Slikar duše hrvatskog ravničarskog krajolika

Otkad su Matija Mažuranić i Stanko Vraz osjetili potrebu da što podrobnije obavijeste svoje čitatelje o putovanju s kojeg su se upravo vratili, prije stotinu dvadeset i šest godina, napisano je stotine, i tisuće stranica putopisa od kojih veoma mali broj može izdržati rigoroznu antologijsku selekciju prije uvrštavanja u trajno vrijednu hrvatsku proznu baštinu. Odviše često bijaše istaknuta namjera autora da svjedoče o viđenome e da bi došla do punog izražaja i njihova snaga predočavanja iskustva o drugim stvarima, drukčijoj stvarnosti. Očito, otići i vidjeti nije dovoljno za dobar putopis, kao što ni velik put ne čini velikim pisca koji ga prepričava riječima. Naprotiv, pravi putopisac, onaj rođeni među stotinama pisaca drukčije usmjerenog talenta, uspijeva i najmanju promjenu mjesta iskoristiti kao građu za kazivanje o proživljenome.

Nekad je to slikovita književna reportaža kao Istarski puti Franje Horvata Kiša, drugi put je splet asocijacija poput onih vatrometnih Iskara iz Istre vragometnog Stanislava Šimića, ako već nije lucidni rječoskok Janka Polića Kamova, stilom jako zaduženog kod Matoša i ludo zaljubljenog u wildeovsku ljepotu paradoksa, o čemu svjedoče njegovi Fragmenti iz Venecije i brbljarije Bez glave i repa, napisane u Bologni 1910. Putopis kao oznaka svojevrsnog proznog teksta spaja ne samo čitaoca s dalekim krajevima, nego i ništa manje među sobom udaljene pisce i putnike, na primjer istraživače braću Seljan i Dragutina Lermana s jedne strane, i pjesnike Slavka Batušića ili Frana Alfirevića s druge. Putnici koji pišu svjedoče o svijetu kakav su vidjeli: pravi putopisci međutim izražavaju svoj odnos prema dotad neviđenoj stvarnosti, crpeći neprestano iz unutrašnjosti i govoreći svejednako o svojoj pjesničkoj viziji vanjskog svijeta. Plod toga može biti meditativno-dramatičan tekst poput Krležinih putopisnih proza, psihološko-analitički trenuci kao Noć i voda ili Maska Petra Šegedina, humorističke doskočice poput Nemčićevih Putositnica, eruditska razmišljanja Otona Ivekovića S puta po Italiji, prvorazredno koziranje Matoša ili drugorazredno poziranje Josipa Kosora.

Danas kada nam ilustrirane revije, filmovi i televizija približuju najudaljenije krajeve do našeg vidnog polja, putopiscu nakon putovanja preostaju samo dva puta: u detaljističku reportažu ili u subjektivnu pjesničku objekciju, u žurnalizam, dakle, ili u književnost. I dobri pisci, silom prilika ili zbog želje naručitelja, često ostaju novinari čak i onda kad pojedinim fragmentima daju naslutiti da su pjesnici, o čemu imamo najsvježije svjedočanstvo – Matkovićeve zapiske o Meksiku i Meksikancima. Književno vrijednog putopisnog štiva, zbog svega toga, u suvremenoj književnosti ima manje nego što bismo očekivali, s obzirom na prilično visoki standard suvremenoga pripovjedačkoga kazivanja u obliku novele, pripovijesti, romana.

U najnovijoj hrvatskoj književnosti nalazimo tek nekoliko rijetkih primjera nadahnutog i autentičnog dubinskog svjedočenja o kretanju autorskog Ega površinom Zemlje. Na ponajboljim našim putopisnim stranicama naći ćemo slavensku vedrinu veoma pokretnog i vrlo svjetskog Saše Vereša zaljubljenog u ljude – u Parizu, u Moskvi, u Tunisu; ali na nesumnjivo najsugestivnijima, upravo objavljenim u izdanju Matice hrvatske, otkrit ćemo slavensku melankoliju od prošlosti umorne u sadašnjosti ponešto sumorne nizinske Hrvatske, koju toliko voli i tako dobro poznaje dionizijski raspoloženi skitač i apolinski disciplinirani pisac i erudit – Matko Peić.

1.

Rodom iz Slavonije, osjećajnošću Slaven, Matko Peić je godinama pješačio hrvatskorn panonskorn nizijom, gdje se sluti nekadašnje prastaro more i u zraku osjeća strasna i strašna monotonija bližih i dohvatljivih, nama tako shvatljivih mađarskih pustara i nedohvatnih neobuhvatnih ruskih stepa. »Fussfetišist iliti dragonožec« Matko Peić priznao je već na početku svojih Skitnji da mu je »najveća strast: hodati, samo hodati«, meko prepušten »veličanstvenoj snazi lijepog besmisla«, tj. »lunjanju u besmisao daljine«. Ovo je posebno važna i gotovo ključna činjenica, koja nam objašnjava sve, ili gotovo sve u Skitnjama: od opsega teme i ritma odvijanja asocijativne vrpce pa do najtananijih finesa izraza.

