Jama ne imenuje ni zločince ni žrtvu – tko bi oni mogli biti

Ivan Goran Kovačić i Vladimir Nazor odlaze u partizane

Poznato je da su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovaćić pokraj sela Lijevi Štefanki u blizini Pokupskog 29. prosinca 1942. prešli na desnu obalu Kupe, a odatle u Slunj. Dragan Hazler, tada četrnaestogodišnjak, sjeća se kako su Nazor i Goran smješteni u kuću dviju učiteljica, sestara Jelene i Lucije Cindrić. Hazler bilježi da se Jelena prepirala s Nazorom predočavajući mu četničke, ali i partizanske zločine. Navodi precizno da je onda to bila kuća broj 42, a da je sada Stara cesta 7, Slunj. Za razliku od razgovorljivog Nazora taj svjedok tvrdi da Kovačić uopće nije sudjelovao u razgovoru te da je samo šutio.

»Za nekoliko dana boravka u Slunju čuo sam iz usta Ivana Gorana Kovačića samo jednu jedinu rečenicu, i to pitanje upućeno meni: ‘Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?’ Svjedok mu je to potvrdio i ispričao kako je sa svojim rođakom, prikriven, gledao mučenja i ubijanja te sakaćenja prije smrti koja je Nazoru predočavala i Jelena Cindrić, s kojom se Nazor, prosvjetar kao i ona, od ranije poznavao, bili su ‘na ti’. Nazor očito nije uvažavao što je ona govorila, NE što se tiče partizana.«

Partizani su Hazlerovim roditeljima naredili da svako jutro za Nazora i Gorana donesu dvije litre mlijeka. »Mi u Slunju kažemo mliko«, napominje Hazler.

»Susret prvog jutra bio je ovakav: Donio sam mlijeko i pozdravio s ,Dobro jutro!’ Učiteljice su jednako tako odzdravile. Nazor mi je odgovorio: ,Zdravo, druže!’, a Goran je prešutio pozdrav«.

Ovaj detalj navodim stoga što mi Hazlerovo svjedočenje djeluje vjerodostojno.

Nazor je pitao Hazlera, tada dakle dječaka, voli li narodnooslobodilačku vojsku na što je dječak odgovorio da ne voli rat. Nazor mu je objašnjavao kako je narodnooslobodilački rat pravedan i poželjan jer se bori za slobodu. Hazler je tada to prešutio, a kasnije napisao kako je on tu slobodu vidio i doživljavao kao strahovladu, mučenje i ubijanje ljudi koji nisu »plesali onako kako su oni svirali«. Taj kronik je u dvorani građanske škole u Slunju izgovorio već napisani mu kratak pozdravni govor kao »drug omladinac«: »Ponosan narod i narodna vojska Slunja grada i Korduna, sretni smo što te pozdravljamo, naš veliki pjesniče Nazor Vladimire!« Gorana se ne spominje.

Nakon Slunja gdje su ostali do pravoslavnog Božića 8. siječnja 1943. Nazor i Goran su se razdvojili. Kako i zašto, o tomu ne nalazim nešto jasno zapisano. Međutim, Goran Miloradović u napomenutom znanstvenom radu ističe kako je Nazor bio jako važan za partizane. Zapisano je i ima o tomu dosta detalja, kako su ga čuvali kao zjenicu oka i kako je njegov odlazak među njih destabilizirao »ustašku državu«.

Nasuprot tomu, ni u »ustaškoj državi« ni u partizanima Goran Kovačić nije bio važan. Poslan je u istočnu Bosnu kao običan borac. Namjerno tamo, takvo nešto u tadašnjim i tamošnjim okolnostima ne može biti slučajno. Nazor se, čini se, nije zauzeo za Gorana, da ostane uza nj. Odmah po prelasku Kupe i odlasku u partizane započeo je pisati svoj ciklus »Pjesme partizanke« među kojima je prva »Čamac na kupi«, a jedna od kasnijih »Titov ‘Naprijed’«.

Kako je u svemu slijedio Nazora, duhovno i u stopu doslovno, sve dok ih partizani nisu razdvojili, a zaključiti je i kasnije, i Goran je možda već u Slunju, gdje svjedoci navode da je »nešto zapisivao«, napisao nekoliko pjesama pohvale partizanima. No, prema njihovu sadržaju, vjerojatnije je da su sve nastale kasnije, ali, dakako – prije njegova smaknuća četničkom rukom 12. srpnja te iste 1943. godine.

Osim što kod toga neposrednog svjedoka Hazlera shvaćamo da su »četničko-partizanski zločini u Slunju i okolici inspiracija za poemu Jama«, osobno bih radije rekao »moguća inspiracija«, jer je Goran četnike ranije itekako dobro poznavao i pisao o njima, čak s mržnjom. Moguće da je tu već započeo i pisanje Jame, ali za to ne nalazim potvrde.

Kako je nastalo Goranovo proljeće

Godinama se pitam kako je i gdje je Ivan Goran Kovačić mogao vidjeti »ustaške zločine« koje, svi su tako tvrdili, deskribira u Jami. Svi srpski izvori, sve školske čitanke, sve književnopovijesne bilješke, bez iznimke, pa zapravo i Miloradovićev znanstveni rad, inače majstorski napisan i temeljit, s obiljem navedene literature, tvrde da je IGK u Jami »opisao ustaške zločine« ističući tragičnu činjenicu – da su ga ubili četnici. Sjajan primjer za razvitak »bratstva i jedinstva« u Titovoj državi, zaključiti je iz Milardovićeva znanstvenog rada. I za stvaranje mita, i o toj državi, i o tomu ratnom zločinu.

