Dnevnik jednog dječjeg dana

Želim opisati osjećaj nastao gledanjem jedne slike iz svog ranog djetinjstva, na kojoj je i moja lijepa mama-djevojka s dva mala djeteta. To je vrlo kvalitetna fotografija kako po sadržaju – majka s djecom, tehnički kao snimak, kompozicijski, zatim kao dokument, i na kraju kao njen psihološki sadržaj. Ona govori o duboko zaboravljenoj prošlosti i pokušava doći do tračka svijesti dvogodišnjeg – trogodišnjeg djeteta. To sam bila ja, biće sa svojom voljom, nagonom, pokretljivošću i osjećajem bivanja.

Zagledala sam se u lice ukrašeno uvojcima s izrazom koji je bio mješavina dosade i bola. Cijelo tijelo je to pratilo jer je jedna noga težila spuznuti prema tlu s klupe na kojoj sam sjedila (ne svojom voljom) a obje su još bile u zraku. Sjedila sam samostalno na parkovnoj klupi uz majku koja je na rukama držala punačku bebu, moju mlađu sestru. One su bile jedno, ali ja sam bila netko tko se dosađuje i želi maknuti iz te aranžirane uloge. Usta poluotvorena i malo iskrivljena kao na plač, iako više od nelagode, obrve i oči u sličnoj pomalo tužnoj grimasi, spremni svakoga časa pojačati tu gestu i protestirati. Kaputić koji je navodno bio ružičast, na slici se činio sasvim bijeli. Čarape i cipele bile su jednake tamnoće. Ne vjerujem da su bili crni nego prije smeđi. Na rukama nije bilo rukavica (vjerojatno nije bilo ni prevelike zime, jer se teško može odrediti točno godišnje doba, možda proljeće, ali vjerojatnije jesen) samo neka narukvica oko desnog zglavka, dok je lijeva ruka držala ručku kantice za pijesak. To je bila ona aktivnost koju sam pretpostavila ukočenosti potrebnoj za slikanje.

To sam bila ja, kaže slika. Ničime to nisam osjećala, a trebala bih nešto prepoznati. Prinijela sam fotografiju bliže, rastužena jer je život toliko otklizao od onog vremena, i jer su vile davno bile nadnijete nad mojom kolijevkom. U staklu koje je prekrivalo sliku opazim vlastiti, današnji odraz. Ono malo, zgrčeno lice koje se tako upadljivo razvuklo u bolni izraz, približilo mi se na neslućenu blizinu. Moje današnje lice se približilo ovome u novoj grimasi tuge nad svim tim vremenom tako da sam zgranuta osjetila preklapanje njihovih rubova. Stopila su se dva lica i na taj način ja sam odjednom spoznala tko sam, i moje današnje lice ulilo je život onom malom licu nemirne i zlovoljne djevojčice. Suze koje su prijetile spustiti se iz očiju djeteta sada su stvarno navlažile moje oči i lice, a činilo se da su tekle i niz lice djevojčice na slici. Mogla sam na čas zamisliti njezinu tjeskobu i protest, i sav osjećaj tuge zbog tadašnjeg postojanja, koje je slučajnošću ostalo okamenjeno.

Naknadno, kako se obično događa, pojavi se (da li sugerirani tračak?) nekog sjećanja iz vremena kada se to zbiljski odvijalo. Mutan doživljaj tada za mene još prevelike klupe, koje su u ovim gradskim parkovima bile kao prvo sve iste. Znam sada da su nekadašnji fotografi obilazili ove parkove podsjećajući roditelje da valja zabilježiti zajedničke trenutke s djecom, njihovu dob i igre, što bi roditelji obuzeti svakodnevnicom uglavnom zaboravljali. Sjećam se da smo se slikali jednom s Tatom u istom parku naišavši na možda istog fotografa. O ovoj slici koju danas držim na zidu i s kojom sam godinama odlagala bliži susret, čula sam Mamin opis, jer ona je pamtila okolnosti snimanja. Bila je sama s djecom u parku, u to vrijeme mršava i činilo se iscrpljena. Znam, jer sam sama u njezinim godinama dobila dijete, kolika je to napetost, usredotočenost i briga. Ona je još uz jedva godinu i pol staro prvo dijete rodila i drugo, i to je značilo biti potpuno obuzet brigom o njima. Moralo se to vidjeti na njoj, i vidjelo se kako su joj obrazi postali mršavi.

Na ovoj slici ona je imala već četrdeset godina. Mislim ne više od toga, i čini se da je godina bila 1951., jesensko i predzimsko vrijeme. Ja sam u ljeti te godine navršila dvije godine života. Započela je vjerojatno treća godina, tek nekoliko mjeseci. Međutim, kako je biti majka i imati obitelj bila Mamina životna želja, na njoj se to odrazilo tako da ju je pomladilo, pojačalo je jednu njezinu skoro djevojačku crtu. Ispunilo je sve njezine želje i usrećilo ju. To je neosporna i vidljiva činjenica. Njezin osmijeh usmjeren je fotografu konvencionalno, kako se obično ljudi slikaju, no njezin je pogled bio okrenut prema meni koja sam htjela spuznuti s klupe, ne shvaćajući potrebu za mirovanjem i razlogom takvog sjedenja. Snimak se dogodio negdje između mojega skoka na tlo i upućivanja na poslove igranja s pijeskom u obližnjem pješčaniku, a da bi se to sve moglo odvijati pod Maminom paskom.

Zanimljivo da se odvojeno sjećam kaputića, tog parka, kantice i lopatice za pijesak, čarapa kroz više dječjih godina jer su se svakodnevno morale navlačiti na noge a u tome nismo mogle ni sestra ni ja biti samostalne, vjerojatnog češljanja koje je bilo svakodnevno i drugih malih radnji vezanih uz dob, kao i igri koje još nisu bile jako složene. Postojanje nekih kocaka sa slikama – ilustracijama bajki. Samo fragmenti, i onaj osjećaj kada smo na rubu dohvaćanja samo što se ne izgovori riječ. A ona je još slika, ali vrlo neodređena, razlomljena, zaboravljena nažalost unatoč žarkoj želji da ostane vječno prisutna i svježa, jer se ne zna kako je nastala i da li se može pripisati samo vlastitom sjećanju, ili je prenesena pripoviješću.

A toga je kod nas bilo, tog Maminog pripovijedanja o malim uzbuđenjima prvih godina života. Ta nekadašnja neupitna sjećanja zasulo je vrijeme iskrivivši u potpunosti činjenice. Ostala je nemoć razumjeti ono što je jednom bilo snažno i istinito. O tome svemu govori dragocjena fotografija jednog zaustavljenog trenutka djetinjstva. Bilo je sigurno uz majku. Park je bio poput drugog doma naš životni prostor. Djeca su bića parka, poput malih parkovnih vila i vilenjaka. Kakva divna uspomena! Ni prispodoba nije sasvim loša…