Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža

Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža mogu se ubrojiti među 10-ak, 20-ak najboljih hrvatskih pisaca svih vremena, od Bašćanske ploče do danas. Goran je bio kratka životnog puta, poginuo je u 31. godini života, dok je Krleža proživio dug život i preminuo u 89. godini. Obojica su bili plodni svestrani pisci, ali njihovi opusi nisu podjednako opsežni, razumije se. Goran se je često osvrtao na Krležino djelo, dok je Krleža o Goranu govorio ili pisao iznimno. Goran je Krležu držao najboljim hrvatskim piscem svih vremena, dok se Krleža o Goranovu stvaralaštvu nije najpohvalnije izražavao, kao što je to redovito radio u odnosu na najbolje hrvatske pjesnike, osim u slučaju Marina Držića i Silvija Strahimira Kranjčevića.

Rekli smo da su Goran i Krleža bili svestrani hrvatski pisci, a bili su: pjesnici, novelisti, romanopisci, samo što Goranovi romani nisu dovršeni, dok Krležini jesu; dramski autori, prevoditelji, pisci pisama, esejisti, kritičari itd. Pisali su i kajkavski i standardnim hrvatskim jezikom. Službeno školovanje nije im bilo najpotpunije. U ponečem se i bitno razlikuju, npr. Krleža je – za razliku od Gorana – bio enciklopedist i leksikograf, Goran se je – suprotno Krleži – bavio zagonetkama ili je pisao brojne reportaže. Obojica su bili i vrsni polemičari.

Pregledat ćemo Goranove iskaze o Krležinoj literaturi napisane u raznim prigodama kroz dulje vremensko razdoblje. Godine 1937. Goran upozorava na hrvatsku dijalektalnu književnost i na njezine vrijednosti. Kaže: »[...] najeklatantniji je primjer Miroslav Krleža, kao najsnažniji predstavnik naše književnosti uopće, davši Baladama Petrice Kerempuha, u kajkavskom dijalektu, čini se, najjači prinos našoj lirici, odnosno, da budemo točniji, izrazivši lirski najuspjelije čitavo hrvatsko tamno i daleko izgaranje jasno, snažno i dohvatljivo«.

U radu »Francuski utjecaj i Pera Valić« u Hrvatskoj reviji iz 1939. Goran vrlo temperamentno i polemički raspravlja o novijim srpskim predstavljanjima hrvatske književnosti. U tom kontekstu Goran kaže: »Valić je vrlo mršavo spomenuo najjačeg pisca Hrvatske kao i svih zemalja na Balkanu, Miroslava Krležu (Krleja), koji je napisao esej o Proustu, i ‘zaboravio’ niz imena kojima se ponosi suvremena hrvatska literatura«. Goran u nastavku navodi 20-ak hrvatskih pisaca.

Pišući o najslobodoumnijem Krležinu djelu, a to je Goranu roman Na rubu pameti, naziva Krležu našim najvećim piscem sviju vremena. Drugim povodom Goran reče da je taj roman »pljuska gradskoj laži«. Na rubu pameti Goran zove najznačajnijim djelom svoga autora i to 1941. godine, dakle, i nakon Balada Petrice Kerempuha. Kod Krleže posebno izdvaja smionu i vatrenu istinoljubivost, hrabrost i dosljednost. Posebnu himničnost Krležina teksta vidi Goran u opisu hrvatskoga seljaka, Vudrige. Pišući o Alojzu Gradniku Goran izdvaja dva – kako kaže – slovenska diva, Gradnika i Župančiča, misleći da nečeg takvog nema u Hrvatā, »jer je Krleža dopro do visina koje ne možemo danas ni sagledati«.

