Jama – izlazak na svjetlo Ivana Gorana Kovačića

Novi modernitet hrvatskoga pjesništva počeo još prije Drugog svjetskog rata Crvenim konjem Jure Kaštelana, u ratu Jamom Ivana Gorana Kovačića, i odmah poslije rata Zorama i vihorima Vesne Parun. Primijetio je to i Dalibor Cvitan, koji kaže da se u ovome slučaju »radilo o dva ili čak i više moderniteta«, ako pod modernitetom, pored estetskog, mislimo i na politički odnos prema tradiciji. Jer, kako kaže Herbert Marcuse, u umjetnosti pored kognitivne funkcije postoji i politički element koji je »protivnički stav umjetnosti spram postojećeg«.1)

Dakle, Jama Ivana Gorana Kovačića pisana je upravo s izrazitim »protivničkim stavom umjetnosti spram postojećeg« i s jasnim odnosom prema tradiciji. Pisana je u duhu danteovske harmonije, naslonjena na mitološki i simbolički leksik, energijom ispunjenom težnjom prema savršenosti; s distancom prema filozofsko-egzistencijalnom i političkom mišljenu, na izrazitom tragu pasionskog pjevanja s kozmičkim zazivima sentimenta i zbilje. Goran govori o rascjepu svijeta, o novom i starom u tome svijetu, kreće se između etičkog i estetičkog, gdje mu sadržaj uvjetuje oblik, zapravo postaju jedno, što je u doba i na mjestu gdje je poema pisana bilo doslovno protivno shvaćanju onih s kojima se nalazio, koji su uspostavljajući agitscenu rušili kanone, tražeći socijalni izraz i živi, realni govor gologa čovjeka.

Iako je svako umjetničko djelo izraz ne samo autora nego i svjedočanstvo vremena svoga nastanka, pozicioniranje Jame i Ivana Gorana Kovačića isključivo u kontekstu njegove ratne epizode i inzistiranjem na toj činjenici (poglavito kad se tvrdi da je u pitanju govor »o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda«)2), iz vida gubimo primarni transcendentalni subjektivitet ovog pjevanja, ali i istinu o onome što je sve Goran kao haesesovac pisao prije odlaska u partizane, s uzorom kršćanske tradicije3), da bi se Jama javila »kao sinteza i potvrda životnog i stvaralačkog pjesnikova puta«.4) Uzvišen sklad ovog pjevanja, autentičnost i samosvojnost govora živog s nadnaravnim, kozmička kristalizacija ljudske patnje, metafora s liturgijskom snagom hvale svjetlosti (»ko narod silna, ko sunce visoka«), datost ovog pjevanja doista čini transcendentalnim, jer poezija usuprot doslovnom sjedinjenu zbiljskoga života autora i njegova autentična pjeva, konačno, nadilazi objektivitet i postaje sam spoznajni čin. Ne naziremo li to isto i u ranoj pjesmi »Moj grob« (»U planini mrkoj nek mi bude hum, / Nad njim urlik vuka, crnih grana šum«). Isto u pjesmi »Oči Stjepana Radića«, poslije mučkog Radićevog ubojstva u beogradskoj skupštini, nailazimo na ove Goranove stihove (»O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom«), i dalje (»... div malenom Hrvatskom kroči / Noseć na grubom dlanu blage zaklane oči«). Nije li već to bila radna skica za Jamu!?

Po svemu pjesnik Jame nije više samo tvorac jedinstvenog pjesničkog izraza, već je i prorok, izabranik, onaj koji navještava buduća zbivanja, prenosi Božju poruku, poeta vates. U istom kontekstu naše znanje ne može razjasniti činjenicu kako to da su Gorana četnici zvjerski ubili negdje oko Foče, gdje je dvije godine prije smrti postavljen za ravnatelja pošte. Na pitanja bez odgovora, javlja se magična pjesnikova aura koja nedvosmisleno živi i danas. Gotovo teološki, Ivan Goran Kovačić u sjećanju hrvatskih, i pjesnika drugih književnosti, izrasta u Orfeja, koji se sa svojom čarolijom spustio u sam mračni ljudski ponor, pjevajući Suncu uzvišeno i vidovito, blizak magiji i kozmogoniji, tako je postao i pjesnik o kojemu se pjeva.5)

