Filozofijski uvidi u poetiku

Već me pri prvome susretu s knjigom Povećalo za poeziju snažno privukao njezin naslov jer se nadavao poticajnim za razmatranje, premda je složen od triju uobičajenih i značenjski proničnih riječi. Njihove su pojedinačne i sintagmatske konotacije prizivale interpretacije užgavši u predvorju moje imaginacije brojne asocijativne prskalice, od kojih mi jedna inicijalno osvijetli put, posve neočekivano i uvelike neobično, prema rečenicama i stihovima otiskanima prije više od pet stoljeća. Iako je autor – Davor Šalat – u uvodnome slovu naznačio da je na stranicama njegove knjige u dijakronijskome zahvatu riječ »o hrvatskim pjesnicima (uza samo nekoliko iznimki) od krugovaškoga naraštaja do danas« (str. 9), naslov Povećalo za poeziju odvede me do Marka Marulića i Judite. Ne bi trebalo posebno isticati da glavnina dotičnoga spjeva i cjelina njegove alegorijske poruke nisu anakroni, nego zahvaljujući vlastitoj moći krozvremenske ili dijakronijske kontekstualizacije i reafirmacije odsijevaju trajnom aktualnošću, svevremenom suvremenošću istine o čovjeku i svijetu, a na osobit način o čovjeku pjesniku, poeti, i njegovu istinjenju svijeta, koji time, zajedno s istinom, biva povećan i uzdignut na višu potenciju.

Namijenivši Juditu ne samo malobrojnim humanistički obrazovanim građanima nego i širemu puku, Marul je na margini iliti rubnici objašnjavao manje poznate (u ono doba) izraze ili riječi. Tako se na početku prve knjige (»Libro parvo«) Judite nahodi objasnidbena bilješka uz riječ poet (kratki genitiv množine svojstven čakavcima): »Poet. Poete se zovu ki pišu verse.« Zanimljivo je primijetiti mjesto i ulogu povratne zamjenice se, koji u ovome surječju otvara mogućnosti dvostrukoga razumijevanja: da pjesnici sami sebe zovu poetama ili, kao drugo tumačenje, da ih tako doživljavaju i označavaju drugi, u konkretnome slučaju samo manji dio društva kojemu riječ poeta nije nepoznata.

Ali važnijim biva uvidjeti da je otac hrvatske književnosti uz grecizam poete uporabio i latinizam versi. Prisjetimo li se Cicerona i njegova određenja etimologije kao onoga pri čemu se »dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena«, i potražimo li etimologiju iliti iskonoslovlje riječi vers, vidjet ćemo i razabrati da dospijeva od latinskoga glagola vertō u značenju ‘vrtjeti’ (sličnost lat. i hrv. glagola razvidna je zato što dolijeću iz zajedničkoga indoeuropskog tvorbenoga gnijezda). Grčkoga podrijetla riječ stih nosi metaforičko značenje jer stihovi podsjećaju na zaokrete i obrate koje čini orač nakon što je izorao jednu brazdu: stoga se kao stari hrvatski izraz za stih često rabio oranj.

Dotična mi se etimologija učinila prikladnom za gradnju metafore kojom bih izrazio Šalatov kritički i esejistički pristup poeziji: vrtnja oko pjesničkih riječi i stihova kako bi ih se upoznalo i zahvatilo u plodonosnome duhovnom naporu koji se – nošen obratima perspektiva i kvalitativnim skokovima – uzdiže u mnogovrsne sinteze kao objedinjujuće i najviše momente u dijalektičkome obuhvatu razmatranih predmeta. Šalatovi uvidi zadiru poput pluga duboko u zemljino tkivo (lat. textus znači upravo ‘tkivo, tkanje’) te čine da emergencijski iziđe na vidjelo ònō nevidljivo, razotkrivajući ga u njegovoj rastresitoj rahlosti (sjetimo se Petrarkinih »rasutih rima«, tal. rime sparse), a takvo analitičko te sintezom uzdignuto dovođenje poezije pred čitateljeve oči – k tome osnažene povećalom – vrlo je blisko antičkomu grčkom poimanju istine, što je na posve osobit način reaktualizirao Martin Heidegger. Naime, grčka riječ za istinu, alḗtheia, doslovno znači ‘neskrivenost, nezastrtost’, a Heidegger u tome smislu istinu označava njemačkim terminom Unverborgenheit. O takvu poimanju istine Šalat u tekstu »Poetski subjekt Drage Štambuka« kaže da njegova poezija »nastoji ‘slušati istinu bitka’ na drugačiji način – što većom otvorenošću beskrajnim modalitetima tubitka, simultanitetom i intenzivnošću tih modaliteta, ekstatičnošću do koje dovodi taj intenzitet i nastojanjem da se tom ekstatičnošću dosegne heideggerovski mišljena aletheia, odnosno ‘neskrivenost bitka’« (str. 358).