Od osnovne škole pa dalje slušao sam i čitao o tomu, prihvaćao sam to i usvajao te sam na početku studija, potkraj 1959. ili početkom 1960., kao član Studentskog kulturno-umjetničkog društva »Ivan Goran Kovačić« na nekom sastanku u Studentskom centru »voditelju kulture« Marku Damjanoviću, ako dobro pamtim prezime, predložio da se o datumu pjesnikova rođenja, 21. ožujka, upriliči okupljanje pjesnika u Zagrebu i Lukovdolu i zasnuje pjesnička nagrada s Goranovim imenom. Damjanović, koji je bio čovjek tada još Komunističke partije, a moguće i Udbe, oduševljeno je prihvatio taj moj prijedlog, pa je 1964. »Goranovo proljeće« javno objavljeno i u Vjesniku, a okupljanje u Lukovdolu bilo je za sve »jugoslavenske pjesnike«. U početku sam i sam tamo odlazio. Jednom i nakon uspostave Republike Hrvatske, izrekavši tada satiru u kojoj na sva tri hrvatska narječja parodiram poznatu satiričnu pjesmu Françoisa Vilona »Budi svirac, rimozborac«, u kojoj kažem i ča i kaj i što se može tako nisko pasti »sve zbog ono malo vlasti«.

Sjećam se da je kolega Boris Maruna, po povratku iz emigracije i on tamo, bio začuđen tom satirom, tim više jer je napisana »još u socijalizmu«, što mi je i rekao. To je bio moj zadnji, a svakako i posljednji boravak na »Goranovu proljeću«. Da je »Goranovo proljeće« moja zamisao nitko se više i ne sjeća, a i nije bilo nikada javno obznanjivano. O »Goranovu proljeću« snimio sam i polusatni dokumentarni film za tadašnju TV-Zagreb.

Za vrijeme mojega u socijalizmu zadnjeg boravka u Lukovdolu, odlučio sam odvojiti se i prošetati selom. Pred jednom kućom vidio sam nekog seljaka, prišao mu i predstavio se da sam sudionik »Goranova proljeća«. »A, opet širite laži!«, rekao mi je taj nakon što me je prezrivo odmjerio od glave do pete i ostavio me zbunjena, udaljivši se prema svojoj kući. To mi je dalo misliti i o sebi i o Goranu i o »Goranovu« proljeću i o Jami.

Prikaz četničkih zločina u Slunju

Dragan Hazler u napomenutom djelu tvrdi: »Srbi su uveli protiv Hrvata strategiju kleveta, laži i osudu« (b. aut., str. 153). To je istina. Svoje zločine bez iznimke pripisuju drugima, a osobito »ustašama«. Ne svi Srbi, dakako, nego četnici i ideolozi velike Srbije na teritorijima okolnih naroda.

»Četnički zločini« inače, koliko sam uspio vidjeti na internetu (uvid 9. ožujka o. g.), bilježe se samo u »drugom svjetskom ratu«, gdje se napominju brojni zločini u Hrvatskoj, ali i »četnički masakri i masovni zločini u Srbiji«. Čitam da su »djecu klali u kolijevci« .

Napomenuti Dragan Hazler piše »Srpsko fašističko četništvo u hrvatskomu mjestu Slunju«. Navodi imena onih koji su bili »četnički vođe«: »Dmitar Dragaš, Dušan Vitas i Đuro Vojnović«. »Za vrijeme mira, oružje, streljivo i druge ratne potrepštine su stizale u četničko skladište iz Srbije, a za vrijeme rata oružje i streljivo dopremali su Talijani u to četničko fašističko skladište«.

Hazler ove i ovdje četničke zločine ne odvaja od partizanskih te donosi i ovo: »Među zarobljenim nesretnicima našao se i oružnik Ante Grdić (inače i pjesnik!) kojeg su partizanke strijeljale na Ivšić brdu u Slunju 1943. Nije to bilo obično strijeljanje, nego su ga četničko partizanske zločinke, dakako Srpkinje, rezale živoga na komade i pri tom pucale u njega. Tu je raskomadan ostao ležati do drugog dana, kad su ga njegovi roditelji odvezli u Rakovicu i sahranili...«

Taj autor bilježi više sličnih slučajeva, ali i to da pjesma »Na Kordunu grob do groba« nema spomena Srba pa je nepotrebno dokazivati da to nije srpska pjesma, tim više što se pjevala na melodiju budnice ustaške crne legije: »Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana«.

(Opaska: U kasnu jesen 1991., ili je to bilo početkom 1992., prijavio sam se nekoj putničkoj agenciji koja je organizirala posjet Bleiburgu. Išao sam sâm vidjeti to, inkognito. Agencija me smjestila u autobus koji je došao iz Karlovca, pokupiti nas tri-četiri, meni nepoznata putnika iz Zagreba. Krenuli smo navečer kasno i vozili se bez svjetala, sve do slovenske granice; ne znam kako je vozač uspijevao razaznavati cestu. Navodim to stoga što smo bili ne samo u mraku i u autobusu iz kojeg su se vidjele u blizini ispaljene rakete tadašnjih pobunjenih Srba iz tzv. Republike Srpske. Bili smo pod paljbom. U autobusu su se orile ustaške pjesme. Karlovački sastav putnika bio je očito ustaški, a ja sam tada shvatio da sve partizanske pjesme koje sam ranije čuo imaju i svoju ustašku inačicu kao i napomenuta »Evo zore evo dana evo čete partizana«... Za mene je to bilo posve novo i neočekivano saznanje.)

