U posjetu kod Celestine*

Ponekad samu sebe uvjeravam da mi se priviđa, da sam malo umorna, pa mi mozak ubacuje sumanutosti u uši. Čak i u snu u koji se više ne usuđujem bez tablete, jer bez tablete noću više strepim iščekujući morbidne snove, a manje spavam.

Posljednji tjedni su mi u košmaru. Možda je riječ o posttraumatskom stresnom poremećaju. Zbog rata koji nekako i jest i nije naš. Bože, zašto si ljudi vole prisvajati ratove? Možda sam pod stresom zbog doktorata koji je neizvjestan koliko i moja financijska situacija. Možda sam pred promjenom koju mnogi fatalistički nazivaju klimaksom, vrhuncem. Možda se bojim tog prebacivanja preko vrhunca i kotrljanja niz padinu prema neizbježnom. Možda sam jednostavno umorna od zime, sivila, čekanja da ponovno krenu iskapanja kojih sporadično uvijek ima i tijekom zime, kad građevinari slučajno nalete na nešto, pa zbog nas moraju stati, srditi čekati da istražimo područje. A možda i samo »fabuliram«, kako kaže Jakov kad zađem u iracionalno.

Okružena sam racionalnim ljudima koji se priklanjaju općeprihvaćenom. Čak i kad je car gol. Iz straha od luđaštva i gluposti. Iz straha da će ih proglasiti ludima i neukima. Jasna je moja jedina grančica spasa nadnaravnog luđaštva. Svejedno joj prešućujem ovo što mi se događa, dobar dio toga. Ne znam zašto. Valjda zato što smo ono u čemu živimo. Zbog opstanka, podsvjesno.

Gledam je kako napeto zuri kroz vjetrobransko staklo, uspravna na svome sjedalu dok nas vozi u Zagreb, Celestini. Pitam se hoće li njezina leđa, njezin prema gore izvijeni vrat izdržati tih gotovo tristo kilometara do metropole. Pitam se diše li uopće dok zuri u stražnji trap šlepera koji prevozi mliječne proizvode, koji se ona vidno ne usuđuje zaobići. Naposljetku je pitam – sjeća li se moje nebuloze s grlicama.

»Koje?« pita me ne gledajući me, zureći i dalje u onaj šleper.

»Pa onog što sam kao dijete čula kad bi grlice gugutale«, objašnjavam. Jasna se smije, kašlje od smijeha, moli me da joj pripalim cigaretu. Pripaljujem joj cigaretu usprkos iskrenoj zabrinutosti kako će izaći na kraj s cigaretom i šleperom istodobno.

»Sjećaš se da sam ja, kad god bi grlice gugutale, čula: Kupuj kruh! Sjećaš se?« plačem od smijeha, ili možda od dima koji mi se zavlači u oči.

»Kupuj kruh! Kupuj kruh!« ponavlja Jasna s cigaretom koja joj se klati u ustima. I dalje se smije dok valjda pokušava oponašati grlice koje su uvijek bile osobito glasne kod Sokolskog doma koji se onda, u našem djetinjstvu, zvao Partizanski dom. Objašnjavam joj da sam dugo mislila da sam samo ja malo poremećena, no da se ispostavilo kako su i neki drugi u glasanju tih doživotno uparenih ptica čuli istu rečenicu u imperativu.

