Bljesak i vrisak

Siguran sam da se Tonko Maroević, koji je 1999. u »Slobodnoj Dalmaciji« napisao prikaz Domovićeve knjige neće ljutiti što sam preuzeo njegov tadašnji naslov, naslov koji vrlo jasno označuje poeziju i poetiku Tomislava Domovića, naslov koji nipošto nije pretenciozan a tako dobro ilustrira Domovićev pjesnički opus. To više što je Tonko Maroević, naš stalni pratilac na hrvatskoj književnoj sceni, vazda znao svojom ocjenom i procjenom pjesničkih zbirki, osobito mladih i najmlađih pjesnika, dati vjetar u leđa njihovu stvaralaštvu i ohrabrivao ih svojim dobrohotnim isticanjem njihovih posebnosti i vrijednosti. Osim toga, Tonko Maroević je i napisao pogovor Domovićevim Izabranim pjesmama iz 2017. pod naslovom Pjesnička cesta do manifesta, pa ga zaista možemo smatrati jednim od stalnih pratilaca Domovićeva pjesničkog razvitka i njegova pjesničkog stvaranja.

Sami Domovićevi pjesnički početci bili su više nego uspješni, obilježeni različitim nagradama. Dobio je nagradu »Mak Dizdar«, njegov prvijenac Heretik na 10 načina polučio je 1987. nagradu na Goranovu proljeću, a dobitnik je i nagrada »Pečat varoši sremskokarlovačke«, dok je na Festivalu jugoslavenske poezije mladih u Vrbasu dobio 1. nagradu žirija i 1. nagradu publike. Više od tri desetljeća Domović s većim ili manjim prekidima u svojem pjesništvu ostvaruje prepoznatljivu dionicu hrvatskoga suvremenog pjesništva, prepoznatljivu po svojoj snazi, vitalnosti i žestini, pišući poeziju koja se isprva prepoznaje kao osoban ton, kao osoban i autohton glas. Nastupna žestina možda je u vremenima netom prije krvavih događaja i ratne stvarnosti u Hrvatskoj bila odraz njegova mladenačkoga i neukrotivog duha – što više nego očito pokazuje naslov njegove prve zbirke u kojem se koči njegova hereza, a on, pjesnik, sam sebe proglašava heretikom, gotovo kao da piše manifest svoga otpora i nepristajanja, ističe svoju različitost u odnosu na druge pjesničke pojave, čas je »revolucionar«, čas »restaurator«, čas »šeik«, čas »don Juan«, čas »obnaženi brontosaur«.

Tomislav Domović će 1997. godine napisati zbirku Pjesnički manifest, ali to više neće biti heretičko pjesničko pismo, nego pismo zrelog iskustva i pjesničke osviještenosti iz kojih će se odmaknuti od, kako reče Tonko Maroević, životnih napasti i slasti u svrhu kreativnog samovanja. Pišući, istina, o jednoj od posljednjih Domovićevih knjiga pjesama – Hrvatski bog Amor iz 2021. godine – Krešimir Bagić s pravom ocrtava Domovićev pjesnički opus, pozivajući se na njegovu intrigantnost »koja bi u većim sredinama nego što je naša bila nezaobilazna«; no kao da je pjesnik sam »skrivio« relativno slabu recepciju svoje poezije jer je spletom različitih okolnosti stalno ostajao u međuprostoru naraštaja, poetikâ i trendova, što se u našoj kulturi teško oprašta.

Godine 1990. Domović objavljuje zbirku Pancir tastatura kojom naslućuje ratni kaos do kojeg će, po njegovim slutnjama i predviđanjima neminovno doći, a potom slijede zbirke u kojima važnu ulogu ima pjesnikovo i hrvatsko ratno iskustvo. Još izravnije predosjeća ratnu kalvariju u zbirci Junačke pjesme, prokazujući neminovnost rata. Upravo to ratno iskustvo i pjesnikovo neposredno sudjelovanje u ratnim zbivanjima pokreću možda i jedno od najboljih hrvatskih pjesničkih ratnih pisama, ratnu liriku par excellence, koju takvom snagom i energijom teško prepoznajemo u drugih, pa i starijih i iskusnijih hrvatskih pjesnika. Riječ je o ratnoj lirici koja je ujedno i antiratna, ali koja osobito u zbirkama Živo blato (1992.), Noć zaborava (1992.) ili Budućnosti, daj da te ljepše slutim (1997.) dolazi do punog izražaja. To mračno, teško ratno doba pogađa pjesnika Domovića poput taneta, ravno u srce, u glavu i misli i iz toga kaosa, meteža i raznih ljudskih tragedija nastaju pjesme u kojima se, s obzirom da su iznikle iz vojničkoga i borbenog iskustva, teško zaobilazi patos, sućut i empatija prema svima koji su ranjeni, umoreni, umorni i opterećeni neizvjesnošću ratnoga bunila.

