Fra Luka Vladmirović i opat Alberto Fortis

Osobe:

FRA LUKA VLADMIROVIĆ

OPAT ALBERTO FORTIS

PRVI MORNAR

DRUGI MORNAR

GLAS IZ TRUPE

PRVI, DRUGI i TREĆI GLAS S LAĐE

SOPRAINTENDANT NONKOVIĆ

SERDARI BEBIĆ i SENTIĆ

FILIPPO NALDI

ŽUPNIK OPUZENSKI

GLAS PRVI IZ NARODA

GLAS DRUGI IZ NARODA

NAROD

1.

Lagani vjetar zateže jedra, konopci škripe pod jačim udarima maestrala, zmorca. Zacvili jarbol, zaigra lantina. Vjetar razbacuje kosu FRA LUKI VLADMIROVIĆU i OPATU ALBERTU FORTISU, koji na krmi prate spretne mornarske ruke. Pa opet more, što se u valovlju o hridi mrkente razbija ili se u žalo pitomih uvala šumno zavlači.

I miješa se s glazbom Luke Sorkočevića: prozračnom, dopadljivom, živom.

O. ALBERTO FORTIS: Vaš, talijanski, fra Luka... je... izvrstan.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Bliži mi je latinski, u kojemu sam... opate Alberte... uistinu – izvrstan!

O. ALBERTO FORTIS: Da! Latinski... Zaista?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da.

O. ALBERTO FORTIS: Hm!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Abate Alberto... ni vaš hrvatski... no, no... ni vaš naški ili morlački... kako ga nazivate... nije loš...

O. ALBERTO FORTIS: No, ne... ne... trebao bih više biti tu.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: A, zar niste znali, da se najbolji latinski uči, i na latinskomu piše, i latinskim govori... u Bosni Srebrenoj?

O. ALBERTO FORTIS: Ne.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da. U Provinciji Bosni Srebrenoj, Franjevačkoj!...

O. ALBERTO FORTIS: I danas!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da, svakako. I danas.

O. ALBERTO FORTIS: Zaista?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: I, držim, da će još zadugo biti tako. Proći će i Turci i sve ino, a ostat će nam ta vrsnost, u jeziku latinskomu.

O. ALBERTO FORTIS: I vi vjerujete u to?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: U Boga Svevišnjega ja vjerujem. I znam da to je Njegov naum.

O. ALBERTO FORTIS: No, ali, vi ste danas u Provinciji Presvetoga Otkupitelja i nema više jedinstvene Bosne Srebrene. Zar nije tako?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Upravo je tako. Od godine tisuću sedamsto trideset i pete. Upravo je tako. Od dekreta Inter gravissimas, komesara Reda fra Josipa Marija od Ebore.

O. ALBETRO FORTIS: I što onda očekujete!?

FRA LUKA VLADMIROVIČ: Mrvljenje... Sitnjenje... moj opate...

O. ALBERTO FORTIS: No. I, onda?... fra Luka... što očekujete?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Daljnje rastakanje!... Na žalost, opate Alberte. Znam, da će biti... tako.

O. ALBERTO FORTIS: To samo... Sveti Otac... zna!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Znam, na žalost i ja... da samo to Sveti Otac zna.

O. ALBERTO FORTIS: No. I, onda?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Čekati. I Boga moliti.

O. ALBERTO FORTIS: Da... svakako...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Svatko za sebe. I za svoju sudbinu. A mi, narod ovaj, što ga omeđuju rijeke, Drina, Dunav i Drava, i more ovo, Jadransko, pamti još vremena ona, kneževe i kraljeve, vladare naše narodne krvi...

PRVI MORNAR: Dmitra Zvonimira...

DRUGI MORNAR: Petra Krešimira...

PRVI MORNAR: Četvrtoga!

DRUGI MORNAR: Pa, Slavca!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (upozoruje): Luka. Jakove!

PRVI MORNAR: Velečasni oci, oprostite...

DRUGI MORNAR: Časni oci, oprostite!

PRVI MORNAR: Umiješasmo se, neuljudno...

DRUGI MORNAR: Ujače.. opate... i Bože nam prosti!

Čuje se predanije mornarsko bavljenje veslima, konopima, timunom, što zacvili još jače.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Jakove, Ivane... ja san pritira... Opate Alberte, oprostite nam!

PRVI MORNAR: Pazi, drži timun... Ivane!...

DRUGI MORNAR: Ma, mora san ćapat konop. Na, drži ga.

OPAT ALBERTO FORTIS: Bravo, bravissimo!... Ivan, Jakov... dobro... dobro jedrimo... Fra Luka, gledaj jedro kako se napinje. Ako maštral ovako nastavi, do Opuzena ćemo stići ranije negoli ste sinoć u Zaostrogu, za večerom, kazivali!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ako ne bude vjetra... rekao sam... trebat će nam jedrit i do večeri. Al’ Bogu hvala, zmorac ne slabi!

PRVI MORNAR: Il’, ako se ne ćapa za timun paklara... pa nas zaustavi!... uspori!

O. ALBERTO FORTIS: Ivan, a tko bi nas to mogao usporiti? Daj, reci nam.

PRVI MORNAR: Pa... paklara! Ona ribetina... kad bi se samo uvatila za timun...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Dolazi ravno iz dula pakla... ta paklara?!

O. ALBERTO FORTIS: Riba koja može zadržati gajetu s napetim jedrom?

PRVI MORNAR: Dakako!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Sotona! Sačuvaj nas Gospodine (križajući se). U ime oca. I Sina. I Du’a Svetoga! Oslobodi nas... Gospode!

DRUGI MORNAR: Sveti Nikola, moli za nas!

O. ALBERTO FORTIS: Ja nikada nisam u to povjerovao! Čitao sam Plinija, čovjeka neupitna duha, i istina je, ponešto sam se sablaznio, da je jedna od onih riba mogla zaustaviti brod opremljen sa četiri stotine veslača! Ali samo sam se zadovoljio time da slegnem ramenima!... Ipak nisam toliko bezazlen u prihvaćanju nastranih stvari da bih povjerovao u veslačku snagu jedne malene ribe...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Oče Alberte, Gaius Plinius Secundus Maior, istina je, piše o tomu u Naturalis historia, ali, čuli ste maloprije i moga Ivana, koji nije čitao Plinija.