Germain Bazin je svakako u pravu, upozoravajući na bitnu razliku između putovanja danas i nekada, kad je sporost pogodovala »prisnom prodiranju u zemlje kroz koje se putuje«. Ljudi danas jedva da putuju: oni se naprosto prebacuju iz mjesta u mjesto, iz jednog područja u drugo, preskačući brzinom od hiljadu i više kilometara na sat iz jedne klime u drugu, pritisnuti čelikom i stiješnjeni betonom i asfaltnim trakama razgranatim na sve strane sve jednoličnijeg svijeta sa sve manje osebujnog u ličnostima, u ljudima. Nekada su intelektualci morali putovati da bi upotpunili svoje obrazovanje, da bi dakle otkrivali i saznavali, a danas, obrazovno temeljito pripremljeni, često putuju samo da se uvjere da na zemlji doista postoje gradovi i spomenici o kojima znaju više nego što su na licu mjesta kadri zapaziti. Putopiscu, ako je pjesnik koji uz to mnogo zna, ne preostaje drugo nego da se opusti u duljim predasima dokolice, i landrajući (Peiću tako mila riječ, da ju je, u prvoj varijanti, uzeo kao naslov za svoje proze!) pođe iz kraja u kraj, od stvari do stvari, da prokrstari lovački temeljito npr. Posavlje, Podravlje, Počazmalje, Poilovlje, Polonje, Poorljavlje, Pobosuđe, Pobide i Povučje, i da se otisne lađom najprije niz sporu Savn a zatim tromim prljavim Dunavom. »U ravničarskom čemeru spoznaješ: nema rugobe – sve je na svijetu u snazi landranja.«

Zavoljevši je u sebi, u duhu, bolesno i neizlječivo, Peić je ravničarsku Hrvatsku otkrivao još jedanput, landrajući, lunjajući, dokoličareći – nogama, rukama, očima. I vidio ju je jasno i kompleksno kao nitko prije njega, zadro joj je pod površinu, sve do najdubljih slojeva, s talogom prastarih školjki ili do mnogo mlađih slojeva civilizacija koje su nam prethodile na ovome brisanom prostoru. Nezaražen metafizikom i bez smisla za filozofske spekulacije, Matko Peić je na tom putu prošao sve faze od putoskitničara i putositničara do pjesnika sintetičkih vizija našega samobitka i samopobitka.

Ravničarska Hrvatska, u Peićevu ogledalu, ukazuje nam se u isto vrijeme kao etnički i kao ontološki problem čovjeka uopće; i ne samo danas, nego odvajkada, jer pisac o kojem je riječ (i o kojem će još biti mnogo govora u nas!) ne piše o trenutku sadašnjosti nego o kontinuitetu trajanja. Ne zanima ga ni efemerno ni bizarno; trajno je zaokupljen dugovječnim. Pjesnik uprostorenog vremena, odnosno ovremenjenog prostora, Matko Peić nikad ova dva pojma ne odvaja, ma koliko bio izrazito haptički i optički senzibiliziran. Peić ne priznaje leibnizovsku sadašnjost koja je sačinjena podjednako od prošlosti i od budućnosti. Budućnosnim projekcijama, naime, nije poklonio ni retka svojih veoma rijetkih općenitih meditacija, vjerujući da život pruža površnim duhovima odviše mnogo građe za spekulacije takve vrste a da bi i on na njih trošio vrijeme, ono trajnoprolazno vrijeme u koje bijaše uronjen do grla plivajući po tom prostor-vremenu mrtvog Panonskog mora uzdignute glave i budna duha, duga daha, da bi što vjernije bilježio sve ono što je nevjernim, tj. nepouzdanim očima zapažao. A zapažao je mnogo, toliko da bi se bio lako izgubio kad ne bi imao osjetljivost za osnovnu orijentaciju na egzistencijalno i bitno.

Zapažao je npr. etnološki relevantne činjenice, poput ove: »Djedovi u Brčinom pune zemljanu lulu duhanom iz suhog svinjskog mjehura i gledaju kroz prozor djecu kako se sanjkaju u koritu za kruh ili u valovu za konje«. Bilježio je objektivno različita seljačka korisna iskustva: »Stari svinjar priča kako je crna svinja za mast, a ružičasta za meso, kako je za pripust najbolji travanjski suton, svibanjska jutarnja hladovina. Kako je idealna krmača ona koja ima stotinu kila. I kako joj u te dane treba davati dvadeset posto više zobi.«

Znao je Peić proniknuti i u socijalni trenutak sadašnjosti:

Ljudi više ne piju rakiju dudaru i ne uživaju slavonsku noć: snagu dosade, upornost šutnje, slast nepokretnosti – ljepotu koja tako ugodno nastupi poslije govora. Čovjek nema više volju izaći na sokak. Niti na klupi pred kućom razgovarati s ljudima. Onako u mraku. Nevidijiv – ustima toplim, skinutim s mirisave stare zemljane lule – nazdraviti nekom nevidljivom: dobar večer. Ljudi kupuju sve neprozirnije zastore. Gdje je ono doba kad si, prolazeći sokakom, znao ugledati, kroz šupljeg pauna na zavjesi, djevojku kako oblači spavaćicu: dignutim rukama kao da bere jabuke? Teško zastrti, ljudi ostaju u sobi: u svom crvljivom pokućstvu, uz staru nagluhu mačku.

No, ovaj posljednji primjer sjajnog zapažanja i pregnantnog izraza već nameće druge zaključke o Peićevoj opservaciji, okrenutoj stvarima koje vječnost obasjava, To je u skladu s njegovom filozofijom: život raste iz smrti, a zadatak je pisca da ovjekovječi taj život smrti i tu smrt života.

Peićeve su stranice jarko životne, ali u isto vrijeme i prepune umrlih života, leševa u kojima živi smrt. »Leševi« i »đubrenici« su među najfrekventnijim riječima u Skitnjama, i u njihovim širim kontekstima valja tražiti dominantne preokupacije autora. Prije svega, to je Peićevo originalno zamjenjivanje prolaženja vremena – trajanjem. Sasvim u skladu sa svojom slabošću za slavensku bol, Peić je u ravničarskom pejzažu pronašao vizualno opredmećenje čemera i beznađa, i sasvim suvremenog besmisla. Da bi taj dojam potencirao, prostor je proširivao indukcijom sve do azijskih tundri, a istovremeno je vrijeme redukcijom sveo na prošlu sadašnjost bez primjene budućnosti, za koju se veže nada. Peićeva je proza, klasična svojim lapidarnim izrazom, i moderna sadržajem, u svakom slučaju modernija od djela mnogih naših ispraznih avangardističkih verbalista. Skitnje svojim najvišim dometima predstavljaju našu najsuptilniju varijantu suočenosti modernog čovjeka s ništavilom. Camusov čovjek se ubija bezrazložno ubijajući drugoga; Peićevi ljudi prihvaćaju život kao smrt, održavajući se kretanjem. Naprosto: hodanje, gledanje, bez mnogo mudrovanja!