Zatim treba reći da u esejističkomu portretiranju kratkih poetskih formi Igora Zidića, naslovljenom »Književnostilski ocrt Zidićevih lirskih minijatura«, zamjećuje Davor Šalat da pjesnik u svojoj »minijaturističkoj osebujnosti i virtuoznosti« (str. 74) poseže za »metaforama zatvorenosti, životne reduciranosti« (str. 73), ostajući tako »u prostoru hermetičke sugestivnosti« (str. 75). Šalat navodi, uz ostalo, ocjenu Zvonimira Mrkonjića da »Zidić rabi fenomenologijskoj kritici srodni ‘fenomenološki postupak, redukciju, a rezultat je izvorna jasnoća u vidnom polju oka’« (str. 64). Premda se u Šalatovu eseju ne spominje izričito, jasnim biva da je fenomenološka redukcija povezana s filozofijom Edmunda Husserla, koji je bio Heideggerov profesor. Podsjetimo se da su Husserlovi važni pojmovi intencionalnost, fenomenološka redukcija i njoj pripadna metoda zagrađivanja, čime se u fenomenima otkrivaju njihove čiste bîti. To je poznati Husserlov poziv na »povratak k iskustvu, k samim stvarima« koje imaju biti dohvaćene u njihovoj zornoj samodanosti. Tako se vraćamo već citiranoj, u vezi sa Zidićevom poezijom, »izvornoj jasnoći u vidnom polju oka«.

Zor će biti još jasniji ako između oka i promatranoga fenomena ili predmeta bude povećalo, optičko staklo koje nam, kad kroza nj gledamo, povećava sitne predmete i njihove detalje. To Šalatu omogućuje uočiti u djelićima bljeskove cjeline. Pred njegovim kritičarskim okom povećalo postaje – možemo tako reći – metonimija bistroga zora minijaturâ i njihovih detalja te ujedno metafora književnokritičkog istraživanja za kojim slijedi tumačenje pronađenih i razaznanih sadržaja (oko i gledanje konotirani su i tvorbeno sadržani u riječi ogled, hrvatskoj jednakovrijednici za esej). O svojemu pristupu Davor Šalat u »Uvodu« sržno i obuhvatno kaže:

»Uglavnom, kako to i pristoji poeziji i njezinoj interpretaciji, u ovim se esejima s književnokritičkim i književnoznanstvenim elementima neprestance nastoji povezivati konkretno, pojedinačno i detaljističko s općim i integralnim pa se tekstovi u ovoj knjizi bave svim razinama pjesama i opusa kojima pripadaju – od fonetske do svjetonazorske i intertekstualne« (str. 10).

Obuhvatnost koja se bavi svim razinama pjesme, višeaspektno i pomno, omogućena je i dovedena u zbiljnost zahvaljujući Šalatovim uistinu izvrsnim poznavanjem filozofije. Spominjem se da sam jednom prigodom, razgovarajući s njime o brojnim filozofijskim temama (uz piće, neformalno, ali imajući u vidu formu i materiju, shvaćenu aristotelovsko-tomistički), ostao nemalo iznenađen kada je zanijekao da je ikada polazio studij filozofije. O pristupu poeziji gdje Šalat u okrilju svojih filozofičnih pogleda na poetičnost objedinjuje brojne razine, »od fonetske do svjetonazorske i intertekstualne«, vjerodostojno svjedoči, uz ine, i ovaj ulomak iz eseja »Pjesništvo Ernesta Fišera«, u kojemu o pjesniku čitamo da je »...svoju razlogašku ontologizaciju riječi provukao kroz medij jezične i književne kajkavštine pri čemu ta riječ nije prestala biti temeljno uprisutnjenje svekolikog logosa i Heideggerova ‘kuća bitka’, ali je ušla u tijelo konkretne povijesti, čovjeka, njegova (kajkavskog) zavičaja i kulture. Tako je u vlastitim pjesmama ostvario resupstancijalizaciju riječi, no ne više razlogaškom pojmovnošću, već znatno ekspresivnijim sredstvima – upravo ‘duhom i farbom’, ‘friškom ranom senji’ te ‘žuhkim vitiznanstvom kak i jezikom sakdašnjim’« (str. 168).