»Kupuj kruh!« neumorna je Jasna kojoj jedna krupna suza klizi niz nos, niz žlijeb između nosa i obraza, suza koja u smijehu ispire puder dvije nijanse tamniji od njezine kože i odnosi ga do usta. Gledam kako, valjda u naletu histeričnog entuzijazma, naglo trza upravljačem, pritišće papučicu gasa i kreće zaobilaziti šleper idilično oslikan travom obraslim brežuljcima i stiliziranim jarko crvenim, žutim i plavim cvjetovima. U trenutku neočekivane hrabrosti, moja prijateljica ne gleda u retrovizor i ne vidi da pretjecajnim trakom iza nas već juriša crno vozilo koje proporcijama više podsjeća na oklopno vozilo, nego na banalni automobil, taj tenk trubi, Jasna dodaje gas, provlači se pokraj šlepera koji valjda prevozi prerađevine od mlijeka krava koje su prije odlaska u klaonicu živjele i davale mlijeko u idili. Grčim se na sjedalu, nakratko žmirim. Razmišljam o reinkarnaciji, o tome kako ni ona nije pretjerano umirujuća: nikad ne znaš u što ćeš se utjeloviti. Nikad ne znaš hoćeš li se na bojišnicu života vratiti kao čovjek, ili kao mrav, stjenica, puž-golać, ili krava koja u klaonici završi čim prestane davati zadovoljavajuću količinu mlijeka.

Odustajem od potrebe i želje da Jasni ukratko prepričam svoj posljednji san koji me uznemirio, da joj spomenem kako me u tim mojim mračnim snovima zapravo najviše uznemirava glas koji u njima igra važnu ulogu. Umjesto toga joj spominjem neizvjesnost reinkarnacije dok ona kočijaški psuje mater »majmunu koji vozi kao manijak«.

Pitam je ne boji li se da će se u sljedećem životu možda roditi kao nešto bez mozga. Jasna šuti kao da me nije čula.

Nakon što se, kako se meni čini milijun kilometara dalje, uspjela vratiti na trak kojim kamiondžije i oprezniji vozači voze normalnom brzinom, Jasna mi potanko objašnjava mehanizme reinkarnacije i otklanja moju bojazan da bih se mogla utjeloviti u klorofilu.

»Vidjet ćeš, puf!« pucketa Jasna nemušto prstima. Nikad nije naučila pucketati prstima, no svejedno i dalje, svako malo pokušava. »Sve ćeš odjednom shvatiti, sve će ti biti jasno!« Viče, pojačava radio koji nas zapljuskuje veselom glazbom. Pokraj nas, s lijeve strane, u magličastim, plavičastim valovima protječu mitska, bosanska brda. Pitam Jasnu što ću shvatiti. Zurim u brda kao u privid. Razmišljam na čije me slikarstvo podsjeća scenografija oko autoputa, brda i neobično modro nebo posuto paperjastim oblacima. Magritte i da Vinci. Zračna perspektiva i pozadina Carstva svjetla, slike koja je za mene oduvijek bila sazdana od kontradikcija: mrak na zemlji i svjetlost na nebu i u kući, dvije drukčije svjetlosti – modra na nebesima i žuta koja kulja kroz prozor, u crninu zemaljskog... Ili obratno. Uvijek obratno.

»Što ću shvatiti?« pitam naposljetku Jasnu, nakon kontemplacije, nakon duge stanke.

»Sve strahove«, lakonski mi odgovara ona, odmahuje rukom, traži da joj pripalim još jednu cigaretu. Pomišljam kako je proljeće u dolasku vidljivo jedino izbliza, u izravnom suočavanju sa životom koji se probija kroz pore zemlje, u mirisima koje ta zemlja ispušta dok je svrdlaju trave i cvijeće koje nazivamo prvim vjesnicima proljeća. Ovako, u ovoj metalnoj kutiji na kotačima, ovako izdaleka, cijeli krajolik još djeluje mrtvo. Dodajem Jasni cigaretu koja se dimi i nevoljko je pitam kakvu ću korist imati od spoznaje svih svojih strahova. Ona mi veli da ne budem glupa, da je spoznaja prvi korak prema izlječenju.

»Znači li to da si ti shvatila zašto se tako panično bojiš mrtvih ptica?« pitam je.

»O, da, do tog smo došle nakon druge seanse«, izjavljuje, pa šuti. Čekam da nastavi, no ona šuti i zuri ispred sebe. Zurim u postrojenja kutinske Petrokemije dok je čekam da mi otkrije tajnu svog straha od mrtvih ptica.