Pjesnik je doživio sudbinu svog pjevanja. Uzvišenost ljepote pjevanja, potvrđena je zbiljom monstruoznog zločina po diktatu zvjerske mašte. Zanimljivo, isti je zločin, na isti način i s istim rukopisom, kao i nad pjesnikom, ponovljen nad bleiburškim žrtvama i na krvavom Križnom putu, jednoj od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Je li istina da se apokalipsa povijesti ponavlja ili je možemo pripisati danteovskoj vidovitosti, koja Goranu u mističnome zanosu postaje uzorom i inspiracijom? Naime, Jure Kaštelan, koji je Gorana poznavao, kao što mu je bio poznat i sam proces nastanka Jame, donosi istinu kako je Goran »u povijesnim i životno presudnim trenucima stvaralački razgovarao s Danteom«, s pravom uspoređujući Goranovu Jamu s Danteovim Paklom nalazeći pritom više analogija.6)

Dante, pa tako i teme ljubavi i zločina, svjetlosti i mraka, sukoba i patnji, traženje puta, Goranu su urođene od njegovih prvih književnih početaka. I zadnji Goranov tekst napisan i objavljen 1942. godine7), prije odlaska s Vladimirom Nazorom (kao simpatizer Hrvatske seljačke stranke i politike Stjepana Radića) u partizane, govori o Danteu, što je očito bila neka vrst prethodne pripreme za Jamu. Goran već tad piše: »Sadržaj Pakla najbliži je čitaocu, jer je on najviše zemaljski, pa ga mnogi i drže najdubljim i najboljim dijelom Komedije«. Goran će, istina, sići u jamu, ali iz nje i izići, uskrsnućem uzdižući himnu pobjede vjere. Gorana je tama odvela u svjetlost. Zločinački mrak kroz ljubav čudesnom snagom putom prolivene krvi izrasta u svjetlost (»Krv je moje svjetlo i moja tama«). Slijepac vidi, jer je izišao u Raj, ukazao se put izlaza u istinu. Dubinom značenja može se govoriti o kristološkoj himni (»A silno svjetlo, ko stotine zvona / Sa zvonika bijelih, u pameti / Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona, / Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli!«).

Na simboličkoj razini kristološki broj nalazimo već u godini rođenja Ivana Gorana Kovačića (1913.) i godini tragične smrti (1943.). Obje godine završavaju brojem tri, dakle dvije trojke koje čine 33, a pjesnik svoj život završava u 30. godini života. I u datumima rođenja i smrti imamo brojke 2 i 1, odnosno 1 i 2, dakle, trojku! Simbolički, sveta Lucija koja u kršćanskoj ikonografiji drži oči na dlanu (dominantna Kovačićeva slika iz Jame!) svetkuje se 13. dana 12. mjeseca, u dijelu godine kada je noć najtamnija. U slučaju Jame ove brojke i simboli dobivaju na važnosti. U njima se susrećemo s numerološki temeljnim brojem, brojem jedinstva svjetlosti. Brojem koji tvori unutrašnju prirodu duhovnog reda spojenu s disanjem. Metaforom sjedinjenja neba i zemlje, sa »čovječjim sinom neba i zemlje«8), s njegovim »sudioništvom u nevidljivu svijetu«, s krvlju kao materijom koja se preobražava u svjetlo, mijenja smisao, i osvjetljava zločin, ali ga konačno i ispire. Vodimo li se pojmom kršćanskog puta, Gorana ćemo vidjeti u Jami u tri stanja i tri tajnovita principa ljudske pojavnosti, kao žrtvu, mrtva i uskrsla, stanja u kojima se utjelovljuju mač, ljubav i Riječ, gdje sve polazi od mjere svijeta i vremena, njihove ljepote, kalvarije i psihološke podloge.

Misterij Jame isto se tako može odčitati i preko njezinih deset pjevanja. Zašto deset i je li to slučajno? Nije ako znamo kakva je složena cjelina ova poema, koja se uvećava čitanjem, neprestano nas vodeći krugom svog obzora. Riječ je o broju dovršenosti, broju koji podjednako izražava i smrt i život, dvojnost bića, slike i predodžbe, istom mjerom oduzimajući koliko i dodajući, gdje nas istodobno forma i sadržaj na jedinstven način dovode do univerzalnog stvaranja. I pjesnički ciklusi su, dakle, u službi simbola i metaforike putem kojih proničemo u poetsku temu. Goran će se i sâm u već spomenutom tekstu »Dante Alighieri« baviti brojevima u Božanstvenoj komediji, koju će ubrojiti u »tri najveća djela svjetske književnosti svih vremena«, kazavši dalje da se ona »dijeli u tri dijela«, navodeći kako »svaki dio ima 33 pjevanja«, zaključivši na kraju da je Komedija pisana u kiticama »po tri stiha«, »iznosi ravno sto pjevanja«. Danteova skladba svakako mu je bila primjerom pisanja Jame, kao i onda kad hrvatski pjesnik kreće »samostalnom vizijom«.9)

