Autentično i izravno u narativni stroj

Simbolizam zvona neobično je bogat pa nam taj svijetom rašireni i gotovo posvudašnji kovinski predmet otvara brojne putove različitih interpretacija. U svim tim višestranostima može se razabrati i podosta zajedničkoga, primjerice da zvono ima svojevrsnu zaštitnu ili apotropejsku ulogu otklanjanja opakih sila i prijetećih opasnosti, ili upozorenja na njihov nadolazak. Veća ili manja zvona nalaze se, uz ostalo, na zvonicima crkava i katedrala, također na krovovima budističkih pagoda.

Zvonjava nam lelujavim zvukom, koji nestaje u daljini ili se vraća kao jeka, može dokinuti vremensku uvjetovanost i donijeti predokus (ili, prikladnije rečeno, predsluh) bezvremenosti i vječnosti. A zvonjava u isti mah biva orijentir u vremenu: jutarnja, podnevna i večernja zvona. Oglašavaju brȅcānjem nečiju smrt, zvone na vjenčanjima. Uz takve obredne funkcije i vjerovanja u mističnu zaštitu može se zvonjavom postići, kako mnogi kažu, i zaštita akustikom (kao dijelom fizike): istodobnom zvonjavom većega broja zvona rastjerivali su se tučonosni oblaci i tako čuvali usjevi.

U ovome ću kontekstu spomenuti i Fausta Vrančića – koji bijaše ne samo izumitelj nego i filozof, leksikograf i književnik – a nama će, sklon sam vjerovati, biti zanimljiv podatak da se jedan od brojnih njegovih mostova, što se imao graditi od bronce, zove »most od zvonovine« (budući da se od bronce lijevaju zvona, tako je glasila negdanja riječ za dotičnu slitinu). Tu možemo primijetiti da je materija nazvana po (zvonolikoj) formi, da forma ili oblik imenuje materiju, što je posebno i prilično neobično i »nominalistički« zasnovano oprimjerenje hilemorfizma (aristotelovsko-skolastičkoga učenja o metafizičkoj sastavljenosti bićâ ili stvarî od materije i forme).

Dospijevamo tako do Johna Donnea, engleskoga metafizičkog pjesnika s kraja 16. i početka 17. stoljeća, katolika prožetog dubokom vjerom, koji je napisao: »I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni«. A to je kao naslov svojega romana For Whom the Bell Tolls i moto na njegovu početku istaknuo američki književnik nobelovac Ernest Hemingway (na početku knjige citirao je ulomak Donneova teksta, korektno spomenuvši autora).

Od Hemingwaya nam je ovdje važniji jedan drugi Amerikanac, koji je živio u prvoj polovici 19. stoljeća – Edgar Allan Poe – navlastito zbog onomatopejama ispunjene pjesme Zvona (The Bells), jedne od najuspjelijih i najpoznatijih u njegovu opusu. Riječ je o alegoriji životnih razdoblja čovjekovih: od milozvučnih srebrnih zvona mladosti do zaglušujućih željeznih zvona koja najavljuju starost i smrt. Uz poeziju pisao je Poe i prozu, od kratkih priča i pripovijesti do (vjerojatno nedovršenog) romana, pustolovno-fantastičnog, Priča Arthura Gordona Pyma. U tome je pogledu vrijedno spominjanja – i najvažnije u ovome raznorodnom (heterogenom) uvodu u temu – Poeovo određenje kratke priče, za koju u glasovitom eseju Filozofija kompozicije sugerira da bi se »trebala moći pročitati odjednom« i da u čitateljima ima izazvati dojam dovršene teme i lapidarno iznesene cjelovite ideje.

Sve prethodno rečeno vodilo nas je do zbirke kratkih proznih formi sinegdohski naslovljenoj prema jednoj od uvrštenih priča – Zvona s Kaptolona. Autor je Stijepo Mijović Kočan, poznat hrvatskoj književnoj i općekulturnoj javnosti ponajprije kao vrstan pjesnik, zastupljen u gotovo svim značajnijim antologijama (Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, 100 hrvatskih soneta itd.). Kada je riječ o zvonima, ne bi smjelo ostati nespomenuto da pjesnik Mijović Kočan poetsku formu sonet (od tal. sonare: zvoniti, zvučati, zvečati) naziva zvonin, što je umnogome prikladniji hrvatski prijevod nego otprije postojeći zvonjelica i zvučnopojka, i to najmanje iz dvaju razloga: zvonin je, kako i sonet, dvosložna riječ, a druga se podudarnost iskazuje u okolnosti da je također muškoga gramatičkog roda. K tome treba reći da je Stijepo Mijović Kočan objavio i nekoliko romana: Jane Perkanova te Mariuchi i Kukuriko (oba pod pseudonomom Ana Bako), uz njih i roman Sin otac sin.

