Zavičaj kao zbiljofikcija

Nitko ne zna gdje je Babanija, pa ni što je to uopće. Ne zna to vjerojatno ni Miroslav Kirin koji je o njoj napisao knjigu. No, lako Kirinu, jer knjige se mogu pisati i o onome čega nema, a Babanije možda nema. A možda je i ima. Možda je Babanija zapravo Banija ili Banovina, no možda je i neki drugi prostor. Da bi to mogla biti Banija/Banovina, neki bi pomislili oslanjajući se na autorovu biografiju, u kojoj je zabilježeno da je rođen u Sisku te da je osnovnu i srednju školu završio u Petrinji. Oni za koje je tekst neovisan o zbilji, oslonili bi se pak na činjenicu da se u samoj knjizi više puta spominju Petrinja, Glina, Gornji Viduševac, Cepeliš, rijeka Kupa i druge banijsko/banovinske geografske realije. U pojedinim zapisima spominju se i rat, potres, depopulacija i ostale nepogode koje su zahvatile taj kraj.

No, s druge strane, na zaključak da Babanija nije (ili barem nije samo) autorov zavičaj, čitatelja će navesti to da u njoj rastu za to podneblje neobične biljke, kao što su baobabi i banane, ili da se onuda smucaju bengalski tigrovi i slonovi. Osim neobičnog biljnog i životinjskog svijeta, u Babaniji se pojavljuju i stanovnici za koje smo prilično sigurni da im u Baniji/Banovini nije prebivalište, ili posjetitelji koji ju zasigurno nisu posjetili, kao što su Pier Paolo Pasolini, Debbie Harry, Stefan Zweig ili Hanna Schygulla.

Ovih nekoliko primjera potvrđuje da se ne može odgovoriti ne samo na pitanje gdje je, nego ni što je uopće Babanija. No, budući da Babanija nesumnjivo postoji – evo je tu u knjizi koju čitamo – možda bi pravo, pa i jedino pitanje trebalo glasiti – zašto postoji Babanija? Zašto autor nije napisao ili knjigu o (posve) stvarnom zavičaju ili pak knjigu o (posve) izmišljenom zavičaju nego se odlučio za nešto između? Jedan od odgovora možda leži u zapisu [jedna noga pred drugom]: »Hodam gradom, idem već neko vrijeme, zatekao sam se, zaboravio povod, dođe se katkad u rodni grad, bane se [...] idem dakle tim poznatim ulicama, zapravo ulicama koje su bile poznate, a sad su sve manje, i briše se i to moje oskudno znanje o njima, kao što i one istodobno brišu mene pa ne znam hodam li uopće onuda, kao da sam u bilo kojem nepoznatom gradu, moguće i da jesam [...]«.

Kao što je vidljivo, iskazni subjekt sumnja u svoje ionako »oskudno znanje« o ulicama rodnoga grada, pa ako je i sve što zna nepouzdano, zašto tome ne bi dodao i ono što ne zna. Drugim riječima, njegov stvarni zavičaj je (za njega) nestao (ako je ikada i postojao) i ostala je od njega neka neobična zbiljofikcija, o kojoj čitamo u knjizi. Uostalom, nije li i sve drugo što smatramo zbiljom samo neka naša fikcija, neka naša predodžba zbilje u koju vjerujemo ili se barem pred drugima (pa i pred sobom) pretvaramo da vjerujemo da je zbiljska? U književnosti se ne moramo pretvarati pa slobodno možemo vidjeti i ono čega nema, odnosno ono što drugi ne vide.

Babanija je deseta Kirinova pjesnička knjiga, iako se, kao i u prethodnoj, Malešne (2019.), radi o svojevrsnim pjesmopričama/pričopjesmama, o čemu će još biti riječi. U književnost je ušao kao dobitnik Gorana za mlade pjesnike 1989. za zbirku Od nje do vječnosti, nakon čega je uslijedila duža pauza, a zatim u prosjeku svake-dvije tri godine nova zbirka: Tantalon (1998.), Zukva (2004.), Iza renesanse (2004.), Jalozi (2006.), Zbiljka (2009.), Zezancije (2013.), Hipernovalis (2015.), Lirika (2018.) i dvije već spomenute. Objavio je i roman Album (2001.), za koji je zaslužio nekadašnju Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, te fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.) i slikovnicu za djecu Zimska potraga (2015.) u suautorstvu s Mingsheng Pijem. S Borisom Vrgom priredio je pak Banijsku književnu antologiju (2021.), a najnovije mu je djelo čitanka iz suvremene kineske poezije Nezavršeno putovanje (2022.), koju potpisuje kao priređivač i prevoditelj. Za Babaniju je 2022. godine zaslužio Nagradu »Fran Galović« za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta.

