Ivan Goran Kovačić između ideologije i empatije

Marulić, Gundulić, Mažuranić, Šenoa, Kranjčević, Matoš, Polić Kamov, Ujević, Krleža, Goran...to je popis imena iz uvoda Frangešovoj književnoj povjesnici1) (dodan je alternativno kao, današnjim bi se rječnikom kazalo, politički korektno ime, s obzirom na njegovu pripadnost kanonu, Kačić Miošić, i to u zagradi).2) Povjesnik ne krije da su njegovi kriteriji elitistički i, shodno tome, isključivi, a donekle i implicitno polemični spram Barčeve floskule o »veličini malenih«, ili možda neizravno nastoje i opravdati velikog Frangešova prethodnika u njegovoj nespretnoj želji da alimentira bavljenje hrvatskom nacionalnom književnošću, po sebi minornoj na europskoj književnoj karti, sa svega nekoliko imena, a možda bi bilo točnije reći, naslova gotovo zalutalih u europsku književnu geografiju. Toj minornosti pridonijela su najmanje tri čimbenika: provincijalna bahatost, kompleks krležijanskih naivnih klerika iz barbarskih provincija i neodgovorna nebriga glede kvalitetna prevođenja reprezentativnih djela nacionalne književne baštine.

Prvospomenuti čimbenik računa da je vrijednost metafizički samodostatna kategorija, pa će se ona i u našem slučaju do profinjena čitatelja na Manhattanu jednako kao i do swahili govornika u predgrađu Embua probiti mističnom snagom vlastite izvrsnosti. Drugi drži da smo književnoestetski toliko irelevantni da je bolje i ne pokušati se promovirati izvan granica Sutle i Une ili u boljem slučaju pokušati to bojažljivo uraditi onkraj Une i eventualno Drine. Treći spada u posebnu kategoriju hrvatskog satrapizma o kome bi vrijedilo pisati obimnu sociopsihološku studiju koja bi na stotine stranice pokušala odgonetnuti mistični fenomen odustanka od sebe samih, što Hrvatska uporno gaji na političkom polju, a kolateralna žrtva je i kultura, književnost posebno, ionako već u startu opterećena problemom malog jezika.

S drugom rečenicom Frangešova uvoda dalo bi se i trebalo polemizirati, budući da književnost ne tvore samo kanonska djela, nego povjesnički obuhvat mora uvrstiti svekoliku književnu proizvodnju, koliko je to moguće, inače se sve svodi na onu promašenu i prepotentnu Krležinu o svega desetak solidnih naslova u hrvatskoj dopreporodnoj literaturi. Naravno da je zadatak književne povjesnice i uspostava kanona, ali se on ne može konstruirati bez suodnosa s onim što bismo nazvali »književnom periferijom«. Prva rečenica na početku Proslova opravdava povjesnikov postupak: »Ovaj prikaz hrvatske književnosti nastoji objasniti osnovne sile pokretnice koje su ravnale njenim razvitkom i ocijeniti umjetničke rezultate tog procesa«.3)

U te sile pokretnice pripada i Ivan Goran Kovačić. Frangeš na više mjesta spominje njegov identitetski osjećaj, domoljublje. Logično, u prvi plan povjesnikovih osvrta, ne zanemarujući ostale dijelove opusa, navlastito afirmirajući ga i kao književnoga kritika4), izbija čuvena Goranova velepjesan, najcjelovitijom definicijom o njoj uopće napisanoj: »Odmah za njima, u času kad su zbivanja što su ih Balade naviještale okrutna zbilja, javlja se Goranova Jama, štokavska poema, oplemenjena Gundulićem i Mažuranićem, ponesena Krležom i tradicionalnim duhom hrvatske književnosti, moderna i tradicionalna, još jedan dokaz o smislu i zadaći poezije na udesnim povijesnim prekretnicama«.5) U poglavlju posvećenom književniku, središnje mjesto i opet zauzima pjesničko remek-djelo, korelirano njegovom esejistikom, ali je dotaknuta i proza, naglašena njena mitska zavičajnost i povezanost s prirodom te najbitnije izražajno sredstvo Gorana prozaika: personifikacija kojom se oživljava priroda, neživo izražava živim.6) Zanimljivo i točno, ne lučeći prozni od pjesničkog izraza, Frangeš Kovačićeva implicitnog auktora imenuje lirskim subjektom.7)