Slijede najvažniji podatci o strukturi i sadržaju Povećala za poeziju, šeste Šalatove knjige kritika i eseja (već i taj podatak dovoljno govori o njegovoj neprekidnoj i sustavnoj posvećenosti poeziji). Povećalo za poeziju obaseže nešto više od četiri stotine stranica i sastoji se od triju dijelova: Eseji o pjesnicima, Eseji o knjigama pjesama i Eseji o teoretskim knjigama.

Prvi se dio dohvaća poetskih vlastitosti u stanovitim vidovima (pogledima i dogledima) pjesništva dvanaestorice naših autora. Početna dva eseja posvećena su Zvonimiru Golobu: prvi ga ocrtava kao pjesnika ljubavi i samoće, a drugi razmatra diskurse patnje u njegovoj poeziji; zatim je riječ o Ivanu Slamnigu i njegovu rasredištenome i relativiziranome lirskom subjektu; pa o apoteozi vitalnosti, ljepote i erotičnosti u poemi Plivačica Maka Mehmedalije Dizdara; o književnostilskim posebnostima i autoprogramatskim žanrovskim određenjima lirskih minijatura Igora Zidića; o ravnovjesju ontološke sinteze u sonetima Ante Stamaća te o misaonosti i emotivnosti, usklađenosti i rastrojstvu u njegovoj poeziji, na što se nadovezuje esej o strukturi Stamaćeva soneta; nakon čega je riječ o kasnomodernističkoj potrazi za identitetom u poetskome opusu Stojana Vučićevića; o stilskim, ontološkim i egzistencijalnim aspektima u pjesništvu istaknutoga razlogovca Željka Sabola; o prožimanju osobnog i općeg, dijalektici egzistencijalne analize i ontološke sinteze u poeziji Ernesta Fišera, pjesnika standardnoga štokavskog i zavičajnoga kajkavskog izričaja; zatim o kasnoj, transcendentno-simboličkoj poeziji Tomislava Marijana Bilosnića; te o srazu japanske i hrvatske semantike u poeziji Drage Štambuka, pjesnika izražene nacionalne samosvijesti i kozmopolitskoga interkulturnog povezivanja.

Drugi dio knjige, Eseji o knjigama pjesama, podastire esejizirane kritičke osvrte na pojedinačne stihozbirke hrvatskih suvremenih pjesnika (gramatički rod, naravno, uključuje i ženski spol). Posrijedi su Josip Sanko Rabar, Božica Brkan, Ervin Jahić, Neva Lukić, Delimir Rešicki, Ivan Babić, Ivan Rogić Nehajev, Drago Štambuk, Ivan Alerić, Boris Domagoj Biletić, Drago Čondrić, Irena Skopljak Barić, Milko Valent, Tomica Bajsić, Siniša Matasović, Andrijana Kos Lajtman i Sonja Delimar. Esejima o hrvatskim poetesama i poetama pridodani su takovrsni osvrti na prevedene pjesničke knjige dvojice istaknutih španjolskih autora, Joséa Bergamína i Juana Ramóna Jimenéza, što ne treba čuditi imamo li u vidu da je Davor Šalat diplomirao komparativnu književnost i hispanistiku. K tome je vrijedan spominjanja i podatak da je postigao doktorat znanosti, i to temom Hrvatske pjesničke prakse 2000. – 2010. Iz svega se dade razaznati da je riječ o učenome autoru dubokih uvida i široke erudicije – koji je objavio i šest vlastitih zbirki pjesama – ali Šalatov pristup pjesnicima i njihovim djelima nije elitistički i ekskluzivistički, nego uključiv i otvoren, što se vidi i po izboru autorâ zastupljenih u ovoj knjizi: pripadnici različitih naraštaja i pjesničkih usmjerenja, od priznatih i poznatih, koji su antologizirani i ovjenčani nagradama, preko onih što tek zadobivaju mjesto, nastojeći oko vlastite prepoznatljivosti, do gotovo nepoznatih književnoj javnosti.