O. ALBERTO FORTIS: Čuo. I opet sam samo slegnuo ramenima!... No, više se ne sablažnjavam na takve priče. Premda... Jamačno je dostojno stanovita razmišljanja to što Plinije onako nadugo govori o ovoj pojavi kao o činjenici koja je poznata i ne podvrgava se sumnji.

Glazba. Luka Sorkočević: Orgulje.

PRVI MORNAR (križa se) V ime Otca i Sina i Duha Svetago...

Orgulje.

DRUGI MORNAR: ...Otca i Sina i Duha Svetago...

Glazba, sve jača.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Bože... iže nam pod Svetojbu divnoju muki svojeje... pamet ostavil jesi, podažd molimo Te... da iskupljenija Tvojego plod v nas vsegda učujem... Iže živeši... va veke vekov... amen.

VLADMIROVIĆEVO glagoljanje gubi se u Sorkočevićevoj glazbi.

Glazba, sama.

2.

O. ALBERTO FORTIS: Grubo je to vaše glagoljanje... fra Luka.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Grub je i život... koji ga je stvorio. (zastane) Ali...abate Alberto, morate priznati da je lijepo - »to naše glagoljanje«! I, grubo!... (uz smijeh)... poput jezika latinskoga...

O. ALBERTO FORTIS: O glagoljici mi je često i mnogo govorio moj prijatelj opat Klement Grubišić, u njegovu predivnu ljetnikovcu što ga je podigao u Tučepima.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Dobar čovjek. Iz stare makarske obitelji.

O. ALBERTO FORTIS: Iz plemenite makarske obitelji. Čovjek koji bijaše dika putnicima koji su od njega dobivali znanje i plemenito gostoljublje. Među kojima bijah i ja, koji saznadoh mnogo o glagoljici i glagoljanju. I o toliko toga jošte. Zahvaliti možete Svetome Ocu Inocentu IV., koji je prvi dopustio uporabu glagoljanja na ovim stranama.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Zahvaliti možemo Bogu Svemogućemu, što je sačuvao glagoljanje na ovim prostorima. Prije i poslije 1248. i otpisa pape Inocenta IV., biskupu senjskomu Filipu. Hvala mu budi na vijeke!

O. ALBERTO FORTIS: Porecta nobis tua petitio continebat quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terre clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis... Ili, na ilirskomu: Predana nam tvoja molba sadržavala je da u Slavoniji postoji posebno pismo kojim se kler te zemlje, tvrdeći da ga ima od sv. Jeronima, služi u slavljenju bogoslužja.

FRA LUKAVLADMIROVIĆ: Znam to opate Alberte, kao i Očenaš! Evo: Unde ut illis efficiaris conformis, et in terre consuetudinem in qua consistis episcopus immiteris, celebrandi divinia secundum dictam litteram a nobis suppliciter licentiam postulasti. Nos igitur attendentes quod sermo rei et non est res sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus ubi de consuetudine observantur premissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium concedimus postulatam. Zbog toga...

O. ALBERTO FORTIS: Bravissimo!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (nastavi): ...Zbog toga da bi se s njime poistovjetio i prilagodio se običaju zemlje u kojoj si biskup, ponizno si od nas zatražio dopuštenje da možeš bogoslužje slaviti prema rečenom pismu. Mi, dakle, imajući na umu da je govor podložan stvari, a ne stvar govoru, podjeljujemo ti ovim pismom zatraženo dopuštenje, i to u onim krajevima gdje već postoji spomenuti običaj, s time da se različitošću pisma ne povrijedi smisao.

O. ALBERTO FORTIS: Bravissimo, fra Luka! Vaš latinski je uistinu izvrstan.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne rekoh li vam već, gdje se i od koga se uči.

O. ALBERTO FORTIS: Da, da... sada to znam.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: No u pisanju latinskomu nisam tako vrstan. Ni iz daleka kao naš brat, vrstni Panonac, Janus Panonius, izvorno zvani Johannes, Ivan Česmički, koji na latinskomu pjeva: DE IMMUTATIONE SUI NOMINIS

Joannes fueram, Janum quem pagina dicit,

Admonitum ne te, lector amice, neges.

Non ego per fastum sprevi tam nobile nomen,

Quo nullum toto clarius orbe sonat:

Compulit invitum mutare vocabula, com me

Lavit in Aonio flavi Thalia lacu.

A mi ga prevedosmo...

O. ALBERTO FORTIS: Na ilirski?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ili... morlački! (smiješeći se) Opate Alberte, osluhnite samo:

O PROMJENI SVOGA IMENA

Ivan mi bijaše ime, a sada se pišem Jan.

Prijatelju čitaoče, nek ti je ovaj slučaj znan.

Nisam od oholosti neke odbacio to ime,

Ta nijednim zemlja se ne diči, koliko njime.

Nevoljkog nagnala me je na promjenu tu malu

Plavokosa Talija, kad me okupala u pjesničkomu valu.

(nakon kratke stanke doda) A otkud vama zapamćenje teksta pape Inocenta IV.?

O. ALBERTO FORTIS: Na njega me je upozorio opat Klement Grubišić, veleći mi da ga je vrijedno upamtiti! Zanimljiv čovjek, ne? I kao da je znao da ću biti u ovakvim prilikama, u razgovoru s jednim zanimljivim i čudnim čovjekom i fratrom.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Hvala, lijepa. Ne čudim se.

O. ALBERTO FORTIS: Građanin ste Venecije.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Podanik njezin sam.

O. ALBERTO FORTIS: A zanimaju vas, zanimljivo, puno dalji krajevi, tamo preko ovih morlačkih gora, pa sve do Panonije.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Do tamo se je prostirala naša Provincija...

O. ALBERTO FORTIS: Tamo je nekoć bilo i More panonsko, ali, njih nema više i vi ne pripadate Provinciji Bosni Srebrenoj, već zaostroškom samostanu i redodržavi sv. Kaja... nooo, Presvetoga Otkupitelja, koji su u državi... (s uzdahom) ...Da nam je Gospod poživi na vijeke!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Viru našu katoličku.

O. ALBERTO FORTIS: Serenìsima Repùblica Vèneta!... Na vijeke! I u njoj... našu Dalmaciju!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Naša se vjera katolička vjeruje, kako u Provinciji Presvetoga Otkupitelja, tako isto i u Provinciji Sclavoniae i u Bosni Srebrenoj, kao i u Provinciji svetoga Jeronima... i Boga se moli...