Peić je uspio dati vrijeme u nekoliko slojeva.

U prvom je planu geološko vrijeme. Naša sadašnjost sačinjena od davne prošlosti – često je posve lišena svijesti o proteklim vrijednostima, što autor naglašava slikom torza antičkog kipa upotrijebljenog za »pritiskivanje uzimljenog kupusa«. Prolazeći ovim istim krajem Rački je nekada zapisao dojam, da ga sve podsjeća na prethistorijsko doba. Peić nas uvjerava da je posavsko blato – prethistorijsko, i odmah pokušava zamisliti ljude koji su ovdje živjeli u to davno doba, proničući tajnu djetinjstva ove zemlje, kad vladahu prvotne sile. Svjestan toga da je tipično barbarski slatki osjećaj da »ničeg nije bilo«, Peić je svoju pažnju otpočetka određeno usmjerio, zalažući se za trajnosti obilježene osim geološkim rasponima – također biološkim odrednicama, jer čovjek »uživa sjediti u mračnoj hladovini, govoriti: sitno, ljudski, između zemaljske i zvjezdane prašine«.

Putopisac bi, normalno, zapisivao ono što se upravo zbiva, o čemu može neposredno svjedočiti. Peić se ipak ne zadovoljava jednostavnim odražavanjem; on ne želi sebe svesti na ulogu ogledala koje putuje nad livadama i barama. jer u njegovoj svijesti se događa život kakav je samo idealno moguć: besmislen i ujedno pun značenja. U povodu konstatacije da je Vukovina bila za Turopolje ono što je Marija Bistrica za Zagorje, on bez prijelaza sažima bezbroj ponovljenih i prošlih prizora u jedan jedini opisan u prezentu (!): »Rumena od licitarskih konja, tamna i slatka od zagorene peradi, pletena od žutih košara, procesija prolazi. Ide naprijed tvrda od kuhanih jaja, a odzad meka kao prešan krastavac«.

Na taj se način afirmiraju razmjeri sasvim neobičnog, nesvršenog vremena, koje je pripadalo drugima ali je i sastavni dio našega. Umjesto realnosti našeg trenutka otkrivamo relativnosti biološkog vremena, o kojem vjerojatno više znade onaj umirući fratar iz Cernika, kojem stonoga uporno govori da će brzo proći ta »žilava, bezumna rumen koja je tjera zemljom«, kojem miš tumači »da je u životu sve samo sitni osmijeh u parenju«, a muha zukara mu neprestano ponavlja da je »ljepota zapravo raspad«.

Biološko je vrijeme ovisno o životnim ciklusima a ne o njihajima mehaničke šetalice na oronulu zidu. Biološko se vrijeme mjeri ritmom srca i disanja, oviseći o radu endokrinih žlijezda više nego o preciznom pomicanju zvijezda. U sferi biološkog vremena, jedan dan nije jednako dug čovjeku i vodenoj mušici, kao što ni minuta nije jednaka mišu kojem srce otkuca šesto puta dok u isto vrijeme konju srce napumpa u tijelo krv svega trideset i pet puta. Sideralno vrijeme očito protječe 50-godišnjaku četiri puta brže nego 10-godišnjaku, jer kod ovog posljednjeg rane četiri puta brže zacjeljuju. Na domak takvog relativiziranja vizije našeg ljudskog, panonskog kontinuiteta Peić je spoznao da nema smisla postavljati pitanja o besmislu, kad je čitav život njime prožet, i kad je moguće pronaći »pravu ljepotu« na dnu, u »pejzažu čiste smrti«, gdje se nalazi prava, već spomenuta, »raskoš raspadanja, umiranja«.

Zanimljivo je kako Peić uporno inzistira – nizom detalja, u mementu koji ne prestaje – na smrti kao naličju života. Trulež, smrt, nestajanje – posvuda i na svim stranama! Njegova ljubav, Gizela, voli sve što je »lijepo, hrvatsko i mrtvo«, a njemu su mrtve vode, bare, ljepše od svih jezera. Peića obuzima »jedna samrtna slast: bezglasan nestati u strastvenoj širini«. Kao nepopravljivog ljubitelja svega živoga i živinskog, teško ga možemo okarakterizirati jednom, odgovarajućom riječju. Peić nije pesimist željan smrti, već panteist koji shvaća višu realnost neminovnih prirodnih apsorpcija, ne uzbuđujući se nimalo. Ležernost kojom završava fragment o Kobilju najbolje to pokazuje, jer neuvijeno dovodi u vezu pticu RODU, kao simbol koji obilježuje početak života, i LEŠ kao njegov materijalni ostatak:

Roda nada mnom uzima puni veslaj dugih vitkih nogu. Grudnom perju joj godi nebeski plov ovim krajem gdje su pauci bijelim nitima zavezali tišinu. Zaista, rijedak je pejzaž koji bi mekše primio leš krtice, puha. Tu nečujno izdahneš: zelena plijesan i neki propali mjesečev samet samo te omotaju, prekriju. Truneš do snijega. I onda prijeđeš u blatne ravničarske visibabe.

Iz sličnih razloga doveo je u vezu još dva elementarno suprotna simbola: PIJETLA, kao nosioca jutarnje radosti, i ĐUBRENIK kao mjesto koncentriranog truljenja. Peićeva je tvrdnja da »pijetao više voli đubrenik nego cvijetnjak«.