Simbolički Jama može značiti rupu u zemlji, grob, podzemlje, bunar, podrum, sve ono izopačeno, mračno, skriveno, što izaziva potiskivanje, borbu tijela i duha, pa i stvarnost pretvorenu u pakao, poglavito u doba rata. Još od antičkoga doba ratnici poginuli u borbi ili oni koji su žrtvovani, odlaze u podzemlje, u Had, i od tamo gdje su zlostavljani ne izlaze više. Ali, Goran izlazi iz Tartara, on nije njegova konačna žrtva, oslobađa se čudovišta i demona, pa kao izabranik, odlazi u susret svjetlosti (»Široka svjetlost, kao božji znaci, / Okupala me«), on se vraća, jer uskrsava (»O vidio sam, vidio sve bolje, / Ko da su natrag stavljene mi oči«). U Jami se tako ogleda i nebo, vraćena je tajna (unutarnjeg) vida. Jama se doista treba tumačiti kroz simbole i metafore, mitologiju o kojoj će spoznaju produbiti s Vladimirom Nazorom. Moglo bi se zaključiti da je Goranova poema jedno putovanje koje nadilazi sebe, jer vidovitosti pripada osvjetljenje prijeđenoga puta.

Deset pjevanja Jame vidimo kao sintezu podzemlja, zemlje i neba, ili zemlje, vode i zraka, kao u kakvom bunaru, koji nije ništa drugo do jama, poput one na kojoj se zaustavio Mojsije nalazeći u njoj »izvor svjetlosti«, kao što je Isus žeđao nad istim izvorom znanim kao Jakovljev bunar. Ivan Goran Kovačić, kao neposredni sudionik rata, simpatizer političkih ideja Stjepana Radića, poznajući stanja i stvari na sukobljenim stranama, u Jami otkriva skrivenu istinu tako što iz nje izlazi gol, na isti način rješavajući i problem svoje pjesničke imaginacije. Veliko je i ontološko značenje ovog pjevanja čije slike namah uspostavljaju komunikaciju jer izravno govore o ljudskom biću i pitanju njegova postojanja.

Osobno sam, ako to išta znači, bio u spilji u kojoj je završeno pisanje Jame, pa tako došao do zaključka kako bi se Jamu moglo tumačiti i fenomenološki, kao prostor, zaklon ili utočište u kojem pjesnik pronalazi svoj stvaralački mir. Dok je vani bjesnila ratna oluja, pjesnik je na osnovi činjenica koje su se zbivale u svijetu, promišljao njihovu istinu i bitak čovjeka u povijesnom kontekstu, analizirajući samu bit stvari. Nešto slično kao što je Picasso slikao »Guernicu«, kao najsnažniji antiratni simbol dvadesetoga stoljeća. I kod Picassa, kao i kod Gorana, u mraku i svemu što je crno, dominira aura svjetla, »u ispruženoj ruci s lampom koju nosi djevojka«, kao i u »motivu koji je nastao spajanjem oka i svjetlosnih zraka iz žarulje«10), iznad konjske glave.

Ako jamu tumačimo kao spilju, odnosno rupu, onda znamo da nas unutra čeka neizvjesnost, mrak i muka, prostor koji dezorijentira, ali i prostor u kojemu se na tragu daleke i nepoznate svjetlosti otvara »put prirodnog rođenja ideja«.11) Spilja je prostor koji oživljava prošlost, konkretnu stvarnost i mitsku tradiciju, u spilji su u suglasju i vatra i voda, sjećanja i mašta koja nam usmjeravaju mišljenje prema produbljivanju stvarnosti i pitanjima zbilje. Krajnost Goranovih pjesničkih slikâ (koje postaju zbiljnost), na neki način, ukazala mi se baš u spilji u kojoj je Jama (bar dijelom) napisana. Možda se to dogodilo i zato što u djelokrugu »izdubljene zemlje snovi nemaju granica«.12) U spilji (jami), vidio sam, kao i u pjesmi, nema izmjena svjetla i mraka, oni ovdje zajedno trajno prebivaju (»Krv je moje svjetlo i moja tama«), vrijeme je komprimirano (»Korak po korak pošli smo; stali opet: / Krkljanje, udar, pad i opet korak«), samo je stalno pitanje odakle dolazi svjetlost (»Bijela strijela u prsi mi sinu, / Crna me šinu s plaćî. U dubinu«). Kod podzemnih sila nikad ništa nije konačno (»Svijest munjom blisne, kada žena vrisne« ), bašlarovski kazano čovjek koji izlazi iz jame novo je biće (»I prvi puta sva životna snaga / nad leševima stala da se skuplja«), »sretan u govoru, dakle nesretan u stvarnosti«.13)