Posebno Goran izdvaja veliko značenje Krležino kao putopisca. To piše 1937. u povodu knjige Pod italskim nebom Ljube Babića, kao i u tekstu »Srž Amerike« u povodu knjige Iljfa I. Petrova Jednokatna Amerika iz 1939. Uz roman Ernesta Hemingwaya Zbogom oružje, Goran 1938. Krležinu knjigu Hrvatski Bog Mars kvalificira možda najboljim proturatnim djelom na svijetu. Mislim da Goranove riječi u napisu »Hrvatski književnici i Dubrovnik« iz 1941. upozoravaju da ne bismo smjeli podcjenjivati Krležinu poeziju ni pisanu standardnim jezikom. Tu Goran kazuje kako je »najljepšu pjesmu Dubrovniku ispjevao ovaj genijalni negator u hrvatskoj književnosti«, Miroslav Krleža.

Među hrvatske prevodioce europskoga kalibra Goran 1938. svrstava Miroslava Krležu, za kojega kaže da je »prikazao [...] uspjelo noviju njemačku liriku i fragmente Adyjevih pjesama«. Dakako, kao prevoditelj mnogo je znatniji Goran nego Krleža.

Prikazujući antologiju jugoslavenske poezije Miodraga Ibrovca vrlo kritički, Goran, među ostalim, kaže i ovo: »(...)zašto su jednom pjesmom i kržljavom bilješkom prikazani A.G. Matoš i Miroslav Krleža, dok su od čitave ‘antologije’ Jovan Dučić s jedanaest pjesama, Milan Rakić s osam pjesama i opsežnim bilješkama te tumačenjima«. Prigovara i nespominjanje Krležinih časopisa Plamen, Književna republika i Danas uz još nekakve hrvatske periodike, ali i potpuno drugačije ponašanje prema srpskim publikacijama.

Goranu Krleža svemu prilazi »kao pjesnik, borac za istinu i pravdu, kao čovjek, a nikada kao dogmatik«. U napisu o romanu Na rubu pameti nalazimo u Gorana i prigovor: »Jedini prigovor mogao bi se staviti kompoziciji, koja je možda malo rastrgana, ako je promatramo pod strogim kutom arhitektonike romana«. A u važnom tekstu »Put Novaka Simića«, iz 1939. godine, naglašava Goran da je Na rubu pameti jedino djelo »koje će danas zadovoljiti intelektualca«.

Posebno su zanimljive sažete paralele Krleža – Andrić – Marinković. Kaže Goran, pišući o tada mladom Ranku Marinkoviću: »Skoro bi se čovjek zarekao da možda nigdje u našoj novelistici, osim u Krleže i Ive Andrića, manje u nekih mlađih pisaca, nema toliko darovito iznesenih podsvjesnih stanja, nesvjesnih primisli, bunovnih maglovitosti, bolesnih natega živaca, sanja, bulažnjenja, snohvatica, priviđenja, freudovskih kompleksa«. Goran navodi da se pasus o bubnju iz Marinkovićeve proze »Sunčana je Dalmacija« uspješno natječe s Krležinim »zahvatom u isti materijal«.

U čitavu opusu Ivana Gorana Kovačića veliko značenje ima zbirka Ognji i rože, prožeta u cjelini lukovdolskim duhom i govorom toga mjesta. Od toga odstupaju pjesme u ciklusu »Četiri meštra«, gdje nalazimo goranovsko predstavljanje četvorice kajkavskih pjesnika Matoša, Galovića, Domjanića i Krleže. U pjesmi »Petrica Kerempuh« Krleža je opisan sugestivno jer je Goran Krležinoj motivici dodao i vlastitih tonova.

Miroslav Krleža u razgovoru s Enesom Čengićem rekao je, među ostalim, o Goranu i ovo: »on je [...] bio pametan čovjek i vidio je kamo Pavelićevo hrvatstvo vodi pa je otišao u šumu«. Tako se je, dakle, dogodilo da HSS-ovac Goran ode u partizane, a da komunist Krleža ne ode. Pitanje je koliko je Goran bio svjestan u što ulazi i u što se uključuje, ali je sigurno da je Krleža o cijeloj problematici dobro razmislio i odlučio se na ono na što se odlučio. Ali, to bi mogla biti tema neke buduće rasprave oko Gorana i Krleže.

