Rogićeva zvjezdana prašina

Dosadašnja književna kritika ocjenjivala je i prosuđivala poeziju Ivana Rogića Nehajeva uglavnom kao poeziju tzv. »tekstualnog iskustva« ili »iskustva jezika« za čije je tumačenje nužno prethodno poznavanje suvremenih i primjerenih književnoteorijskih škola. Pjesnikova nizanja imenica po načelu zvučnosti, kakofonije ili eufonije, znak su, kako je zapisano, pjesnikova iskušavanja mogućnosti tijela-riječi, zvukovne materije, i njihove konotacijske semantičke pozadine. Spominje se i postmodernizam što ga, uz fantastičare, brogesovce u hrvatskoj prozi, prvi osvješćuju pjesnici koji su tijesno vezani uz časopis »Pitanja«, pjesnici poput Branimira Bošnjaka, Darka Kolibaša i Branka Maleša, a anticipirali su ga Radovan Ivšić, Boro Pavlović, Josip Stošić i Ivan Slamnig.

Prema riječima Cvjetka Milanje, riječ je o tipičnom pjesničkom hibridu jer da se u Rogića mogu s jedne strane prepoznati dodiri s hrvatskom književnom tradicijom, navlastito s Kranjčevićem, Kamovom, Šimićem, Ujevićem, Krležom i Šopom, ali i neoaleksandrizam, kinetičnost, intertekstualnost i metatekstualnost, te konkretizam, vizualizam i letrizam. Osim toga, književna je kritika u Rogićevoj poeziji naglašavala tjelesnost, motiv žene i temu erosa, što je osobito vidljivo u njegovoj zbirci Pjesme o imenima, ženama i drugom iz 1985. U pjesmama o Bogočovjeku, primjerice, Rogić obnavlja klasičnu formu soneta, ali nepravog soneta, soneta s ciljem destrukcije, »s ciljanom antimetametričnošću«, rekao bi Milanja, kad u četrnaest nepravih soneta, što po svoj prilici ukazuje na broj Kristovih križnih postaja, pretvara dimenziju utjelovljenja u viziju tjelesnosti – izvan svake metafizičnosti – kao jedinu mogućnost božanskosti. U zbirci Osnove uranometrije iz 1994. pjesnik isto tako tijelom, tjelesnošću, živim, otklanja Hegelovu metafiziku, dok u ratnom ciklusu i temi rata u Hrvatskoj, koja je izrečena elegičnim, vrlo suptilnim i empatijskim osjećajima, za razliku od mnogih drugih pjesnika koji su problematizirali Domovinski rat, tematizira patnju svih njegovih sudionika, ne samo živih stvorova, nego i raznih predmeta i same prirode, iskazujući svoju duboku zabrinutost i za ljudske sudbine, i za sudbinu svega onoga što je čovjek stvorio, od kuća i muzeja do kazališta i crkava, i za sudbinu čitave prirode, metonimije za svoj vlastiti dom i svoju vlastitu zemlju.

Jedna od bitnih oznaka Rogićeve poezije leži i u čitanju Mediterana kao vitalističkoga poticajnog prostora u kojem se uvijek zrcalilo ono numinozno, sveto, u čitanju Mediterana kao »pupka svijeta« koje nudi, iznjedrava i sluti ono transcendentno kroz tri bitne monoteističke religije, ali i cijeli spektar raznih kozmogonijskih, kozmičkih i astralnih čitanja i promišljanja drevnih civilizacija, što se osobito prepoznaje u tematiziranju »plavoga«, »plavetnila«, »neba« i »zvijezda«. U svakom slučaju, riječ je o poeziji velike jezične raskoši, stihovima koji su, osobito kad prokazuju destruktivne silnice našega svijeta, represiju moći i vlasti, agresiju i svakovrsnu prekomjernost, više narativne naravi, riječ je o poeziji, neproničnoj i teško prohodnoj, začudnoj i hermetičnoj, za čije se razumijevanje traži i strpljenje, i teorijski interes, i posebna osjetljivost za pojedinosti, za zvučno i značenjsko izbrušene jezične bisere.