Značajno je i Peićevo iskreno priznanje: »Kroz njihove tople, ljubičaste obronke skićem se i mislim kako je blijedo cvijeće gdje nema đubrenika!« Prema tome, sve je objašnjeno: smrt je preduvjet života, kao što iz prošlosti izvire sadašnjost: »Ah, da je pisao, šta li bi nam njegov čisti pogled znao reći o ovom našem pejzažu divnih đubrenika, o onom kamenu što leži u njegovu dvorištu a pripadao je davno crkvi Sv. Jurja pri Save na bregu!« Nema razloga za depresije zbog te opsesije propadanja svega postojećeg. To je naprosto činjenica, kao rijeka koja teče, kao konstatacija: »Iz neba izlaze zvijezde. Iz oranice crvi«.

Skitnje nam sugeriraju misao, da živjeti znači svakodnevno drugovati sa smrću, gazeći po grobovima i ostacima utrnulih života. Simbol u kojem slutim ono najbitnije što pretpostavljam da Peić želi reći o životu okarakterizirao je sam Peić, majstorski, kako to samo on umije. Riječ je o kornjači, koju jedan seljak pokušava razbiti sjekirom, ali nikako da u tome uspije: sječivo se odbija od oklopa, ili se pak kornjača pomakne u međuvremenu, između gađanja i dugog snažnog zamaha. Kad je konačno ipak blago napukla, bilo je to manje od vanjskog udarca, a više od neke tihe unutarnje vatre. Kornjača živi u svom oklopu kao u lijesu, živi dugo i sporo, životom koji je već napola smrt, otuda valjda tako otporno odolijeva svim nasrtajima, pa služi životu i kad u lijesu-oklopu više nema ni uspomene na tijelo: »Eto, tu ti je posavska kornjača: životinjski lijes koji se znao prometnuti grofu u pepeonik, barabi u trbuščić tamburice. I nije joj bilo teško: biti pasji zdjelinjak! Tu su ti, na kraju, i šape koje su znale ljepše od ruku – ah, snage li: pretvoriti grob u gnijezdo!«

U grobu gnijezdo a u gnijezdu grob – eto najsnažnije formule Peićeva pogleda na svijet proizašlog iz duboke tragične vizije života.

Za Peića, život je »najdublja živinska strast«, a pokretačka snaga za mnoge energije je privlačni miris drugoga spola. U životinjskom kao i u ljudskom svijetu Peić ističe snažno naglašenu erotsku komponentu, izraženu formulom: »Ljubav, ekstaza, razaranje!« Opisujući svoj ljubavni log u koji se uvlačio s Gizelom, autor nije propustio da na dva bliska mjesta spomene leševe bjelouške i sljepića, po kojima se valjahu jednako kao i po sijenu, dakle po mrtvim vlatima trave. Najživotnije na najmrtvijem!

Skitnje su knjiga prevrela od seksa. Peić se ne služi općim imenima životinja; on uvijek konkretizira: ženka vodenog štakora, mužjak krtice. Kao u jednoj od najljepših pjesama Zlatka Tomičića, i kod Peića je zemlja žena: »Orač priđe oranici kao ljubavnik krevetu žene. Traži je raonikom. U mraku. Poleglu. Prvo nastupi sitno škrckanje suhih koljena trubeljike, kidanje pocrnjelih žila povijuše. I onda, u onako zderanu, golu uđu konji hladnih sapi, oštrim čelikom lemeša. Iz nje, rasječene, često vlažno zamiriše korijenje žbunja za koje su vjerovali da su ga davno već vatrom satrli svinjari.«

Gotovo svaka riječ sugestija. a ne samo svaka faza ovog opisa frapantno podsjeća na coitus, a kao dokaz autorova shvaćanja važnosti libida mogao bih lako navesti čitave pregršti citata, od kojih navodim ovdje samo najneopozivije: »Rumenilo i ljubav ovdje traju od zore do mraka jednakim žarom. Svaki čas tu oroz gazi kokoš, a patak tapka patku. Jaja se kotrljaju na pol dvorišta«. Čazmanski lovac danima hajka »liščevu ženku grudi punih mlijeka«, sanjajući »kad će doći vrijeme da će imati njezina zvjerinja bedra oko vrata i kad će rakijom ispirati njezinu dlaku s jezika«. I boja oblaka navodi piščevu asocijaciju na uvijek isti trag ženke, kad kaže: »... s oblacima mrkim kao plodnica bosanske ždrebice«. Čak i u seoskoj mrtvačnici gluhonijemi svinjar crta ugljenom, preostalim od ciganske vatre, na grubom zidu »golu ženu, s velikim, grozno crnim, rutavim suncem među ogromnim butinama«. Ne skrivajući svoju, i našu, »situ slavensku putenost«, Matko Peić ne osjeća ženu samo u zemlji, već i u – gljivama:

Kad sam čitao botaničke studije i kad sam se našao u ovim šumarcima, gledajući stas, pokret i samo tkivo gljiva osjetio sam da su te gljive žene: bijele, plodne Podravke. Taj je morao imati fino, precizno oko, kad je u tom malom tijelu osjetio toliko ženskog prisustva, kad im je davao ovakva imena: drhtavka, zdjelara, mlječara, puhara, brašnjača. Iz tih imena gljiva portret naših seljanki fosforescira izravnije, tajanstvenije nego iz mnogih naših pastela ili soneta.

U svijetu ljudskih strasti Peić je smatrao zanimljivim i, sigurno, posebno važnim da zapamti anegdotalni sažetak života jedne žene bolesne od seksualnosti, osuđenice o kojoj priča zatvorski vrtlar:

Pozvao je, kaže, neku Antoniju, mlinaricu iz Novske. Ona je sjekirom odsjekla glavu svom ljubavniku kad je kod nje zaspao pijan u perju. Patila je, pričala je jednom baš kad su okopavali u kažnjeničkoj bašti mladu papriku, od neke mračne sile u sebi. Govorila je da joj nije bio dosta muž. Pridodala mu je pekara. A ovaj je mislio da je ona kuglof, pa je prešla fijakeristu koji je s njom postupao kao s kobilom: zapovijedao joj je s leđa. Mogao je on mnogo, ali joj je bio draži remenar koji ju je tukao pasjim korbačem i često bacao na nju cijelu paradnu ormu. Najmiliji joj je bio mesarski naučnik, neki balavac iz Okučana, koji je pio, kako se hvalio, volovsku krv i pušio malu zemljanu lulu s glavicom od vraga koji namigiva. On ju je gazio čizmom po grudima, po leđima, po licu – kao blato groblja ili mrveno vašarište. Od tog milja je umirala. Ali, počeo je mjesto krvi piti rakiju pa se pokvario: više je skakao po jastucima nego po njoj. Dojadio joj je. Uzjašio bi na nju i tjerao je da ga nosi iz kuhinje na dvorište i natrag. Četveronoške: kao na krmači. Pijanog raskolila ga je kao vola.