PRVI MORNAR: Na jeziku ‘rvatskomu!...

DRUGI MORNAR: Nego kako bi!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ivane! Jakove!... (nastavi) ...jednako, kako u Zaostrogu i Karinu, tako i u Kraljevoj Sutjesci i Kreševu, Baču i Petrovaradinu... pa sve do Kotora i Bara... naša su braća i sestre slijednici svetoga Franje i svete Klare...

O. ALBERTO FORTIS: Daleko ste zaplovili, fra Luka Vladmiroviću!

PRVI MORNAR: Odjedrili smo dobrano... od Zaostroga!

DRUGI MORNAR: Vitar nam je u krmu... jedrimo dobro, fra Luka!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: (zamišljeno) Fala... Bogu.

PRVI MORNAR: Ujače, prošli smo Podacu i Brist...

DRUGI MORNAR: Pred nama je... (podsmijeh) ...Labineca!

PRVI MORNAR: Gradac je ovo pred nama.

O. ALBERTO FORTIS: Jakov. Ivan. Ovo je, s desna, Hvar? A naprama nama?...

FRA LUKAVLADMIROVIĆ: Ono je poluotok Rat... Respublica Ragusina!...

O. ALBERTO FORTIS: A... tu je... Repubblica di Ragusa... O, Dio mio!...

Glazba. Sorkočević.

3.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ zagledan, s maestralom, koji mu povremeno prebacuje kapuljaču habita na oči.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (trgnut, vrati se zbilji): Da... opate!...

O. ALBERTO FORTIS: ...Vladmiroviću...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: ...Fortis...

O. ALBERTO FORTIS: Jeste li ikada zalazili iza ovih brda, iza Bijakove?... ili Albiuma ili Adriuma!?... koja imena svejednako pristaju kamenoj pustoši Biokova.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: I te kako!... Biakava, još joj nadijevaju ime! Opate Alberte, u tim brdima sam rođen ... i više puta nego što sam bio na Riva degli Schiavoni, bivao sam u njima.

O. ALBERTO FORTIS: Svoje ste libre tiskali u Veneciji. Kod Marczellinia?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da...u Mlecima... kod Marczellinia i kod Bassanesa i Valvasensa...

O. ALBERTO FORTIS: A ja sam, vidite, ljeti, samo jednom prešao Biokovo, i pošto se po njemu ne može putovati ni na kakvoj jahaćoj životinji, pentrao sam se nogama i rukama, zbog radoznalosti da vidim ledenice koje se zadržavaju i usred žarkih ljetnih vrućina.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Nisu li vas presreli hajduci?!

O. ALBERTO FORTIS: Sa mnom je bio gospodin Julije Bajamonti i dva čovjeka pred nama, pod oružjem. I najednom ova dvojica hvataju kamenje i ubijaju zmiju, koja je mirno prelazila put. Usprkos Julijevom i mojem protivljenju...

PRVI MORNAR: Nego što?!

DRUGI MORNAR: Ubit duha nečista, nego!

PRVI MORNAR: Ko i paklaru!

DRUGI MORNAR: U moru paklara, na zemlji zmijurina!

O. ALBERTO FORTIS: Praznovjerje! Jakov, Ivan!... to je...

FRA LUKA VDLADMIROVIĆ: ...narodno...

O. ALBERTO FORTIS: Užasno!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: ...vjerovanje... opate. Nemojte tako... griješite i prema Bogu i prema narodu momu!

O. ALBERTO FORTIS: Bog sačuvaj!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: U narodu živi sjećanje na izgon iz Raja: On će ti glavu satirati,/ a ti ćeš mu vrebati petu. Ne govori li tako Sveto pismo?

O. ALBERTO FORTIS: Da... ali... (ušuti).

Glazba.

4.

PRVI MORNAR: Evo, velečasni opate, malo smokava. Krtočić (polaže ga na stol). Iz našega samostanskoga vrta.

O. ALBERTO FORTIS: Pazi, Ivan! Papiri su sa žigom Sernissime, i moram ih vratiti u Veneciju, uredno ispisane, s mojega puta po Dalmaciji.

DRUGI MORNAR: I rakija je, bez žiga Dalmacije, iz Dalmacije, i ne ostavlja traga ako se i prolije po karti Sere... nisi... me.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Čašice... (zvone) ...evo, opate, iz muranskoga stakla! (kroza smijeh).

O. ALBERTO FORTIS (prihvaćajući, na isti način): A tikvica je?...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Nije sv. Roka, nego neretvanska je.

O. ALBERTO FOTRIS: ...i rakija?!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Neee... (nalijevajući) ...hvarska je!

O. ALBERTO FORTIS (kroz zalogaj): Slasne su! Zaista.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Živjeli, u zdravlju, opate Alberte!

O. ALBERT FORTIS: Na isti način vam uzvraćam, fra Luka! (otpije) Jakov! Ivan!... naša mornarska posado, živjeli!

PRVI i DRUGI MORNAR: Živjeli!

Kucnji, čašice.

O. ALBERTO FORTIS: Dobri su to ljudi. I... vrsni u svomu poslu, mornarskomu.

FRA LUKA VLADMIRIVIĆ: Dobroćudni, odani... pouzdani i ponositi... i ne daju nikomu, do Svevišnjemu, da bude s vrhu njih!

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka, sve dok budem živ ne ću zaboraviti doček i srdačno ugošćivanje što mi ga je iskazao...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: ...Prvan!

O. ALBERTO FORTIS: Kako znate?!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: A bilo je to u Kokoriću! O tome se, opate Alberte, zna i govori u cijelomu kraju.

O. ALBERTO FORTIS: Daaa. U Kokoriću, niže Vrgorca.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: I još malo, preko polja i vi biste banuli, skoro do pred vrata moje rodne kuće, u Perku i Sladinac!

O. ALBERTO FORTIS: Obasuo me svim vrsnoćama narodnoga gostoljublja. U ono malo dana što se zadržah kod njega. Pri dolasku poslao mi u susret ruho i pratnju, a za odlaska naredio sinu i svojim momcima da me otprate do Neretvanskoga polja, koje je od njegovih kuća daleko dobar dan hoda.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Isto kao i do moje kuće, da ste išli kroza Plinu, udesno, od puta kojim su vas vodili Prvanovi momci. Sve vam je to Neretva, kamena i brdska i poljska i močvarna i riječna i morska.