U duhu kršćanskog nauka Ivan Goran Kovačić u Jami sukobljava svjetlost i tamu, govori o suprotnosti neba i pakla, pjesnik ne gubi svjetlost baš u pjevanjima kad gubi oči, ne gubi vid, a kad ga se baca u jamu poistovjećuje se sa životom (»Da sad tek živim, makar možda mrijem«), poentirajući pjevom slobodi, »suncu visokom«. – »Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka, / Ko narod silna, ko sunce visoka«). A što je drugo Bog do li svjetlo – život vječni! Sanjin Sorel će primijetiti kako Goran »u svom apokaliptičko-vizionarskom diskurzu (osobito su prožeti njime VI., VII., VIII. i IX. pjevanje) uvodi kršćanske elemente koji su u njegovoj poeziji prisutni još od samih početaka (Angeli su zišli..., Na badnu večer, Crikva na bregu, Na Sesvete...).«14) Naći ćemo u Jami i snažne odjeke teksta poznatog u Starom zavjetu, u odlomku kad Bog Mojsiju otkriva zakone (Izlazak 21: 24.), kad pjesnik sluti »Osvetu!«

I dalje ćemo se zadržati na svjetlosti koja je ovdje ključni i simbol i metafora, a kod Gorana, mogli bismo ustvrditi, da je riječ o mističnoj, uskrsnoj svjetlosti, jer bi drukčija svjetlost sama po sebi bila bezoblična. Svjetlost kakva nam se nudi u Jami kao svjetlo spoznaje »prije strašne noći«, »bolno svjetlo« kao svjetlo duha, svjetlo koje je »sinulo u zoru«, kao »žar« prosvjetljenja, »silno svjetlo« koje je Riječ, zapravo »stotine zvona«, svjetlost srca, ljubavi i vjere dok je »ukočen ko propet« (»Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli«, ili »Silno svjetlo bez ijedne sjene«), svjetlost prostora (»Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!«), zavičajna svjetlost (»Svjetlo ko majčino mlijeko«), i »jasan sjaj« kad »misli se skupe«, jutarnja svjetlost koja je »sinula u zoru«, kao i »bljesak sunca« (ili konačno, »bljesak munjevita noža«), u Jami je komplementarna s tamom, bez koje svjetlosti i ne bi bilo, kao ni njihove naizmjeničnosti. Po Mircea Eliadu povijest se najpotpunije ostvaruje u mraku, u mračnim razdobljima, pa tako od ljudske razine dolazimo do razine kozmičke svjetlosti (»Na dlanu oči zrakama se smiju«). Konačno, svjetlost i tama su jednake u naravi, pa će i neki kršćanski svetci »prodrijeti u božansku tamu«,15) kako je to ranije učinio Mojsije. Riječ svjetlost u kombinaciji s nekim drugim riječima, kao metafora, može upućivati na više načina djelovanja, prirodno, duhovno, božansko, sunčano, jer je Bog svjetlost, to je Božja riječ. Isto je i sa simboličkim značenjem zavisno od leksičkog konteksta.