To njezina mračna sila znala joj se javiti i u kaznionici. Tad je iz paprikinih rožića, iz crvi koji su se previjali jedan preko drugog iz otkrivenog krumpirovog žilja, odlazila u zakutak vrta, digla suknju i legla u koprive. Valjala se blažena kako je grizu, pale. Smijala se kao luda i onda se vraćala pokuštrana, raskrvavljena i sluzava od kućica i mesa puževa koje je smrskala.

2.

Matka Peića oduševljava »život jak, neobuzdan«. Skitnje kao oblik kretanja je njegov način otimanja društvenim konvencijama. Ali to je ujedno i prirodni ritam njegova ulaženja u prirodu. U skladu je s tim njegov način strukturiranja detalja, njegov stil, njegova potreba da okom upije u sebe dinamičke prizore uokvirene statičkim nizinskim obzorima. Ne može se poreći apriornost ovog izbora, jer je ni Peić ne krije: »Ako je duša pejzaž, onda je to moja duša: pejzaž taman, nizinski«. Ali isto je tako teško osporiti izvanrednu podudarnost ovoga vanjskog i Peićevoga unutrašnjeg svijeta. Sjećamo se riječi Hesseova Demiana, na umoru, prijatelju: »Ja ću morati otići. Bit ću ti potreban možda opet jednom... Kada me tada budeš zvao, neću doći više tako grubo jašući na konju ili željeznicom. Ti moraš tada slušati sebe iznutra, pa ćeš spaziti da sam ja unutra u tebi«.

Peić je hrvatsku niziju otkrio jer njezin čemer u sebi nosi, a ulazio je sporo u njezine pejzaže, jer to najviše odgovara njegovoj potrebi za potpunim suživljavanjem. Nitko nije tako prijemljiv za sve, pa i najtananije dojmove, a da u isto vrijeme ne boluje od one pomalo isprazne nezasitne radoznalosti. Putnik Peićeva kova ne odlazi da bi vidio, nego da bi iskusio stvarnost; on je antipod antipatičnom turističkom zvrkanu, koji škljoca fotoaparatom da bi imao dokaze o onome u čemu nije dospio uživati okom, srcem, dušom. Peić je zapravo slikar, pjesnik koji se služi bojama riječi i koji neprestano gleda i odabire u isti mah: vidi mnogo i u širokoj panorami, a ponire duboko u bit i sadržajnost pojava. Kao što u živim bićima podvlači spol, tako u svemu ostalome ističe boje i svjetlosne efekte, o čemu svjedoči i ovaj sasvim slikarski opis, gotovo verbalni podsjetnik za sliku koju bi valjalo naslikati naknadno:

Što idemo bliže spavaonicama, trag crvenila (ovu i ostale riječi u citatu spacionirao V. P.) sve je tamniji. Na lijevoj strani dvorca bilo je toplo kao u krilu rode. Četiri spavaonice ispunile su bok dvora, izvanredno okrenut u blijedo svitanje, u najkovrčastiju mahovinu. Jutarnja svjetlost nikada nije mogla ući u njih. Žuto lišće doneseno čudnom igrom bijelih oraha u ponoru, pretvaralo je u prozoru danju svjetlost u polumrtvo zračenje od kojega su sjene žena u krevetima bile zlatne, a one oko voća na noćnim ormarićima bakrene. S prozora se mogao, u zamuljenoj daljini, vidjeti crveni crtež Ciganina koji selom sitan nudi korito, i čuti jecaj presite strvinarke. Zidovi su bili islikani florom bare: debela smeđa ločika i ljubičasto tanko lotosovo korijenje. Od njih su zidovi postali meki, uzdušasti, te se činilo da je to prije nekakva lagana seoska birtija nego tvrdi grad.

U Peiću je došlo do sinteze brojnih iskustava impresionista: u njegovu ćemo stilu zapaziti rigoroznost Cezannea, ali i malo čudo pomirenosti i međusobne oplođenosti Moneta i Maneta, na kojeg nas, možda, podsjeća i Peićevo »ređanje objekata« u slikovite strukture kojih opći dojam zahvaljuje mnogo izrađenosti svakoga detalja, a da se pri tom detalji ne nameću u prvi plan, čak se ponegdje i »ne vide«, pokriveni glazbom slika i vokala. Ne treba zaboraviti da Peić nije samo slikar nego također pjesnik, umjetnik riječi, i erudit. Zrelost njegovih Skitnji stoga impresionira i imponira, hraneći duh i povećavajući iskustvo: privlačnom ljepotom kao i odbojnim spoznajama. Što sve tako kompletan umjetnik, oštrovidi opservator i prefinjeni psiholog kao Matko Peić znade i umije otkriva se gotovo na svakoj stranici. Evo samo jedan sugestivni primjer – »purani«:

Njih obično nađete iza grobova. Napili su se kišnice pa vas gledaju ljubičasti, na tankim nogama. Pretamni su za jesen. Dobro je dok su još u Turopolju. Po njima ćemo jedino znati kako su izgledali turopoljski Turci... Tako muslimanski, tako muslimanski jecaju. Trče. Prvi je jedan blijedi, plavoglavi beg kojem je od nesanice i seksa sva krv istekla, a drugi, utovljen, i kozičav, što spava u hodu, nekakav je stari paša. Do njega jedan uskogrudnik ćelav leleče sutonjim zrakom. Bez sumnje mladi mujezin ili muftija u dječaka zaljubljen. Ona bubuljičava bula na kraju povorke gotovo plaši da su purani zapravo pripitomljeni supovi. Porijeklo iz strvinara im je vidljivo. Zavuku se u crni krevet svog perja i cio dan kljuju utrobu krtici. Tanki, nerazdanjeni samo dolebde, tko zna; od rijeke ili iz neba, pa nijemi stoje na raskrvavljenim hrčkovim ležajima. I katkad kliknu do kapelice na groblju: muslimanski, ubojito. A onda ponizno lepezama poravnavaju povrijeđen pejzaž i čiste okužen zrak.