Kao i Frangeš, naglašava Dubravko Jelčić Goranovu slutnju skore smrti.8) Skeptičniji spram njega, Jelčić Goranovoj prozi, slično kao i najpoznatijoj poemi, spočitava sputavanje talenta »jezičnim i stilskim konstrukcijama: birao je neobične riječi, kovao neologizme, zgušnjavao misli u napregnute slike i metafore, da bi mu rečenica bila što neobičnija«.9) I dok se Frangeš oslanja na tradiciju stilističke škole i desanktisovski postupak pisanja književnosti o književnosti, Jelčić svoj interpretacijski instrumentarij mjestimice opterećuje ideološkim predilekcijama, tumačeći i pjesnikovu ideologiju iz vizure antikomunizma. Nesumnjivo je da poetski pamflet Mrzimo vas! i oda Komunističkoj partiji jesu impregnirani pretjeranim simpatijama spram komunističke organizacije kao nositelja borbe protiv fašizma, ali je problematično Goranov antifašizam tumačiti isključivo kao podilaženje projugoslavenskom i protuhrvatskom komunizmu, implicitno izjednačujući svaki komunizam s antihrvatstvom.

Goran nije znao ni saznao kako izgleda komunistička praksa, kao što nije mogao poznavati ni tezu najboljeg poznavatelja marksističke ideologije Kołakowskog da praksa svakoga komunizma završava u staljinizmu, odnosno da je neizbježno posljednja postaja boljševičkog socijalizma logor. Isključivošću na tragu frankovačke interpretacije starčevićanstva upadamo, paradoksno, u zamku boljševičkog misaonog modela koji sve ono što se cijeni suprotnim mišljenjem nastoji zatrti ili barem persiflažom obezvrijediti. Isticati partizanštinu kao Goranov iznenađujući zaokret, a taj zaokret apodiktički tretirati negativnim, znači previdjeti drugu stranu povijesne medalje koja je u Goranu eventualno izazvala revolt, kao što ga je prethodno revoltirala i brutalnost srpskih žandara u Probuđenim djedovima, noveli duboko prožetoj ideologijom kao platformom otporu zlu, koju Jelčić opravdano cijeni najhrvatskijom i neopravdano najkarakterističnijom Goranovom novelom. Ideološki intonirane prosudbe bude sumnju u objektivnost ocjene Jame kao pjesničkog djela neujednačene vrijednosti.10)

Zastanimo načas nad pojmom ideologije. U odnosu na niževrijednosnu konotaciju pojma ideologije, artikuliranu Napoleonom, koju prihvaćaju Marx i Engels i filozofski obrazlažu kao sustav lažnih ideja koje su odraz svijesti vladajuće klase radi održavanja njene vlasti11), istodobno odbijajući vlastitu interpretaciju ideologije priznati ideologijom, za razliku od kasnog Barthesa koji sumnja u mogućnost »da denotativni značenjski sloj tekstova bude slobodan od ideologije«12), pa spoznajā da je nemoguće razlikovati denotaciju i konotaciju, čime se, zapravo, ukida mogućnost objektivnog diskursa ili priznaje potencijalna subjektivnost svakog diskursa, kojim se osvještenjem otvara put svojevrsnoj semiotičkoj toleranciji, priklonio bih se Teunu van Dijku. On zastupa uravnoteženu definiciju ideologije kao osnove društvenih predodžbi koje dijele pripadnici neke skupine.13)

U književnoj aksiologiji teško je ponekad razlučiti prosudbu od predrasude, a gotovo nemoguće ovjeroviti bezvremenski objektivno vrjednovanje. Van Dijkova teza računa s ideologijom kao legitimnim kontekstom društvenih zbivanja te je dobro polazište za povijesna sagledavanja složena odnosa teksta, njegova vrjednovanja te konteksta i jednoga i drugog. Frangeš je izbjegao neposredan pritisak vlastita društvenoga konteksta uokvirivši svoj postupak tradicionalnom imanentnom književnopovijesnom podvrstom koju Perina Meić definira odvojkom književnopovijesne prakse »koja se književnošću bavi prvenstveno kao umjetničkom strukturom«.14) Nazočnost ideologije u njega je neeksplicitna i svedena na vandijskovski neizbježan minimum.

