Čitanja Kovačićeve Jame

Vjerujem da ćemo se svi lako složiti kako je poema Jama Ivana Gorana Kovačića najpoznatije i najutjecajnije djelo toga hrvatskog pjesnika, prozaika, esejista, kritičara, prevoditelja i novinara. Kovačićeva poema i je danas, osamdeset godina nakon svoga nastanka, aktualna i privlačna, zaogrnuta još uvijek brojnim neodgonetnutim pitanjima. Primjerice, tek se iz pojedinih svjedočanstava može rekonstruirati vrijeme njezina nastanka. Pretpostavlja se da je Kovačić rukopis Jame donio sa sobom na ratište, kamo je otišao na samom kraju 1942. godine, te da ga je ondje, početkom 1943., dorađivao. Isto se tako može samo pretpostaviti da je Ivan Goran Kovačić još namjeravao raditi na Jami i dotjerati pojedine stihove, no da ga je upravo u tomu poslu prekinula nasilna smrt u srpnju te iste 1943. godine.

Brojna su otvorena pitanja i u samom pjesničkomu tekstu. Vjerujem kako je upravo zbog te otvorenosti i apstraktnosti Kovačićeva Jama postala žrtvom brojnih (često i) nasilnih čitanja. Premda je cijela poema zaokupljena odnosom mučenika i njegovih mučitelja, nigdje se u Jami ne imenuje ni mučenik, a ni njegovi mučitelji. Činjenica jest da se u završnoj, desetoj pjesmi, spasitelji imenuju »partizanima« i da se njegovateljica, spasiteljica iskazivaču obraća riječju »druže«, no iskazivač i dalje ostaje krajnje apstraktan i svoju »vidaricu« doživljava kao majčinsku figuru preko njenih »mekih ruku« i »slatka glasa«. On u prvomu licu opisuje svoj put prema jami i svoj bijeg iz nje, no ne tematizira ni svoje prije, ni svoje poslije. Tek se mjestimično javljaju bljeskovita sjećanja i izdvojeni prizori seoske idile, no teško bismo mogli govoriti o kakvom vremenskom kontinuitetu i životnomu putu lirskog iskazivača. Slično je i s prostornim kontinuitetom: sve je okupljeno i zgusnuto oko jame koja zjapi i u svoje ždrijelo usisava polumrtva tijela. Tek se u završnoj pjesmi prostor širi prema livadi na koju iskazivač konačno izbija, no cijeli se taj prostor apstraktno i neimenovano razliježe. Dakle, u cijeloj su Jami brojna mjesta neodređenosti.

Stoga bismo mogli reći kako naslovna riječ Jama u Kovačićevoj poemi može imati barem dva značenja. S jedne strane, naslov Kovačićeve poeme možemo čitati kao najavu da će se govoriti o kakvomu udubljenju, rupi u koju se ubacuju izmučena ljudska tijela. S druge strane, naslov Jama moguće je čitati i kao autorefencijalni iskaz u kojemu sam test sebe naziva jamom, dakle, predstavlja sebe sama i najavljuje sebe sama kao rupu, šupljinu. I doista, Kovačićeva Jama mami i privlači, provocira svojim brojnim neodređenostima, svojim prazninama i udubljenjima, ona nas poziva da uvijek iznova rujemo po njezinim dubinama i da iskapamo nova značenja. No, naslov Jama istovremeno možemo čitati i kao upozorenje. Jer, bez obzira na svu našu sigurnost u vlastite interpretativne podvige i bez obzira na sve nade da je baš naše čitanje Jame ono pravo i ono ispravno, Jama (i nakon svih čitalačkih zahvata) uvijek ostaje samo Jama, šupljina, praznina i nema čitanja koje bi ju konačno zacijelilo i upotpunilo, dokinulo njezinu prazninu.