O. ALBERTO FORTIS: Tamo je, na toj vašoj strani, i Baćinsko jezero? Zar ne?!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ha ha ha... ne, opate Alberte! Ne, Baćinsko jezero, nego Baćinska jezera! Sedam ih je, šest spojenih, povezanih: Crniševo, Oćuša, Plitko, Podgora, Sladinac, Šipak, i jedno je, Vrbnik, koje je odvojeno... ali zajedno tvore jedinstvenu i Stvoriteljevim duhom oblikovanu cjelinu, koju nazvasmo – Baćinska jezera.

O. ALBERTO FORTIS: To nisam znao.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Prirodoslovac i znatiželjnik kao što ste vi, znao bi mnogo više da je gazio i ovim krajem morlačke krajine. I o tomu ste onda mogli pisati svomu engleskom prijatelju i meceni. Dođite i bit ćete istom vrsnoćom gostoljublja primljeni kao i u Kokorića selu.

O. ALBERTO FORTIS: Vjerujem. I vidite... (prebire papire odložene na stolu) ...čujte ovo, što sam zabilježio za pismo Njegovoj preuzvišenosti milordu Fredericku Hreveyju...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Vašemu engleskomu sjevernoirskom meceni...

O. ALBERTO FORTIS: ...biskupu Londonderrryja. (čita) Opet sam pohodio onaj dio Dalmacije što ga imadoh čast brzo proputovati u vašem društvu... Moj naumljeni pohod pretrpio je jednu nepredvidivu promjenu; stoga sam se morao zadovoljiti onim malim što sam vidio, a zbog nužnosti da svijetu pokažem kako nisam dangubio, dadoh svojim zapažanjima onaj oblik za koji su bila podobna, a ne onaj koji bih im bio volio dati da sam ih obavio kako je trebalo (stane s čitanjem). Vidite... čuli ste, ja ne prešućujem neobavljeno, fra Luka!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Fede d’Italiano!

O. ALBERTO FORTIS: Ta predrasuda... talijanska viro! ...mogla bi nama Talijanima biti neugodna, jer je među vama naša nevjera prešla u poslovicu, i još gore, kao ona... fede di cane!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Pasja viro! Vjerujem, opate Fortis, da je vi niste doživjeli.

O. ALBERTO FORTIS: Ne, nisam!... Ali, uvijek je ona nazočna u mislima Morlaka. I usprkos njoj, Morlak, koji je gostoljubiv i darežljiv po rođenju, otvara svoju ubogu kolibu strancu, sav se pretrgne da ga dobro posluži, ne tražeći nikada i često uporno odbijajući svaku zahvalnost. Ipak, ponavljana iskustva što su ih doživjeli s Talijanima dovela su do toga...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ali, i vi ste Talijan! To on zna. I kada nije svjestan. Dok kročite ovom zemljom, doživljavat će vas kao gospodare, koji su je kupili za sto tisuća Ladislavovih dukata.

O. ALBERTO FORTIS: I ginuli smo, stoljećima, u borbama za ovu zemlju!... Ne zaboravljajte to.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Neretvani ne zaboravljaju, i nikada ne će, 18. rujna godine 887. Dan u kojemu su vam morali ubiti vašega dužda, na njegovoj galiji, pošto je s još jedanaest bojno naoružanih galija, s mačem u ruci i zatvorenom knjigom, s koje se nije moglo čitati: Pax tibi Marce, evagelista meus! Uz poklik: jednom za svagda! uplovio u naše vode – jednom za svagda – gdje će netom poginuti, pred onim Tučepima u kojima će gotovo tisuću godina poslije izgraditi svoj ljetnikovac vaš prijatelj don Klement Grubišić.

O. ALBERTO FORTIS: Ali, zacijelo, vi ste u istome trenu i gostoljubivi i udvorni i sumnjičavi i nepovjerljivi...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: I u ratu nepopustljivi!

O. ALBERTO FORTIS: Možda... zbog te vrline, niste dopustili mrtva dužda prevesti na lagune, u mir Prevedre Republike?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Neee... već u tom velikom porazu, vaši su i kapetani i svi preživjeli ratnici, molili Boga za dobar vjetar put Serenissime. A pokopan je po obredu zajedničke nam Svete Crkve Katoličke. I položen u posebno izgrađen grob, ukrašen nadgrobnim kamenom očuvanim iz rimskih vremena, u miru biokovskih čempresa.

O. ALBERTO FORTIS: Da. Vidio sam taj kamen. Vodio me do njega pokojni moj prijatelj opat Grubišić.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Predaja govori da je duždevo tijelo Venecija ukrala i odvezla iz Tučepa u Mletke.

O. ALBERTO FORTIS: Uz pomoć vaših gramzljivih i podmitljivih dužnosnika!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne vjerujem u te predaje. Već, onako kako je Republika Venecija pristala i plaćala uredno tribut Neretvanima za slobodnu plovidbu ovim onodobno našim dijelom Jadranskoga mora, tako je na isti način zemne ostatke svoga dužda – otkupila zlatom.

Šutnja.

Jarbol, jedro, konopi.

O. ALBERTO FORTIS: Vi ste čudan čovjek, fra Luka!

Valovi.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Fratar!...

I zmorac u jedrima gajete.

Opate...

I glazba.

...Fortis!

Glazba sve jača.

Cokulaš!

Sama glazba: Luka Sorkočević.

5.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da. Da. Cokulaš!... Zoccolante!... Upravo tako!...

O. ALBERTO FORTIS: Ali... fra Luka... Nisam ja prvi. Pa to se je prvi dosjetio jedan vaš padovanski student medicine.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Mrzitelj svega franjevačkoga, a što dolazi iz padovanskoga učilišta, kojemu ste i vi blizak. Hm... zoccolante!... cokulaš!... I to mi velite vi i jedan... torboguz!

O. ALBERTO FORTIS: Torboguz!? Što li je to?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Obiteljski nadimak, toga padovanskog studenta!

O. ALBERTO FORTIS: Nešto... ružno?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne manje negoli... cokulaš... ili... fratarsko barbarstvo!...

O. ALBERTO FORTIS: A što reći, kada vidiš, u ribnjacima što su na podnožju otočića Sustipanca...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Opate, bit će, otočić Stipanac!... na Prokljanskom jezeru.