Matica hrvatska 2019. objavljuje Rogićevu opsežnu zbirku Rapave kajde u kojoj se nalazi jedanaest ciklusa. Svaki ciklus sadržava sedamnaest tekstova – kako ih označava sâm Rogić – a ciklusi su raspoređeni sukladno vremenu nastajanja od 2012. do 2018. Vrlo opširan pogovor napisao je Miroslav Mićanović koji također kao glavnu temu cijele knjige posebno ističe tijelo koje vazda svoju egzistenciju doživljava u prolaznosti i smrtnosti – thanatos se i inače označava kao bitna tema cijeloga Rogićeva pjesničkog opusa – ali ga pjesnik isto tako pokušava zaodjenuti svetošću i transcendencijom. Za tu je knjigu Rogić nagrađen Nagradom Fonda Miroslava Krleže, u kojoj – kako se kazuje u obrazloženju – vlastitom imaginacijom nastoji »preko aspekata potrošene, izraubane, opore, rapave pjesničke riječi rastvoriti pjesničku kajdanku, pokoju notu humanizma, ljekoviti zapis i mnoštvo otpora divnome i prokletome svijetu između strepnje i nade. Rapave kajde knjiga su pomno i dobro organiziranih rasutih doza rastavljene stvarnosti, tematski ugođenih cjelina i mjestimice pravilno raspjevanih ritmičkih dionica. [...] do njihova značenja i smisla vode pakao i raj osobnih iskustava i životnih drama. Rogićeva začudna imaginativnost poticajna je mjera za spasenje čovjekova tijela i duha«. No time se Rogićev pjesnički projekt ne završava.

Pred nama je nova zbirka pjesama Prašinarski zapisi na putu od mlijeka. Zanimljivo je kako Rogić imenuje i određuje svoje pjesme: u Rapavim kajdama kao tekstove, a u svojoj zadnjoj zbirci kao zapise, dok pjesnički ciklusi postaju zapisnici. U svojoj bilješci pak tvrdi da je zadnja »knjižica (ukupno 102 pjesnička zapisa) nastavkom prije objavljene knjige naslovljene Rapave kajde«. Kako su mu se Rapave kajde činile nedovršenom cjelinom, »obris dovršenosti sugerira da cjelini treba dodati još 6 ciklusa, u svakom po 17 pjesničkih tekstova. Tako bi se našlo 17 ciklusa, u svakom po 17 pjesničkih tekstova«.

Često se, pogotovo u poeziji, susrećemo s numeričkom simbolikom koju svaki pjesnik koji se prihvaća takva strukturiranja svojih stihova ima u vidu posve određena tumačenja, i ono što postaje čvrsta numerička struktura može se čitati u različitim ključevima. U srednjovjekovnoj poeziji, primjerice u alegoričnom spjevu Perla nepoznati autor koristi 1212 stihova. Numerički gledano, riječ je o dvjema dvanaesticama, odnosno to je 101 (koliko ima strofa u spjevu) puta 12 (koliko ima stihova u pojedinoj strofi). Broj 101 to je 100 + 1; 10 je broj savršenstva i dovršenosti jer on je zbir prvih četiriju brojeva 1 + 2 + 3 + 4. Broj 101 pomnožen je s 12, brojem koji je kombinacija broja 4 – prostornog svijeta, i broja 3, broja svetog vremena. To je broj dovršenoga svijeta, odnosno broj Nebeskog Jeruzalema, čime se nepoznati engleski pjesnik posve oslanja na Ivanovo Otkrivenje i nastoji izreći kako čovjek može dosegnuti Nebeski Jeruzalem, milošću steći svoje spasenje i vječni život. Prema numeričkoj simbolici sačinjena je i struktura Danteove Božanstvene komedije u čijoj simbolici dominira broj 3 kao broj koji označava Trojedinoga Boga, čijem zajedništvu mora težiti, u Danteovoj spasenjskoj poruci, svako ljudsko stvorenje, i u zajedništvu s Trojedinim Bogom svaki čovjek doseže potpuno i konačno ostvarenje svoje egzistencije.