Kao u ovom impresivnom opisu, i u čitavoj Peićevoj knjizi nalazimo bitne vrednote njegova izraza: slikovitost, lapidarnost, eufoničnost.

Najneposredniji stilistički efekti u tekstu slikarski nastrojenog talenta obično su metafora i usporedbe. U Peića ih ima bezbroj, i najrazličitijih, mahom uspjelih. Peićeva je knjiga pravi blagdan slika, poput ovog čvrsto stegnutog spleta od tri, čudesno izražajne metafore: »Željezničar je u hlačama limar, u kaputu lovac, a s kapom lađar«. Samo iskustvo, i jedino posebno, Peićevo iskustvo, obasjano njegovim slikarskim talentom i podržano erudicijom moglo je čitavo razdoblje prošlosti sažeti metaforom »sve dok turski srp nije ušao u naše žito«, u kojoj nije samo prisutan simbol Otomanskog imperija već i njegov eksploatatorski, brahijalni, ocjelno surovi odnos prema našoj slavenskoj podatnosti i pripravnosti da šutke otrpimo prve udarce.

U Peićevu seljačkom ambijentu »čvrčci cvrče kao čvarci na tavi«, pobuđujući niz odgovarajućih popratnih asocijacija, kao što je i njegovu maštu zagolicala »crna koža fijakerskog kišnog krovića«, tako ludo nalik na mijeh orgulja. Peić je majstor psihološkog sjenčanja, za koje mu je potrebna i složenija, opisna poredba, poput ove o čovjeku koji je imao »blag glas kao sluga kojeg su stalno opominjali da su ga opet uhvatili kako se pere gazdinim sapunom ili da šapće dok gazda spava«. Nazvavši žetvu »veselim klanjem prirode« i »sprovodom prirode« (u sklopu duljeg, upravo antologijski sugestivnog opisa), Peić je dopro do srži zbijenog kontrapunktiranja kad se više nema kuda, nema kamo, osim prečacem, iz impresije u – simbol, kao u slučaju kad podravskim kolačem predstavlja Podravinu:

Kad biste tada sjeli i s malo razigranim okom gledali podravski kolač, osjetili biste da bi opisivanje tog kolača bilo upravo najprecizniji opis Podravine. Podravski kolač je nizak, debeo i mastan, zaslađena mast. U njega udu: mak, orah, grožđice, maslac – jednom riječju, sve podravske bašče, vinogradi i staje. Na svakom reljef životinje: zec, jelen.

Peić polazi i obratnim putem, priznajući izuzetnu sadržajnost anonimnim autorima starih grbova, u kojima znadu biti lapidarno simbolički izraženi veoma složeni stvarni sadržaji i odnosi. To mu nimalo ne smeta da u detaljiziranju ode upravo tako daleko i duboko, koliko mu to dopušta dobar ukus spojen s pronicavim zapažanjem. Opisujući jedan stari kožni fotelj, Peić utvrđuje da je koža magareća, i ne kaže samo da je pokrpana, nego napominje da krpice bijahu od jazavčeve, svinjske pa i pseće kože. Kad u koprivama zapazi odbačene lonce izgorena dna, on se domišlja da je tome uzrok što se u njima tako često kuhala – pjetlovina. Na lađi zapisuje:

Poslije sladoleda od jagoda, koje ti sjemenkama škaklje jezik (spac. V.P.) jedino možeš šutjeti sama nad morunama nabreklim od ikre i žmureći pratiti kako lađarski piccolo cijelo poslije podne nekim ljutim mlijekom čisti batić mjedenog zvona kojim oglašavaju na lađi večeru ili iskrcavanje.

Posebno je karakterističan primjer detaljiziranja radi otkrivanja niza slojeva jadnog fratarskog života:

Kad stari fratar umre, kad ga iznesu iz samice i otvore, ugledaju sitne ostatke svih osamljenika: mrvice kruha, krmelje, blato iz duhanom požutjelih noktiju, osušeno ljepilo, ružičasti upijač, dječju brisaljku, skrutnute suze lojanice, trepavice u knjizi o liječenju hladnom vodom (spac. V.P.).

Koliko ljudske boli, suosjećanja i prisnosti, koliko plastične prisutnosti evocirane naoko suhim jezikom mrtvozorničkog zapisnika!

3.

Ako smijemo kazati da je Peić, očito, ne samo čitao nego i ponešto naučio iz djela hrvatskih pisaca, od Habdelića i Mihovila Pavlinovića do Janka Polića Kamova i Kaleba, ako postoje razlozi za uspoređivanje Begovićeva portretiranja Venecijanke i Peićevih (znatno sugestivnijih i autentičnijih) opisa naših »ženčura najteže hrvatske bjeline«, isto tako moramo konstatirati da je Peić svoj stil brusio i prirodnim brusom: slušanjem kako se glasaju životinje, motrenjem prirodnih fenomena, proučavanjem tragova prošlosti i djela anonimnih majstora-slikara iz prošlosti, koji su isto tako putovali pješice, polako, imuni na žurbu, nestrpljenje, brzopletost.