O. ALBERTO FORTIS: ...što služe malobrojnim i siromašnim fratrima koji na njemu stanuju... A na obalama toga otočića vidi se mnogo ulomaka rimskih crijepova i vaza. Tu su iskopani i mnogi natpisi, ali njih je fratarsko barbarstvo razbilo u komade da njima poploči neko njihovo bijedno dvorište.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: A koliko je, opate Fortis, rimskih spomenika iz Narone odneseno u Veneciju i drugdje. Poput onoga bareljefa iz Drašnica, koji je isto tako pred koju godinu odnesen put Venecije, usprkos pobuni puka, a posebice žena i djevojaka, koje su ga štovale kao sv. Roka. Je li to barbarstvo? I čije je to barbarstvo? Generala Rossinija? Ili senatora Giacoma Gradeniga ili našega izdajice i domaćega lopova Matije Sentića!?

O. ALBERTO FOTIS: Priznajem da su mnogi spomenici, koji su se ovdje morali iskopati, bijedno uništeni ili odneseni u Italiju, gdje gube najveći dio svoje vrijednosti.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Pa onda, razumijte morlačke svećenike, bili cokulaši il’ glagoljaši ili pak oni iz uljuđenih primorskih mjesta, kada se onako odbojno ophode s vama!

O. ALBERTO FORTIS: U Stobreču sam se morao zadovoljiti time da prepišem samo jedan čitav natpis na koji sam naišao u crkvenom podu. Vjerojatno je da su tamošnji stanovnici skrili još i koji drugi. Jer, oni su redovito sumnjičavi prema strancu, osobito prema Talijanu. Istini za volju, fra Luka, i nemaju u tome uvijek krivo.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (mirno): Slušam, opate Alberte.

O. ALBERTO FORTIS: A kad sam stigao u seoce Žrnovnicu i popeo se do župnikove kuće, s izgledom čovjeka koji je žurno pješačio ljeti, pod bičem žarkoga sunca u podne, strmim i kamenim putem, izložih mu svoju želju preko zaslužnoga vodiča, jer se ne usudih sam to učiniti od straha da mu ne povrijedim uho lošim izgovorom ono malo ilirskih riječi.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (nasmije se, pa mirno): Lijepo ih izgovarate.

O. ALBERTO FORTIS: Taj negostoljubivi i sumnjičavi čovjek apsolutno je odbijao otvoriti crkvu i nije htio popustiti molbama koje su mu se uzastopno upućivale s najvećom mogućom poniznošću. Nije odgovara ništa drugo osim »ne ću«!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (kroza smijeh, zadovoljno): Non voglio!

O. ALBERTO FORTIS: ...pa ma što mu vodič govorio ili ja mucao. Zbog toga krutog postupka izgubih strpljivost. Nisam se više skanjivao govoriti...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ilirski!

O. ALBERTO FORTIS: ...ilirski, da, te provalih u nabrajanju tako opširna popisa naslova protiv toga nepopustljiva čovjeka da vjerujem kako sam u nj ubacio ne samo muške psovke nego i grdnje što se govore ženama.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Hahaha...

O. ALBERTO FORTIS: Dobri me župnik ostavio da grakćem i mirno se zatvorio u svoju kuću.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (smijući se): Bravo! Bravissimo!

O. ALBERTO FORTIS: Pisao sam o tomu njegovoj preuzvišenosti gospodinu Johnu Strangeu, britanskom poslaniku u Prejasnoj Mletačkoj Republici: Nebo vas sačuvalo, gospodine, susreta s tako tvrdokornim i neljubaznim ljudima...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Morlacima!... Ilircima!

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Opate Alberte!

Upada PRVI MORNAR, noseći pladanj s jestvinama.

PRVI MORNAR: No, no... pustite oštre riječi, velečasna gospodo, i kârtu i libre, sve... veleučeni... Sada bi se moglo malo i prismočit. Bit će vrimena i za pisanje.

DRUGI MORNAR: Sve u svoje vrijeme.

PRVI MORNAR: Malo sira iz uja i komad pršuta, pa će lakše leć i bukara vina... koju odma’ donosim. Izvolite, i u slast!

DRUGI MORNAR: A kruv je fra Jure jutros samo za vas peka, opate, od domaće je šenice, moje duvanjske, zna ujak Luka to, je l’ tako, ujače? U slast!

O. ALBERTO FORTIS: Hvala, Ivan, hvala, Jakov! Hvala vam!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: (križajući se) V ime Otca i Sina i Duha Svetago!

Križaju se i IVAN i JAKOV i OPAT ALBERTO.

I sve se stapa sa Sorkočevićevom glazbom. I zmorcem u valovima i jedru gajete.

6.

Smijeh četvorice, u gajeti koja plovi.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (kroza smijeh): Da... Da prostite, moja žena...

PRVI MORNAR: Nego kako!...

DRUGI MORNAR: I ja tako!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: To je običaj, navada je to... opate... sve od mora pa do Slavonije.. navada ovoga naroda!

O. ALBERTO FORTIS: A kućne djevojke stajale su iza pukotina vrata da gledaju mene i mojega crtača... čudnovate... kako odijelom, tako i ponašanjem. Da bi zatim najstarija od kćeri toga našega domaćina došla i svakome od nas darovala kiticu mirisnih trava.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Izvrsno. Predivno.

O. ALBERTO FORTIS: Nemoguće je biti neosjetljiv prema tom prizoru jednostavne seoske gostoljubivosti! (nazdravlja) I u njihovo zdravlje! Živjeli!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: U zdravlju!

Nazdravljaju.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka, a iza ovog dijela Biokova su vaša, rekli ste, Baćinska jezera?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Mogli smo ih nazvati i Biserna jezera! No, da, tako se zovu... A ovaj dio Biokova pred nama, zove se Rilić, koji evo tu završava u lijepu zaljevu i prirodnoj luci koja se zove Ploča, s mojim Sladincem, Baćinskim jezerima i Perkom.

O. ALBERTO FORTIS: Sada sam još nesretniji što mi je ovaj dio ostao nepoznat.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Rado bih vam bio vodičem, opate Alberte, ako biste jednom nakanili doći.

O. ALBERTO FORTIS: Najveće zlo s kojim sam se ovdje susreo jest oskudica osoba sposobnih da putniku pruže kakav dobar naputak i ukažu na njemu neke nepoznate stvari.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: A da nije u pitanju naša nevjera i oprez, koji su prešli u poslovicu i ponašanje prema strancu i, oprostite mi, Talijanu, koji dolazi u ime Prejasne Republike?