Sličnost zločina u srpskim narodnim pjesmama i onoga u Jami

»V.S. Karadžić bilježi kako muž polako nevjernu ženu živu spaljuje, ona gori od kose do prstiju dok ne izgori, a muž joj to sve mirno promatra.« Srpski despot Vuk Branković: »Poreza joj one bijele dojke, / a preturi one bijele ruke,/ pa kroz dojke ruke preturio, / izvadi joj one oči crne (b. aut.) pa ih zabi u zlatne jagluke«.

Za sve što akademik Josip Pečarić navodi u nekoj svojoj ranijoj polemici, donosi i potvrdu: »Srpske narodne pjesme« Vuka Karadžića, također »Srpske narodne pjesme« B. Stojanovića iz 1869., »srpske pjesme« iz 1867. – ukratko svugdje je naveden izvor. Nije teško pretpostaviti da je s tim pjesmama mogao biti upoznat i IGK.

Sakaćenje ljudi tako da im se živima vade oči može se naći jedino u tim srpskim narodnim pjesmama i u četničkim zločinima. Ne mogu tvrditi da su one posve izvorne i da nemaju uzor negdje u mogućoj literaturi ili u običajima Osmanlija, srpskih porobljivača. Marko Kraljević i drugi likovi iz tih pjesama turski su vazali i nije nemoguće da oponašaju svoje gospodare.

Evo još jednoga primjera vađenja oči u srpskim narodnim pjesmama:

U pjesmi »Sestra Leke Kapetana« Marko Kraljević nakon što ga je ta sestra »pogrdila«; »Za ruku dofati đevojku, ostar pinjal vadi od pojasa, te joj / desnu odsiječe ruku,/ odsiječe joj ruku do ramena,/ desnu ruku dade u lijevu, a pinjalom oči izvadio«...)

»Vrhunac divljaštva nalazimo u pjesmi gdje se iz osvete i pakosti kolju i peku čeljad i njihovo meso daje jesti drugima«, navodi Pečarić u narečenoj polemici koju skidam s e-poruke (20.1.2022.). Sličnost tih i takvih sakaćenja vađenjem oči živima i onih koje se deskribiraju u JAMI očita je (b. aut.).

Prikazi sakaćenja žrtve u Jami

U prvih pet pjevanja Jame IGK opisuje vađenje oči živoj žrtvi.

»Sa sretnim vidom iz očinjih jama; / Od kaplja dana bijesni oganj pali / Krvavu zjenu u mozgu ko ranu / Moje su oči zgasle na mom dlanu« (1. pjevanje).

»Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške / Dijelili, vatrom podigli me silom i svima redom probadali uške« (2. pjevanje).

»U duplja dat ćemo vam žere / Da progledate! Vi ćorave mačke! / Zareži pijan koljač kao zvjere / I slijepcu nožem odcijepi lice / Od uha što se zaljulja vrh žice« (3. pjevanje).

»Kad prva žrtva počela da krklja,/ Čuh meki udar, i mesnata vreća / Padaše dugo. Znao sam: u grkljan / Dolazi prvi ubod, među pleća drugi...« (4. pjevanje).

»O, vidio sam, vidio sve bolje, / Ko da su natrag stavljene mi oči; / I bijelu kožu, i nož koji kolje...« (5. pjevanje).

Jesu li ovi opisi pjesnička mašta i Goranova izmišljotina ili ih je negdje mogao vidjeti, o tomu čuti ili pročitati pa prema tomu deskribirati zločince pred jamom?

Prikazi ustaških zločina od 1941. do 1945.

Na internetu (uvidom 7. ožujka 2023.) navedeni su brojni ustaški zločini, stotine njih, podrobno, ponegdje paušalno (»preko 6000 pobijenih«), mnogo puta ponavljaju se iste fraze, sve već poznate iz velikosrpskih i četničkih izvora. Među tim zločinima često se spominje klanje i bacanje u jame. Koliko je u tim navodima istine, meni je nemoguće išta o tomu reći.

Međutim, čitao sam da se pred nekom »Šaranovom jamom«, pred kojom se, nad tobožnjim u nju pobacanim Srbima, svake godine okuplja hrvatska državna vrhuška (ne sva, dakako) i pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj (ne svi, dakako), samo oni koje predvodi onaj kojega je Ivo Josipović, dok je bio predsjednik Hrvatske nazvao »etnobiznismenom«. I sadašnjim de facto vladarom Hrvatske. Uvidom u tu jamu zaključeno je da u njoj nema nikakvih, čak ni životinjskih kosti (!?). Ne sjećam se da je to ikada negdje demantirano!? Kao ni etnobiznis ni očita podvala i »širenje laži«, kako reče onaj lukovdolski seljak.

U ovom slučaju, nije nastao skandal! Ni slova o tomu nisam vidio u novinama koje novčano pomaže hrvatska državna vlast ili čiji su vlasnici strani kapitalisti ili moćne grupacije. Ali televizija je (HRT i druge) prikazivala »sjećanja na ustaške zločine«. Ustaški zločini su, koliko mogu imati uvida, jer nisam povjesnik, čak ni pratitelj povijesti književnosti, svi su izvođeni ili strijeljanjem, što se držalo »časnom smrti« ili vješanjem, što je bilo ponižavajuće i »nečasno«. Drugačijih ustaških zločina osim onih iz srpskih izvora, posebno nekih brojčano manjih, ali u javnosti glasnijih i prisutnijih manjinskih Srba u Hrvatskoj, nisam zapazio.

