Strast i mišljenje

Slikar, povjesničar umjetnosti, putopisac, pjesnik i feljtonist Matko Peić rođen je u Požegi 10. veljače 1923. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnome gradu, studirao u Zagrebu na Likovnoj akademiji (klasa Ljube Babića i Vladimira Becića) i u Parizu, radnu karijeru proveo kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Pisao je i objavljivao – osim likovnih kritika, eseja i studija – pjesme, književne kritike, članke, eseje i studije te putopise. Proputovao je Hrvatsku i gotovo cijelu Europu, a posjetio je i neke izvaneuropske zemlje. Peićeve Skitnje (1967.) dočekane su kao »putopisno otkriće« (Miroslav S. Mađer), »remek-djelo putopisne proze« (Dalibor Cvitan) i »rehabilitacija putopisa« (Saša Vereš). Objavio je još četiri knjige putopisa: Jesen u Poljskoj (Zagreb, 1969.), Crno zlato (Zagreb, 1974.), Ljubav na putu – od Drave do Jadrana (Zagreb, 1984) i Evropske skitnje (Zagreb, 1985). »Skitnje su čista beletristika, Crno zlato je izraslo iz dokumentarnosti reportaže visoko nadišavši njegova društvenog naručitelja (INA-NAFTAPLIN), dok je Jesen u Poljskoj uravnotežena smjesa poezije, eseja i kulturne reportaže« (Vlatko Pavletić).

U nacionalnoj povijesti putopisnoga žanra, koji svoj kontinuitet uspostavlja s romantizmom (Stanko Vraz, Matija Mažuranić, Antun Nemčić), Matku Peiću pripada važno mjesto i po tome što je nakon Matoša u mnogome dogradio njegovu poetiku. I on se, naime, bio pridružio onima koji su, nezadovoljni odnosom prema ovome tipu literature, upinjao da dokaže da je i dobar putopis dobra literatura, kao i dobar roman ili dobar esej. Radeći na prevrednovanju dotadašnjega statusa putopisa u našoj književnosti, Matko Peić prednost putopisa vidio je baš u onom što se općenito držalo kao njegova slabost. Zbog »slobode u sortiranju svoga materijala« Peić je upravo putopis proglasio jednom od »najslobodnijih književnih vrsta«:

»Putopisac upravo namjerno izbjegava, što je moguće više, da mu kabinetski rad na komponiranju ne uništi onu aromu prvotnog dojma, onu ljepotu životne neukroćenosti. Zato izabire formu nizanja dojmova kao najprikladniju. Pomiče u tekstu riječ po riječ, slično kao što su njegovo tijelo metar po metar, kilometar po kilometar pomicali njegova vlastita noga, fijaker ili avion.«

Kako to izgleda, Peić je pokazao na primjeru svoje Slavonije:

»Predjel je finta, Slavonija je finta. U slikarstvu je tako: prvo je nešto slika, pa portret, pa portret određenog čovjeka... Ja sam išao obrnutim putem: prvo, da to bude proza, naknadno da bude portret, a treće – da bude portret Slavonije.«

Ma koliko slikovit, ovaj Peićev primjer prilično jasno i gotovo precizno putopisu utvrđuje upravo onaj žanrovski minimum koji ga svrstava u autonomne književne oblike, a to su putovanje i pripovijedanje.

Da bi se, naime, putopisu priznao književni karakter, putopisac – a to je onaj koji putuje – ima jedan jedini zadatak, a on je isti koji ima i svaki drugi pisac: »(s) pomoću riječi doći do vlastite stvarnosti«, tj. pripovijedati, pripovjedno konstruirati svoj put.

Putopisac je prvo – nastavlja Peić – umjetnik riječi koji se u pisanju, osim jezika, oslanja podjednako i na stvarnost i na maštu. Za njega je istinito ne samo ono što vidi, već i ono što doživljava, dodaje. Ovo drugo iskustvo širi granice viđenoga, tj. stvarnoga koje posredovanjem jezika ulazi u putopis, i to ne kao novi oblik stvarnosti, već kao oblik doživljene stvarnosti.