»Do čega ste došle?« pitam naposljetku, a ona mi objašnjava da je zahvaljujući Celestini otkrila da je u petnaestom stoljeću bila muško, ratnik koji je poginuo na bojnom polju. »Zapravo, nisam odmah poginula, nego sam bila ranjena, pa su me pojeli, zapravo iskljucali gavranovi«, ozarena je dok to govori. Uvrijeđena je dok joj objašnjavam kako to nema nikakvog smisla.

»Nisu te pojeli mrtvi gavranovi«, kažem, i blago otvaram prozor pokraj sebe. U automobil nahrupljuje huka autoputa, gume koje mijese asfalt, asfalt koji ih dere, ispušne cijevi, ispušni plinovi, vjetar. Nakratko žmirim kao da ću tako obuzdati sve što nasrće. Pomišljam na Avare koji su po našim krajevima, u nasrtanju posijali svoje mrtve koji su konjanički u onostrano otišli sa svojim konjima ili konjskom opremom. Pomišljam na Avare koje je Atila dvaput preveo preko Dunava, koji su pljačkali, ali i sijali svoje gene sve do Galije, današnje Francuske. Pomišljam kako oni koji ništa ne grade, nego samo jurišaju iza sebe ostavljaju samo svoje mrtve, samo mrtvi govore o njima, a mrtvi zbore o smrti, o strahu od nje.

Pogledavam Jasnu koja je stisnula usnice. Ljuta je. Znam da je ljuta kad joj usta iščeznu s lica. Vidim da razmišlja, da traži riječi kojima će me pobiti. Vidim da ih ne pronalazi. Želim joj reći kako su možda i raj i reinkarnacija samo ustaljeni mehanizmi naše obrane od najvećeg straha: straha da ćemo jednom sklopiti oči i nestati.

»Možda si u nekom od života bila ptica«, izbjegavam izgovoriti tu mudroliju, pokušavam je odobrovoljiti, »možda zato ne možeš podnijeti prizor mrtve ptice.«

Jasna me pogledava pogledom koji ne znam protumačiti. Pojačava zvuk radija. Glas spikerice nas izvještava da će danas u Zagrebu biti vedro, sunčano, s temperaturom višom od prosjeka za ovo doba godine.

»Ja se bojim spavati«, kažem pretiho, sigurno namjerno dok se pokraj nas počinju nizati trgovački centri, njihova parkirališta krcata automobilima.

Pogledom oko sebe nasumično tražim tragove zemljotresa od prije dvije godine. Na hramovima taštine i lažnog sjaja ne vidim nikakve tragove seizmičke aktivnosti. Na trenutak mi se čini da sam shvatila smisao svega, smisao opstojnosti naselja u koja se okupljamo još od mlađeg kamenog doba.

»Nikad nas priroda nije uspjela istjerati iz naših gradova«, kažem Jasni koja kratko koči dok me pogledava, pa nam glave prvo srljaju naprijed u inerciji, pa se brzo vraćaju natrag dok ona ponovno pokreće automobil, dok nam trube oni iza nas. Misao da uvijek bezglavo srljamo mi prekida tijek misli o tom nedopuštanju prirodi da nas istjera iz nastambi okupljenih u gradove.

»Ni potresi, ni požari, ni poplave, ni erupcije vulkana, ni pošasti nas nikad nisu natjerali da pobjegnemo, da se skrasimo negdje drugdje.«