Neki su kritičari uočili izrazitu povezanost Krležinih Balada Petrice Kerempuha i njegove novelistike u knjizi Hrvatski bog Mars. Redovito i u još većoj mjeri proučavatelji su inzistirali na podudaranjima Goranove zrele kajkavske lirike i njegovih Dana gnjeva. U tom primjeru znatna je razlika u osjetnoj vremenskoj distanciji između dvaju Krležinih djela i Goranova kajkavskog pjevanja odmah nakon dovršetka novelističke zbirke. Vrlo je vjerojatno da je prvih nekoliko pjesama iz buduće kajkavske knjige Goran uputio Tadijanoviću (da ih pregleda i preda uredniku Hrvatske revije Blažu Jurišiću u lipnju 1936.); dakle, neposredno nakon predaje Dana gnjeva nakladniku i maloprije izlaska te knjige. Kao da se lektira Krležinih Balada Petrice Kerempuha diskretno osjeća u pjesmi »Sonce i seljak«, no to bi možda vrijedilo i za inače posve izvornu pjesmu »Vesela cerkva«, tekst oksimoronske sheme od naslova do kraja. Napominjem da u prvoj strofi »Petrice Kerempuha« nalazimo i riječi koje su iste kao i naslov Goranove zbirke ili su mu bliske. Unutarnje rime nalazimo u više Goranovih pjesmama, a i u Balada Petrice Kerempuha bilo je efektnih primjera, »bedasti kak ćurke su digli se na Turke«. U cjelini se Goran u Ognjima i rožama nakon Drugoga svjetskog rata pojavljuje kao posljednji u nizu velikih kajkavskih pjesnika prve polovice 20. stoljeća (Galović, Domjanić, Pavić, Krleža, Kovačić), kao poet koji je u hrvatsku književnost uveo Gorski kotar. Jedan pisac i jedna regija donijeli su u vlastitu književnost svoj osobni umjetnički glas i cjelinu svoga života, na sreću darovita pojedinca i hrvatske literature.

Dosad je uočeno mnogo podudarnosti između kajkavske Goranove poezije i njegove proze, ali je jasno uočena i najava velike poeme Jama (ne u svemu podjednako uspjele) u njegovoj knjizi Ognji i rože. Zapravo, Ognji i rože brižljivo su strukturirana knjiga, djelo izvanrednih pojedinačnih tekstova, raznolikih i posve individualnih. Naravno, nisu sve to remek-djela, ali sve pjesme jamačno pridonose poetskoj uvjerljivosti cijele zbirke. Pokazuje se neobična važnost svestrane povezanosti Goranove s Gorskim kotarom, jer je tako očuvao svoju vlastitost, tj. nije podlegao ni moćnim utjecajima poput Krležnih Balada. Time je ostvario mnogo držeći da je dijalektalnom pjesniku najveća opasnost utjecaj drugoga dijalektalnog pjesnika ili utjecaj poezije na književnom jeziku. Poštovao je i načelo da »dijalektalna poezija izražava uvijek jače narodni kolektiv«.

Iz zavičaja, iz djetinjstva i iz maštanja o mladim danima izviru najsnažniji motivi i ritmovi Goranove kajkavske lirike. U tom je smislu svakako izrazio svoju ličnost u kojoj je tako oblikovao svijest o ljepoti zavičaja i o socijalnim nepravdama pa odatle radost i tuga, tj. oksimoronski doživljaj svijeta. Tu je vjerojatno i korijen njegova poetičkog stava da je u osnovi poezije »naivistički, elementarni talent za preobražavanje stvarnosti u san, iz sna u stvarnost«. O uspjehu knjige Ognji i rože rječito govore antologije, u kojima je Goran redovito dobro zastupljen. Npr. Joža Skok u antologiji Ognju reči odmah uz vodeće Krležino mjesto stavlja upravo Ivana Gorana Kovačića, autora izvrsne knjige dijalektalne poezije Ognji i rože, snažne, žive i autentične.

