Roman široka epskog i lirskog zamaha

Njihov je zavičaj i pustinjski pijesak i beton gradova iz kojih su došli u Saharu na gradilište osamdesetih godina prošloga stoljeća, kao radnici Hidroelektrane. Svi oni – Rabuzin, Kokot, Grga, Dragan, Dubravko i drugi inženjeri, geodeti, vodoinstalateri, šljakeri... svi su ekipa koja svoj život u pustinji doživljava turobno, pomalo plemenski, a i egzotično u isto vrijeme, i ne sluteći kako će sudbina početkom Domovinskog rata preokrenuti naopako i njihove živote, u toj nepreglednoj Sahari, gdje im se činilo da su zaštićeni daljinom i slobodom.

To je sadržaj opsežnog romana Zbogom, pustinjo Dražena Katunarića, a povod je jedan strašan povijesni događaj koji su naši mediji prešutjeli u jeku rata devedesetih. Godine 1993., kada su na prostorima bivše Jugoslavije ratovali i Hrvati i muslimani, i Alžir je trpio građanski rat, a koji je razbuktala islamistička talibanska muslimanska stranka FIS. U gnijezdu mržnje i zasjeda, ekstremisti su odrubili glavu dvanaestorici nedužnih radnika Hidre u blizini gradića Tamesguidea u Alžiru. Katunarić je prvi stavio ovaj strašnan zločin (o kojem su postojala dva svjedoka) u široki kontekst (na petsto stranica romana), odnosno utkao je događaj u široku panoramu života najamnih radnika u Sahari, stvarajući slojevito epsko-lirsko djelo koje se razlistava lagano, bez terora kazaljki, jer Katunarića ne zanimaju brzo ispričane priče koje šetaju medijima, slavne i umišljene. Njega zanimaju povijest i kultura. No, da je roman bio i kraći, ne bi nimalo izgubio ni u priči ni u duši.

Katunarić je karakterizirao brojne likove, opisao složene odnose među »našim« i arapskim radnicima, njihove fizičke muke, prijateljstva, spletke, ljubavi, tragedije (samoubojstvima nekih radnika), a uz prozaičnu svakodnevicu razvio je i poeziju pustinje, duha i čovječanstva.

Radnja se, naime, stalno prekida monolozima prevoditeljice Klaudije koja pjeva o čarobnoj ljepoti pustinje i nebeskoga svoda, o postojanju o kojem se najbolje filozofira baš na toj »čistini«, gdje se čini da svaka zvijezda poručuje nešto odozgor. Njezin lik daje cijelom romanu poetsko-filozofski ugođaj, pa je ovo djelo i linearno u fabuliranju, ali i transcedentno, sveobuhvatno, bezgranično. Naime, dok radnici grade konkretnu branu na gradilištu i ugrađuju u posao svoja znojna tijela, Klaudija gradi fluidan unutarnji svijet, poput krhke balerine koja pleše u onostranosti, a svoje doživljaje često pretače i u pjesme koje romanu daju dubinu i mekoću. Tako sve sliči piramidi u čijem se podnožju robovi muče u svom naturalizmu svagdašnjem, a pisac duhovnim digresijama stalno diže struje romana prema zamišljenu vrhu, prema oblacima, nebu, svemiru.

Iznad Sahare nebo je osvijetljeni pijesak, kao da je svako zrnce krijesnica. (...) Slučajnost postojanja ima veze s bezdanom koji se stvara kad svemir razjapi usta: sićušno i izgubljeno plavo zrno pijeska u svemiru – Zemlja (tu sam ja) – a vrijeme koje živim samo treptaj oka. Lepet naših krilca.

Tako Klaudija proteže jedno vrijeme u beskraju dok se na terenu i u spavaonicama odvija radnička kalvarija. No, i život radnika pun je svakojakih živopisnih, pa i poučnih epizoda. Priča romana, uz prašinu i znoj, odiše i ljepotom, tajnama, šarenilom običaja, kada radnici odu na odmor u neki alžirski grad. Tako ćemo na tom alžirskom teritoriju, punom »neiživljenog kolonijalizma«, upoznati arapski svijet s raznih strana, i svakodnevni, i povijesni i kulturni, a u mnogim dijelovima kao da nam duhovi romana žive, plešu pred očima, sad melankolični, sad veseli, sad slojeviti, sad slikoviti. Putovat ćemo s devama, suosjećati s poniženim arapskim ženama, učit ćemo i o ordodoksnim arapskim sektama, ali i o suptilnim arapskim čudacima koji žive kao proroci u pećini na šarenim ćilimima. Vidjet ćemo pred sobom dućane sa požutjelim slikama alžirskih veduta, sirote žene koje spavaju s djecom na kartonima, prosjake u čohi s kapuljačama, neobrijane ljude s lulom, arapske ulice kojima uzda zid hodaju žene, cvjetove koji rastu iz ruševina, kaktuse, stabla koja se štuju kao božanstva, česme, eukaliptuse, mali kršćanski samostan na jednom brdu i njegovu povijest... I štošta još.