U zanosu sam, proživljavam otkrivenje, pa mašem rukama, samozadovoljno se smiješim. Jasna me sporadično pogledava. »Samo kad resursi presuše, kad presahnu interesi za daljnjim osvajanjima, kad novac prestane pristizati, tek onda ljudi odlaze«, izjavljujem. Mislim da Jasni želim reći kako smo sami sebi najkrvoločniji progonitelji, ali ne znam kako joj dočarati dojmljivost spoznaje do koje sam došla. Na pamet mi padaju i sva mjesta koja su uslijed geostrateških okolnosti nekoć bila i velika i važna, a sad su nevažna. Ili više i ne postoje. Poput Volcejskih bara u močvarama Vuke koje više ne postoje, koje smo isušili. Nitko više ništa ne zna o Panonsko-delmatskom ustanku koji je tri godine dovodio do srazova postrojbi mezijskog namjesnika Cecine Severa i naoružane svjetine ustanika. Potez između Osijeka i Valpova sad je pitoreskna ruralnost. Ljudi zaboravljaju. Ljudi ne znaju po čemu hodaju. Zato ih i nije strah. Moraš znati ono čega se bojiš, da bi se bojao. Zato su budale bez straha. I to mi prolazi kroz glavu, ali mislim da bih to još teže uobličila u riječi. Ne sumnjam u Jasninu inteligenciju da spozna moje misli, nego u vlastitu sposobnost artikulacije. Svi pokušaji likovnih genija da slikom prikažu nadnaravno, paranormalne vizije urodili su sprdačinom. Tamna tvar je nevidljiva, na pamet mi padaju Jakovljeve riječi: vezivno tkivo univerzuma nemoguće je opipati, vizualizirati.

Zagreb vonja na ispušne plinove, pohabani asfalt i vodu. Jučer je kišilo, kažu.

Tek dok Jurišićevom koračamo prema Ilici vidimo tragove zemljotresa. Jasna nešto mrmlja o tome kako uvijek najljepše najviše strada. Pokušavam biti šaljiva, pa joj velim kako i za pokojnike kažemo da uvijek prvi odlaze oni najbolji, najljepši iznutra.

»Skačemo si u usta«, smijem se iako mi nije do smijeha, »ispada da ostajemo mi – najgori.«

»Mačje oči«, pada mi na pamet dok ulazimo u stan gospođe Celestine. Zbog tih očiju gotovo i ne primjećujem pukotine na zidovima i vlagu koja se ugnijezdila u tom od potresa napuklom i promočenom stanu u potkrovlju u koji je gospođa po svoj prilici nagurala sve pokućstvo koje je naslijedila od prabaka, baka, roditelja. Samo šutim i gledam je kako u svilenom, rujnom šlafroku prostorom kroči kao kraljica, Hatšepsut, nešto egipatsko. Nudi nam čaj. Pijemo čaj.

Gledam Jasnu koja u Celestinu zuri kao u božanstvo. Žudim za cigaretom, no nemam hrabrosti gospođu pitati smijem li zapaliti.

»Muče vas snovi?« odjednom me pita Celestina. »Imate uznemirujuće snove?«

U čudu je promatram kao da nema načina da joj odgovorim na pitanje. Jasna koja pokraj mene sjedi na dvosjedu me nogom udara u potkoljenicu, no ja ne mogu prozboriti ni riječ. Celestina mi se smiješi, ispija gutljaj čaja koji miriši zeleno. Pomišljam kako se iz te šalice čaja u pari do naših nosnica uspinje proljeće, ono najljepše, svibanjsko, kasno, zrelo, koje se pretače u ljeto. Sve je zeleno i žuto, zapravo i žuto u tom mirisu. I kukci zuje, piju nektar. I sunce je, moćno i toplo, jarko, živo.

»Negdje smo se već srele«, veli mi Celestina preko ruba one šalice krcate kasnim, zrelim proljećem. Smiješi mi se i dalje, pa polako ustaje i odlazi do vitrine u kojoj su, tek sad vidim, porculanske figurice. Iz vitrine uzima i na stol ispred mene postavlja majušnu, ovalnu pepeljaru na čijem je rubu majušni zlatni konj. U čudu je gledam i pitam se otkuda zna da pušim, premda sve na meni zaudara na nikotin.

Jasna tiho ustaje i odlazi iz stana. Ja samo sjedim i zurim u Celestinu.

