Rime (izbor)

I.

Vi, čuvši ova tužna rimovanja
sumornih ovih, ovih tužnih zvukâ
i tužne glase ljuvenih mi muka,
najveća što su od svih tugovanja,

od plemenitih, punih poštovanja
oprost će doći do mojih jauka
i slava, jer što na život ih nuka
uzvišenost je njihova postanja.

Nadam se da će koja od vas reći:
– O sretnica ta, što ju takva šteta
snađe i tuga što se ne da skriti!

Ah, što ja takvoj ljubavi i sreći
ne bıjah duše plemenite meta,
da takvoj gospi mogu ravna biti?

VII.

Gospoje, evo moga gospodara,
izgleda on je lijepa, umilnoga,
mudra uma, a doba mlađahnog;
on slavom i vrednotom nema para:

plavokos, a obraz rumen šara,
plećat on je i stasa visokoga,
svakoga djela nenadmašivoga,
al’ za moju (ah!) ljubav nema mara.
Tko mene želi upoznat, nek glédi
ženu kojoj je i privid i zbílja
žalosti slika i smrti što slijedi;

ni plača, čežnje, uzdaha obiljâ
(prem ljubav u njoj postojana sjedi)
ne mogu smekšat kog joj srce cilja.

XLV.

Ja opisujem, ipak, svakog časa
ljepotu vašu, uma izvrsnoće;
druga bi bolje i s više finoće,
al ne bi boljoj hvali dala glasa.

Svaka je moja težnja ispod pasa
vrlini vašoj prepunoj krasnoće;
grofe, prilika, slika ste vrsnoće
i bez vas mom životu nema spasa.

I kad pišem, u meni vatra gori
baš takva zato što se zbog vas rodi;
dovoljno o njoj ja ne umijem zborit.

Jedno i drugo srce hrani, godi,
jedno i drugo muku, igru tvori:
to sudba mi je otkada se rodih.

XLVII.

Čekanje stalno umornu me sruši,
bol me, i žudnja, pobijedi i slomi;
on, s mlakom vjerom i sjećanjem tromim
žalosnoj mi se o povratak gluši.

Po svijetu onu što hara i ruši,
i posljednji dah svojom kosom lomi
kadikad zovem da utjehom zgromi;
tako u grudma bol navire, guši.
Ne sluša ona, već se ruga, smije
mislima ludim i varljivim mojim;
ne sluša ni on, vratio se nije.

Pa plačem, oči ja suzama pojim,
móru se smilim, dok me valom mije;
a on živi sretan u brdima svojim.

LX.

Amor, okrutna Fortuna ne haju,
na tešku muku stavljaju me mnogu
i jedva da se obraniti mogu
od udara što na smjenu mi zadaju.

Oholo, moćno propast da mi daju
zrak, more, zemlja, zvijezde, mjesec mogu
da satiru me još od malih nogu
sunce i nebo isto tako znaju.

Jedini što je uporište vjerno
sad još mi veće uzrokuje boli,
jer ostavlja me samu zlonamjerno.

Da izbavi me preranu smrt molim
(sve tugujući bolno, neizmjerno)
iz ruku koje uzaludno volim!

LXIV.

Žene što novim ulazite krokom
u mnogu tlapnju i mnogu tjeskobu
pučine na kôj vježba Amor zlobu
i kida mnoge brodice žestoko,

pazite i ne idite duboko
da nepovratnom ne stupite grobu;
ne vjerujte bonaci, drugom dobu
što se, ko meni, promijene stubokom.
Neka moj primjer vašu barku vodi
koga je baš zla pograbila sreća
kad mnijah da sam u mirne luke vodi.

A pripomena bila vam najveća:
plemenita ljubav i u nepogodi
većoj bit će vam i utjeha veća.

LXVIII.

O more, slave jasne
po tebi dičnom plovi
gospodar moj, dok Amor tako sudi;
obale drage, časne
(to uzdišući slovim)
što često vlažne vidjeste mi grudi,
hum koji blagost nudiš;
kad ljubav u dah sune,
čuste da pjesme pjevam,
bez srdžbe i bez gnjeva,
već mira i svake radosti pune;
počujte pomno sada
svi kako se gorko i bolno jadam.

Kažem, od onog dana
kad otiđe onaj kog
silno ljubim, što mi uzdahe tâži,
sva dobra meni dana
nestaše iz žića mog;
pa, patnjama na vječnoj arbitraži,
zalud Amora tražim
nezahvalna, u jari,
obličje sve dobrote
što tako spremno ote;
ni zbog toga on za milost ne mari;
nego tjera po svome,
a ja kopnim, jadu se vraćam mome.
Ah da bar on je bliže
što u plač baca lako
i zbog kog tako pravično se jadam!
Patnje što zalud nižem
ne bih trpjela tako
ni Amora zvala surovim, krutim,
jer pelin gorki, ljuti
što slatko jelo prati
čini da budu ljupki
okusi gorki, trpki.
Otrove ljuti, zbog čega mi kratiš,
dok te uz ljubav pijem,
radost, pa plačem mjesto da se smijem?