Peić je dokazao da se od melankolije ponekad čovjek može uspješno liječiti – monotonijom. Dva njegova putovanja riječnim lađama instruktivna su u tom pogledu. Ali i dobar poticaj za asocijaciju: tamo gdje su sve linije paralelne, kao u nizinskom pejzažu, valja dramatizirati neke druge elemente. To čini i Peić, pa ponekad u želji da nas opsjeni i obuzme stilom prijeđe u svojevrsnu baroknu raskoš, narezuckanost s mnogo šara, samo da se ispuni prazna daska nedogađanja. Otuda vjerojatno i njegova sklonost prema bizarnosti (»Preko svinja zavolio sam antiku«), kalamburima (»i čitao sam u fijakeru o sv. Fijakeru«; »vapi za vapnom«) i eufoničnim efektima (»Sredinom srpa siktaj raspolovljene zmije, cik vrškom kose pecnute prepelice...«).

U pogledu ritma Peićeva je proza posebno sugestivna. Od lako vidljivih ritmiziranih fraza, koje zazvuče zvonko poput stiha (»U žilama im zumbul boluje«) preko melodijom ponesenih emocionalnih rečenica (»Od sveg mi je ostao samo ovaj pogled iz veličke ruševine na moje nestalo požeško djetinjstvo – u neku modrinu vlažnu kao perzijski crtež zumbula uz pjesmu, u kojoj je netko umro tako grubo, tako mlad...«) do višečlano razvedenih izražajnih cjelina. Zanimljiva je učestalost trokratnog ponavljanja, tročlanih fraza s tri uzastopna utvrđivanja, dopunjavanja ili opisivanja osnovnog sadržaja.

Prema objašnjenju Ernsta Aepplija, u knjizi San i tumačenje snova tri je broj kompleksne simbolike. Tri je od dvojega proizvedeno treće. U trostrukom se liku objavljuju bogovi i božanstva i sve čudesno (sveto trojstvo, tri suđenice, tri mudraca, tri sestre i tri brata u narodnim pričama). U broju tri je sadržana volja, energija. Vrijeme se dijeli na prošIost, sadašnjost i budućnost; život ima svoje djetinjsko, zrelo i staračko doba; dan čine tri faktora jutro, podne i večer. Aeppli u broju tri nalazi najavu događaja, simbol načela borbe i muškosti. Sjetimo li se koliko Peić naglašava baš »mušku« komponentu života nije daleko od nas pomisao da bi upravo na tome valjalo zasnovati interpretaciju ove osobitosti ritmičke strukture njegova proznog kazivanja.

U vezi s tim prisjećamo se ponovo već citiranog Peićeva gesla: »ljubav, ekstaza, razaranje«. Međutim, nije isključeno da je taj ciklus od tri perioda povezan sa spontanim ritmom Peićevog osobnog doživljavanja »glazbe svijeta«. U svakom slučaju – nije slučajan, jer se provlači kroz čitavu knjigu Skitnje, dajući neprestano ritmu cjeline ona tri neponovljiva impulsa koji pridonose kontinuiranom talasanju u progresiji Peićeve, slikama i zvukovima bogate, opojne naracije:

»Blato, guske, šaš.«

»Sa šeširom na oku motri: sve je to isto pa isto – đerma, čaplja, osin leš.«

»Kao u Turgenjeva: jesen, svraka, mulj – poslije podne.«

»Pejzaž, za nježnu grobljansku plijesan, za meko seljačko gnjilenje, za disanje ranjenog puha«.

»Tu te priroda tuče u bilo, razgrće ti aortu, provaljuje u venu. Tu zora rudi na rudači, crveni se u oku pastrvinog mužjaka, prelijeva na grudima fazanove ženke.«

»Divim se tom mladom muškom licu, ljepoti kojom dunja raste iz mraka svog lišća u svoj zlatni mir, toj mladoj bljedoći kojom ovo zeleno lice gleda slavonski siječanj. Da, kao on zadaću zimi, tako bi trebalo pisati o ovim našim starim selima koja nas gledaju jutros smrznutim mlijekom, hladnim perjem guske, krvavim okom pijetla.«

»Samostancu se samostan pričini jednom: bezazleno bijel kao komad kravljeg siru, drugi put: pospan kao sušionica gljiva, treći put: umoran kao stara opatica, izmučen vol, zgažena kutija za jeftine seljačke gumene cipele.«

Dakako, tajna sugestivnosti Peićeve proze ne skriva se samo u osebujnim ritmičkim kadencama. Podjednako je presudna i uistinu fenomenalna kultiviranost autorova jezika. U našoj literaturi ima bez sumnje pisaca s bogatijim leksikom, ali takva uravnoteženost između obilja i funkcionalnosti gotovo je jedinstvena, jer proizlazi ne samo iz verbalnih izvora nego također iz riznice psiholoških iskustava. Peić se ne razbacuje riječima, ne razmeće se kovanicama: njegov je jezik podjednako komunikativan kao što je i funkcionalan. Pod Peićevim perom hrvatski je književni jezik instrument izražajan do savršenstva. Peić je flaubertovski tip stvaraoca, koji traži i gotovo uvijek nalazi samo jednu, onu pravu riječ, epitet koji ne određuje, imenicu koja ne imenuje a da u isto vrijeme i ne izražava. Među »trulim i grčevitim vrbama« Peić zapaža svježi odskok vidre«. On zna da ima rakova »u kojima je dokucala strast naopakog hoda«; zvjerokradica kod njega »zvjerinja (a ne zvjera!) okom«; Dunav je »težak, preširok, nabusit«; vjetar »razori ornice, zvizne u kazan«; mlinski kamen »satire pšenicu u nulericu«; ljubavnici su »iskvacani«, a pijetlovi su riječima izvrsno distingvirani: »stara orozina, umišljeni pijetlina, dobričina petešina, širokogrudni pijevčina«.

