Svjedočenje o Božidaru Petraču*

Dopustite mi prije svega zahvaliti gosp. Božidaru Petraču na povjerenju što u ovoj svečanoj prigodi njegova životnog jubileja mogu izreći nekoliko riječi o širokom, zacijelo i najširem vidiku njegova književnoga rada, književne povijesti, ogleda i kritike.*

Našao sam se, dakako, pred dvojbom kako u kratku vremenu svladati golem opus stvaran dulje od četrdeset godina i svesti ga na sažetak od desetak minuta? Stojeći tako pred pitanjima, posegnuh za prvom njegovom knjigom koja mi je došla pod ruku, za esejima Na tuđim tragovima iz 2009. godine. Primih prolistati je kad na bjelini korica naiđoh na vlastite bilješke, koje već bijah bio zaboravio. Prenosim nekoliko tadašnjih ad hoc zapažanja: nije slučajno što knjiga započinje tekstovima o Bibliji, Sv. Franji i Danteu; konstitutivnost kršćanske duhovnosti; kompletan intelektualac, književna, socijalna, psihološka, filozofska, teološka, povijesna znanja; sjajno poznavanje francuskog romantizma; sklon esejiziranju; tko piše pogovore i predgovore knjigama zna kako je to teško – to je više od kritike: to je prosudba i pisca i njegova opusa i njegove dobe...

Tako dakle pribilježih 2009. godine. Ne preostade mi drugo nego na tim tragovima podsjetiti se na glavninu opusa pregledom bibliografije na stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice, gdje nađoh čak 390 radova, od čega je najmanje dvije trećine u neposrednosti književne povijesti, eseja i kritike. Taj broj bit će mnogo veći kad bi mu se pribrojao nepopisan broj bibliografskih jedinica prije 1990. godine.

I najpovršniji pogled na Petračev opus dat će zaključiti da je riječ o velikoj tematskoj širini. To nas pak vodi k činjenici da su prvi njegovi poslovi bili vezani za rad na različitim bibliografijama i katalozima, što mu je omogućilo ekstenzivan pogled na hrvatsku književnost, ali i na strane književnosti, kojima se tijekom studija romanistike i komparatistike napose bavio te, poslije, suvereno kretanje različitim književnim krajolicima.

Na pitanje o čemu sve piše, može se reći kako naizgled piše o svemu što mu dođe pod ruku, no pozoran pogled dat će zaključiti da je u prvom planu književnost koja u sebi sadrži ili makar provocira svojevrsnu metafizičku zapitanost, o čemu mnoge potvrde nalazimo u tematskom spektru i svjetonazorskom dijapazonu od primjerice Kranjčevića, Kamova i Krleže do Sabića, Sudete i Lendića. Pritom ne zaobilazi nijedno književno područje koje možemo svrstati pod pojmove književnoga roda, vrste ili žanra. Zahvaća liriku u stihu i prozi, ep, romane, novele, pripovijesti, polemike, eseje i kritike. Poezija je najfrekventnija, posebice domoljubna i religiozna, a u najširem smislu duhovna.

Dominanta njegova zanimanja jest pisac. U rasponu od Marulića, Karnarutića, Gundulića, Grabovca, preko Mažuranića, Preradovića, Kranjčevića, Sabića, Matoša, Nazora, Krleže i Šoljana do svojih suvremenika, svakomu, bio klasik, pisac manje važnosti ili suvremenik na putu afirmacije, prilazi s podjednakim poštovanjem i pozornošću. Mnogima u bibliotekama raznih nakladnika priređuje knjige i piše prateće predgovore ili pogovore, od kojih su mnogi trajno vrijedni, kako u knjigama već spomenutih književnika, tako primjerice, u knjigama o Kerubinu Šegviću, Ivi Lendiću, Viktoru Vidi, Luki Brajnoviću, Đuri Sudeti, Gašparu Bujasu, Nikoli Šopu, Ivanu Goranu Kovačiću, Rikardu Jorgovaniću, Kruni Krstiću, Maku Dizdaru, Ivanu Tolju, Milivoju Slavičeku, Zdravku Gavranu ili Sidi Košutić, ali i o kulturnim radnicima kao što je hrvatsko-španjolski leksikograf i enciklopedist Pavao Tijan.