(I Isusova je smrt na križu koji je bio rimska »sprava za mučenje« također izvedena kao »nečasna«, s gledišta tadašnjih vladara Jeruzalemom i rimskih okupatora!)

Goranov odnos prema velikosrpskim zapostavljanjima hrvatskih književnika

Prije rata, a i u ratu, Ivan Goran Kovačić je bio član Hrvatske seljačke stranke. U jednoj polemici, u Hrvatskoj reviji, u listopadu 1939., Goran Kovačić tvrdi kako je neki Pero Valić, sastavljač neke Jugoslavenske književne antologije, umanjio važnost hrvatskih autora, a hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića predstavio samo kao »velikog kipara«, izostavivši njegovu hrvatsku nacionalnu pripadnost.

Ta polemika se svodi na sljedeće: »I. G. Kovačić tvrdi kao za sigurno da postoji hrvatska posebnost i posebnost hrvatskog naroda (b. aut)... Ja u to ne verujem!« tvrdi Pero Valić. IGK mu odgovara: »Ja samo tvrdim da je Valić i kao Jugoslaven samo Srbin, da je velikosrbin« (...) »Ne priznaje posebnost hrvatskog naroda« (Hazler, str. 138.-151.).

Ta se njihova polemika ništa ne razlikuje od današnjih hrvatsko-srpskih sudaranja oko jezika i književnosti. Uzorak je uvijek isti: hrvatski autori dokazuju istinitost svojih navoda redanjem činjenica, dok su srpski odgovori naprosto prešućivanje svega toga i paušalne optužbe i podvale, kao ona nedavna predsjednika srpske paradržave u BiH Milorada Dodika kako je u Jasenovcu »pobijeno 700.000 Srba«. I sve to čitalačke i slušalačke duše upiju, ne znajući da postoji »i druga strana medalje« i neka posve drugačija istina. Koja nije laž zamotana u istinu. Semper idem!

Takvom strategijom, velikosrbi su uspjeli i Srbe drugdje u tolikoj mjeri zagaditi mržnjom prema Hrvatima tako da su, nakon neke pobjede hrvatske nogometne vrste na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, u Banjaluci preko noći porazbijani svi izlozi hrvatskih vlasnika trgovina (!?). To je moje sjećanje na tadašnje novine.

Goranov odnos prema četnicima

Goranov odnos prema četnicima iskazivan je u više njegovih mahom satiričnih pjesama. Ivan Goran Kovačić otvoreno izražava mržnju prema četnicima: »Mrzimo vas, hulje, mrzimo krvnici vi, pljačkaške rulje«. To ide tako daleko da i sam pjesnik u stihovima zagovara zločin, makar tek u mašti: »Pobješnjele kuje / crijeva ću vam lizat / muhe zukavice i smrdljivi crvi osvetu će množit u crnoj vam krvi (...)/ smrdežima vašim punili bi pluća/ za pobjede nove nova nadahnuća.«

U satiričnoj rugalici »O teško je četnik biti« nalazimo sintagmu/stih »ustaša nek Srba kolje« stavljenu u četnička usta: »Treba malo dobre volje, / Zaboravit krv zarana/ Ustaša nek Srba kolje,/ A mi ćemo muslimana./ Isti jad u istoj koži/ S okupatorom nas složi/ (»okupatorom« odnosi se na talijanske fašiste ranije napomenute u toj pjesmi/rugalici, s kojima se četnici udružuju, op. aut.) / To su naše tajne niti,/ O, teško je četnik biti«.

To je jedino mjesto gdje sam uočio da IGK spominje ustaše. Nikakva drugog odnosa prema njima ili njihovim zločinima nisam našao u njegovim pjesmama. No, možda negdje i postoji? Premda ništa na to ne upućuje.

Hazler međutim svjedoči: »Prije ubijanja ovih posve nedužnih ljudi (navedena su sva njihova imena, op. aut.) izvršenoga u Dolini Nikole Neralića usred bijela dana četničko-partizanske ubojice su strašno mučili žrtve, što je ustanovljeno kasnije pri ekshumaciji istih. Primjerice, posve nedužnom čovjeku, inače hotelijeru, Slavku Kovačeviću, naživo su skidali kožu. Drugim žrtvama su sjekli udove i organe: iskopali oči, rezali jezik, ušesa, nos« (b. aut.)...

To se odvijalo baš onako kako je satkana i Jama Ivana Gorana Kovačića. Tamo gdje je smaknut, IGK se predstavljao kao »Petar Kovačević«. Kovačević? Ima li tu nečeg podsvjesnog ili čak namjernog da se predstavi baš prezimenom žrtve kojoj su četnici živom gulili kožu, a onima uza nj »iskopali oči, rezali jezik, ušesa, nos?! Zanimljiv detalj, vrlo zanimljiv.