Dubravko Jelčić je tezu »o korelativnosti i uvjetovanosti književnog stvaranja i društvenog, političkog, socijalnog i kulturnog života«15) opteretio ideologijskom prosudbom Goranova djela, uporno tragajući za estetskim manama tamo gdje je želio dokazati svoj mehanički pojednostavljen odnos između ideologije i estetike. Ako je državni socijalizam i instrumentalizirao Gorana, Jelčić ga ponovno instrumentalizira težeći prokazati taj sustav, pri čemu je najviše stradalo Goranovo pjesništvo, nešto manje njegova proza.

I o pjesništvu i o prozi i cjelokupnu opusu objektivno je u svojoj obimnoj povjesnici prosudio Slobodan Prosperov Novak, točno primjećujući Goranovu bliskost idejama Hrvatske seljačke stranke. On posve demontira jelčićevsku ideologičnost, ne bježeći od empatijskog sagledavanja književnikove biografije: »U Gorana je bila jedna velika vrlina, koja je u teškim danima Drugoga svjetskog rata dobila posebnu vrijednost. Nisu Ivana Gorana Kovačića ni hrabrost, ni želja da bude mučenik, ni sljepilo, ni destruktivnost uveli u partizanski pokret. On je u partizane pošao jer je imao samo jednu potrebu, jer je imao potrebu da razumije zlo. U njegovo vrijeme bila je to i jedina vrlina koja je preostala ljudima«.16)

Također, objektivno je Goranov opus, kako pjesnički, tako i prozni, sagledao Vlatko Pavletić te ćemo njime i završiti ovaj kratak pregled najrelevantnijih i najkarakterističnijih književnopovijesnih uvida u piščevo djelo. Dobro opisavši pripovjedalaštvo, naglasivši da je Goran svoje majstorstvo iskazao i u prozama, problematizirao je središnji kompleks procédéa – istovrsnost stila i jezika u pjesništvu i prozi, pri čemu je »eliptičnost i zgusnutost njegova stila primjerenija stihovima nego narativnim rečenicama u novelama, a metaforičnost i govorenje slikama bijahu učinkovitiji kao pjesnički nego kao pripovjedački književni postupak. Naime, u naročitim slučajevima, koncentracija metafora i usporedaba pridonosi poetizaciji proznoga teksta, pod uvjetom da je prati odgovarajući intenzivni ritam«.17)

Tim je stilom Goran mahom prikazivao nesmiljenu bijedu hrvatskoga sela, tek lateralno dotičući kompleks grada, kao u pripovijesti Vlak harmonika. Njegov seljak, izrabljen, izgladnio, u traljama, prozebao, ponižen, kao da je literarni korelat studije HSS-ovca Rudolfa Bičanića Kako živi narod, čije jedno poglavlje počinje: »Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju vlastitog kreveta«.18) Stoga se i bolesna siromašica iz Goranove priče koja pada »u postelju« čini tek običajnom pripovjedalačkom figurom. Bičanić podcrtava drasticizam seljačkog života: »Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ono izgleda sasvim drugačije, kad ga postavljaju makar i najljevičarskiji gradjani, i kad ga postavljaju seljaci«.19) Goran, i sam dijete sela, odlučio je biti glasom tih obespravljenih, najprezrenijih. Siromah Jačica Šafran, dirljivi primitivac Franina, Jura Grešnik, Tuna Čoban, Toma Vračun, likovi su čije sudbine, zahvaljujući neskrivenoj simpatiji implicitnog auktora, dijelom i izražajnim sredstvima eksplicitnog, upravo potiču čitateljevo sažaljenje.