Nastavimo li razmišljati u istomu smjeru, riječ Jama može poprimati i dodatna značenja. Naime, početni stihovi Kovačićeve poeme donose snažnu i jezivu sliku iskopanih očiju i duplji, tj. »očinjih jama«. Zanimljiv je slučaj da je Kovačićeva poema, koja tematizira sljepilo, u vizualnomu smislu bila izrazito poticajna za likovne umjetnike pa je doživjela više ilustracija, primjerice, one Ede Murtića, Zlatka Price i Ivana Lovrenčića. Te se jame posred lica u cijeloj poemi pojavljuju kao provodni motiv i s jamom u zemlji ulaze u analoški odnos, njihova se veza naglašava na brojnim mjestima. Primjerice, jame u zemlji nazivaju se »ždrijelom« (Kovačić, 1976: 28), a ljudska su tijela svedena na brojne jame, šupljine. Tako iskazivač poeme u jednomu trenutku nehotice umeće svoje prste u tuđu duplju, napipava mrtvačka »usta, što [ga] živa love« (27) ili opisuje kako živo vapno klizi po njegovu leđnom jarku i »dube u mesu kanaliće ljute« (isto).

Duplje, jame posred lica, samo su najistaknutije od brojnih jama kojima su mučenička tijela prošarana. Primjerice, u drugoj se pjesmi opisuje još jedno udubljivanje, tj. bušenje ušnih resica, kao dio mučenja. No, i bez obzira na te dodatne intervencije, čovjek je bitno određen šupljinom, on je biće šupljine, biće jame jer, kako iskazivač u 3. pjesmi Jame kaže: »[s]rce je muklo šupljom grudi tuklo« (23).

Ipak, postoji još jedna jama koja se spominje kao mjesto nade i spasa iz toga pakla, a to je »bezdno [iskazivačeva] uma« (26). Prizorima u blatnoj jami, koji kao da su preneseni iz Danteova Pakla ili Mažuranićeve Smrti Smail-age Ćengića, opisima mrtvaca koji kao da su pisani rukom Antuna Branka Šimića, suprotstavlja se drugi bezdan, riznica idiličnih slika koje iskazivaču naviru u sjećanje. Ondje nailazimo na biblijski Sion, seoske idile koje i metrom i motivima podsjećaju na Matoševe pjesme i pjesme znamenite »Hrvatske mlade lirike«. Dakle, posred Kovačićeve Jame otvara se još jedan bezdan, a to je bezdan književne tradicije, jeka tko zna čijih sve glasova i trag tko zna čijih sve utjecaja.

Među brojnim dosadašnjim čitanjima Jame Ivana Gorana Kovačića čini se kako su zamkama i jamama ideološkoga gliba, najvještije umaknula upravo ona čitanja koja su Kovačićevoj poemi pristupala s izraženim osjećajem za književni kontekst.

Primjerice Jure Kaštelan u svomu tekstu »Goran i Dante« (2021.) detaljno opisuje tijesnu vezu Kovačićeva djela s Božanstvenom komedijom znamenitoga Firentinca. Ideju da se zadržim na naslovu Kovačićeve poeme dugujem upravo Kaštelanovu tekstu. Naime, Kaštelan već u njemu, u naslovu Jame, vidi ne samo vezu Danteova i Kovačićeva teksta, već potaknut njime ispisuje složen i raskošan luk, impresivnu komparatističku arabesku u kojoj upućuje na veze Kovačićeva teksta s vremenski i prostorno udaljenim, a opet srodnim tekstovima:

»Riječ jama semantički je složena i višesmjerna, jer sintetizira konkretnu stvarnu činjenicu i mitsku tradiciju. Kao stvarna imenica označava i ponor i bezdanku i pećinu i jamu (tal. abisso, fossa, caverna), nije deskriptivno jednoznačna.

Imenica jama nabijena je izvornim mitskim konotacijama. Uz nju su vezana vjerovanja i predanja o zlim demonima, đavolima, ali i o vilama i o dobrim duhovima. Jama je i sam ljudski život kao sjene u Platonovoj pećini. U osnovi svih vjerovanja jama je ‘donji svijet’ ili prolaz kroz koji se u njega ulazi. Sva ktonska božanstva vezana su uz jamu.

Od plovidbe u svijet mrtvih koja je počela sa sumerskim Gilgamešom, Homerom (Odiseja, XI), Vergilijem, i Danteom, a da ne govorimo o Orijentu, o egipatskoj i tibetanskoj Knjizi mrtvih – jama je mjesto dodira života i smrti. Te predaje žive u mnogim indoevropskim narodima.