Suzdržan podsmijeh JAKOVLJEV i IVANOV.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka!... Vi opet započinjete.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne, samo sam ukazivao i nudio vam pratnju vodiča. I vidite, i tako vas nisam upozorio da smo upravo doplovili pred vode Neretvanske močvare, koje se tu miješaju s morem...

O. ALBERTO FORTIS: To je... to... Neretvansko polje?!

Prelijetanje galebova, graktanja.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Istina, ima tu i polja, ali većinom su to močvare, osim onoga što je neretvanski seljak badiljom i motikom od močvare otrgnuo.

PRVI MORNAR: Ovo brdo naprid je Zminjac i tu se uliva u more Stara ili Velika Neretva... pa unda je tamo Neretvin odvirak Zminjac, pa Vranjanka i Mala Burćina...

DRUGI MORNAR: Mi jedrimo do u Malu riku, do škoja sv. Ivana, il do otoka Osinja.

PRVI MORNAR: Nesiguran je tu uplov, bad do bada, i prud do pruda, ne znaš di se možeš nasukat.

O. ALBERTO FORTIS: Ivan, ali tu je sami salbun... vidim dno.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Opate Alberto, Ivan i Jakov su stari morski vukovi koji znaju svaki pedalj ovoga mora!

O. ALBERTO FORTIS: Vidim, vidim!... Ivan, a ovo tamo, ovo je?...

PRVI MORNAR: Draga i Duboka rika, a unda dolazi Mala i Stara Lisna...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Jakove, daj se više na more... nasukat ćemo se!

DRUGI MORNAR: Ne boj se ujače, sigurno nas goni vitar!

O. ALBERTO FORTIS: Kolika nas samo jata ptica pozdravljaju!? O, divote, mili Bože!...

Prelijetanje i ptičje glasanje.

PRVI MORNAR: Vidit ćete tek... kad oplovimo Crepinu... tamo kod utoka Jarčiroga, Pržinovca i Životne... prije uplova u Malu riku... sila je tica tamo!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Neretvanska močvara, opate, ili Neretvansko polje, s dvanaest Neretvinih utoka, ne računajući jaruge i jendeke, koji prosijecaju Neretvansku dolinu, to je...

O. ALBERTO FORTIS: Božanstveno!... Božanstvena je ovo delta... fra Luka, možda i ljepša negoli je Delta del fiume Po.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Možda... teško je suditi o tom, opate Alberte.

DRUGI MORNAR: To vam je, velečasni... učinit će vam se... kao da ste u nekom zemaljskom...

Glasanje, ptice u nadlijetanju.

...Rajskom vrtlu!

I Sorkočevićeva glazba.

Samo glazba.

7.

O. ALBERTO FORTIS (kroza glazbu i glasanje ptica, igru jedra i konopa): Ovo treba vidjeti... ovo treba čuti... ovaj zrak treba mirisati... oćutjeti... fra Luka! Jakov, bio si u pravu... kao da smo u zemaljskom Rajskom vrtu!

DRUGI MORNAR: Reka sam vam.

PRVI MORNAR: Jakove, po sredini!... skreći... plima je... bravo!

DRUGI MORNAR: Ooo!... Sad do Opuzena, niz vitar...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (moli): Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svjetlost vječna svijetlila im. Počivali u miru Božjem!

O. ALBERTO FORTIS: Molite? Fra Luka...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Preporučujem ih Bogu Svemogućemu! Moju Malu braću koji izginuše od nekrsta u tom samostanu sv. Ivana, Boga moleći, nikomu zlo ne čineći, sasjekoše ih Turci...

O. ALBERTO FORTIS: Mučenici.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: To je opomena pred ovim ulaskom u Neretvu!

O. ALBERTO FORTIS: O, Dio mio.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Jakove, pazi, bus je posrid rike!

PRVI MORNAR: Vidili smo ga.

DRUGI MORNAR: Ne brini, ujače.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka, a ovi kolci što strše iz vode, sa strana rijeke, među onim prekrasnim irisima...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Perunikama, opate Fortis! Nigdje toliko perunika kao u čitavoj Neretvi. To su živi ostatci Rima... ostali u našemu neretvanskomu blatu.

O. ALBERTO FORTIS: Kao ukras i spomen na prošla plemenita naronitanska vremena?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Neki se još spominju toga doba. I kao ona djevojka iz vaše priče, odnose se prema cvijetu perunike... kao onoj kitici mirisnih trava.

O. ALBERTO FORTIS: Izvrsno. Irisi zaista krase Neretvu, gledam ih, od ušća rijeke, svugdje su uokolo...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: A oni kolci su za lov jegulje. Mreže, trate se zapinju za te kolce, na kraju, uz rub rijeke.

O. ALBERTO FOTIS: Kao i na talijanskim rijekama.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ulov može biti uistinu velik, po koji onda dolaze posebni venecijanski brodovi i odvoze ga put laguna.

O. ALBERTO FORTIS: U Dalmaciji, fra Luka, nisam vidio možda prikladnijega mjesta za zatvorena i uređena lovišta, poput onih u Camacchiju, od ovoga kraja Neretve.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Na žalost, ni iz daleka kao Camacchio. Neretva je na drugoj strani mora jadranskog, opate Alberte, i ne vidi se s prozora duždeve palače.

O. ALBERTO FORTIS: No, no... fra Luka...

Gajeta oplovi trupu koja zaveslajem lagano prelazi rijeku.

GLAS IZ TRUPE (dovikuje): Dobro nam doša!... (u znak oduševljena pozdrava, udarcima veslom o bandu trupe) ... fra Luka!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Bog vas čuvao!

O. ALBERTO FORTIS (za sebe): Kako su maleni ti čamčići!

GLAS IZ TRUPE: Vidimo se večeras. Sretno!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Fala, fala!

O. ALBERTO FORTIS: Kako su maleni, fra Luka, ti čamčići...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Trupe! Trupa je to, a ona velika, vidite, crna kao i trupa, što je dvojica voze na pariće, a jedan je na krmi, na timuna... plove nama ususret, to je lađa, neretvanska lađa. Takva je već stoljećima.