Drugim riječima, ključan je odnos prema stvarnosti koji putopisno štivo čini koliko-toliko vjerodostojnim, i zato putopis kao žanr nikako ne smije napustiti područje stvarnoga, te prijeći u fikciju. A putopisni subjekt svojom će osobnošću bitno odrediti karakter putopisnog diskursa, pa će tako isti pejzaž različito vidjeti, npr. jedan geometar ili pčelar od jednoga slikara ili pjesnika kojima nije cilj premjeriti teren zbog mogućega parceliranja za, recimo, buduće naselje ili pak izabrati dobar cvat za dobru ispašu, štoviše, vrstu cvata za vrstu meda – već nadahnjivati se njegovim izgledom.

Ukratko, karakter putnika i cilj putovanja uvelike determiniraju putopisni štivo, pa će se u lepezi mogućih tipova naći svašta – od egzaktnih izvješća koja vrve suhoparnim podacima do sočnih impresija kojima su putovanje ili motivi s puta tek poticaj za pripovjedno auto/referiranje. Kako i jedno i drugo valja pripovjedno realizirati, jedino relevantno iskustvo sada je iskustvo artefakta, tj. teksta koji po većim ili manjim srodnostima ulazi u porodicu više ili manje sebi sličnih, odnosno različitih tekstova. A oni, kao i svi drugi književni tekstovi, dijele istu sudbinu; status i tako nije jamstvo nijednoj vrsti, jer ni sam pojam vrste nije apsolutan.

Međutim, dok je u romanu, noveli ili pripovijesti kriterij izmišljanje, dakle dokidanje svake vjerodostojnosti, oblici poput biografije, autobiografije, memoara ili putopisa na vjerodostojnosti zapravo inzistiraju i onda kada se čini da je reduciraju do zatajenja. Stvarnost je njihov kriterij i ma koliko reduciran, transparentan odnos prema stvarnome nikad se ne dokida. Pa kada Peić kaže da je »pisanje gledanje plus mašta«, za putopis to znači da, npr., njegovo Turopolje ili Babina Greda ostaju Turopolje i Babina Greda ma tko ih gledao i s ma koliko bujnom maštom, koja je i onako prevalila kilometarski mjerivi put da bi se razvila pred sasvim određenim selom, poljem ili gradom. Drugim riječima, u pogledu zbilje i njegova odnosa prema njoj putopis se u ovome slučaju bitno razlikuje od tzv. fikcionalnih književnih oblikā, a ono što ga kao nonfikcionalni oblik povezuje s fikcionalnima, to je tekst, odnosno iskustvo pripovijedanja.

Valja istaknuti i to, da oba tipa tekstova – i stvarnosni i nestvarnosni – svojom naracijom prenose neka iskustva i znanja, pa tako i putopis. No, dok u romanu jedva ili uopće ne naslućujemo prostor u kojemu se zbiva njegova radnja (a i kad ga znamo, čini nam se sasvim nevažnim!), u putopisu je utvrđivanje prostora i njegovo mijenjanje (putovanje!) još jedan žanrovski condicio sine qua non; putopiščeva maštanja (asocijacije, refleksije itd.) uvijek su posljedica zapažanja u tematski oblikovanome prostoru, mogu pridonijeti većoj ili manjoj zanimljivosti – u svakome slučaju stilskoj, tj. autorskoj osebujnosti.

Sve to, dakako, nalazimo u Peićevim Skitnjama, koje pripadaju našim najljepšim stranicama ovoga žanra. Matko Peić je k tome i jedan od rijetkih tumača svojega putopisnoga štiva, pisac i mislilac koji je i u ovome slučaju pokazao da je prema svojem predmetu gajio obje strane – i strast i mišljenje. Bez te prožetosti nema pravoga užitka, nema esprita. A koliko je duha imao ovaj raskošni Slavonac, doktor baroka i rokokoa, zna svatko tko je barem jednom s Peićem ispio graševinu, »koja je među vinima isto što i Mercedes među autima« ili pojeo sarmu koja je – prema njegovu rado citiranu zemljaku Luki Iliću Oriovčaninu – najbolja kad je »suhimi kobasicami osedlana«...

Onima drugima ostaju Skitnje i aroma nesumnjivo klasičnoga štiva – onoga kojemu vrijeme ne škodi. Da je tako, pokazuje ovo, još jedno izdanje amblematskoga Peićeva djela – prvo nakon autorove smrti.

Umro je u Zagrebu, 30. listopada 1999.

___________________
^* Usp. Matko Peić: Skitnje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 2002., str. 393-396.