Mnoge rasprave i studije o hrvatskim književnicima napisao je za različite zbornike, kako prigodne, tako godišnjake, primjerice o Kranjčeviću, Arnoldu, Marakoviću, Šegedinu, Kosu, Krleži, Stanku Petrovu, Vinku Nikoliću, Lucijanu Kordiću, Bogdanu Radici, Mati Ujeviću, Dragi Šimundži i drugima, te o književnim povjesnicima Fancevu, Ježiću, Barcu, Frangešu... Dio tema općenitijeg je književnog karaktera, primjerice Dante u hrvatskoj književnosti, Stari zavjet kao vrelo vjere i kulture, Poljsko-hrvatske veze kroz stoljeća, Romantizam, Bokokotorska književnost.

Treći korpus radova, ne brojeći desetke manjih članaka u novinama i listovima kao što su Kana ili List MI, tiskan je u različitim časopisima, primjerice Kolu, Republici, Forumu, Hrvatskoj reviji, Zadarskoj smotri, Književnoj smotri, Mostu i drugima. Tu ćemo u različitim povodima i s različitim naglascima naći članke o Anti Starčeviću, Franji Markoviću, Kranjčeviću, A. B. Šimiću, Tinu Ujeviću, Matošu, Kamovu, Krleži, Ivi i Nikoli Andriću, Šopu, Kupareu, Vidi, Nizeteu, Šoljanu, Vesni Parun i drugima. Uz članke tematski vezane za pisce, također nalazimo tekstove općenitijeg karaktera, primjerice o Zagrebačkoj Bibliji, Maruliću i Juditi, hrvatskoj poeziji u Domovinskom ratu, a tu su i njegovi fundamentalni članci Duhovne odrednice hrvatske književnosti, Biblija i hrvatska književnost, Marija Bistrica u hrvatskoj književnosti, Hrvatska božićna lirika, Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu, Zrinski i Frankopan u hrvatskom stihu, Sveti Dominik u hrvatskoj književnosti, ili, primjerice, pregled i interpretacija međuratnoga hrvatskoga pjesništva u pretisku zbirke Lirika grude. Svemu tome treba pribrojiti nekolicinu nekrologa te više prikaza različitih knjiga. Tu su, razumije se, i brojne rasprave, studije i članci o stranim piscima, koje međutim izostavljam jer će o njima govoriti subesjednici.

Dio tih tekstova nalazimo u za sada šest knjigā književnopovijesnog i kritičko-esejističkog diskursa, počevši od Futurizma u Hrvatskoj iz 1995. godine, koju je nazvao dosjeom. Zatim 2003. slijede Jakovljeve ljestve hrvatske lirike i Na tuđim tragovima, Hrvatski književni panoptikum izlazi 2013., Arhaika i postmoderna 2017. te Čitanje tradicije 2022, za koju je primio Črnjinu nagradu.

Što stoji iza tih možda dosadnih, no, činilo nam se, nužnih nabrajanja? Tematsku širinu spomenusmo. Uočava se pritom da se nekim piscima višekratno vraćao (Kranjčević, Krleža, Sudeta...). Isto se tako može uočiti da je iz raskoši baštine Petrač zahvatio ne samo ono što je prema općenitu sudu klasično nego i ono nepoznato, slabije poznato, hotice ili nehotice zanemareno ili podcijenjeno, a što treba biti prepoznato, vidljivo, interpretirano i pravilno vrednovano, da bi nešto od toga naposljetku moglo biti podignuto i u red klasika. U tom pogledu paradigmatičan je njegov članak o Sidi Košutić u knjizi izbora njezine poezije Različaka čaša, što ju je bio priredio 1997., koja je potaknula val zanimanja za Sidu, prva ili nova izdanja njezinih djela, i mnoge vrijedne tekstove drugih autora, sve do opsežnih sinteza i doktorata. Napisati danas povijest hrvatske književnosti bez solidnog poglavlja o Sidi, što se prije redovito događalo, nemoguće je želi li pisac biti vjerodostojan književni historik, a tako je i s književnicima poput Sabića, Lendića, Kuparea, Vide i drugih, kojima je Petrač dao prva ili pak nova analitičko-sintetska čitanja i vrednovanja.