Zbirka Zvona s Kaptolona objedinjuje trideset priča, koje su, autorovim riječima, »istinite samoživotopisne zgode i kratke pripovijesti«. O tome kako je i zašto izabran naslov knjige, autor je u tekstu Umjesto predgovora napisao: »Zvona s Kaptolona jer je to za knjigu nosiva pripovijest koja ima i inačicu objavljene ‘kratke priče’, a razbija iluziju o nama Hrvatima kao o uvijek domoljubnim i poštenim ljudima, što nije dobro, ali je, žalibože, istinito. Upućuje na religioznu tematiku, što nije, nego je istinita zgoda iz vremena Domovinskog rata«.

Autor se, dugo godina živeći na manje od dvjesto metara udaljenosti od zagrebačke katedrale, suživio s redovitim kaptolskim zvonima, a naslovnu sintagmu posudio je od pjesnika, svećenika i sveučilišnoga profesora Ivana Goluba. »Kako ono kažeš da ji Golub, oni pjesnik, zove? Zvona s Kaptolona?! Ne čuju se ona tamo! Ni ona s konavoskije crkava, ni ona s bokeškije...«, besjedio je dum Ivo, koji je u vrijeme ratne 1991. godine, koji dan prije Božića, došao u Kočanov dom priopćiti mu vijest da je umro Vlaho Paljetak, »ugledni gospodarstvenik, imenjak i prezimenjak slavnoga zagrebačkoga svirača i skladatelja, u staroj Jugoslaviji, onoj tamo – prvoj, tobože kraljevini, bio je jedan od najzaslužnijih ljudi što je pivovara u Nikšiću, u Crnoj Gori, postala svjetski poznata«; nakon toga čitamo da je »Nikšićko pivo dobilo zlatnu medalju u Parizu 1925. najviše zahvaljujući baš njemu«. Vlahu je Paljetka, kako je kazivao dum Ivo, udarilo srce kada je na prilogu preuzetom s crnogorske televizije vidio kako »osloboditelji« Konavala od »ustaša, Kurda, Holanđana i drugih stranih plaćenika« – pale njegovu kuću.

Imaše i dum Ivo kuću, lijepu i uređenu, ali ne u Konavlima, nego u Dubrovniku, ponad Gruža, na samoj crti razgraničenja, i bio je uvjeren da ju neprijatelj ne će zauzeti jer u njoj su bili »hrvatski dečki«, branitelji Dubrovnika. Time se ponosio. I nije ju neprijatelj zauzeo. Ali kada je nakon izbavljenja Grada i okolice iz okruženja došao dum Ivo u svoju kuću, imao je što vidjeti: »Nijesu je srušili, eno je đe je i bila. Ali – znaš, bome, da je moj brat iz Australije bio pomogo, ono uoči rata – sve smo u njom bili uredili, sve namjestili. A sad – nema niđe ničega!« Važno je istaknuti da autor ne želi nivelirati krivnju između zaraćenih strana niti poručiti da su u ratu svi jednaki. Upravo suprotno: jasno kaže tko su krivci za rat i sve zlo što ga je donio. Ali razbija iluziju o Hrvatima kao uvijek poštenoj čeljadi, domoljubima koji čuvaju domove Hrvatâ. »Zato je moja kuća ponosa – kuća srama!«, reče dum Ivo, a ta opreka između ponosa i srama nalazi se u podnaslovu ove priče, prvi put objavljene 26. rujna 2020. u Večernjemu listu, u okrilju redovite tjedne rubrike Kratka priča »Ranko Marinković«.

