Tragičnost duboke intime

O Damiru Pešordi (Grude, 1961.) kao o pjesniku nisam ništa znao, a ne znam ni danas ništa više od knjige JEDNO, koja je, evo, preda mnom. (Poznajem Milu Pešordu, ali to je ne samo drugo pjesničko ime, nego i drugi naraštaj.) Naime, zadnjih desetljeća ne pratim pjesničku pozornicu tako sustavno kao ranije, a i nas pjesnika se toliko namnožilo da sam uvjeren kako svaki dan hrvatskim jezikom bude tiskana makar jedna zbirka, ako ne i više njih, pa nije ni moguće svim tim čitalački ovladati. Nema ni mjesta na kojemu bi se sve te zbirke stihova mogle obvezatno naći, neke i ne dospiju do knjižara, ako izdavač nema svoje. Hrvatsko slovo ima svoju knjižaru, međutim meni je Pešordina knjiga darovana, zahvalan sam!

Tražim Kazalo da napišem koliko u njoj ima odjeljaka ili ciklusa, što je uobičajeno u prikazima, ali ne nalazim ga; knjiga nema kazalo (!?). Umjesto kazala, nalazim popis djela hrvatskih književnika koja je ovaj izdavač objavio, njih više od pedeset. Začudila me ova neprofesionalnost, jer knjiga je inače odlično opremljena, tvrdi trobojan uvez, kritički prikaz zbirke Mate Kovačevića »Damir Pešorda, Jedno«, i kratak pjesnikov životopis iz kojega razabiremo da je u Ukrajini (Lavov), nakon što je u Zagrebu diplomirao Jugoslavenske jezike i književnosti, magistrirao pa, opet »pod Sljemenom«, i doktorirao književnost (navodi se i tema doktorata, jedna ukrajinsko-hrvatska romaneskna usporedba, J. Andruhovyč: I. Slamnig.)

Da je Damir Pešorda iznimno nadaren i sustavan analitik, kritik i sublimatik književnih djela saznao sam kada sam pročitao njegov prikaz i ocjenu romana FAREL Ivana Aralice u Hrvatskom tjedniku; tako vrhunski stručan i jasno napisan književno-kritički uradak do tada gotovo da i nisam pročitao.

Iz životopisa mi je jasno da je objavio već nekoliko knjiga, što stihova što ogleda. Ništa mi to nije bilo poznato, tako da je ovo, nakon dvije izvrsne književne razčlambe, moj prvi susret s njegovim pjesništvom. Čitajući njegove novinske kolumne, bio sam uvjeren da je obrazovanjem sociolog, a ne profesor i doktor književnosti.

Iz Kovačevićeve kritike doznao sam da zbirka sadrži četiri ciklusa, da je Pešorda »poeta doctus«, »koji od svoje publike traži potrebno predznanje«. U to sam se uvjerio, štoviše, to predznanje mora biti makar na razini poslijediplomskih studija društvenih znanosti. Iako nije uvijek baš tako! Kritik izriče zapažanje »što je pjesnik škrtiji u riječima, to mu je poezija bogatija u svojim značenjima«, a napominje i »hermetičnost« te sam pomislio na razlogovce. Međutim, Damir Pešorda je u vrijeme njihove poetičke vladavine tek rođen. Za neku orijentaciju, »kamo pripada«, čitajući njegove pjesme, moguće je pomisliti na A. B. Šimića pa i na I. Alerića, ali to su samo moguće bliskosti i moje asocijacije, ništa više od toga. Prikazivač i očit zagovarač Pešordina pjesnikovanja piše: »Životna mudrost ili pak iskustvo prožimlju se tankoćutno...«, što se nakon čitanja svakako može prihvatiti. Jest, riječ je o pjesmama koje »ispjevane posebnim poetskim govorom oplemenjuju ne samo životnu zbilju, nego i čovjekovu egzistenciju«, piše pogovarač. No, doista, zbiljnosti egzistencije temeljna su traganja ovoga pjesnika. Konačno, ovo je »zbirka pjesama koja će nedvojbeno obogatiti hrvatski pjesnički govor«, završava svoju ocjenu Mate Kovačević.

