Baumanova galerija umjetnina

Ovoga se mračnog, sparnog popodneva s vidljivim teškoćama popeo Ernest Bauman do svoga stana na drugom katu oronule zgrade na križanju Barunove ulice i Zelene avenije. S mukom, prekriven znojem, jedva je otključao bravu i gurnuo masivna ulazna vrata. Po običaju, dočekao ga je širom raširene tame, neprovjetreni volumen stana. No taj ga je gusti, ružni miris i sada razvedrio, umirivao ga je svojom nazočnošću, nasmijao se kratko i po tko zna koji put pomislio – evo me u sigurnosti i spokoju, evo me s vama, tu sam.

Ne paleći svjetlo iako je ono bilo nužno kako bi se uopće nekako moglo kretati najprije kroz hodnik a onda i kroz tri velike sobe, Bauman se vješto dočepao kuhinje i sjeo za okrugli stol nedaleko prozora, osjećao je kako je na kakvom-takvom svjetlu. Osvrnuo se nekoliko puta, vrlo polagano po kuhinji i zaključio kako ipak mora upaliti svjetlo.

Slaba treperava svjetlost žarulje za čas se razlila po skromno namještenoj kuhinji.

– Valjalo bi nešto pojesti Bauman – glasno, ali nekako posprdno dobaci sam sebi.

Otvori hladnjak, letimično pregleda njegov sadržaj i zatvori ga. Zapravo, uopće nije bio gladan. Kratkotrajno sjedenje na neudobnom kuhinjskom stolcu oporavilo ga je od nesnosnog dana. Ipak, barem bi se trebao istuširati. Kratko se zadržao u kupaonici.

Baumanu su oči svjetlucale, možda je baš danas taj sudbinski dan kada će se on napokon dosjetiti i shvatiti što to nepoznato i tajanstveno povezuje iznutra njegovu čudnu zbirku umjetnina koja se, činilo se bez reda, raširila u sve tri sobe, prekrivajući gusto žutocrni škriputavi parket, police, ormare, zauzimajući doista svaki centimetar prostora.

Naime, Bauman je preko pedeset godina sakupljao umjetnine, skulp­ture ponajviše, imao je tek nekoliko uljenih slika, dakle skulpture izvedene u drvu, bronci, terakoti, gipsu, željezu, aluminiju raznih autora, no sve je njih krasila jedinstvena karakteristika, potpuna anonimnost. Većinom su to bili autori koji su se neposredno nakon mladenačkih radova i okušavanju, odricali svoga autorskog djela i prepuštali se tko zna kakvim sve poslovima, uglavnom bez izravne veze s umjetnošću. Bauman je posjedovao nepogrešivi osjećaj za odabir željenog i traženog profila. Već nakon samo jednog susreta s određenom umjetninom, Bauman je posve jasno predosjećao kakva će biti sudbina pojedinca oko čijeg je rada obilazio u sve užim krugovima a onda ga i kupovao za neveliki novac.

U mračnom Baumanovom stanu raskrililo se više stotina skulptura, gotovo isto toliko stvaratelja kratkotrajnog nadahnuća, mada su izvjesni ali rijetki kipari bili zastupljeni s više radova. Bauman je o svakoj skulpturi imao vrlo precizne podatke, nekoliko rečenica o samom umjetniku, tj. ono što je bilo dostupno ili poznato o nečijem umjetničkom angažmanu, vrijeme i mjesto nastanka umjetnine i je li rad bio izlagan uz završnu opasku – NEAKTIVAN.

Tih više stotina djela zrcalilo je vrlo raznorodne ideje i pristupe i cijela je zbirka djelovala vrlo heterogeno, što je zapravo i bio krajnji Baumanov cilj. Zbirka mora biti jednostavno nepoveziva, nejedinstvena i suprotstavljena sama sebi ali s nekim tajanstvenim, unutarnjim nabojem.

Onih nekoliko slika na sivim zidovima krasila je ista ili slična odrednica. Njihovi su tvorci jednoga dana odložili kist, odbacili paletu i posve se udaljili od štafelaja i nestali u nekom drugom životu, zalupivši posljednji put vratima atelijera.

Okružen bezglasnim kipovima i nijemim slikama, Bauman se jednostavno nije usuđivao razmišljati o životu što protječe, o dosadnim i blijedim danima, nije želio svojim kaotičnim mislima remetiti mir tamnoga stana. Blizu je sedamdesete, vodi malu privatnu tvrtku za opskrbu ogrjevom, nakon pustih godina što je radio za druge, živi cijeli život u naslijeđenom stanu, u kome je oduvijek sve po starom, osim tranzistora i TV-uređaja koji se mijenjaju svakih petnaest ili dvadeset godina.