»Zapalite, bit će vam lakše«, progovara opet Celestina, a ja kao po naredbi vadim cigarete iz džepa na džemperu i palim jednu.

»Opustite se...« veli mi i objašnjava da svi u glavama teglimo neke košmare, da zapravo najčešće i najžešće pamtimo najgore etape naših ponovnih rađanja, one koje su nas najviše povrijedile, one koje zasjene sve ostale. One se ponekad sustavno ponavljaju u snovima, budući da su poput ogrebotine na gramofonskoj ploči koja iglu vraća na istu pjesmu.

»Negdje smo se već susrele«, ponavlja zatim.

»U podrumu?« pitam je, samoj sebi zvučim sumanuto dok mi se u sjećanje vraća ona žena, mlada lijepa žena u sivoj, ispranoj odjeći u podrumu one kuće koju sam u snu kupila. Celestina trese glavom i veli kako to nije bilo u podrumu, nego da smo se srele negdje drugdje, negdje prije podruma. Pita me za san o podrumu, a ja joj spominjem glas koji me u svemu tome najviše plaši, pričam joj o močvari, topolama i glasu koji me pitao kako se zove, kome sam ukrala ime. »Nisam se mogla sjetiti svog rođenog imena«, uzdišem naposljetku i kažem kako sam glasu odgovorila bakinim imenom.

»Kako se zvala baka?«

»Ana. Zapravo Anica.«

»To nije slučajno«, kima glavom Celestina. Kažem joj da baka i ja nismo bile osobito povezane, da je baka umrla mlada, rano, dok sam još bila malena, da je nisam upamtila, pa je sve to još čudnije.

»Nema razloga zašto mi je ona pala na pamet. Imam ljude koji su mi bliskiji«, pokušavam razumom. Celestina mi uzvraća kako nije na to mislila, pa ustaje, odlazi do komode koja djeluje ruševno, otvara ladicu koja škripi, koja se isprva ne želi otvoriti, iz koje naposljetku vadi plosnatu kutiju s cigarilosima. Objašnjava mi kako su to cigarilosi od zelenog čaja. »Oslade mi usta. Volim taj okus«, smije se, odjednom djeluje barem dvadeset godina mlađe, kao da mi je vršnjakinja. Pali tu zelenu cigaretu i objašnjava mi magijsku funkciju dima, od Pitija koje su udisale dim lovora, do šamana na oba američka kontinenta. Poput zločesta djeteta ovlaš spominje tamjan. Pokušavam se nasmijati. Ne mogu se opustiti.

»Koji je vaš najveći strah?« iznenada me pita. Gasim jednu i odmah palim novu cigaretu.

»Mrak«, izjavljujem otpuhujući dim. Na pamet mi zatim pada i činjenica da teškom mukom pristajem popiti bilo kakav lijek, da osobitu odbojnost osjećam prema lijekovima protiv bolova, lijekovima za spavanje i živce. Odmah objašnjavam kako je to iz razloga što ne želim izgubiti nadzor nad samom sobom, nad svojim ponašanjem ili snom. Ipak priznajem da u posljednje vrijeme znam i popiti tablete za spavanje. Zbog snova koje nemam hrabrosti sanjati.

Pričam Celestini o lampici-Štrumfu iz mojega djetinjstva, o bićima sazdanim od mraka koje sam zamišljala da mi se unose u lice, da me odvlače tijekom noći, dok spavam u mraku. Iz nekog razloga osjećam neopisivu potrebu da plačem. Naposljetku plačem. Gotovo nesvjesno, jer suze mi se bez ikakvih popratnih zvučnih efekata slijevaju niz obraze. Celestina me gleda, gotovo neprimjetno kima glavom i pućka onu zelenu cigaretu, olizuje si usne, slador s usana.

»Ne znam otkuda taj strah i ne znam zašto ga se ne mogu riješiti usprkos svim racionalizacijama, svijesti da je mrak samo odsutnost svjetla u okruženju koje noću ostaje isto, kakvo je bilo i danju, samo bez svjetla«, zaključujem naposljetku.