Bog moj zemaljski što se
na put tol dalek dade
muke mi ljute svejednako kuje;
nek bol tešku napose
zaborav ne ukrade,
nek ih onaj kom plakah, pjevah čuje;
da manje oplakujem,
da ublažim jecaje
i jadi manje kruti
da budu, koje neprestano ćutim,
jer svjetlo njegvo radost, život daje;
bit će mi slađi jadi,
imat, više neg druga milja, sladi.

Ako životu mome
usud i nebo krenu
dati da zbog te divne stvari mrijem,
smrt nek dođe, i s njome
Amor; kad tu koprenu
skinu, što dušu čemernu mi krije,
neka se, sretna, vije,
rekavši zbogom domu,
i ode gdje se cijene
ljeposti vjere njene;
slavljene bit će po peru mnogomu.
Jao, što se ne vrati
onaj što tame očima mi zlati?
Kancono, da si rada
ko što ti sudba huda,
mogla bi ić vedra po svijetu svuda.

LXXII.

Plač mi je voda, život more jedno,
oduška uzdah svaki vjetru prèda,
a želje i nadu, što u lađu sjeda,
bacaju jedro, vesla nedosljedno.

Putokaz mi je sveto svjetlo čedno
dva bistra oka ko dvije zvijezde gledam,
ploveć, sudba ih bliže vidjet ne da,
bez kormilara, kormila uzgredno.

Strahovi su, i hladne ljubomore,
nenadane i opasne oluje,
dolazeć brze, a odlazeć spore.

I zaludu bonace iščekujem;
od vaše, grofe, iznevjere skore,
za onim sretnim dobom jadikujem.

LXXXVI.

Plačite, žene, ni mrtve mi kosti
ganut ga neće, okrutna, daleka;
vi koje ste srca osjećajna, meka
otvorite bar vrata samilosti.

Plačite sa mnom, sudba mi pakosti;
zar Amor će ljudskost i milost zanijekat?
Mrijem, a mirno, što me rani, čeka
bešćutna ruka njegva bez milosti.

Kad budem ispod praha iskra mala
nek sućutni vaš kaže pogled jadni,
kad iskra vatru bude rasplamsala:
»Počiva ovdje, pod kamenom hladnim
Anasilla, što je bol i vjeru znala;
uzor ljubavne vjernosti bî skladni.«

CXIX.

Amora korit bila bi grehota,
jer, ma koliko zbog njeg patnja boli,
moj gospodar, kog poštujem i volim
slavom me, pišuć, kiti za života.

O cvijete sviju dragosti, ljepotâ,
Ljubav po kom se, i srčanost, proli,
kako bih, da se zgasi, mogla molit,
strast čista puna odličnih vrednota?

Stog molim nebo da me još poživi,
da se, gdje sunce svojim putem kruži,
u versima moj čuje zanos živi,

da kaže neka, koju ljubav služi:
»Lijepo joj se grof stihom, pjesmom divi,
i veliku joj tako počast pruži.«

CLVIII.

Pustite brige, gospodaru, jasne,
da mukom u to krasno doba mlado
skrbite (u tom mnogi je nastrado)
velike bitke i zasluge časne.

Amor nas zove u doline krasne,
sigurna brda, da pod lijepim hladom
ugodna života užijemo rado
dok u očima sunce nam ne zgasne.

Jer takvi trudi, muke neskrivene
otežat mogu život, proigrati;
i smrću brzo lovorika svene.
Cvijeće ćemo tu, bilje, voće brati,
i uz glasove ljupko uglazbljene
s pticama našu ljubav opjevati.

CLXXXIV.

Ja nemam više rimovanih glasâ
da hvalim vašu vrijednost i vrline,
da brojim patnje, srca raspukline;
one sve jače, sve slabija ja sam.

I, poput vatre što iznutra stasa
ali izvana odušak ne sine,
želja jaču bol tjera u visine
i spaljuje mi kosti, srž bjelasa;

pa od sveg dobra i od sviju zala
što Amor daje, prednost mi je ta da
kakvi, koliki, reći ne bih znala.

Moj živi sjaju, snage daj mi sada,
(ili kad bi mi ljubav krila dala)
da, leteć, kažem što mi srcem vlada.

CCVIII.

Amor me, da u ognju živim, stvori
ko novog salamandra, i još toli
slična mu, čudna stvora, što izvoli
da na tom mjestu rodi se i ‘zgori.