Goranov odnos prema partizanima

Ivan Goran Kovačić je ne samo oduševljen Nazorom, e da bi i sam bio velik i značajan pjesnik, nego se trudi što više nahvaliti Komunističku partiju i partizane: »Tako stiže smrt fašista,/ Kada gora munjom plane, / Kako šuma cvjeta lista, / da zagrli partizane. // Legla orla, vučje staze, / Silna brda, uske klance, / Partizanske čete gaze / Fašističke lomeć lance«. U istoj pjesmi je i ova strofa: »A kad rujno jutro grane / Iznad naših tihih sela, / Gosti narod partizane / Jelom svojih skromnih zdjela.«

(Ovo je idealističko ili socrealističko viđenje IGK posve izvan realnosti. Ja sam 1943. godine samo trogodišnjak i ništa još ne pamtim. Ali 1945.,/ 46. i 47. pamtim sve: Partizani su u trojkama od kuće do kuće otimali sve što su mogli oteti, pri tom pretežno hranu. Ali i satove, novac... Sjećam se da je moj otac na vlastitom imanju oko dvjesto metara od rodne kuće zakopao dvije vreće krumpira u takozvani trap, prekrivši ga granjem da ga partizani ne pronađu, premda je i sam već bio mobiliziran u partizane. Naime, obiteljima bi partizani ostavili jedva malo krumpira i svega drugog od čega se nije moglo preživjeti i bili smo gladni. Sjećam se doslovne nestašice kruha i vlastite gladi. Čupao sam mladi luk u vrtu i jeo ga bez kruha. Vadio repu, nemajući čim drugo, čistio je travom i grizao... Partizanski otimači svakoga komu bi oduzeli hranu natjerivali su da potpiše kako je to »dobrovoljno predano narodnooslobodilačkoj vojsci« ili »narodnoj armiji«.)

Nije naodmet u istom kontekstu prisjetiti se Goranove ode »Komunističkoj partiji«: »Izreći zanosno tvoje veliko ime. // Ti činiš da svaki malen postaje velik«.

Kako je i gdje Goran mogao vidjeti ustaške zločine ili čuti o njima

Ustaške zločine, preciznije, odmazde za kraljevsko-jugoslavenski teror nad hrvatskim narodom, osim 1941. vješanja na periferiji Zagreba, Goran nije imao gdje vidjeti, usuprot beziznimnim navodima svih srpskih izvora, a kasnije i nekih drugih, da je upravo »ustaške zločine opisao u Jami«. Spominje ih jedino u već navedenoj rugalici četnicima, ali prenoseći tobožnje četničke riječi. Dok je bio u partizanima to se već samim time nije moglo dogoditi – da vidi negdje »ustaška klanja«. (Sintagmom koju u pjesmi »O teško je četnik biti« čak izruguje!)

Dosta neočekivano za jednoga pripadnika Hrvatske seljačke stranke, Kovačić se oduševljava partizanima i Komunističkom partijom. (Navodno i republikancima u španjolskom građanskom ratu!?) To moguće ne bi bilo tako da Kovačić nije u svemu slijedio Nazora. I u mislima i u djelima i u konkretnom prianjanju uza nj, kao lupar ili priljepak uz morsku stijenu, te odlaskom s njim u partizane. Moglo bi se doista reći: »Kud Nazor, tud i ja!«

Nije mu to trebalo, naime, da i sam postane velik pjesnik, jer je to već bio u nekim svojim i pripovijetkama i pjesmama, kao što je na primjer »Beli most«. No, koliko je to bilo priznato?! Ni blizu Nazorovoj slavi. Nazor, poput onih ranijih Anti Paveliću, piše pohvale i partizanima i Komunističkoj partiji, a Goran ga u tomu slijedi.

Budući da je, za razliku od Nazora, kojega su partizani mazili i pazili kao zjenicu oka i koji piše »Drug Tito jaše na čelu kolone...« – Goran je običan partizanski vojak, anonimno upućen u istočnu Bosnu. To je, dakako, moralo biti prema nečijoj naredbi. (Kosti mu se, navodno, nalaze u zajedničkoj grobnici s oko tisuću i pol drugih u »Petoj ofanzivi« pobijenih partizanskih boraca, manje-više sve Hrvata, pretežno Dalmatinaca.)

Znači, Goran, neznačajni partizanski pješadinac, nije potreban ni Nazoru, koji ga nije zadržao uza se, ima drugih koji ga slave i uzdižu, a ni partizanima, sve dok nije ubijen. Tada im je i takav bio itekako potreban za mit koji će uslijediti u ime »bratstva i jedinstva«...

Goran, dakle, ne jaši ni na čemu, ni na komu, pješak je, ali tomu pjeva pohvalu. »Partizani! Naše noge / Ne potiče ,pasta šuta’ /, One lete krilom sloge / Planinama našeg puta«. U tim planinama nema ustaških zločina, ne može ih tu ni biti. To djeluje samoživotopisno, kao i ovo: »Jednom nogom kod Bihaća / iz Zagreba on je stao, / drugom Crnu Goru laća, / i u Sandžak on je pao« (Partizanske noge). Nalazimo tu i ove stihove o partizanskoj nozi: »Ona preko Prenja gazi, / I Ljubinu prekorači - / Bježi četnik po toj stazi, / da ga hod naš ne zakvači«.

Kao HSS-ovac Goran piše za ovu temu znakovit naslov: »Oči Stjepana Radića«. I tu se jasno zrcali zločin iz kasnije Jame: »O blage zaklane oči, (b. aut.) iskopane krvavom rukom (...) pognute glave div malenom Hrvatskom kroči / Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči«.

Odnos pjesme Garište i poeme Jama

Kada govorimo o Jami, nije naodmet ni idila koju Goran, kao što vidimo oduševljen Komunističkom partijom, svime čime i Nazor, vidi u sjećanju žrtve u 10. pjevanju. U njemu IGK ili doslovno ili jedva malo izmijenjeno prenosi kvatrine iz svoje pjesme Garište: »Gdje je mala sreća, bljesak stakla / Tiha škripa vrata iz vrtića dah/ Gospodaru lešu istog pakla, / Ti ne znaš radost, užas, bol ni strah«.