Celestina se zagonetno smiješi. Kao da se ne slaže s mojom tvrdnjom o istovjetnosti prostora u mraku i na svjetlu.

»Postoje fobije koje se racionalno ne mogu nikako objasniti«, izjavljuje ona, »one nam govore o onom prije ovog sada, o onom što smo proživjeli u drugom obliku.«

Želim lanuti neku pošalicu na račun Jasne i mrtvih ptica, ali nemam snage.

Celestina mi veli kako je fobija dijete traume, a kako su snovi fragmenti onog što smo uspjeli zapamtiti.

»Ne svi snovi, dakako«, objašnjava. »Treba razlučiti banalne snove od onih memorijskih, kako ih zovem.«

Kimam glavom. Žedna sam, posežem za šalicom, ispijam je do dna dok mi Celestina govori kako su moji snovi i moja fobija očigledno povezani. »Mrak i podrum«, naglašava. »Pokušajte se usredotočiti na detalje u tim snovima, ne bježite od njih. Pokušajte vidjeti ima li oko vas drugih ljudi. Sigurno oko vas ima ljudi, jer čujete glasove, glas. Strah od tih snova vas sprječava da u njima sudjelujete, da im se prepustite. Vi ste u tim snovima, čini mi se, kao osoba koju je netko s mosta gurnuo u rijeku. Batrgate se, otimate, pošto-poto želite van, pa zamjećujete samo najosnovnije. Pokušajte biti u snu.«

Pitam je koji je smisao.

»Kako to mislite?«

»Koji je smisao vraćati se u ono što je bilo, što ne možemo popraviti, izmijeniti?«

Dok izgovaram to postajem svjesna vlastite gluposti, skakanja samoj sebi u usta, proturječnosti. Kad me Jakov pita zašto kopam, zašto prekapam po kostima, uvijek mu odgovaram da tražim počelo.

»Mislim da znate«, smiješi se Celestina, pa mi posve ozbiljno veli kako taj glas koji u meni, kako joj se čini, budi najveći strah mora imati tijelo, da se moram suočiti s tom osobom koja mi je vjerojatno na neki način oduzela pravo nad vlastitim životom. »Niste bez razloga toliko opsjednuti gubitkom kontrole nad vlastitim ponašanjem, nad vlastitim životom, to ima dublje korijene, to trebate istražiti, otkriti«, izjavljuje naposljetku.

Jasna ulazi u stan. Tiha kao kućni miš, proviruje u dnevni boravak. Celestina joj daje znak neka uđe unutra i sjedne.

Ustajem i izlazim van posve ošamućena, kao mjesečarka. Spuštam se niza stube sve do prizemlja, sjedam na jednu od donjih stuba, tik uz rukohvat. Kao da se skrivam. Palim cigaretu, u džepu pronalazim mentol-bombon, ubacujem ga u usta premda je oblijepljen dlačicama i nekakvim komadićima nečega. Strašno sam žedna. Pokraj mene, pušući i stenjući, prolazi starica sa šeširom na glavi. Prijekorno me gleda dok se s mukom uspinje. Kašljuca valjda da mi dočara koliko je ubija dim moje cigarete. Gledam starinski ceker-mrežicu koji nosi u ruci: jedan krumpir, jedna mrkva, jedan peršin, pileći batak u prozirnoj vrećici, pola kruha. Možda je njoj oduvijek tako, a možda se udovički prepolovilo. Možda u napuklom stanu još prepoznaje sitnice koje je podsjećaju na pokojnog muža. Kad i ona umre više nitko neće znati pridodati nikakvo značenje ičemu. Ponijet će tajnu u grob.

Pomišljam kako te tajne koje ljudi odnose u grob o kojima govorimo s tolikim strahopoštovanjem zapravo uopće nisu nadnaravne. Samo su brisanje značenja. Opće stvari imaju osoban smisao za svakog od nas. Glava svakog od nas je arheološko nalazište.