S druge strane, Petrač je otvarao nove poglede ili revitalizirao neke zaboravljene poglede na priznate i mnogostrano vrednovane pisce, primjerice člancima Kršćanski kompleks Cesarčeva književnog opusa ili pak Marakovićeva kritika Krležinih Balada. Sve u svemu, kada bismo sistematizirali i kristalizirali njegov opus, dalo bi se uz nešto hermeneutičkoga i metodičkog truda od toga mnoštva tekstova načiniti povijest hrvatske književnosti, osobito književnosti 19. i 20. stoljeća, uključivši emigrantsku kao njezin neizostavan dio, u čemu nedvojbeno ima i pionirske zasluge. Vjerovati je da će on i tomu poslu i prionuti.

Stilom balansirajući između znanstveničkog diskursa i artizma – jer, ne zaboravimo, nosi on u sebi pjesnički impuls – Petrač ne propušta, već prema prigodi, svoje tekstove začiniti lirskom tanahnošću ili epskom snagom, a neće pobjeći ni od toga da logos začini patosom, a telos prodahne etosom, pozorno pazeći da ne padne u puku tendenciju i dociranje. Brušene su te rečenice često do posljednjega zareza, a golema erudicija nije tu da zaslijepi već da oplemeni temeljna zapažanja i očvrsne potku teksta.

Vjerodostojnost njegove riječi počiva prije svega na privrženosti činjenicama i poštovanju prethodnih prinosa, na pozitivnoj misaonoj usredotočenosti na temu o kojoj piše te na vlastitu stavu, izgrađenom sviješću o samobitnim vrjednotama hrvatske kulture i poznavanjem geopsihe hrvatskoga čovjeka u njegovim domovinskim podnebljima te proizlazi iz suživljenosti s klasičnim i kršćanskim temeljima europske duhovne tradicije i, s tim u vezi, na privrženosti tradicijskoj estetici, koja stoji u čvrstoj vezi s etikom i metafizikom. Sve to Petraču nisu ograničenja nego, naprotiv, pomagala da se svakom književnom fenomenu pristupi s relevantnih vidika i s dostojnom pažnjom te tako dobije najtočnija moguća interpretacijska rezultanta. To je dakako zahtjevno, ali nadasve vrijedno, kako jučer, tako danas, u vremenu koje mnogi, ne bez razloga, karakteriziraju dobom praznine i slabe misli, no kojemu baš zato treba lijeka misli čvrste i razborite.

Treba se naposljetku vratiti k njegovim početcima i reći da se u vremenu kada je ideološkim diktatom baština vječnih duhovnih istina i vrijednosti bila prezrena i sustavno potiskivana iz kulturne javnosti – Božidar Petrač se usudio uputiti k tim prezrenim, zaboravljenim, zanemarenim i podcijenjenim stranicama naše književnosti i kulture; usudio se staviti, ili, točnije, vratiti književnost pod svjetlo Transcendencije i ponuditi nove ili obnoviti neke zapostavljene vizure i vizije hrvatske književnosti. Pribrojimo li tome tematsku širinu i ono što se može nazvati poštenjem književnoga rada, dao je neprocjenjiv prinos sintetiziranju i integriranju hrvatske književnosti, samim time zacjeljivanju dubokih rana prošlih podjela i razdora, te ju je tako u cjelini neprocjenjivo zadužio kao njezin istinski mirotvorac.

Poštovani Božidare, želim ti još mnogo dobrih godina života i rada!

___________________
^* Autorovo izlaganje na znanstvenom kolokviju u Matici hrvatskoj, posvećenom 70. obljetnici života Božidara Petrača. (Op. ur.)