»Gdje je mala sreća, bljesak stakla, / lastavičje gnijezdo iz vrtića dah / Gdje je kucaj zipke što se makla, / I na traku sunca zlatni kućni prah« (Jama).

Naglašava se idiličnim kvatrinama (iz Garišta), a tragičnim sestinama, suprotnost idile doma i strahote groznog ratnog zločina.

Takvih doslovno prenesenih ili djelomično izmijenjenih stihova ima u svim kvatrinama 10. pjevanja prije završnih sestina u kojima se veličaju partizani: »Oćutjeh na čelu meku ruku žene; sladak glas začuh: ,Partizani, druže!’ (»Zdravo, druže!«, pozdravlja Nazor četrnaestogodišnjaka koji mu poželi »Dobro jutro!«)

I dalje: »Muke su ti osvećene!« A u predzadnjoj strofi: »Nemam/ Zjenice da vas vidim i nemam moći, / a htio bih, tugo! – s vama u boj poći«.

Te u završetku poeme: »Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka, / kao narod silna ko sunce visoka«. Patetika te sestine i toga završnog stiha djeluje kao da prepjevava Nazorove »Pjesme partizanke«. Sve to pripada socrealizmu kao poetičkom i ideološkom diskursu, dakako.

Razne tvrdnje o Goranovoj smrti

Četnici »čiste teren« i ubijaju iza Pete ofanzive preživjele partizane. »Fočansko selo Vrbnica sa oko 150 stanovnika. Pored Gorana i Sima u njemu se oporavlja još dvadesetak zaostalih partizana. Iako imaju jatake i simpatizere, nije lako u Vrbnici tih dana. Predstavljanje pod drugim imenom, život u okolnim šumama i pećinama, stalne kontrole sela od strane četnika«. Ivan Lajtman piše: »Unatoč upozorenjima Sima Miloševića i Ilije Mališa, Goran je jednog dana prošao kroz ‘ničiju zemlju’, do mjesta na kojem je za vrijeme bitke na Sutjesci zakopao svoje rukopise. Kada se vratio s rukopisima bio je presretan«.

Prema oficijelnoj, dugo važećoj verziji, Goran i Simo su ubijeni u istom danu. Prema drugoj, kojom se Goran Miloradović bavi u svom radu ‘Tri groba jednog pjesnika’, figurira još jedna verzija pjesnikova tragičnoga kraja. Prema svjedočenjima, koja Miloradović navodi u svom radu, tih junskih dana u Vrbnicu navraća četnički kapetan Drašković, komandant Drinskog korpusa. Pokušava dr. Miloševića nagovoriti da pređe kod njih i da liječi njegove ranjene borce. (Znači, četnici i partizani se viđaju, razgovaraju, ali tko ne želi biti četnik, ubiju ga. Jednako tako postupali su i partizani s onima koji nisu htjeli u njihove redove; op. smk.). Možda u tom času nešto znači zemljačka linija, ili prosto, potreba za doktorom u ratnim uvjetima? Drašković je iz Kotora, a Milošević iz Herceg Novog. Vjerojatno su se i osobno poznavali, možda iz škole ili kotorske bolnice. Milošević je poznat i cijenjen. U razgovorima s Draškovićem, koji ga servilno oslovljava »gospodine doktore«, Milošević svaki put odbija ponudu.

Miloradović iznosi još neke detalje, kako su se za vrijeme boravka u Vrbnici predstavljali pod drugim imenima, Simo kao Jovan Petković, a Goran kao Petar Kovačević. Međutim, Goran se Draškoviću u jednom trenutku predstavlja pravim imenom, na šta je on, navodno, odreagirao riječima: »A, ustaša! Vidi ti njega!« Milošević je pokušao da ga zaštiti riječima: »On je Hrvat koji se sa Srbima bori protiv ustaškog režima«.

Goran je 12. jula 1943. pogubljen, na livadi Crkovišta, gdje se održavao četnički sabor. Kapetan Drašković je naredio da se strijeljaju dva partizana iz Ključa, poručnik Borislav Boro Blagojević, komandir »leteće čete«, kome je kapetan nadređen, s dvojicom strijelja i Kovačića, na što mu je Drašković, nakon vijesti o egzekuciji, navodno, rekao: »Niste trebali«. Prema ovoj verziji dr. Milošević je ubijen s još jednim partizanom, između sela Vojnovići i Belani, dva dana poslije Kovačića.

»Koliko je ova verzija tačna, niko ne može da potvrdi. Ubijeni su obojica od strane četnika. Da li od metka ili noža, u istom danu ili u razmaku od nekoliko dana, svejedno je. Šta je tačno, možda se nikada neće saznati. Mrtvi su i ubijeni i ubice. Blagojević je stradao pod nepoznatim okolnostima u Briselu 1975. godine. Da li je ostavio svjedočanstvo, nije poznato. Umjesto Gorana, nastavlja da živi mit. A mit je nemoguće popraviti, kao ni smrt, čak i kada se ukažu nepobitne činjenice. Mit je uvijek u prednosti.« (Miraš Martinović, u navedenoj e-poruci, tekst nisam kroatizirao, poštujem autora i njegov crnogorski jezik.)

Istina je da je o Goranovoj smrti kasnije nastao mit koji je partizanima i kasnijoj socijalističkoj Jugoslaviji bio vrlo podoban i često ponavljan. Premda nisu ubijeni ni istoga dana ni na istomu mjestu, namjerno se naglašavalo druženje Gorana Kovačića, hrvatskog pjesnika i crnogorskoga liječnika Sima Miloševića. Ima, znači, više tumačenja Goranove smrti, a u svakome tumačenju, kako i Miloradović naglašava, Goran Kovačić je ubijen kao partizan. Da se tako stvori mit o »bratstvu i jedinstvu«: ustaše i četnici su bez iznimke zločinci, a partizani spašavaju žrtvu. Temelji toga mita tako su čvrsto postavljeni. Oda je to tada staljinističkim »oslobodiocima«.