O. ALBERTO FORTIS: Crne su, i lađa i trupa, kao i naše venecijanske gondole!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Istina... istinu govorite, opate Alberte. Ta sinja boja i vjera naša zajednička, katolička, jedino je što nas povezuje...

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka!... Molim Vas... molim vas!

Parići lađe, u istom ritmu, približuju se.

PRVI GLAS S LAĐE: Reka san vam... da to je fra Luka Vladmirović! (udarajući veslom, parićem, o krmu lađe) Faljen Isus, fra Luka!

DRUGI i TREĆI GLAS IZ LAĐE: ...i Marija, fra Luka, dobro nam doplovili!

Udaranje parićima o škarme i krmu lađe.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Fala, fala vam!

PRVI, DRUGI i TREĆI GLAS IZ LAĐE: Vidimo se večeras! Zbogom!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Bog vas čuvao!

Vesla lađe se udaljuju, gajeti zmorac je u jedru.

Sorkočević.

8.

PRVI i DRUGI MORNAR, na krmi, u tihu razgovoru, gotovo šapćući.

PRVI MORNAR: Je si l vidija Jakove, svi nas pozdravljaju... ko da sva Neretva već zna za naš dolazak!?

DRUGI MORNAR: Za fra Lukin dolazak, Ivane (oponaša pozdrav). Vidimo se večeras! Čuja si! Znaju svi. To nešto govori.

PRVI MORNAR: Aaaa... ne zaboravlja puk neretvanski!

DRUGI MORNAR: Pamti narod šta je za njega činija fra Luka.

PRVI MORNAR: Nikad nije ni prista činit.

DRUGI MORNAR: Ni unda kad su ga iz Venecije, s Rive od Hrvatov, redarstvenici Presvijetle Republike otprašili, ne natrag, u njegovu opuzensku župu, nego ravno u Karinski samostan. Ravno u aps!

PRVI MORNAR: A otiša je samo da bi prid duždom zagovara probitke svojih župljana, Opuzena i čitave Neretvanske doline, koji nam prid Bogom i duždom pripadaju.

DRUGI MORNAR: Bolje je proša negoli fra Filip Grabovac, njega je Prejasna Republika dopremila u Mletke i doživotno su ga zaprli u zloglasnu ćeliju Sotto i piombi!

PRVI MORNAR: Sve zbog pisama...

DRUGI MORNAR: Cvita razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga.

PRVI MORNAR: ...aliti... rvackoga!... E... moj fra Filipe...

Glazba.

9.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka, a onaj šator, na kraju obrađene zemlje, loze, što li je, onaj bijeli šator, pod stablom smokve? Što li je to?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ono je čembiluk! Štiti od komaraca ili, po neretvansku, komara. Čembiluk, ostatak jezika turskoga, ili bliže, po talijnsku, zanzariera...

O. ALBERTO FORTIS: A, zanzariera! Nikad, ne, nisam vidio tako nešto.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Svatko, i najsiromašniji ga ovdje moraju imati, da bi preživjeli.

O. ALBERTO FORTIS: Da bi preživjeli?!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Da. Ubode komaraca, kojih je sva sila, ovdje u neretvanskim močvarama, neretvanskim blatijima, da ne možeš ni oka sklopiti, ako te ne štiti čembiluk. Naročito u suton i noću.

O. ALBERTO FORTIS: Zaista?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne brinite se, opate Alberte, sopraintendat Nonković će se brinuti za vas. Prozori vaše sobe bit će zastrti, a nad posteljom će razapeti čembiluk... zanzarieru!

O. ALBERTO FORTIS; Pobrinuli ste se za to!?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Svakako!

O. ALBERTO FORTIS: Uistinu!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: U istom trenu mi smo, kako ono rekoste, opate, i gostoljubivi i udvorni... Najudvorniji i najgostoljubiviji bit će vam sopraintendant Serenissime gospar Nonković i sva njegova podvorba. Ne brinite se, pazit će na svakoga komarca koji bi se zaletio prema vama!

O. ALBERTO FORTIS: Pretjerujete, fra Luka...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ne! Ne će vam ostati ovakva kvrga na čelu, ne brinite se, kao što je ova na momu.

O. ALBERTO FORTIS: Mislio sam toliko puta upitati vas, od čega vam je ta mala izbočina ili kvrga na čelu?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Od uboda komarca! I preživio sam!

O. ALBERTO FORTIS: Vi me hoćete prestrašiti, fra Luka! Od uboda komarca!?

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Dub ste vi opate Fortis, kao i ja, te sam i to preživio. Preživjet ćete i vi. Ne brinite.

O. ALBERTO FORTIS: Stalno, neprestance govorite: preživio, preživio... preživjet ćete i vi!... Što? Ubod komarca?! Kao da je komarac uzročnik malarije?! Ma, za ime Božje, ne vjerujete u to... fra Luka? Molim vas, pa nismo djeca!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Opate Fortis, ja sam i sam to iskusio!

O. ALBERTO FORTIS: I vi tvrdite to...?! I hoćete mi reći da je komarac...?! Ma, molim vas...!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Ukoliko je prije bio na bolesnu čovjeku, pa onda se navadio na zdrava... Toliki su, moj opate, od toga uboda umrli, u strašnim mukama. Ja sam ih liječio, kao i sebe, korom jasena. Malarija je strašna bolest, ja vam svjedočim to.

O. ALBERTO FORTIS: O, Dio mio! Čudan li ste vi čovjek, fra Luka. A znadete dobro što je pisao, iz vlastita nam iskustva svjedočio, primo Medico di Forte Opus nel distretto narentano...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Znam, prvi liječnik Forte Opusa u okrugu neretvanskom. Znam za djelo doktora i profesora Pujatija.

O. ALBERTO FORTIS: Pa, liječnik i medicinski pisac, i sveučilišni profesor Sveučilišta u Padovi, signore Giuseppe Antonio Pujati, nam veli, kako unatoč plodnu zemljištu i najsretnijem položaju za trgovinu s Turcima, područje Neretve rijetko je nastanjeno, a još ga rjeđe pohode pomorci koji se plaše djelovanja toga zraka zbog kojega se možda čuje Narenta maledeta da Dio, ili, Neretva od Boga prokleta, što je kod Dalmatinaca prešlo u poslovicu. Slavni doktor Pujati, koji je umro kao sveučilišni profesor u Padovi, pošto je s najvećim hvalama mnogo godina predavao medicinu, objavio je raspravu De morbo Naroniano, ili, O neretvanskoj bolesti, sposobnu da zastraši svakoga tko bi poželio ovamo poći, posebno u jesen.