I neke druge priče što ih je Stijepo Mijović Kočan obuhvatio ovom knjigom bile su prvi put objelodanjene u Večernjemu listu, a jedna je objavljena u Vijencu, također jedna u Forumu. Riječ je o znalački napisanim prozama s nerijetko maestralnim dionicama, navlastito poantama. Ove kratke proze ne podliježu motivsko-tematskim redukcijama, nego su otvorene svijetu i životu u svim njihovim očitovanjima i, recimo to tako, izražajnim registrima: visokim i niskim, otmjenim i priprostim, učenim i neukim, iskrenim i licemjernim, moralnim i nemoralnim, čovjekoljubivim i sebeljubivim, vedrim i mračnim... Dohvaćaju se dječjih strahova i ranjivosti, snage i postojanosti karaktera, tjelesne onemoćalosti i duhovnoga klonuća u starijoj životnoj dobi, problema u obiteljskim međugeneracijskim odnosima, ljubavi u međuigri s ljubomorom i mržnjom, političkoga nasilja i manipulacije ljudima, oportunističkih i beskarakternih prilagodbi, podlosti i lažljivosti, egoizma i autodestruktivne ambicioznosti...

Priče ne ograničava ni prostor ni vrijeme: mjesta radnje jesu Zagreb, Međimurje, Split, Konavle i Boka kotorska, a vrijeme biva protegnuto od naše ovodobnosti preko razmjerno bliske prošlosti do davnih godina Drugoga svjetskog rata. Susrećemo duboke i višestruko ispresijecane psiholograme različitih likova, koji se čine kao da su došli niotkud, a onda – jer bivaju stvarni, a ne izmaštani – uviđamo da su s drugim imenima i fizionomijama tu negdje među nama te se mogu pojaviti na svakome mjestu i svakoga trenutka.

U pripovijesti Dovršeno u 17.34 dolazi do izražaja Kočanova tehnika poetske naracije, koju je književna kritika prije više desetljeća označila metaforom »izravno u stroj«. Takvo pisanje u nekoj mjeri podsjeća na poetski intonirane modernističke proze što su ih ispisali James Joyce i Virginia Woolf, gdje rečenice bivaju nošene mentalnom rijekom, jedva usmjerljivom ili sasvim izmičućom strujom svijesti. U takovrsnim tekstovima pisanje ne opisuje iskustvo, nego ga nediskurzivno, neposredno, gotovo nesvjesno ispisuje, kao zapisničar nečije diktiranje. Možemo u Kočana razabrati i stanovite sličnosti s prethodnikom postmodernizma Samuelom Beckettom, kojemu su svojstveni isprekidani slijed naracije, digresije, pridavanje pozornosti trivijalnostima, ironija i paradoks. Najbolje to oslikava ovaj odlomak iz Kočanove proze Dovršeno u 17.34 (odnosi se na policijski očevid ubojstva u obiteljskome krugu i domu, u naslonjaču):

»Nije tvoja majka kriva što živi predugo, ali jesi ti kriv što ne želiš shvatiti da je ona senilna i da ne zna ni tko joj je donio ružu i čokoladu, i sam si mi prošli tjedan rekao da te nije prepoznala, što ti to znači ne odmah, a kasnije jest, kasnije se ne sjeća ni toga da te prepoznala, ni ruže se ne sjeća ni tko joj je dao, ni čokolade, i ne treba joj svaki tjedan to nositi, ni trošiti nepotrebno na to, hrana u domu je čisto pristojna; ja sam ostala bez moje drage mame pa se ne ponašam tako djetinjasto, ne, da, točno je, ovoga neugodna razgovora ne bi ni bilo, samo da ti mene slušaš i da želiš čuti i uvažiti što ja tebi kažem...« Priča je objavljena u Večernjemu listu 25. lipnja 2014.

Svojevrsni teatar apsurda nalazimo u kratkoj prozi Vrata u hodnik, gdje je odlično ocrtan (ne)prilični nered u bolničkome sustavu u doba pandemije korona-virusa, kada je zdravstveno osoblje nerijetko zahtijevalo da pacijenti slijede protuslovne i međusobno neuskladive načine ponašanja, a nesnalaženje u novim situacijama nadomještali su naraslim egom, osobito liječnici (dio njih, razumije se, nikako ne svi). »U ‘sustavu izoliranih’ nije ni pisalo ni moglo pisati da je doktor Ego ugrozio ne samo mene i nepoznate ljude, nego i meni najbliže, s kojima živim. Zbog tih silnih ega posvuda oko nas, sve i jest tako kako jest«, čitamo pri završetku priče, a riječ ego i izričaj »jest tako kako jest« neotklonjivo me podsjetiše na starozavjetnu Knjigu Izlaska i Mojsija koji je goneći stado ovaca uzašao na Horeb, jedan od vrhova na Sinaju. Tada mu Bog objavi svoje ime: »Ja sam koji jesam« (Izl 3,14), hebrejski »‘Ehjeh ’ašer ’ehjeh«, a u prijevodu starozavjetnih knjiga na grčki (u Septuaginti ili »Prijevodu sedamdesetrorice«) čitamo da se Bog predstavio: »Ego eimi ho on« (u latiničnoj transkripciji). Doista neki ljudi misle da imaju božanske osobine i prerogative, pa tim tobožnjim pripadnicima fikcijske vrste homo deus naraste ego do karikaturalnosti, što je Kočan izvrsno zamijetio i precizno ocrtao. Valja se u tome pogledu prisjetiti misli Friedricha Schillera koji reče da je »egoizam najveća bijeda jednog stvorenja«.