Jama je dodir zla i dobra. Neljudskog i ljudskog. Ta antinomija zajednička je i Danteu i Goranu« (Kaštelan, 2021: 104).

U svojoj interpretaciji Kaštelan upozorava i na brojne zanimljive činjenice poput one da je posljednji Kovačićev tekst objavljen prije njegova odlaska u partizane bio upravo enciklopedijski članak »Dante Alighieri«. U njemu, kako nas Kaštelan upozorava, Kovačić pokazuje zavidno poznavanje Danteova stvaralaštva kao i svoju fascinaciju savršenim oblikom i nevjerojatno skladnom arhitekturom Božanstvene komedije. Prema Kaštelanovim uvidima, upravo je skladna forma Kovačićeve poeme dug Danteovu utjecaju, deset pjesama Jame u vezi je sa sto pjevanja Danteova epa, a jampski jedanaesterac kojim se služi Kovačić u izravnoj je vezi s jedanaestercem Kombolova prijevoda Božanstvene komedije i s Nazorovim prijevodom »Čistilišta«. Naime, talijanski endecasillabo na hrvatski se jezik prevodi upravo jampskim jedanaestercem. Stoga je posve u pravu Božidar Petrač (1999.) kada, ukazujući i na ostale srodnosti između hrvatskoga i talijanskoga teksta, Goranovu Jamu« naziva hrvatskom »danteskom« (330).

Pa i Ante Stamać – kojega inače znamo kao znanstvenika preciznih i odmjerenih sudova – svoj tekst »Tradicijski okvir Jame« (1988.) započinje upravo pogledom u bezdan literature. Prva je rečenica Stamaćeva teksta priznanje je o vlastitoj nemoći pred dubinama Kovačićeve Jame: »Tradicija nikada nije jedna, i posve određena« (70). U Kovačićevoj poemi Stamać uočava odmak od prevladavajuće poetike novog objektivizma, »formalno savršenstvo«, »kristaliziranu formu« (72) koja je »taložina [...] pjesničkog sačinjanja mnogih stoljeća« (72).

Stamać upozorava na brojna formalna rješenja, izbor stiha (jampskog jedanaesterca) i izbor strofe (sestine, preciznije seste rime) koji su plod ugledanja i preuzimanja te podsjeća na ideje Pavla Pavličića (1978.) po kojima je sestina Kovačićeve Jame dug hrvatskim baroknim plačevima, točnije Gundulićevim Suzama sina razmetnoga, baroknom plaču pisanom u osmeračkim sestinama.

I Jure Kaštelan, i Ante Stamać, i Božidar Petrač, i Pavao Pavličić, svi nas oni iz različitih interpretativnih očišta, iz posve različitih metodoloških okvira, složno podsjećaju kako u Jami Ivana Gorana Kovačića, tom kapitalnom djelu hrvatske književnosti, ne treba tražiti samo obrise ratne zbilje i osudu ratnoga ludila, već se i zagledati u literarnu jamu, taj ponor književnih utjecaja, bezdan neprebrojivih i isprepletenih glasova koji nam se naizmjenično obraćaju i od kojih uvijek neke druge čujemo i prepoznajemo. Baš zbog te beskonačne tekstualne igre, Kovačićevoj se Jami valja uvijek iznova vraćati.

Literatura:

1. Kaštelan, Jure: Goran i Dante, u: »Hrvati i Dante – Spomenica Društva hrvatskih književnika o 700. obljetnici Danteove smrti«, priredio Božidar Petrač, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2021., str. 97–108.

2. Kovačić, Ivan Goran: Jama, Éditions Le Pont/ The Bridge, Društvo književnika Hrvatske, Zagreb, 1976.

3. Pavličić, Pavao: Sesta rima u hrvatskoj književnosti: književnoteorijski i književnohistorijski aspekti, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Razred za suvremenu književnost, 380, 1978, str. 77– [225].

4. Petrač, Božidar: Ivan Goran Kovačić pedeset i pet godina poslije, Forum, 1999., str. 1–3, [313]–330.

5. Stamać, Ante: Tradicijski okvir Jame, Croatica, 29, 1988., str. [69] –80.