Kao što sam spomenuo, Babanija se sastoji od poetskih i proznih zapisa, a zapravo pretežno hibridnih poetsko-proznih / prozno-poetskih tekstova, opsega od nekoliko redaka do nekoliko stranica. Pojedini su zapisi pisani u prvom licu i mogla bi im se pripisati autobiografičnost, poput zapisa o privatnim stolnoteniskim turnirima u Petrinji krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća ([ping-pong]). Pojedini su zapisi i prikazi teške suvremenosti stvarne Banije/Banovine, koju je nakon rata i poplava zadesio i potres. Jedan od njih govori o napuštenoj kući u Gorama, koja se dulje vrijeme prodaje i pripovjedačica ju promatra svaki put kada zajedno s obitelji prolazi tim krajem. »I onda opet putujemo, putujemo kroz vrijeme, i u tom vremenu, odjednom – nevrijeme. A ime mu je Potres, ne Potjeh. Zbi se tako potres, i gore, u Gorama, nestane, sruši se kao kula od karata ta tužna kuća sa žutim kartonom na kojemu velikim crnim slovima piše nečiji telefonski broj i s osmrtnicom na kojoj je nemoguće pročitati ime nesretnog pokojnika. I kaže meni moja kći, Gle, mama, kuća je pokopala samu sebe!« ([kuća koja se pokopala]).

Najveći broj zapisa portretira babanijske osobenjake, kao što su čuvar klupa u parku, zimska čuvarica kupskog kupališta, zvjezdani biciklisti, slijepi mesari, grobari, čamdžije, krajputaši i slični. Ima tu i (poetskih) dijaloga, (pseudo)povijesnih crtica, (mikro)eseja, pisama itd. Cijeli jedan žanrovski džumbus. No, sve zapise povezuje usmjerenost na Babaniju te premreženost citatima i intertekstualnim aluzijama iz književnosti, filma, glazbe itd. Neki su zapisi u cijelosti (fiktivni) tekstovi drugih autora, poput [pisma kamila k.] upućenog Borisu (vjerojatno se radi o petrinjskom pjesniku Kamilu Križaniću koji piše Borisu Vrgi) ili [zapisa golobradog severa s uske staze prema dalekom sjeveru]. U svakom slučaju, sve te citatne i intertekstualne intervencije pojačavaju artificijelnost zapisa, odnosno dodatno potkopavaju njihovu ionako krhku referencijalnost prema zbilji.

Što su zapravo svi ti raznorodni zapisi u knjizi – koje bi se moglo promatrati i kao dijelove jedne cjeline – možda je objašnjeno u posljednjem zapisu, koji govori o babanijskom cestaru. Naime, krpao je on marljivo rupe na babanijskim cestama sve dok ih se nije pojavilo toliko da ih više nije stizao popunjavati. Sjeo je tada uz rub ceste i gorko zaplakao: »I gle čuda, svaka suza koja se otkotrljala zatvorila je jednu rupu, kao suza koja zatvori tužno oko. Suze su samo tekle i tekle. Uskoro su sve rupe bile zatrpane i naš cestar je opet ostao bez posla. Isprva je bio tužan, nije mu bilo ni do čega, hodao je amo-tamo, hodao lijevo-desno, gore-dolje i, dosjetio se! Hodajući svim tim cestama i susrećući mnoge ljude čuo je i zapamtio na tisuće nevjerojatnih priča. Pa odluči, odsad će ići tim našim grbavim cestama i samo pripovijedati priče«.

Kirinova Babanija ponudila je moderan, po mnogočemu originalan način tematiziranja zavičaja, svrstavši se među najbolja ostvarenja tog korpusa. Kirin o zavičaju piše onako kako je možda jedino i moguće – kao o činjenici koja je istovremeno i stvarna i nestvarna, koje i ima i nema, kao o nečemu što je slično onome što postoji u zbilji, ali ako želimo možemo u njemu vidjeti i više od toga. Kada tome pribrojimo izrazito metatekstualno i intertekstualno orijentiranog iskaznog subjekta, čiji hibridni poetsko-prozni zapisi plešu po rubu ludizma, dobivamo po mnogočemu jedinstvenu knjigu, čiji se temeljni motiv – Babanija – uzdiže na razinu univerzalne metafore stvarno-nestvarnog zavičaja, kakav možda jedino i postoji. Poručuje nam to i sam iskazni subjekt u jednoj pjesmopriči: »Kao i sve drugo što izgleda kao izmišljena priča, i ova je priča stvarna, samo što ste vi nestvarni, i vama nema pomoći«.