Svu moju radost i svu sreću tvori
da goreć živim, ne ćuteći boli,
a milost onog tko me mučit voli
briga me da l’ se manjom, većom stvori.

Tek što prvi žar utiša se kada
evo, već Amor uz njeg drugi žeže,
jači i veći od onog do sada.
Što goreć volim, krivnja me ne steže,
sve dokle koji mojim srcem vlada
zbog toga sreću i mir svoj doseže.

CCXXVIII.

Srce s tobom da krene,
kad pođeš, željelo bi,
da je još tu kod mene,
al ti ga već mojom ljubavlju dobi.
Nek te zato moji uzdasi prate,
ostali mi u tuzi
jedini vjerni druzi,
krici što dah mi krate.
Znaj, vidiš li da te ne prate više,
prestala sam da dišem.

CCXLV.

Muzo moja što ljubavne si sladi
i tuge sa mnom uvijek spremna bila
plakat i pjevat; a kad gorki jadi

mučili su me, uz mene si, mila,
i sestrama, sve prepasti te moje
i tuge, vičuć, plačuć osjetila,

ko i sve moje gorke nespokoje
kad me samu od mene tuga dijeli;
to voljeni moj i Fortuna kroje.

I, zašto uz plač ne bi sami smjeli
tolikoj boli doskočiti; vali
i obale doć bi li izvoljeli,

što su se sa mnom veseliti znali
prisustvu dragom njegovom, kog sada
zovem i pjevam, uzdišuć, jer fali.
Prekratko užij, a dugo se jadaj –
Amore, takvu ti nagradu dadeš;
služim ti ko što služila sam tada.

Kao što jesen naglo trgat znade
stablu lišće, ti tako svojom rukom
odmah, sve dobro što si dao, kradeš.

Daljinom sad me dijeliš višestrukom
od dobra, draga što ih sunce gleda
kada se moru spušta svojim lukom.

Obećanje će izvršit što preda,
jer ga njegova tvrda vjera tvori,
i slatke riječi koje pripovijeda.

Al’ kad se zgodi da me želja mori,
često, a njega da me tješi nema,
život želi smrću da se stvori.

Žene, ako ljubavna rana vas golèma
peče, nijedna od vas nek ne htjedne
za odlazak svog dragog da se sprema;

na srce muka puno teža sjedne
od tog što drugi mogu zamisliti,
kada ga silna želja zaposjedne.

Bez njeg me ništa neće razgaliti,
bez njeg ja radost oćutjeti neću;
uz njeg će sreća savršena biti.

Željeti ne smijem želju ponajveću
ako voljeni nije tu kraj mene,
koji mi tugu pretvara u sreću.

Životno sunce, ti nada me sjene
sad bacaš dok nad Lendinarom sjajiš
ti, kojem uvijek misao mi krene,

na vjernost čistu koju srce gaji,
koja će trajat sve dok budem živa,
sjećanje dužno nikad ne utaji!

I, ako tvoju milost zasluživam,
javi se kratko, dođi il’ pozovi,
jer već od teške brige luda bivam.

Toliko ću još svijetom hodat ovim
koliko znadem da sam dragom tvojom,
blizu tebi, što željom srce ovi,

kojem sad Lendinara kućom slovi^.*

Prepjevala s talijanskog jezika:
Irena Stanić Rašin

_____________________
^* Gaspara Stampa je talijanska pjesnikinja (Padova, 1523. – Venecija, 23.IV.1554.). Podrijetlom je iz trgovačke obitelji; nakon očeve smrti s obitelji se preselila u Veneciju (1531.), gdje je stekla solidno obrazovanje iz latinskoga, grčkoga, gramatike, retorike, književnosti i glazbe te sudjelovala u književnom i kulturnom životu grada. Premda je bila poznata po svojim petrarkističkim sastavcima, pjesme nije objavila za života, već ih je pod naslovom Pjesme (Rime) u godini njezine smrti objavila sestra Cassandra.

Zbirka sadrži petrarkistički strukturiran ljubavni kanconijer od 245 soneta, madrigala i sastavaka u tercinama, posvećenih grofu Collaltinu od Collalta, te 66 madrigala i soneta raznovrsne, uglavnom prigodne tematike. Očekivani petrarkistički način pjesnikinja na mnogo mjesta obogaćuje problematiziranjem traženja »ženskoga glasa« u pjesnikovanju. Smatra se najznačajnijom predstavnicom talijanskoga »žunskog petrarkizma« XVI. stoljeća. Na hrvatskom je jeziku zastupljena u antologijama Talijanska lirika od postanka do Tassa (1968.) Frana Čale i Zvonjelice ljuvene (1997.) Mirka Tomasovića.