Moglo bi se zaključiti da je Ivan Goran Kovačić svoju Jamu pisao polazeći od spoznaje kako je Isus, kao i njegovi učenici svjetlost svijeta, svjetlost doma, kolibe i kuće s betlehemskim sjajem (»Gdje je vretena zuj, miris hljeba, / Što s domaćim šturkom slavi život blag; / Gdje su okna s komadićkom neba, / Tiha škripa vratȃ, sveti kućni prag«). A znano je da oni kod kojih postoji iskra božanske svjetlosti čine sve kako bi se »uništila vlast tijela«16). Nije li kod Gorana u pitanju gotovo doslovni slučaj? Ne mogavši naći svjetlost ni na jednoj od trenutno sukobljenih i ponuđenih strana, pjesnik je pribjegao snažnom pjevu o svjetlu i mraku, u doba za koje kažu da muze šute. Da i mudri Rimljani griješe, pokazuje slučaj Goranove Jame, a u novije doba i Kaverne Tomislava Domovića koje na sličan način pjevaju o Domovinskom ratu. Domović, konačno kao ratnik, obraća se Goranu kao bratu, kličući »Istok samo suncem mogu dodirivati«. Pjesnik je, dakle, kao sjeme bačen u jamu, u zemlju, u tamu, iz čega je nikla nova biljka, nova svjetlost, novi plod, poezija koja je svjetlost duha, ona koja »samo suncem može dodirivati«. U svakom od mogućih teoretskih tumačenja, pa i samoga smisla nastanka i postojanja ove poeme, Ivan Goran Kovačić iz Jame izlazi na uskrsnu svjetlost. Nastupa novo doba, kako on i završava svoju poemu, imenujući ga tek »Svetom Slobodom«.

____________________
1) Dalibor Cvitan: Mobilistički naturalizam i egzistencijalni humanizam u pjesništvu Milivoja Slavičeka (Zgranut pred Zlom), Mladost, Zagreb, 1978., str. 91.

2) Zdenko Lešić: Ivan Goran Kovačić (Marko Ristić, Jama), Zavod za znanost i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1984., str. 133-135. – »Tema Jame su ustaški pokolji, jeziva mučenja kojima ustaše podvrgavaju svoje žrtve, kopanje očiju, probadanje ušiju, provlačenje žica kroz probodene uši, bičevanje, klanje, bacanje mrtvih i živih tela u jamu, polivanje tih tela krečem... Sva ta groza izražena je u ovoj poemi u svoj svojoj punoj jezivosti kao doživljaj same žrtve koja govori u prvom licu, kao njeno trpljenje.« Zdenko Lešić, u Uvodu svoje knjige potvrdit će tu tezu Marka Ristića, dodajući kako je Goran ipak »pao od zločinačke ruke podjednako bezumnog četničkog nacionalizma« (str. 7).

3) Zdenko Lešić: Ivan Goran Kovačić (Ivo Frangeš, Goranova lirika), Zavod za znanost i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1984., str. 120-125. – »...želimo ukazati kako Jama nije logičan ali usamljen plod jedne borbene poetske vizije. Ne, ona je vrhunac jednog pogleda na bit života čovjekova, njegove patnje i njegove borbe za ostvarenje uvjeta u kojima neće biti ni nasilja ni straha: straha, tog najpouzdanijeg vjesnika zla i nečovještva«.

4) Jure Kaštelan: Goran i Dante (Studije i ogledi); Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000., str. 392.

5) Tomislav Marijan Bilosnić: Primjer ljudskog postupka, značenja i vrijednosti postojanja« (Život i djelo Ivana Gorana Kovačića, Zbornik radova, Nacionalna i sveučilišna biblioteka / Globus / SKUD Ivan Goran Kovačić – Goranovo proljeće), Zagreb, 1989., str. 221, 223.

6) Jure Kaštelan: Studije i ogledi (Goran i Dante), Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000., str. 388-401.

7) Ivan Goran Kovačić: Dante Alighieri (Enciklopedijski zbornik Radost i znanje, knjiga I., Zagreb, 1942., str. 395-398.

8) J. Chevalier – A. Gheerbrant: Riječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., str. 709-712.

9) Jure Kaštelan: Goran i Dante (Studije i ogledi); Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2000., str. 394.

10) https://hr.wikipedia.org/wiki/Guernica_(Picasso)

11) J. Chevalier – A. Gheerbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., str. 571.

12) Gaston Bachelard: Poetika prostora, Ceses, Zagreb, 2000., str. 39.

13) Gaston Bachelard: Poetika prostora, Ceses, Zagreb, 2000., str. 39.

14) Sanjin Sorel: Predgovor (Ivan Goran Kovačić: Ni na nebu ni na zemlji), Carmen Croaticum 1 – 100, Vinkovci, 2007., str. 7.

15) J. Chevalier – A. Gheerbrant: Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., str. 669.

16) J. Chevalier – A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1983., str. 667-671.