E sada, moglo bi se reći, u kakvoj je vezi s postupcima Ivana Rogića Nehajeva i kakve su to spone koje bi ga uopće mogle povezivati s Danteovim velespjevom ili engleskom srednjovjekovnom poemom Perla? Rogićeva poezija, kako se vidi, nije po svojoj poruci eksplicitna i jasna, i ne može se, pa i kad su posrijedi pitanja nacionalnoga, a osobito religioznoga, reći da ima, osim u zagonetkama ili slutnjama, ono nešto što bismo prepoznali kao jasnu i neupitnu religioznu dimenziju, kao što se to čita, recimo kod Dantea. No kad meštar od jezika, što Rogić svakako jest, spominje mistifikaciju svojih sedamnaest pjesničkih ciklusa s po sedamnaest pjesničkih tekstova, zašto bismo njegovu spominjanju mistifikacije uopće trebali povjerovali. A još k tomu kaže da bez nje, bez mistifikacije, nema valjana pjesničkog posla. Na upit zašto baš 17, uzvraća da ima više odgovora. Jedan je i taj da se u starom Misiru 17. 7. pojavljivala na nebu zvijezda Sirius i najavljivala vrijeme plodonosnih poplava. Kalendar Starog Egipta temeljio se na pojavi Siriusa, najsjajnije zvijezde u zviježđu Velikoga Psa i najsjajnije zvijezde na noćnom nebu, neposredno prije izlaska Sunca, što se događalo oko ljetnog suncostaja.

Dakle, Rogić, poeta doctus, poseže za astronomskim pojmovljem koje je tijesno povezano s drevnom egipatskom predajom. Za to više ne možemo reći da su posrijedi samo pjesnikove mistifikacije. Riječ je o pjesničkom konstruktu koji nije nikakva mistifikacija, nego bi to bitno bio pokušaj da se uporabom drevnih egipatskih predaja u kojima je astronomija imala veliku važnost premosti tjelesna prolaznost i da se živo, uskrslo tijelo nađe u okrilju sjajnih, vedrih i modrih nebeskih zvijezda. Dakle, jedan od odgovora seže u drevnu staroegipatsku predaju, ali nije to i jedina predaja koje se Rogić dotiče i na koju se referira: vještim upletanjem grčke mitologije i naznakama određenih novozavjetnih kršćanskih topoi dodatno usložnjava sadržaj svojih zapisa, spominjući primjerice Mirjam i drugim ženama koje su koje su kad je umirala Utjelovljena Riječ bile prisutne i pomno pratile njezinu agoniju, i koje su bile budne »onog uskršnjeg jutra« (56. zapis). Svojim dodatkom Prašinskih zapisa pjesnik zapravo teži dovršenosti, da ne reknemo dosezanju savršenstva, jer bi se pjesnik mogao ozbiljno naljutiti. No nitko me ne će uvjeriti da tu ipak nije riječ o mistifikaciji, nego o naumljenom, intencionalnom postupku zatamnjivanja i zatomljivanja samoga pjesničkog sadržaja, pa i sebe kao pjesnika, koji hotimice izbjegava otvorene i eksplicitne poruke i preporuke.

U Prašinskim zapisima pjesnik svoj pjesnički posao osvještava kao određeno čišćenje, njegovi zapisi pravo su čistilište u kojem se iz svoje tjelesne krhkosti, slabosti i prolaznosti, svijesti o nestanku i smrti, nastoji dovinuti do zvjezdanih putova, do onih nebeskih sfera koje su u Danteovu Raju prema stupnjevima dosegnute vrline dosegnule pojedine duše. Nije to nikakva natega. Promotrimo li 102. zapis, dakle zadnju Rogićevu pjesmu: putovi prema zvijezdama počinju tu i sada spojem ili taknućem usta na usta: što bi to drugo bilo ako ne ljubav, ljubav ovdje i sada, ja i drugi, ja i bližnji, koja prolazi kroz razne procese, one satkane od ljubomore, mržnje i žeđi za vladanjem i nasiljem, ali i one tkane od darivanja, radosti i ushita, do onih u kojima doživljavamo svoje ispunjenje i svoju puninu i onih u kojima ćemo, kad nam to odbroji mag – kad nam to za vazda odredi Onaj koji jest, dosegnuti potpuno savršenstvo duše i tijela, svoje cjelovito čovještvo i postati uskrsnici i nebesnici. Dovršenjem onoga što je započeo Rapavim kajdama, Rogić Prašinarski zapisima sav svoj pogled okreće prema nebu, nebeskoj modrini i zvjezdanim sferama, sav se upinje u traženju vedrina, modrina i nebeskoga sjaja, tih trajnih čežnji čovjekove egzistencije.