S obzirom na ono »A, ustaša!« imam razloga baš i ne vjerovati da je Goran ubijen isključivo kao partizan. Uvjeren sam čak da je ono »ustaša« bio ne samo dodatni, nego moguće i glavni razlog da ga četnik Blagojević bilo zakolje ili usmrti metkom. Da i nije bio partizan, njegovom ubojici je dostatno da je »ustaša«. Onu neku dvojicu partizana ubio je prema naredbi, a Gorana im je navodno samoinicijativno pridodao »iz ćeifa«, i kao ustašu?!

Sjećanja iz osobnog života, a u vezi s ovom temom

U vezi s time i s onim »A, ustaša!« imam jedno osobno iskustvo.

Naime, jedne godine, kasnih šezdesetih ili ranih sedamdesetih, zatekao sam se, kao urednik prosvjetnog tjednika na izložbi pedagoških pomagala Didacta koja je te godine bila u Bruxellesu. Budući da sam znao da u tom gradu Boro Blagojević, Goranov ubojica, ima svoj restoran, kanio sam vidjeti gdje je to i kako to izgleda. No, kolega Ante Bežen, moj suurednik i ja, jutro pred odlazak iz Bruxellesa, išli smo najprije potražiti skulpturu znamenitog dječaka na tamošnjem trgu Manneken Pis. Tlocrt grada nismo imali, a ulice su bile prazne.

Ipak su nam se približavala dva vremešnija gospodina, oba s polucilindrima, u odijelima s kravatama, dakle gospodski odjeveni, u laganoj šetnji. Zaustavio sam ih i zamolio da nam pokažu put do tamo kamo idemo. Ljubazno su nam pomogli, a onda na francuskom upitali odakle smo. Budući da kolega Bežen nije znao francuski, u istome trenutku kada je jedan od te gospode zaustio to svoje pitanje, ja sam zaustio; »Ante!«, želeći Beženu prenijeti što sam saznao. Čim sam izgovorio ime »Ante«, lica te gospode su se smrkla, a onaj koji je pitao odakle smo sada je glasno opsovao: »A, u p... materinu!« Taj čas užurbano su otišli. Ime »Ante« za njih je očito bilo isto što i crvena krpa za španjolske bikove.

Nismo imali koga pitati gdje je gostionica ubojice Ivana Gorana Kovačića. Ne bismo ni saznali jer nismo znali naziv toga restorana. Uostalom, one koje bismo tamo mogli naći već smo susreli! Na ovomu mjestu iznijet ću još jedno osobno zapažanje.

Kada su tijekom Domovinskog rata, ili još uoči njega, u Beogradu bili neki prosvjedi protiv Miloševića, grupica nadobudnih mladih Zagrepčana pohrlila je tamo da im u tomu pomogne. Beogradski prosvjednici dočekali su ih uzvikom: »Bravo, ustaše!«

Ovdje treba zapisati i to da u povodu svoje osamdesete godine života Ludwig Bauer, naš znameniti romanopisac, u opsežnom razgovoru za časopis Republika navodi kako je u postratnoj Jugoslaviji trebalo, zapravo, skrivati njemačku nacionalnost, jer je zavladalo potvaranje: »Nijemac = nacist = zločinac«.

Slijedeći to Lujino izjednačavanje, dodao sam svoje na osnovama vlastitih iskustava i ovoga što sada zapisujem: »Hrvat = ustaša = zločinac«! Zato mislim da ono »A, ustaša« toga četnika Draškovića prije Goranova smaknuća ima itekako značenja u njegovoj egzekuciji.

Zaključak i odgovor na naslovno pitanje

Zaključno, mogu tvrditi da nigdje nisam uspio pronaći kako ustaše svoje protivnike, komuniste ili pobunjenike protiv Nezavisne Države Hrvatske, sakate prije nego ih bacaju u jame. Niti samo bacanje u jame, kao ustaški zločin, nisam pronašao, osim u srpskoj propagandnoj mašineriji koja, kao što je svima nama poznato, vlastite zločine i njihove načine prenosi na ustaše.

Da su partizani, kao i četnici ili četnici preobučeni u partizane, osobito nakon Titove amnestije 1945., bacali žive ljude u jame i sakatili nevine žrtve, osim ovdje navedenoga svjedoči i Huda Jama u Sloveniji, i Jazovka na planini Plešivica, i tenkovski rovovi oko Maribora »najvećeg stratišta Hrvata«, kako u istoimenoj knjizi tvrdi i dokumentima dokazuje autor joj Roman Leljak. Partizanske fojbe u Istri također su dokazani partizanski zločin, imaju i međunarodni odjek. Jamā u koje su partizanski staljinisti bacali zarobljenike, bez ikakvih suđenja, bilo žive bilo već mrtve nevine žrtve, ima navodno više od tisuću, najviše u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i u Sloveniji.

Jednu sam, osim kod mjesnog stanovništva anonimnu, i ja pohodio. Do Grubine jame u šumi Međuvođe odveo me moj ljubazni domaćin gospodin Ante Jozo Ramić iz Generalskog Stola. Prema broju teretnih ili stočnih vagona kojima su partizani zarobljenike 1945. tu dovozili iz logora Dubovac kraj Karlovca i prema njihovoj učestalosti, mještani su zaključili da je u tu jamu pobacano »više stotina zarobljenika«. Ni jednomu se nije sudilo. Dovoljna je bila »partijska odluka«. Jesu li ih žive bacali u tu jamu ili su ih prethodno mučili i sakatili ili ubijali, ne može se znati. Vjerojatno »nisu uzalud trošili metke«?!