Televizor je stvarno rijetko palio, tranzistor gotovo svakodnevno, i to samo zato da bi čuo u posvemašnjoj tišini, jutarnje, popodnevne i zadnje večernje vijesti, uvijek sa zebnjom očekujući i poneku lošu vijest koje će ošinuti svojim zlom i njega, ako ništa drugo barem nepovoljna vremenska prognoza.

Duboko u sebi, posve svjesno, zatrpao je tragiku davnih događaja duboko u svoj nutrini iako bi se katkada probudio usred noći čuvši uznemireni glas majke koja ga budi i požuruje.

– Brže Ernest, brže...

Širom otvorenih očiju, mogao bi se zakleti, gledao je skulpture razmještene po sobi kako mu se primiču ponavljajući majčine riječi.

– Brže Ernest, brže...

U trenu bi se probudio i skočio kao uboden iz kreveta, vješto se krećući između gusto naslaganih skulptura, upalio svjetlo i tada dugo, do jutra promatrao nepomične skulpture. No, takva su se grozna buđenja rijetko događala, i to najčešće kada bi imao težak dan u svojoj firmi, boreći se sa svakodnevnim problemima i često nerazumnim kupcima koji su istjerivali neku svoju pravdu i vrlo lijenim zaposlenicama kojima je uvijek bilo doista sve svejedno.

Većinom su i dani i noći tekli poput spore, tihe rijeke, bez brzaca i vodopada. Zapravo, tako su svi koji su bilo kako poznavali Baumana i razmišljali o njemu, kao o dosadnoj rijeci što polako teče i sakuplja otpad s obala, misleći pritom na njegovu sakupljačku strast prema prvim djelima anonimusa. Rijetko je tko i pokušao razumjeti njegov odabir umjetnina i imena, po svemu one su vrijedile malo a i njihova umjetnička vrijednost nije se posebno iskazivala.

No, Bauman je bio sretan u središtu toga neobičnog svijeta umjetnina autora koji nisu uspjeli biti zabilježeni u veliku knjigu umjetnosti. Neke od njih, Bauman je na svoj način posebno volio, obično bi ih svakodnevno zakratko dotaknuo, prozborivši samo: – Hm, hm, hm, na primjer, skulptura od terakote Ivana Matesa, kipara iz sredine stoljeća, koji nikada nije izlagao, napravio je svega nekoliko terakota nakon Akademije i jednostavno nestao, negdje u predgrađima. Kasnije je Bauman naišao na nekoliko slabo očuvanih Matesovih crteža, no oni ga nisu zanimali.

Matesova skulptura Dječaka s vedrim izrazom lica kako gleda u nebo, visoka pedeset i dva centimetra, nalazila se odmah slijeva od vrata u Baumanovoj spavaćoj sobi. Ili Ribar koji izvlači mrežu, mala bronca od nekih petnaestak centimetara, Viktora Levija, stara kojih pedesetak godina, naime, Bauman nije posjedovao najpreciznije podatke o ovoj bronci. Ribar se nalazio na malom ormariću, pored kreveta i uvijek se doimalo kako želi izvući Baumana iz kreveta dok bi ga kriomice promatrao.

U drugoj sobi, neposredno uz prozor, u šumi drugih figura, isticao se lik snažnog Drvosječe kako zamahuje prema nevidljivom drvetu a oštrica sjekire opako se blista. Ponekad je Bauman zazirao od tog diva, skulptura je bila izrađena u drvu, u naravnoj veličini i bila je najimpozantnija u cijeloj zbirci. Lice Drvosječe bilo je tek naznačeno i nekako mutno, tajanstveno.

U trećoj sobi, svakodnevno je obilazio i doticao skulpturu od bijelog gipsa, Djevojka koja sjedi na obali rijeke s prekriženim rukama u krilu, malo pognute glave kao da osluškuje šum nevidljive vode. Zapravo, Bauman je dobro poznavao svaki komad, ako ih može tako nazvati u svojoj zbirci, od naziva do autora i vremena nastanka. Prema svima ostalima se ophodio na isti način, na stanovitoj distanci, diskretno.

Vratio se je u kuhinju i popio dvije čaše vode. Dobro ga je uznemirila jučerašnja ponuda antikvara Careka.

– Slušaj Bauman, nemaš kome ostaviti to svoje bizarno smeće. Ja sam ga odavno procijenio, a i na temelju tvojih podataka ali i nekoliko ozbiljnih razgledavanja nudim ti vrlo pristojnu cijenu. Kada se raščisti stan od te nazovi zbirke, bolje će izgledati i za njega ćeš dobiti lijepe novce.

– Što će mi novac, Carek? Imam ga dovoljno. Ne fali mi ništa. Zbirku ne prodajem jer ona nema cijene, u nju sam ugradio pedeset godina života a to je nemjerljivo, zar ne Carek? Nema.