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Kao što i vi dođoste ove 1772. jeseni!

O. ALBERTO FORTIS: I, profesor Pujati navodi kako voda koja se ustajava na nekim mjestima postaje toliko kužna da pomori ribu što u njoj pliva. Pujati tvrdi da ptice močvarice, kojih tu ima u golemu izobilju, često padaju otrovane smrtonosnim isparenjima.

FRA LUKA VLADIMROVIĆ: A zaboravili ste kako ste s oduševljenjem, prije negoli skrenusmo u Malu Neretvu, govorili našemu Jakovu: ... ovo treba vidjeti... ovaj zrak treba mirisati... oćutjeti! Oprostite, opate Fortis, ali opuzenski liječnik i padovanski profesor, signore Pujati, govori gluposti...

O. ALBERTO FORTIS: I vi se usuđujete tako govoriti o jednom padovanskom sveučilišnom profesoru?!

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Govorim o gluposti... o čemu piše gospodin profesor Pujati.

O. ALBERTO FORTIS: Fra Luka Vladmiroviću, vi ste jedan čudnovati živi stvor, koji govori najluđe izmišljotine koje hoćete suprotstaviti mišljenju jednoga sveučilišnog profesora. Takvo se što može zametnuti samo u glavi ogrezloj u praznovjerju i nadrimedicini...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Jedino mu je točna tvrdnja, da se od jesenske neretvanske groznice, malarije, koju naziva nekom vrstom kuge, vrlo teško spasiti.

Glazba.

10.

O. ALBERTO FORTIS (prevrće papire, čita ispisano): Njegovoj preuzvišenosti milordu Fredericku Herveyju, biskupu Londonderryja... Dugo bi i suvišno bilo da vam ponovim sve ludosti i laži što mi ih je taj maštoviti čovjek rekao. Postoji i tiskana knjižica u kojoj se čitaju mnoge suludo lažne stvari o kraju uz Neretvu, no ne želim znati je li moj fratar njezin pisac, ali kako god bilo, to je rad koji ne zaslužuje da se čita ni da se ocjenjuje.

Glazba.

11.

Opuzen, u listopadu 1772.

Zvona crkve sv. Stipana, slavljenički.

Pucnji kremenjača, mušketa.

Koraci po drvenom pristanu opuzenske luke.

Puk, sa strane.

SOPRAINTENDANT NONKOVIĆ: Dobro nam došli, opate Alberto Fortisu! Osjećajte se kao kod svoje kuće, ovdje u Fort Opusu...

NAROD (vičući, ne prosvjedno): Opuzenu!... Opuzenu!...

SOPRAINTENDANT NOVKOVIĆ: ... koji vam stoji na usluzi, kao i čitava Neretvanska krajina...

O. ALBERTO FORTIS: Sa zahvalnošću primam vaše pozdrave, signiore sopraintendante Nonković, zahvalan na vašemu gostoprimstvu, kojega iskreno prihvaćam!

SOPRAINTENDANT NONKOVIĆ: Opate Fortis, na usluzi vam stoje... serdar Sentić!... serdar Bebić!...

SERDARI BEBIĆ i SENTIĆ: Opate Fortis, dobro nam došli!

O. ALBERTO FORTIS: Hvala vam lijepa!

SOPREINTENDAT NONKOVIĆ: I naš slikar i upravitelj Neretvanske luke u Opuzenu, signiore Filippo Naldi!

FILIPPO NALDI: Bonvenuto, abate Fortis!

O. ALBERTO FORTIS: Grazie! Ti conosco dalle tue di pinti artstici, che ho visto in molte chiese della Dalmazia!

SOPRAINTENDANT: Andiamo, alla mia corte!

Koračanja po drveno pristanu opuzenske riječne luke.

Glazba.

12.

Pucnji lovačkih pušaka.

Veseli žamor puka.

Zvona.

NAROD (povici): Fra Luka!... Fra Luka!...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (odzdravljajući): Hvala! Hvala vam!

ŽUPNIK OPUZENSKI: Brate, fra Luka Vladmiroviću, zahvaljujemo Svevišnjemu Bogu za tvoj ponovni dolazak u Opuzen, u svoju župu u kojoj si prvu svoju svetu Mladu misu služio!...

GLAS IZ NARODA: Sićan se, ko da je danas bilo! Fra Luka...

FRA LUKA VLADMIROVIĆ (kroza smijeh ): Da, 17. lipnja, davne 1742.!

ŽUPNIK OPUZENSKI: Vidiš, fra Luka, narod te neretvanski nije zaboravio, i čitava Neretva večeras je pred tobom. Ne zaboravlja puk tvoj sve dobro što si za njega učinio...

GLAS IZ NARODA: Ne zaboravlja ni ono putovanje... u Karinski samostan... priko Venecije i Rive od Hrvatov!... E, moja Privedra Republiko!...

DRUGI GLAS IZ NARODA: Ni likarije od jasenove kore ne zaboravljamo... fra Luka... fala ti za sve spašene od pogibelji malarije!

NAROD (uglas): Fala, fra Luka! Fala ti!

Pucnji pušaka..

FRA LUKA VLADMIROVIĆ: Fra Petre, župniče i domaćine moj, braćo Neretvani, predragi moji! Fala vam, i neka vas Bog Svevišnji čuva, vas i župu našu opuzensku, i cilu Neretvu s njezinim ljudima i njezina blatijima... i cilu nam Domovinu! Fala vam, u moje ime i u ime mojih vjernih vukova morskih, Ivana i Jakova, koji su me sigurna plova dovezli k vama u Neretvu. Ljubim vas, košto je Krist ljubio svoje učenike! Mir vam i dobro!

Zvona crkve, poziv na molitvu.

13.

Žamor ljudi u crkvi. Zvonce, za početak sv. Mise. Žamor se utišaje.

ŽUPNIK OPUZENSKI i FRA LUKA VLADMIROVIĆ: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga...

NAROD (istodobno s PRVIM i DRUGIM MORNAROM): U ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

PRVI i DRUGI MORNAR (istodobno s NARODOM): V ime Otca i Sina i Duha Svetago!

Glazba, lagano zamjenjuje molitvu.

Glazba, Luka Sorkočevića.

Glazba, sama.

(SVRŠETAK)