Možda se komu iz današnje perspektive mira – barem mira u Hrvatskoj – ti stihovi iskazuju kao vojnički, militantni i duboko angažirani, izazvani neposrednom ratnom zbiljom, ali teško im se može odreći nepatvoreni, izvorni osobni glas, čvrsto utemeljen na vlastitim doživljajima, mučnim osobnim iskustvima pjesnikova osobnog života, ali i života cijele narodne zajednice. U zbirci Živo blato nalaze se i neke antologijske pjesme koje poput pjesama Pismo poginulog ratnika, možda uz Šoljanov Vukovarski arzuhal, jedne od najcitiranijih pjesama toga vremena, ili Nebeski otkucaji. Silina ratnih razaranja, strahote ubijanja ljudi, civila, žene i djece, bez obzira kojoj strani žrtve pripadale i nisu mogle polučiti drukčiju, suzdržaniju ili manje patetičnu liriku, jer su neposredan odraz nesmiljene grubosti, nasilja bez premca i goleme gorčine i tuge. Nimalo slučajno, pjesme iz Živoga blata, pisane u skloništima i rovovima, na bojištima, kratkim pogovorom ovjerava Dubravko Horvatić: »Domović ne podliježe pseudopoetici pukoga iskaza, nacionalnoj eksplicitnosti koja, uvijek pomalo patetično, opetuje opća mjesta, Kao što je u prethodnim svojim zbirkama, unutar koncepta postmodernističke poetike, unatoč već odavno poznatim izražajnim formulama, uspio snagom svoje plodne imaginacije prebroditi trenutni opći tijek i iznjedriti samosvojni rukopis, s prepoznatljivim biljegom vlastite radionice, tako i u ovoj zbirci opet uspijeva polučiti visoke dosege, koji se već svojim posve individualnim izričajem i značenjem znatno udaljuju od bilo kakve shematike novog nacionalnog realizma«.

Horvatić prepoznaje Domovićevu darovitost kojom nam pjesnik podaruje stihove koji nisu samo »najzrelija ostvarenja ovoga pjesnika do sada, nego, ponajbolji od njih, idu u red najzrelijih ostvarenja u hrvatskom pjesništvu općenito u posljednjih nekoliko godina«. Zbirka Noć zaborava svakako je mirnija, više antiratni prosvjed, misaono čišća i odmjerenija u promišljanjima, daleko od ikakve produžene ruke tadašnjega političkog trenutka ili nacionalne isključivosti. Ta je lirika antiratna i ima univerzalni karakter. Od ratne zbilje Domović se oprostio zbirkom koja pogledom i programom uprta i okrenuta prema budućnosti, iako se i u njoj osjeća stanovita opsesija bosansko-hercegovačkom ratnom situacijom.

Uslijedit će zbirke pjesama u kojima dominira Amor, ljubav, tipične ljubavne pjesme u kojima se uz erotske preokupacije pojavljuju i pjesme koje mogu figurirati kao čista ljuvena lirika, od zbirke 100 ljubavnih i ni jedna više do Hrvatskoga boga Amora. U tim se pjesmama nahode i dijaloški oblici disputa s Bogom, otvara se pitanje, kako ističe Darija Žilić, čovječjega i Božjega, profanoga i svetoga te mu se poezija približava mističnoj agapi. Rekli smo već da su Domovićeve izabrane pjesme Žeravica provođene pogovorom Tonka Maroevića, u kojem Maroević zaključuje kako je Domović cjelinom svoga opusa unio u hrvatsku poeziju svježinu i težinu neposrednog iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije, prozvavši plodnost njegova poetičkog izbora koji se, doveden do razine cjelovita nedogmatskog programa, potvrdio žestinom slika, artikulacijom tišine i krika, širinom uspostavljenih vidika.

No, Domović se ipak ne može odijeliti od ratne zbilje. Bez obzira na to što je unutar svojeg pjesničkog opusa mnogo toga provrelo i šiknulo iz njegova osobnog iskustva ratnog zlosilja, u prigodi tridesete godišnjice ratne zbirke Živo blato pjesnik se ponovno vraća svojoj ratnoj lirici, dopisuje ju novim pjesmama i proširuje, svjestan da je riječ o osobnom pjesničkom dokumentu vremena, a domeće ciklus Kaverne. Nove napukline njegove osjetljive duše zbog ratnih strahota koje pogađaju ukrajinski narod i ruski narod prisiljavaju ga da se još jedanput vrati tim temama, tim »ratnim osmudjelinama«, za koje bi, kako kaže, bio sretan da ih nikada nije morao napisati, ni ondašnje Živo blato, ni današnje Kaverne. Dakako, ponovivši zbirku Živo blato podsjetio je svojim najboljim pjesmama na proteklih trideset godina od krvavih i junačkih dana Domovinskoga rata, a Kavernama koje su ostale iz toga nesmiljenog vremena krvare stihovi u šupljinama i u tkivu njegova živog organizma izazvani bolešću njegove duše, duše svijeta koji je stoički promatrao ratne strahote, ali i duše današnjega svijeta koji također obilježava veliki treći svjetski rat i ostavlja iza sebe duhovnu pustoš, razaranja i goleme patnje.

Tomislav Domović svojom najnovijom zbirkom pjesama Kaverne kao proširenog izdanja zbirke Živo blato, uz pogovor Dubravka Horvatića, vjerojatno i najprimjerenijega teksta takvu izdanju, opet dokazuje svoju vitalnost, svoje vizionarsko ratno pjesništvo, svoju punu antiratnu zauzetost kao čovjeka i pjesnika u novim, izmijenjenim i neizvjesnim povijesnim trenucima za čitavo čovječanstvo, kao jedan od ponajboljih suvremenih hrvatskih pjesnika koji s jedne strane neće iznevjeriti svoju pripadnost, ali ni univerzalizam hrvatske pjesničke baštine. Uz prvi rat koji se u 21. stoljeću nakon mnogo godina ponovno događa na europskom tlu, Domovićeva ratna lirika posljedak je pjesnikovih jakih emocija i osjetljive i nepotkupljive savjesti. Riječju – bljesak i krik.