Jučer se nakon toga ogavnog razgovora, sav smušen vrtio iz sobe u sobu, kružio oko skulptura, poneku i dodirnuo, promatrao tu populaciju iz raznih kutova, pored prozora, kroz otvorena vrata.

– Pa to je pedeset godina! Pedeset godina, Carek. Ne možeš samo tako površno govoriti o mojih pola stoljeća, Carek.

S mukom je proveo noć, sve snažnije osjećajući nadolazeći, narastajući strah koji će se nepovratno uobličiti u idućem danu a onda će biti kasno za sve, za spas nijemog svijeta u stanu na drugom katu. Sjetio se i jutros kako je prije dosta godina, prikupio hrabrost i pozvao, pričalo se, pristojnog gospodina, Janka Zalevskog, jednog od vodećih povjesničara umjetnosti i govorilo se, dobronamjernog kritičara, neka ga posjeti kada mu bude odgovaralo, on će mu honorirati posjet, neka samo razgleda zbirku i slobodno kaže što misli.

Zalevski je ubrzo došao i cijelo popodne polagano razgledavao skulpture, bez i i jedne riječi, da bi na odlasku odbio honorar i tek rekao:

– Šteta toliko truda i godina, gospodine Bauman. Ovo je zbirka kojoj je zajednička samo iracionalna ideja o prvim radovima zaboravljenih umjetnika, bez ikakve unutarnje poveznice. Zbirka bez karaktera, zbirka promašaja, eto, to je istina. Zbirka promašaja, gospodine Bauman...

Dok je ujutro silazio niz stepenice, pun nevoljkosti da se suoči s još jednim danom sjetio se je plavokose djevojke iz davnine, Marine. Bože, kada je to bilo?

Prije nastanka novoga svijeta Bauman, prije, još prije, odgovarao je šutke sam sebi. Što se dogodilo s Marinom? Nije više imala ni vremena ni volje da ga dijeli sa zbirkom koja se polagano uvećavala i bilo je vidljivo kako je Bauman sve više opsjednut zbirkom, a ne Marinom. Bauman svakim danom i tada sve grčevitije pomišljao na komade drva ili bronce, a sve manje na Marinu.

Ponekad je kasnije susretao Marinu, koja je živjela svoj uredni građanski život i obično mu na kraju kratkog razgovora rekla:

– Doista, ne znam što sam vidjela u tebi Ernest...

On bi se tada bez imalo neugodnosti osmjehnuo i pozdravio je.

Još je uvijek sjedio u kuhinji i razmišljao o Carekovoj ponudi. Kopkala ga je misao, koliko mu antikvar može ponuditi. Ne, ne pada mu na pamet prodati zbirku... Pa ona je cijeli njegov život, cijeli puni život Ernesta Baumana.

* * *

Rijeka je kretala dalje, neumitno prema ušću, lijeno se valjajući, kao i preostali život Ernesta Baumana. Carek nije više navaljivao. Bauman ga je odbio i gotovo, on ide dalje, grad je prepun izazova. Iz dana u dan Bauman se borio da održi na životu svoju malu tvrtku i nije imao ni vremena ni mogućnosti za nabavku novih skulptura, zapravo, već odavno nije obilazio atelijere, galerije.

Bolesti su Ernesta Baumana u međuvremenu postale sve mnogobrojnije i očiglednije, a i on ih je sve teže i mukotrpnije podnosio. Njegove se skulpture, sve odreda, svjedoci kako je s mukom umro, zazivajući imena dragih mu figura.

Tek za dva dana uočena je smrt Ernesta Baumana.

Gradska je vlast zapečatila stan. Nakon godine i nešto, stan je u cijelosti ispražnjen, skulpture su popisane i pohranjene, svaka sa svojim evidencijskim brojem u Centralnom gradskom skladištu za neriješene predmete.

Kako Bauman nije imao nikoga niti od bliže niti od daljnje rodbine, stan je pripao gradu u koji se ubrzo uselio visoki gradski dužnosnik a zbirka, procijenjena kao uzaludni napor skupljača i nebitna po vrijednosti, ni nakon nekoliko pokušaja dražbe nije u kompletu prodana, napokon je razmrvljena na pojedinačne predmete i po smiješnim cijenama rasprodana raznovrsnim kupcima.

Negdje, dvije godine iza Baumanove smrti, Zalevski je objavio osvrt u vodećem Gradskom dnevniku o zbirci Ernesta Baumana, potaknut inicijativom antikvara Careka, a koja je doslovno nestala, izgubila se, a zapravo, zaključio je kritičar, imala je uistinu nekih svijetlih trenutaka i na njima je trebalo poraditi kako bi zbirka zasjala snažnije o otkrila svoje čudno, misteriozno, izazovno i primamljivo lice.