Postoji još jedna bitna, dosad neuočena komponenta Goranove proze. Ona antropološka, frajevska, žirarovska. Frye bi već i Jačicu Šafrana, donekle i Franinu Brdara, definirao pharmakosom,20) Girard21) barem potencijalno jednodušnom žrtvom, ne zbog njihova socijalnog statusa, nego zbog načina kako se spram njih odnosi kolektiv kome istodobno pripadaju i iz kojega su izlučeni. Gotovo redovito u Goranovim se, naime, pripovijestima pojavljuje neizdiferenciran kolektiv koji nameće neki tip progonstvena diskursa. U Mraku na svijetlim stazama to je izrugivanje, naizgled bezbolno peckanje siromašna pastira i otvoreno stigmatiziranje Franine (sluga, kopile!). Prisjetimo se Bergsonove studije o smijehu koja komiku preduvjetuje odsutnošću empatije i lako ćemo je prihvatiti kao žirarovski simboličan progon. Antropološki, komika, kao i ostracizam, uz niz drugih stigmatizirajućih praksi, i jest zamjenski postupak za žrtvovanje.

Barem jedna novela iz zbirke Dani gnjeva eklatantno je žrtvovna, u nekim aspektima gotovo oprimjerenje Girardove interpretacije starozavjetne knjige o Jobu22). Ključno u Girardovu tumačenju jest prepoznavanje tzv. »prijatelja« Jobovih kao glasa progonstva. Usuprot prethodnim hermeneutikama usmjerenim na Jobovu krivicu i ispaštanje, Girard postupno razobličava ulogu »prijatelja« kao onih koji na gotovo perfidan način uvjeravaju Joba da ponizno prihvati svoju krivicu, čemu se on, opravdano, odupire. U poglavlju »Nebeske vojske« iz djela Stari put grješnika Girard ukazuje na to da su se trojica, potom i četvorica »prijatelja« okupili da bi naizgled žalili i tješili Joba. Pažljivo raščlanjujući strukturu i stil njihova govora, uznosita i numinozna, gotovo proročkog, Girard dokazuje da je iza te stilske koprene zapravo inzistiranje na krivici i potrebi da se pod svaku cijenu krivica prizna.23)

Za stereotipe progona, kako ih Girard opisuje u Stvarima skrivenim od nastanka svijeta karakteristično je inzistiranje na krivici, na izmišljenim i preuveličanim prijestupima žrtve, no Goranovi »bogomoljci«, adekvat Jobovih »prijatelja«, najprije sugeriraju da će se Jure Grešnik, središnji lik novele Sedam zvonara majke Marije, lako obogatiti nikakvim trudom, na što se nadovezuju »snebljive trećoretkinje« upisujući unaprijed Juri u grijeh to što će se tobože ogazditi zvonarijom. I dok »prijatelji« aposteriori krivotvore Jobove reakcije, župljani apriori Juri prigovaraju da otkidaju od usta sebi kako bi dali njemu koji će se molitvama domoći raja, a molitve su mu, ne zaboravljaju naglasiti, uz to i plaćene. Za razliku od onih što nagovaraju Joba, koji su još uvijek zaogrnuti licemjernom, ali dobro ugođenom obrazinom pravednosti, Grešnikovi »nagovaratelji« spuštaju se svojim cinizmom na razinu groteske. Reakcija odbornika Luke Leša gotovo je parafraza nagovora Jobovih »prijatelja«: babe su gadovi, ali Jura zvonar ipak mora priznati svoju krivicu! To je perfidno ambivalentna strategija koja sebe nastoji prikazati objektivnom i pravednom radi vjerodostojnosti progona.

Vrtlog okrivljavanja žirarovski se ubrzava sudačkom kazuistikom velečasnog po kojoj će zvonaru na ovome svijetu suditi župljani, na drugom Bog, da bi vrhunac dosegao nasrtom gomile nakon tuče koju Jura nije stigao spriječiti pravovremenom zvonjavom. Zvonarevo samoubojstvo je, ustvari, prikriveni linč, nastavljen otkriveno iživljavanjem nad njegovim mrtvim tijelom. Utjeha žene Martina Kablara u finalu također je znak žrtvovnog razrješenja: linč, jednodušno umorstvo, makar ovdje prikriveno, zajednici donosi smirenje. Kriza je riješena i žrtva namirena. Dvoje ili troje samilosnih ljudi predstavljaju taj mir zajednice o kojoj nakon klimaksa više ne saznajemo ništa. Upravo takav završetak priče jasno pokazuje da je piscu bilo stalo isključivo do tijeka žrtvovne krize koja kulminira egzekucijom (ovdje je lik nedvosmisleno natjeran u samoubojstvo) jednodušne žrtve i da empatija nastaje u trenutku izmirenja kao kolektivna posljedica žrtvovnosti, a ne kao suosjećanje s tragičnim zvonarom.