S jedne strane Katunarić Arape oblikuje kao divlje, nepovjerljive, mutne likove, s druge strane kao napredne (s finim kućama i obrađenim plantažama, isušenim močvarama, gradovima, za što su uglavnom zaslužni njihovi kolonizatori Francuzi). Prisjetit ćemo se (iz brojnih dijaloga naših ljudi i Arapa) kako je taj narod donio Zapadu decimalni sustav, kako su prepisali gotovo cijelo antičko naslijeđe, kako su imali povjesničare, zvjezdoznance dok su u Europi još vladala barbarska plemena. U ovom romanu upoznat ćemo mnogo i o Kuranu, džamijama, vjerskim običajima, o odnosu islama i drugih religija, a sve bez pretencioznog intelektualizma, odnosno hermetizma – svaka se digresija lijepo uklapa u konkretne epizode, kao jedan rukavac u narativnoj rijeci. U sadašnjosti likovi se prisjećaju svojih obitelji u domovini u koju će se vratiti egzistencijalno osigurani ali, koliko god ih pustinja hrani, toliko ih ubija njezina tišina bez gradova, ljudi, pretvara ih u nijemo roblje, lutke na koncima sudbine.

Sve vrijeme Klaudija razvija i svoju ljubavnu priču s dvojicom muškaraca – Rajkom i Tarzanom te kao pustinjska vezilja misli i emocija sklada u mislima i i dvije različite ljubavne serenade. Ona je i stvaran i gotovo mitski lik koji svemu daje dušu, tajanstvenost, pa se tako čini da roman u pustinjskoj klaustrofobiji duboko diše, udiše sve ono što na zemlji nije vidljivo.

U ovom djelu pripovjedači su i Zemlja i Nebo. Sve što je započeto na Zemlji ima svoj arielski, lebdeći odraz na mitskim Nebesima. Tako je Katunarić uspio romanu dati neobičnu vertikalu: dolje – gore, kako bi zaokružio smisao i gibanje cijeloga svijeta. Ljudi na zemlji, s rudarskim kacigama, grade brane i tunele, a dušu predaju visinama, i nesvjesni toga. Klaudija ostvaruje tu sintezu tijela i duha u prostoru i vremenu bez kraja.

Prava strava započinje kada Rajko u jednom gradiću u kafiću počne vrijeđati arapske žene. Uskoro će se pred gradilištem pojaviti konj s njegovim lešom. To se događa otprilike u vrijeme početka rata u bivšoj Jugi, a radnici pomno iz pustinje prate vijesti o padu Petrinje, Drniša, Vukovara, sretni što ipak nisu u svojim zemljama, gdje bi mnogi morali birati stranu, a i ne bi imali posla. Bivši partijci, naravno, odmah mijenjaju košulju i zastavu čak usred pustinjskog pijeska. Za to vrijeme građanski rat u Alžiru razvija se gotovo nevidljivo, bez TV-a, slika, ljudi nestaju u zasjedama, sabotažama, a ton čitave priče prelazi u dramatične prigušene jecaje i vrištanje.

Malo nakon što su počeli graditi tunel u blizini gradića Tamesguidea dogodila se nagla zasjeda talibana koji su na mučki način ubili dvanaestoro radnika, ni krivih ni dužnih.

A i riječ sudbina koja je dosad neuhvatljivo hujala, letjela s ghiblijem, kotrljala se kroz pustinju, poput drugih riječi selila od jedne hrpe pijeska do druge, neutješno cvilila u vjetru, prevalila bregove i humke, sura brda i klance, konačno nas je sustigla i skrasila se na planini da b i tu zauvijek ostala sama. Sama i bez glasa.

Sve – i stvarno i nestvarno, i vidljivo i nevidljivo, i živo i smrtno ovaj roman prepliće u golemoj pripovjednoj tapiseriji iliti u općeljudskoj odiseji.

Katunarić, prozaik i poeta u jednom, ni u svojim prethodnim romanima nikada nije pokazivao sklonost šturoj »stvarnosnoj prozi«, premda je ova proza »stvarnosnija« od mnogih koje su se priključile tom trendu, jer je dokument jezivog, zataškanog događaja, naravno, u fikcionalnom ruhu. Život radnika opisan je dijelom i reportažnim stilom, a cijela je građa podijeljena na kratke epizode, valjda zato da dobije na dinamici, ritmu, da se roman strukturno ne uguši u prevelikoj opširnosti na grafički »prepunjenim« stranicama. I sve te male epizode djeluju kao promjenjivi taktovi u simfoniji priče.

Roman Zbogom, pustinjo ne podilazi široj publici, namijenjen je čitateljima koji znaju zapažati posebne stilove proznog pisma, odmaknute od svakoga mainstreama i koji znaju sebi rezervirati vrijeme za opsežna, pa i jako opsežna djela. I doista je roman atipičan za našu suvremenu književnost u kojoj je rijetko naići na priču što spaja prozaičnu i pjesničku narav, a upravo je ta sinteza karakteristična za Katunarića, kojem je pripovijedanje jednako suptilan rad kao i slaganje stihova i strofa. Zbilja velik posao, a i dug hrvatskoj povijesti koja je umalo pokopala nedužne žrtve u totalnoj šutnji.