Pošto je sve to navedeno, meni ostaje jedino čitateljima KOLA predočiti moj doživljaj čitanja ove knjige, opsegom tek na granici brošure. Zadnja pjesma je na 51. strani, a ako su ciklusa četiri, profesionalno uređena, s naslovima, praznim stranicama i bjelinama između, knjiga sadrži svega bliže četrdesetak nego pedesetak naslova. Čitajući, zabilježio sam uočene neke stihove u inače pretežno kratkim skladbama:

»...spoznah i uspona pravu svrhu/ono bitno ne otkriva se na vrhu« (Brdo ukazanja, Međugorje); »Tin je vjerovao/ u pobratimstva lica u svemiru/ a ja sam skeptičan/ i naspram ovih u kvartu« (48, pretpostavljam »48 životnih godina«, autor, osim iznimno rijetko, nema običaj bilježiti datume nastanka pjesama, ova je napisana, mnim, 2009.); »...pritisnut brigama sredovječna čovjeka/ izložen zakonu tržišta i starenja« (Kasna davorija); »...fotografiram s tugom« (Purpurna mjesečina); »Sa mnom liježe i ustaje/ moja tuga tajna« (Tuga). To je sve iz prvog ciklusa (Smokva u crljenoj jami), bilježe se samoživotopisne opaske, dakle o sebi!

»Tko izdrži – izdržao je/ Smije odrasti (...) Ne slušaj ga/ Ne tepaj mu ‘zlato’/ Utopi ga u pivu/ Pridavi ga kravatom// O glavi ti radi« (Dijete); »Između Smail age i Utjehe kose (...) Sklapam korice/ Nad ponorom popišanih proljeća/ Jada jeda jala kruho(z)bornice« (Osmanov osmijeh); »...na otuđenim hladnim ulicama obezljuđenoga grada« (antologija američke poezije); »Sve manje zgodnih cura/ pali se na književnost« (Proučavateljima književnosti); »Pojavio se iza zgrada/ čovjek jedan (...) I padao je sve to niže« (Ekshibicionist, u parafrazi Cesarićeva Oblaka); »...skakač s nebodera/ vjerojatno urla – padam (...) sjene smrti titraju našim licima« (anđeli); »...planet uništen a zračenje smrtonosno« (Sklonište).

Drugi ciklus (Osmanov osmijeh, prema naslovu pjesme) zadržava samoživotopisnost prvoga, tematski ga širi na društvenu sredinu, pretežno na područje vlastite struke, na književnost, ali i na »planet«.

»Jake riječi/ dogorjele su« (zatečen); »...i – eto ti pakla u duši« (pauci); »Hoda gore dolje sobom (...) Natrag bježi dok je još otvoren kavez« (Tigar); »...I nema nevolje koju nisam iskusio« (Polje); »Prognan u život« (Svijet je zatvor veliki); »Penelopa nad njim/ jamu kopa« (Odisej u fotelji); »Nema nam više do nas puta« (Kontrapunkt); »Da sav uspon bješe nizbrdica (...) Život izblijedjela razglednica« (Kraj prozora u jesenje predvečerje). Već uočeno samosagledavanje u trećem se ciklusu (Polje) s društvenog znatnije usmjeruje na duševno.

Četvrti, zadnji odjeljak sve to do sada uočeno proširuje na spoznajno, na poimanje, na mudroslovno. »Bilo kako bilo – to sam ja« (Heraklit), »Svi će koraci jedno biti« (Opet), »Sve što nas smrtne pričešćuje/ i – liječi/ riječi, samo riječi« (Samo riječi), »Sve što znam o ocu/ došlo je po sinu« (ponavljanje), »kako od nijednog postaje jedno/ očito nikada ne postaje jedno/ ono se događa (...) i tome nema kraja/ jer nije bilo ni početka// dakle narod u pustinji...« (Jedno).

Pojedine rečenice ili dijelovi rečenica izdvojeni iz cjeline služe samo tomu da predočim tematsku usmjerenost i koliko toliko da predstavim sadržaj pjesničkih uradaka.

Jedan dio jedne pjesme i jedna cijela pjesma dodatno će poboljšati moj napor da vam knjigu učinim jasnom i zanimljivom. U pjesmi »Vinograd« (»očev, naravno«, napominje Damir Pešorda, a i ja imah takvog, očeva, ne tek »zapuštenog«, nego i obraslog u draču i kupinu, pretvorenog u prašumu, u pračovječje doba pa ga time još bolje razumijem!), čitam: »I što je, Gospode i rode, od mene postalo/ Gdje su mi novci/ Gdje mi je slava, položaj/ Gdje mi je duša// Gdje mi je vinograd?« Dojam nije tek osobni; pjesnik doista znade biti ubojito doslovan u svojim samosagledavanjima stihom.

Pjesmu Stablo (str. 9) posebno sam izdvojio, a da radim neku antologiju, svakako bih je uvrstio jer mi se doista čini antologijska. U svega pet jednostavnih stihova, autor je upio izreći čitavu (ne samo svoju) životnu tjeskobu, nego i tragičnost duboke intime, bez čega nema vrhunskoga pjesništva ili ga ima vrlo malo.

Evo te pjesme:

Gledam stablo pod prozorom –
Opada nam lišće
Ono će opet olistati
A ja?
Ja ću još na štošta pristati...