U nešto izmijenjenu kontekstu progonstveni je diskurs nazočan i u noveli Smrt u čizmama u kojoj opet nalazimo kolektiv utjelovljen glasom zajednice, bez obzira na imenovanje pojedinih protagonista čiji glasovi funkcioniraju ne kao individualni iskazi, nego kao jednodušan poklič protiv Mihe Rabara. Kontekst je izmijenjen jer je Rabar uistinu kriv te nema potrebe izmišljati njegove grijehe. U čemu je, međutim, njegova krivica? U tome što je pristajanjem uz »suprotnu stranu«, angažiravši se kao lovočuvar, počinio neoprostiv prijestup: ustao je protiv svojih, protiv donedavno svoga kolektiva. Na prvi pogled Mihu percipiramo kao realnu opasnost za suseljane, ali prave dimenzije njegove krivnje, izdvajanje, individualizaciju (u žrtvovnim situacijama, od Joba do Edipa, najosobnijim se karakterima ističu okrivljeni individualci, privlačeći upravo svojom slojevitom osobnošću gnjev kolektiva, bez obzira na to što je njihova karakterizacija antropološki aposteriorno opravdanje za linč), prepoznajemo u izravnom obraćanju zajednice: »Seljak si kao i mi, gladovao si i oskudijevao s nama, išao si u šumsku štetu, kada te prazan želudac natjerao. Miha, brate, kako možeš – govorili smo mu u gostionici, nutkali ga vinom kao prijatelja«.24)

Postupak u ovoj priči je zanimljiv: krivac je vjerodostojan u svom grijehu, vjerodostojniji od mitskih junaka koji griješe s nesporazuma, neznanja, stoga i izostaje ono naknadno »pripisivanje« krivicā za koje se uglavnom pokaže da su ili izmišljene ili nastale nehotičnim činima junaka, ali je reakcija kolektiva karakteristično progonstvena. Kolektiv ovdje, za razliku od tipično progonstvenih i žrtvovnih situacija, ima konkretan povod za okrivljavanje pojedinca, no mehanizam viktimizacije u biti je jednak onome što Girard naziva stereotipima progona. Moglo bi se slikovito reći da je Miha potreban zajednici koja bi, da i nije kriv, tragala za njegovom krivicom.

Ne mogu se svi Goranovi pripovjedni uradci svesti na žirarovski model progona. Valjalo bi temeljito proanalizirati sve pripovijesti zbirke Dani gnjeva, a i ostale Goranove proze, da verificiramo tezu, ovdje potkrijepljenu pars pro toto tek dijelom proznog opusa, da je Goran, nervom i instinktom rasnog umjetnika precizno naslutio zlo u čovjeku, onu mračnu stranu čovjekovih nagnuća kojoj je ideologija, zapravo, tek izlika za progonstvo i žrtvovanje. Goran, naime, suosjeća s progonjenima, a osuđuje progonstvenike, neovisno o klasnom statusu jednih ili drugih. Naravno, ne zanemaruje on ni klasni kontekst, ni socijalni položaj svojih likova, no i te komponente u njegovu stvaranju alimentiraju, dopunjuju i ovjerovljuju iskonsku narav čovjekovu.