Jedno od najvažnijih mjesta u literaturi o našem predmetu svakako pripada Goranovu pismu Miroslavu Krleži iz početka 1940. godine, nakon posjeta Krleži i razgovora o suradnji u Pečatu, glasovitu Krležinu časopisu. Navodim ga u cjelini:

»Možda je ovo pismo potrebno nakon mojega posjeta kod Vas i nakon našega razgovora o saradnji. Mnogo sam razmišljao o Vašim prijedlozima, da pođem gosp K-u i da mu sve onako razložim, kako ste me Vi ovlastili. Međutim, ja nisam ništa njemu spomenuo o toj stvari, ni pismeno, ni usmeno. Postalo mi je odjednom neodoljivo jasno, da s Vama moram sarađivati, jer kao književnik, koji cijeni slobodu i štuju Vašu veličinu – vršit ću time samo svoju dužnost. Činim to i zato, što su mladi hrvatski književnici obavezani kao Hrvati i kao umjetnici, izbrisati sve one nepravde, koje su Vam nanesene i stati uz Vas kao dokaz, da se ponose Vašim djelom i ljepotom Vašega karaktera, tako da ne trebate očajavati i tražiti srce izvan naših grudi.

Da znate kako je nama teško! Bar ja to duboko osjećam. Mi ne smijemo pljunuti, a tako nam je žuhko u ustima. Mi ne smijemo kriknuti, jer treba da pjevamo. Zar niste Vi dosta za nas sve tužili!? Ne smijemo to činiti i radi Vas. A opet – ja bar tako osjećam – imade toliko radosti, kojima treba čvrstog nakola da procvjetaju.

Znam, da ovo ne govorim mozgom (ima odviše mozgovnjaka, pametnjaka, umnika, mislilaca, koji drugačije govore) – govorim srcem. I zato se čini konfuzno, jer je srce kao igla u busoli, dršće, trepti, treperi, a ipak na kraju stane upravo tamo, gdje treba i pokazuje pravi put.

Možda ću stradati, – ali ja se smiješim. Jednom ću mirne savjesti gledati u Vaš bakreni spomenik (ako ne umrem prije Vas). Možda će reći, da sam izdao Radića i Hrvatsku. Bit ću – krležovac, a to znači: oh, Vi dobro znate...

Računajte, dakle, na mene! Iako sada nemam ništa, ali napisat ću; imam dosta planova i dosta srca.

                                                                                                              Duboko Vas štuje
                                                                                                                          G. K.«

To pismo rječito govori o kontekstu u kojem je Goran živio u doba pisanja toga pisma. Puno govori i o Krležinu položaju u književnosti i političkom djelovanju.

Dobro je i poznato da je u Plodovima srca i uma (Zagreb, 1941.), Mate Ujevića, izostavljen tekst o Miroslavu Krleži, a tekstove o suvremenim hrvatskim piscima pisao je i Ivan Goran Kovačić. Svakako da mu to ne služi na čast.

Sve u svemu, Ivan Goran Kovačić i Miroslav Krleža ostvarili su važna djela hrvatske književnosti, neke od njezinih vrhunaca.*

* Osnovna literatura:

1. Vlatko Pavletić: Goran njim samim, Beograd, 1963.
2. Zdenko Lešić: Polja svijetla i tamna, Sarajevo, 1971.
3. Vlatko Pavletić: Obuzdani gnjev, Zagreb, 1978.
4. Život i djelo Ivana Gorana Kovačića, Zagreb, 1989.
5. Stanko Lasić: Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1-6, Zagreb, 1989.-1993.