Ivan Goran Kovačić, živeći u Zagrebu, sigurno jest vidio i doživio ustaške zločine, odnosno osvete, kako i rekoh, za kraljevsko-jugoslavenski teror nad hrvatskim narodom, bilo komunista, bilo Srba – pobunjenika protiv Nezavisne Države Hrvatske, ali to su bila vješanja i strijeljanja. Ni u Jasenovcu nisu nađene potvrde u istraživanjima takozvanih revizionista (Igor Vukić) da se ikoga ubijalo nožem. Strijeljanje je, nakon suđenja, za pripadnost komunistima ili pokušaje bježanja, bilo časna smrt osuđenog, a vješanje nečasna.

Koliko je Ivan Goran Kovačić poznavao srpske narodne pjesme u kojima se žive osobe sakate, kojima se živima vade oči, također se ne može znati. Ali vjerojatnost postoji. Moguće je da je Goran znao ono što se prepričavalo u književničkim krugovima: za izrugivanje pretjeranih četničkih izmišljanja hiperboliziranom satirom o vađenju oči maloj djeci kojom je pjesnik Viktor Vida u Zagrebu neke pijane noći naglašavao mitomanske izmišljotine i očite sotonske i jezive podvale. No, velikosrbi su brže-bolje tu sprdnju uzeli »zdravo za gotovo«, kao da se to doista i dogodilo. I to se pretvorilo u podvalu. Traje ta podvala sve do današnjih dana.

Iz velikosrbskih izvora stalno se stvara i širi patološka mržnja prema Hrvatima. To nije tek ludilo, nego i smišljena strategija porobljavanja okolnih zemalja. Da je ikada javno rečeno da je u Jami opisan četnički zločin, onaj mit koji je temelj »bratstva i jedinstva« bio bi u najmanju ruku poljuljan. Ili čak nemoguć.

No, Jugoslavije kao države na zemljopisnoj karti više nema, premda je u briselsko-srbsko-hrvatskoj koalicijskoj aktualnoj vlasti itekako ima, ali pod nazivom »regija/region«. Zagreb je ponovno rasadnik jugoslavenstva, odnosno regionalizma, kao što je i ranije bio. Južnoslavjanstvo se, zatim i jugoslavenstvo u Zagrebu i začelo i rodilo. Umjesto moguće dobrosusjedske suradnje, danas se oživljava kao protuhrvatska djelatnost. Kao potkapanje hrvatske države. Zanesenjaka, kakav je bio i Ivan Goran Kovačić, ma koliko da je bio nacionalno ili naprosto zdravorazumski svjestan – među Hrvatima nikad ne nedostaje.

Čini mi se najvjerojatnijim da je Ivan Goran Kovačić u otklonu od svakog pa i od ustaškog osvetničkog i od četničkog programatskog i dijaboličnog zločina, koji je u Jami eksplicite deskribiran, želio izbaviti sebe (žrtvu!) te je u priklanjanju Nazoru i partizanima/komunistima, tada staljinistima, tražio utočište. U još i gorim i neusporedivo brojnijim partizanskim zločinima od onih od kojih se uklanjao i partizanima priklanjao.

Uvjeren je bio, kao i mnogi drugi iz zajedničke grobnice nakon Pete ofenzive, da je na pravom putu: »Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka/ kao narod silna ko sunce visoka«. (»Mi imamo dva junačka sina/ druga Tita i druga Staljina«, to je bila ta pjesma; pjevala se sve do 1948.; slušao sam je i još je pamtim. Nakon toga je slijedio Goli otok.)

Usuprot upadanju u zamku »povijesne zbiljnosti« laži i obmane, usuprot i socrealističkom pristupu temi, Jama Ivana Gorana Kovačića je jedinstveno, veliko i humano književno djelo, na ponos hrvatskom pjesništvu.*

* Za ovu prigodu pribavio sam i pregledao:

1. Sabrana djela I. G. Kovačića, četvrta knjiga, ur. Dragutin Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1983.
2. I. G. Kovačić: Izabrane pjesme/Jama, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.
3. Dragan Hazler: Sveonako naopako, Dokumenti i svjedočanstva, Koprivnica, 2013.
4. Miraš Martinović: Goran i Simo, viđenje Goranove smrti u e-pismu posebno za ovaj kolokvij; Smrt je moje svjetlo i moja tama, predavanje iz prosinca 2018.
5. Miraš Martinović: Manifest svake pravedne smrti, o 78. godini pogibelji I.G. Kovačića, dnevnik Vijesti, Podgorica, srpanj 2021.
6. Goran Miloradović: Tri groba jednog pjesnika, izvorni znanstveni članak; Intelektualci u ratu, Zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti 2011., uredili Drago Roksandić i Ivana Cvijović Javorina, Filozofski fakultet, Zagreb, 2012.
7. Igor Vukić: Radni logor Jasenovac, Naklada Pavičić, Zagreb 2018.
8. Citati sakaćenja iz srpskih narodnih pjesma iz neke polemike akademika Josipa Pečarića, Internet, uvid 20. siječnja 2023.
9. Sjećanja iz osobnog života, a u vezi s ovom temom.

(Zagreb, 14. ožujka 2023.)