Pitam se ostavljamo li ikakav trag u prostoru. Sjeća li nas se prostor nakon što odemo? Sjećamo li se doista onog iz čega smo otišli?

Postoji legenda o tome kako je nastao žlijeb između nosa i gornje usne. Legenda veli kako nam u trenutku rođenja anđeo položi kažiprst preko usta kako bismo zaboravili sve što smo vidjeli prije rođenja. Žlijeb je, dakle, otisak anđelova kažiprsta.

Prstima si prelazim preko usta dok osluškujem Jasnine korake koji su daleko brži i reskiji od koraka one starice koja još nije došla do odredišta. »Zaboravili ili šutjeli?« pitam se dok kažiprstom prelazim uz žlijeb, od usnice do nosa.

Pomišljam kako doista postoje mjesta koja vidim prvi put, no koja mi se doimaju poznato. Neka od tih mjesta mi izmame suze kao da znam da se ondje dogodilo nešto neopisivo žalosno. Želim Jasnu pitati zar je sve što smo bili toliko traumatično, da smo to sakrili u podsvijest kao pod tepih, onako kako svi to većinski činimo kada je riječ o traumama. Ne mogu je, međutim, išta pitati, jer ona skakuće ispred mene kao djevojčica preko vijače i napreskokce objašnjava da je danas shvatila zašto joj je toliko prokleto teško pronaći pravog muškarca i s njim održati normalan odnos.

»U posljednjem životu prije ovoga sam bila muško!«

Sa zebnjom je promatram dok mi objašnjava da je bila husar, krvoločni konjički časnik koji je rušio sve ispred sebe, ubijao, gazio i obilno silovao.

»Zato sam kažnjen... kažnjena tako što sam se rodila kao žensko!« plješće dlanovima toliko razdragano, da nemam srca reći joj kako u svemu tome nema nikakve zdrave logike. Želim je pitati koliko su te priče o njezinim prošlim životima plod njezine prebujne mašte, a koliko su plod Celestitina navođenja, njezine uloge vodiča kroz prošlost duše.

»A zašto reinkarnacija mora biti presuda, kazna?« ipak se ne mogu obuzdati. Zapravo je želim pitati je li doista kazna biti žensko.

Jasna širi oči, rukom mi daje znak neka joj dam cigaretu. Dajem joj cigaretu, pružam upaljač te ipak objašnjavam da mi je sumanuto rođenje u ženskom tijelu smatrati kaznom.

»Nemoj sad. Nemoj mi kvariti«, lepeće Jasna rukama kao krilima. Kimam glavom. »Neću. Obećavam.«

Moja me prijateljica, dok se Ilicom vraćamo prema Palmotićevoj izvještava da ćemo na putu kući stati u trgovačkom centru. Veli mi da joj trebaju cipele, nekakve crvene cipele. Osjetila je poriv.

»Treba slušati intuiciju«, namiguje mi. Ne želim joj nabrojati koliko ju je puta ta intuicija gadno zajebala.

Dok u trgovačkom centru prolazimo ispred izloga krcatih stvarima koje, kako kažu, moramo posjedovati kako bismo dosegnuli konačnu i potpunu sreću svim svojim bićem, Jasna cvrkuće o profesoru fizike, onom novom koji se zove Davor. Pokušava biti ležerna, no već sama činjenica da o njemu govori kao o Davoru bez prezimena, govori mnogo.

Jasna kupuje cipele zbog Davora koji je visok, markantan, atletski građen, vitak, simpatičan i mlad, mlađi od nje. Jasna želi crvene cipele. Baš joj se nose crvene cipele, veli.

»Crvena je boja strasti«, kažem joj. Crvenom dragom i poludragom kamenju su se uvijek pripisivale najrazličitije moći suštinski vezane uz seksualnost. Crvena i njezina, nešto bljeđa, narančasta inačica je boja korijenske čakre. Seksualnost. Vatra i njezine nijanse.