Trećemu dijelu Šalatova Povećala za poeziju, naslovljenu Eseji o teoretskim knjigama, svojstvena je metatekstualnost ili metakritički pristup jer svaki od tih eseja tematizira i problematizira sámū tekstualnost kritičkih postupaka, tj. razmatra knjige koje teorijski razmatraju (svjesni pleonazam) knjige pjesama. U prvome eseju iz ove cjeline, »Otvaranje tipologizacijskoga sustava«, tematizira Davor Šalat knjige Zvonimira Mrkonjića Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Razdioba /1940 – 1970/ i Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Novi tekstovi /1970 – 2010/. U drugom eseju prikazan je zbornik radova objelodanjen u povodu 85. godišnjice rođenja Jože Skoka, koji je, Šalatovim riječima, »književni znanstvenik, kritičar, antologičar, urednik, metodičar, profesor, organizator i prosuditelj književnog života« (str. 381). Skok se osobito bavio hrvatskom kajkavskom i dječjom književnošću, a Šalat se u ovome eseju najviše zaokuplja dijelom Zbornika naslovljenim »Književnoznanstvena kajkavijana Jože Skoka«, stožernoga književnog teoretičara i povjesničara naše kajkavske književnosti. Ta »književnoznanstvena kajkavijana« stoji prema cjelini zbornika kao svojevrsna sinegdoha pa ju Šalat naziva, a tako glasi i naslov ovoga eseja, »‘Knjiga’ unutar knjige«.

»Sve veći Bagićev kritički autoritet« naslov je trećega teksta iz ove cjeline. U njemu se Šalat dohvaća knjige Pogled iz Dubrave Krešimira Bagića. Naslov objedinjuje Bagićeve kritike koje su redovito izlazile u listu Vijenac od početka 2013. do polovice 2015. godine. Davor Šalat primjećuje da je riječ o hibridnom i višeaspektnom diskursu gdje se »očituje ispreplitanje potanke stilističke raščlambe s esejističkom okretnošću mišljenja i izričaja« (str. 394). Kao što Bagić piše o pjesnicima i njihovim zbirkama, tako se drugi kritičari dohvaćaju Bagićeva pjesničkoga opusa. O njemu je pisala Đurđica Garvanović-Porobija u knjizi Svijet u amfori / Sedam eseja o poeziji Krešimira Bagića. Šalat za autoričin pristup kaže da je »uglavnom riječ o čisto znanstvenom diskursu s metodologijom koja u velikoj mjeri uvažava interdisciplinarnost i to ne samo na razini podataka i interpretacije, već i na razini samog znanstvenog postupka« (str. 399-400). Posljednji esej treće cjeline naslovljen je »Pitka i zanimljiva knjiga Ernesta Fišera« gdje Šalat razmatra djelo Korifeji i nastavljači u kojemu se nalaze izabrani tekstovi iz Fišerove višedesetljetne književnokritičke prakse. Posvećeni su cijeloj plejadi književnih povjesničara i pjesnika, a Šalat primjećuje da autor kombinira nekoliko pristupa: pozitivističko-biografski, književnopovijesni i književnoteoretski.

Privodeći kraju ovaj osvrt, uvjereno kažem da Povećalo za poeziju pridolazi u uski krug veoma vrijednih knjiga književne kritike i esejistike. Ako esej stoji između književnoga i znanstvenoga diskursa i nastoji ih premostiti (kako esej običavaju određivati), onda je pozornim čitanjem moguće razabrati da je Davor Šalat u ovim esejima neobično uspješno scijentificirao književnost i literarizirao znanost o književnosti ili, preciznije rečeno, o poeziji.

Povećalo za poeziju nudi mjerodavne uvide u suvremenu pjesničku produkciju, pri čemu o složenim i višestruko uvjetovanim književnim i izvanknjiževnim zbiljnostima govori gipkim i elegantnim stilom koji poput rijeke meandrira noseći realije prema ušću: otvorenoj knjizi u čitateljevim rukama. Šalatovi eseji ne podastiru samo fenomenološke poglede kroz povećalo, nego i metafizičke proglede u nevidljivo, u slojeve i dubine bitka do kojih dospijeva samo unutarnje oko ili duhovni zor. Ako se vratimo Heideggerovu određenju jezika kao »kuće bitka«, valja napomenuti da je čovjek u takvoj koncepciji »pastir bitka«. Šalat se zasigurno slaže s Heideggerovim stajalištem da bitak nabolje čuvaju pjesnici poput Friedricha Hölderlina. Pri tome je pjesnik ne samo pastir bitka nego i svojevrsni Prometej, koji je ukrao vatru s Olimpa ne zadržavši ju za sebe, nego taj oganj – slobodan u svojoj prikovanosti za poeziju – ražaruje i razgorijeva te daje svima željnima svjetlosti i topline. Tako nas asocijativne prskalice s početka ovoga teksta dovedoše do plamena iz Prometejeve zublje. Naposljetku sam slobodan ustvrditi da Povećalo za poeziju Davora Šalata osvjetljuje znatan dio modernoga i postmodernoga hrvatskoga pjesništva i jamačno ima potencijalnost ili možnost (kako je Tomislav Ladan pohrvatio Aristotelov pojam dýnamis) to većma nas zagrijati za poeziju.