O licemjerju i laži, neispunjenim obećanjima i nepravednosti vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji govori priča ljupkoga i romantičnoga naslova Tatina sandolina. »Dva puta sam vidio suzu moga tate«, rečenica je kojom se otvara priča. Prvi je put to bilo kada je autorov otac pročitao pismo pri dnu kojega je velikim slovima stajalo »Smrt fašizmu – sloboda narodu!«. Njegov sadržaj i posljedice sažeo je u ove riječi: »Ne dopuštaju mi otvorit obrt! Propali smo!« I tako je autorov otac, »vrhunski meštar, ‘čoek zlatnije ruka’, kako su ga zvali, bio prisiljen raditi ono što je iz dna duše mrzio: obrađivati zemlju«, ali stolarijom se »ponekada bavio na crno, pazeći da ga netko ne prijavi ‘za zabranjenu djelatnost’«. Jednom mu je prilikom neki oficir JNA na Igalu, gradiću uz Herceg Novi, naručio sandolinu, drvenu, razumije se, jer »plastičnih tada još nije bilo, a i drvenih se rijetko moglo nabaviti«. Dao je predujam tri tisuće dinara, a ostale dvadeset i dvije tisuće obvezao se isplatiti čim na Igalu preuzme sandolinu. Nakon nekog vremena, kada je na dogovorenome mjestu primopredaje sandoline vidio njezina naručitelja, nekog Svetislava Maksimovića, našemu se autoru učini da mu je taj oficir odnekud poznat: »Ma da, taj me srušio na ispitu iz predvojničke, lani, kada sam bio brucoš u Zagrebu.« Oficir naručitelj sandoline stavi na stol dvije tisuće. – »Nismo se tako dogovorili. Obećao si dvadeset i pet hiljada!« / »Uzmi što ti dajem. Ako nećeš, nosi sandolinu nazad!« Oficir je – u dosluhu sa svojim pomoćnikom, koji je otišao iskušati sandolinu i nije se vraćao s mora – zadržao plovilo ne isplativši dogovoreni iznos. Mitar, očev poznanik i po svemu iskren čovjek, reče da se taj uopće ne zove Maksimović jer se njemu drukčije predstavio. »Tada sam drugi put u tatinim očima vidio suzu.« Tom je rečenicom Stijepo Mijović Kočan završio priču, a ja primjećujem da suza, bivajući simbol boli i posredništva, tiha i eterična sublimacija snažnih emocija, u ovome slučaju prouzročenih nepravdom i prijevarom – stoji u posve određenoj suprotnosti prema kovinskoj krutnini zvona, njegovim udarcima i jekama.

Poželjno je spomenuti barem neke među ostalim naslovima kratkih priča iz knjige Zvona s Kaptolona: Sonet u kutiji, Oči lijepe Albanke, Teci Savo, Zn’š ono kuž’š, Čitačica novina, Fatka iz Jajca, Dinamo – Hajduk 1:1, Kopiliću, vidi!, Mali kreten i veliki pjevač, Priča o bijelom kruhu, Sin i snaha u kratku posjetu, Doista savršeno ubojstvo. Dotične kratke priče – sa zaokruženom porukom, dinamičnom strukturom i gipkom sintaksom – čitaju se u dahu. Zaključujem stoga nepreuzetnom zamjedbom da knjiga Zvona s Kaptalona vibrira autentičnim životom, lijepim i ujedno okrutnim, nudeći majstorski učinjene književne minijature s pomno utkanim porukama i literarnim efektima te će u doživljajnosti pozorna i tankoćutna čitatelja dugo odjekivati poput zvona u rezonanciji s istinito ispričanim dijelovima svijeta i vremena.