Vratimo li se početnom dijelu ovoga kratka prinosa Goranu kao prozaiku, razvidno je da konkretan, povijesni pisac potencijalno u književnoj povjesnici biva ili svojevrstan pharmakos (u tom slučaju književna je historiografija implicitno ironijski ugođena) ili visokomimetski uzor, bez obzira što će se književni povjesničar uvijek trsiti da izbjegne bilo ironijski, tragedski ili bilo kakav drugi književni modus. Tajna književne povjesnice stoga i jest u zamci u koju nas uvlači i zarobljava svako pisanje o književnosti budući da nikada ne može do kraja izbjeći narativizaciju, a naracija po sebi podrazumijeva ugođenost u nekom modusu. Stoga bi ovih nekoliko napomena imale biti tek prolegomenom širem analitičkom tekstu o odnosu književnih povjesničara spram Gorana kao junaka njihovih pri-povijesti te raščlambi odnosa Gorana kao implicitnog auktora spram svojih likova. Usporedba ovih dvaju tipova naracije, formalno historiografske i primarno književne, možda bi mogla osvijetliti razloge nemoći potpune objektivnosti književnosti o književnosti.

____________________
1) Kasnije dodana i druga imena, uvrštena su po istom kriteriju kao ogledna prvonavedena.

2) Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske – Cankarjeva za­ložba, Zagreb – Ljubljana, 1987., str. 5.

3) I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti..., str. 5.

4) Na više mjesta u svojoj povjesnici Frangeš uz portrete pojedinih književnika navodi Goranove prosudbe o njima.

5) I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti..., str. 341.

6) I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti..., str. 346-347.

7) I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti..., str. 347.

8) Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti, Naklada P.I.P Pavičić, Zagreb, 2004., str. 405.

9) D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti..., str. 406.

10) D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti..., str. 407.

11) Winfried Nöth: Priručnik semiotike, prev. Ante Stamać, Ceres, Zagreb, 2004., str. 413.

12) W. Nöth: Priručnik semiotike..., str. 108.

13) Teun A. van Dijk: Ideologija / Multidisciplinaran pristup, prev. Živan Filippi, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2006., str. 21.

14) Perina Meić: , Alfa, Mostar, 2010., str. 150.

15) P. Meić: Čitanje povijesti književnosti..., str. 125.

16) Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 366.

17) Ivan Goran Kovačić: Novele, pjesme / eseji / kritike i feljtoni, priredio Vlatko Pavletić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 135., Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1975., str. 24.

18) Rudolf Bičanić: Kako živi narod [pretisak djela iz 1936. i 1929.], Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1966., str. 94.

19) R. Bičanić: Kako živi narod..., str. 94.

20) Northrop Frye: Anatomija kritike, prev. Giga Gračan, Naprijed, Zagreb, 1979., str. 403.

21) Girardovu poveliku opusu može se pristupiti studiranjem nekoliko njegovih knjiga. Trokut mimetičke žudnje, ključan za razumijevanje njegove misli, formuliran je u Mensonge romantique et vérité romanesque, prvo izdanje Grasset & Fasquelle 1961., u prvom poglavlju Le désir »triangulaire«. Temeljne postavke o rađanju poganske religije iz prvotna žrtvovanja iznio je 1972. u La Violence et le sacré, a cjelovit uvid u religiološku problematiku, fokusiranu na judeokršćanski i poglavito kristološki zaokret u odnosu na poganske predkršćanske religijske prakse, 1978. u Des choses cachées depuis la fondation du monde. Gledišta o jednodušnoj žrtvi zaokružio je 1982. knjigom Le Bouc émissaire. Solidan pregled Girardova nauka pruža knjiga: René Girard, The Girard reader (ur. James G. Williams), The Crossroad Publishing Company, New York, 2002. Na hrvatskome jeziku uvod u Girardovo i Gansovo mišljenje nalazi se u: Antun Pavešković, Generativna antropologija. »Republika«, br. 9, god. LIX, Zagreb, rujan 2003., str. 24-37.; Temeljni pojmovi. (Temeljni pojmovi generativne antropologije) »Republika«, br. 9, god. LIX, Zagreb, rujan 2003., str. 79-85.

22) René Girard: La Route antique des hommes pervers, Grasset, Paris, 1985.

23) U Hrvatskoj je ovu starozavjetnu knjigu izvrsno dimenzionirao Zoran Turza: Razgovori o Jobu / Filozofski, antropološki i teološki pristup starozavjetnoj Knjizi o Jobu, Kršćanska sadašnjost – Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, 2021.

24) Ivan Goran Kovačić: Dani gnjeva, Dom i svijet, Zagreb, 2000., str. 101.