Na putu Peić zapisuje u bilježnicu duhovite narodne nazive za kokota: gigoš, lugaš, crvenjak, polnoćnjak, kikan; i za kokoši: crljenka, grahorka, crnkuša, labudnjača, pikasta, žućka, gaćarka, golovratka, mrkuša, živičarka, potepuša, jesenčica. Kao i u slučaju grbova u kojima je otkrivao karakteristike kraja, tražeći nerijetko i sam za pojave i 1jude najsažetije moguće simboličke formulacije analogne heraldičkoj izražajnosti, tako je i u pogledu riječi išao u oba smjera: za određeno tražio je pravu riječ, a u riječima i nazivima mjesta otkrivao je dublji smisao:

»Već po nazivima mjesta vidiš kamo si došao: Muži, Guščak, Škrinjarić, Skrpečanci, Pavun, Ježovik, Brezje, Jablan, Zgurić brdo, Beruščak, i Drvodelić«.

»Nadolaze mjesta s imenima alkohola, vatre i ljubavi: Vogonj, Ruma, Golubinci«.

»Resna, Slatinik, Svilna, Ruševo! Već po nazivlju ovih sela, zar ne, osjećaš da se oko tebe širi kraj pun stare naše slavonske propasti?«

»Kad čuješ: Đakovština – odmah te obuzima želja da piješ, da vrištiš!«

Zahvaljujući svim nabrojenim sposobnostima, Matko Peić je u Skitnjama ostvario ono o čemu mnogi pisci mogu samo sanjati: jasnoću u dubini, razgovjetnost u polifoničnosti, tečnost usprkos enormne koncentracije. Nekoliko apartnih opisa stvari, ljudi i životinja ostat će u našoj književnosti kao uzorni i često citirani primjeri izražajne deskripcije, prava remek-djela medaljonskih razmjera. U većoj ili manjoj mjeri to vrijedi za minijature o sjekiri, licitaru, dunavskoj lađi, birtiji s prošlošću, školjkama, rakovima, pužu i daždevnjaku, za onaj briljantno ispričani roman jednog kreveta; za iskonski snažni opis skidanja kože s lisice i jazavca, uzbudljivi opis žetve, nostalgični prikaz života fratara u Cerniku i strasno ponesene proširene definicije slavonskih žena (Ilovke, Dragonoške, Čazmanke, lađaruše) s pravom, antologijskom pjesmom u prozi u slavu Babogretke. Sve to uvjerava nas da Peić nije tek slikar, pa ni pretežno samo slikar pejzaža, nego pisac koji nagoviješta također kao vrlo moguću svoju romansijersku ili pripovjedačku reinkarnaciju, sudeći po onim pismima nepoznate djevojke u poglavlju »Turopolje«, i još više po novelistički promišljeno komponiranom odlomku putovanja »Lađom niz Savu«, koji završava potresnim klimaksom:

Približavali smo se Brodu. Onog Ciganina, kojeg su s obadvije odrezane noge unijeli u Sisku na lađu u košari za rublje, eto, sad iznose. Pružio je ruku kapetanu. Ljudi su se poredali da načine mjesta, nehotice, u špalir kakav prave djeca na hodniku učitelju ili umirovljenici ministrantu koji unosi križ u dvorište gdje će započeti sprovod. Bilo je sve tako čemerno, savski žalosno i ravničarski bezizlazno. Kažnjenički vrtlar, koji je govorio o Antoniji i Đurđi, iskoristio je čas kad je košara prošla kraj njegovih koljena. Stavio je u trenu ruku Ciganinu u prosjedu kosu i rekao uz osmijeh: Samo polako, sve će biti dobro, Cigo! Odnekud je pala jabuka Ciganinu u košaru. Onda komad kruha. I pregršt kolača zvanih zvjezdice! Zacrvenjelo se nekoliko stotinjarka na odrezanim nogama. Netko je Ciganinu u košaru bacio kožnatu kapu i kutiju s bijelim pečenim piletom.

Priplovili smo obali. Pod blatom i krvavom stresinom rode. Postavili su mali most s ogradicom da se ne omakne krava ili žena. Ciganina su nosili oprezno, polako. Na ogradi lađe ljudi su stajali kao ruski kor koji će sad započeti neku meku, duboku, ljudsku, do suza široku pjesmu. Neki su zaista i otvorili usta. Ali ne da zapjevaju, nego začuđeni prizorom koji su vidjeli. Košari kolu su položili u mulj i iz koje se crnio Ciganin, pristupila su s obale dva Cigančića. Zagrlili su starog. Plakali su vrelo, nerazumljivim grcajima, gubeći dah u zakrpanim rukavima. Da ih umiri, stari je kidao pile u kutiji za cipele, na ostacima svojih nogu. I davao im batake, krila i gurao im u ručice. Stavljao im je u usta kolače zvjezdice koji su se topili od njihovih suza. Da ne vide da i sam plače, navukao je kao u šali kožnatu kapu s propalim krznom preko očiju. Igrajući se pred djecom slijepca, iz košare pune dječjim suzama natopljenih kolača i komada kruha – mahao nam je, jako je dugo mahao.

Premda su stranice Skitnji gušće naseljene životinjama nego ljudima, i više ljudima općenito nego ličnostima posebno i društvenim konglomeracijama konkretno, nakon ovog – za neke možda i pomalo senzacionalnog – sjajnog uspjeha Matka Peića u putopisnom žanru neće biti nimalo neočekivano ako nas uskoro obraduje složenijim proznim strukturama (pripovijetkama ili romanom) u kojima će doći do potpunog izražaja ova ista njegova zavičajna zemlja koju na toliko mjesta otkriva pod tuđim noktima i gordo čuva u vlastitome srcu: tu snagu »jednostavnog svijeta«, veličinu »običnog čovjeka«.

____________________
^* Ovo je kritički osvrt Vlatka Pavletića na Peićevu putopisnu knjigu Skitnje, objavljenu 1967. godine u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu. Izvorno je Pavletićev osvrt tiskan u Matičinom časopisu »Kolo«, br. 11-12, Zagreb, 1967., str. 470-483.