promjenljive prostorne te vremenske okvire.

Dakle, pripovjedač je sustavno usredotočen na naoko nevažne, umalo banalne pojedinosti vezane uz predmete, ljudske pojave i naravi, potencijalne svjedoke ili sudionike globalne priče. Pritom sastavlja golemu križaljku stvarnih imena, prezimena, životopisa, društvenih kontakata i sraslosti s određenim prostorima; tako skupljenu »istražiteljsku građu« upotpunjuje sažetcima mogućih misaonih ekspertiza, ali i brzih razmišljanja i komentara te se usput poigrava vlastitom melankolijom (»Pitao sam se tražim li nešto čega više nema, ako je ičega ikad i bilo. Obilazim ljude i tjeram ih da se prisjećaju stvari kojih se ne žele i ne mogu sjećati. Ulazim im u stanove i živote, povlačim ih i gnjavim koristeći neke davne kredite zaostale još iz privremenog boravka mojih predaka u ovom gradu« (Alagić, str. 106).

Praveći inventuru prostora svog odrastanja pripovjedač svjedoči o ljudima, zgradama, ulicama, o bližim i daljim pripadnicima svoje pa i tuđih obitelji, iz različnih rakursa snima opipljiv svijet kao i svijet iza takva svijeta. Usporedo se odvijaju tri detekcije: podjednakim se žarom istražuju uzroci smrti umalo nepoznate žene (čije je ime premetnuto ime grada), ophodi gradom kulisa i duhova, tj. rodnim gradom koji je izgubio autentičnost – kao i krivudavim stazama oblikovanja vlastita identiteta, i to od dječačkih dana do problematične zrelosti. Sve se tri potrage temelje na skokovima u prošlost – prodorima čas u nepoznanicu djetinjstva, čas u zagonetku nestanka žene, »vječne djevojke« (»Kad zažmirim i zamislim ženu, ja čitav život zamišljam Anju Bakul«; str. 82), čas u nesagledljivost grada živih i mrtvih na okupu. I dok pripovjedač obilazi banjalučke prostore uz Vrbas i zaustavlja se na mjestu gdje je pronađena utopljenica, on u isti čas istražuje nepovratan prostor svog odrastanja. Sve pojave promatra kroz filtar umišljaja, sna, sjećanja i djetinje imaginacije, a skokovima u hipertrofiranu faktografiju s likovima statistima, ali i svjedocima protekla vremena – pripovjedni subjekt zapravo čisti vlastitu memoriju i time pridonosi ozračju globalne potrage za prošlošću koja mu stalno uzmiče. Na taj način nastaje emotivno nostalgičan pripovjedni ton s naglaskom na onima koji se društveno izdvajaju, koji su neprimjetna, umalo hologramska bića i lako nestaju pa ne čudi pripovjedačeva napomena »Je li Anja Bakul uopće postojala? Na kraju sam upitao« (str. 147).

Iako globalna priča »vreba« istinu ona je ne bez razloga premrežena stotinama mikro priča koje se množe i nadovezuju pa nadrastaju same sebe, no stalno se pričinjaju malim dijelovima nečeg znatno većega, nekog zamršenog svijeta društvenih sveza, pripadnosti, ovisnosti ili otuđenosti, ukratko, izmiješana i šarolika svijeta koji se zbog svoje zamršenosti više ne može rekonstruirati. Možda se baš zato dječak na kraju priče udvostručuje pa time priča postaje još nepouzdanija: prvi se dječak nakon igre skrivača u suton mirno vraća kući, u svoju svakodnevicu; drugi dječak u taj čas doživljava viziju Anje Bakul (»Bila je lijepa kao netko koga ću jednom voljeti« (str. 172) pa općinjen kreće za njom te svjedoči njezinu kraju.

Pripovjedačeva se kazivanja u ovom romanu namjerno temelje na krhotinama sjećanja i njihovoj nepouzdanosti (koja je možda i razlog da autor preskočio XX. poglavlje uz obrazloženje kako ne bi želio o sebi napisao svašta); a kao dio nostalgične igre povremeno se (katkad čak i prenaglašeno) pojavljuju autorska razmišljanja o egzistencijalnim strahovima i frustracijama, o misteriju ali i opijenošću smrću, o emocionalnim nesigurnostima, o doživljaju svijeta kao pozornice na kojoj se glumci moraju suočiti s vlastitom neslobodom poput ptice u krletki: »Napuhao je vrat, uvukao kljun pod bradu i stisnuo krila. I dalje gleda u ogledalo, ali u njemu više ne vidi ni sebe ni svoju rođenu krletku, već vanjski svijet i u tom svijetu mnogo veći kavez od njegovoga« (str. 116).

Tom pomalo (auto)sarkastičnom prispodobom o krletki i njezinu zrcalu s odrazom pripovjedačeva dječačka lika, Amir Alagić je ne samo naslovio svoju prozu, već se sličan motiv diskretno provlači kroz sve fabularne slojeve priče, bez obzira radi li se o razmišljanjima, snovima ili introspekcijama nostalgičnoga pripovjedača koji je svjestan kako ono što traži više ne postoji ili se pak radi o pukom pseudoistražiteljskom protokolu kroz koji je imenom i prezimenom prodefilirala kolona izgubljenih likova, zapuštenih gradskih veduta, davno odbačenih predmeta i socijalnih fenomena. Napokon postaje jasno kako je te pojave pregazila ista ona povijest koja je preuzela tijelo žene neprilagođene golemu i nesagledljivu svijetu i kako je o tomu valjalo napisati autentičnu knjigu nestajanja namijenjenu svima.