Jasna želi izgledati mlađe, prpošnije.

Dok Jasna isprobava crvene salonke, stojim pokraj nje i pogledavam si dlanove, brazgotine koje su na njima ostavili žuljevi kao spomenar. Nešto dalje od nas, plavokosa, visoka i vitka djevojka isprobava salonke poput onih u kojima se Jasna ogleda u velikom ogledalu koje stoji nasred trgovine. Djevojci ne trebaju najlonke za oblikovanje stražnjice i trbuha kakve nosi Jasna. Ona je i mlada i vitka i prpošna i bez pomagala. Ona želi izgledati starije, odraslije, zrelije. Pomišljam kako su te crvene salonke zapravo panaceja, lijek koji liječi sve bolesti, koji starima vraća mladost, mladima daje zrelost. Želim vrisnuti od oduševljenja spoznajom da su, tražeći kamen mudraca, alkemičari zapravo tragali za crvenom salonkom. Želim Jasni pričati o Asklepiju, Eskulapu, sinu boga Apolona i nimfe Koronide koji je stradao zato što je predobro liječio ljude, pa je Had popizdio zbog pada populacije u Podzemlju; želim joj razvezati o Eskulapovoj kćerki Panakeji i njezinoj sestri Higiji, o tome kako oduvijek imamo iste opsesije, no kako smrt na kraju uvijek pobjeđuje.

Dok Jasna na blagajni plaća vizualni, nanožni povratak u mladost, obuzima me spoznaja da gubimo bitku. Napušta me entuzijastična potreba da Jasni pričam o Eskulapu kojeg je Jupiter razvalio munjom. Zamišljam Jasnu u budućem životu. Možda će se zbog svih izgubljenih bitki tad udati s osamnaest: od sadašnjeg života će joj preostati samo luda želja da se uda, sve ostalo će zaboraviti. Ostat će joj želja za udajom i strah od mrtvih ptica.

Jasna je, dakle, kupila cipele. Nakratko je sretna. Nakratko sam i ja sretna zbog nje.

Gledam ljude oko nas. Namrgođeni jurišaju, ulaze u trgovine, traže sreću. I svi su si nekako nalik. Sve manje se razlikujemo.

Iz Kine je nekoć u naše krajeve dugo i mukotrpno karavanama putovala najfinija svila, žad, riža i začini. Sad k nama iz Kine dolazi sve što je prethodno, u procesu proizvodnje zatrovalo vodu, zemlju i zrak. Sve u čemu će nas pokopati, što se valjda nikad neće raspasti. Budući arheolozi, ako ih bude, pronalazit će trupla prirodno mumificirana zbog svih konzervansa i ostalih sranja koja smo za života kusali, posve odjevena trupla, posve jednako odjevena trupla. I ništa neće o nama znati. Samo ime, godinu života i godinu smrti. To je ništa.

Nekoć je bilo drukčije. S nadgrobnih stela se može iščitati gotovo sve, barem najosnovnije, ono zahvaljujući čemu pokojnika, kosti koje iskopamo možemo zamisliti kao osobu. Osobu poput Julije Primile, oslobođenice koja je u Mursi živjela i umrla u prvom stoljeću, kojoj je stelu podigao njezin suoslobođenik, Gaj Julije Sukces, Julije koja je status slobodne građanske osobe stekao u vrijeme dok je Mursa još bila manji vojni logor u kojemu se Druga Alpska kohorta okružena močvarama i gustim slavonskim hrasticima još spremala u pohod na Daciju i njezina zlata, dok su se još kolčili sjeveroistočni limesi Carstva, nakon jalova razdoblja četiriju careva koji su se ili ubili ili su ih ubili, u vrijeme Vespazijana koji je uspostavio red, onaj financijski, ljudima nekako najvažniji.

____________________
^* Odlomak iz romana ROGUS, djela u nastajanju. (Op. ur.)