Putopisi s preporukom

Pišući o književnosti Matka Peića akademik Vlatko Pavletić gotovo s ushićenjem zapisuje kako će ga s uživljavanjem i jednakom strašću »čitati i djeca djece naše djece«. Premda bi se to i moglo očekivati s obzirom na težinu književnog i umjetničkog doprinosa kojim nas je zadužio, teško je u to povjerovati, poglavito jer se naša suvremenost ustrajno trudi pokazati da je njezino (književno) nasljeđe ničim ne obvezuje. Mišljenja tumača i znanstvenih autoriteta, koliko god utemeljena i kritički uvjerljiva, nju i zanimaju, poglavito ako se ne uklapaju u prevladavajući narativ i ne narušavaju sustav vrijednosti koji su uspostavili. Volio bih kada bi se prevario ako kažem da će i stogodišnjica rođenja jednog od hrvatskih književnih velikana, kakav je Matko Peić, ostati zabilježena tek u prigodnim podsjećanjima malog broja onih koji još uvijek vjeruju da piščeva ‘muška’ riječ ima trajnu snagu i umjetničku vitalnost dostatnu za stalno podsjećanje, književno trajanje i povijesno pamćenje!

Rođen 1923. u Požegi, u slavonskoj ‘zlatnoj dolini’, koja je hrvatsku kulturu zadužila velikim imenima, u svoju impozantnu biografiju Matko Peić je ugradio mnoštvo vrijednih i pamtljivih sadržaja književne, (s)likovne, predavačke i profesorske naravi. Od književnih ističu se pjesme i proze, putopisi, feljtoni i eseji; od likovnih brojni osvrti i kritike, zapisi i predgovori za kataloge i izložbe te nadasve vrijedne monografije o hrvatskim slikarima/umjetnicima (Raškaj, Radauš, Becić, Kraljević, Račić – o kojem je zanimljiv roman, Buđenje, napisao i Z. Milković i dr.). Vrijedna je spomena i studija o baroku i rokokou u djelu Antuna Kanižlića, da ne nabrajam knjige i priručnike iz povijest umjetnosti. Svakako vrijedi spomenuti, što suvremenici rado ističu, da je bio i vrstan predavač i kozer koji je znao privlačiti bogatstvom znanja, eruditskim asocijacijama i slikarskim reminiscencijama.

U Peićevoj je biografiji zapisano da je diplomirao na Likovnoj akademiji u klasi Ljube Babića i na njoj se umirovio u statusu profesora emeritusa. Unatoč prvotnoj, slikarskoj vokaciji, hrvatsku je kulturu zadužio ponajprije svojom književnošću, pjesmama i prozama, poglavito putopisima, feljtonima i esejima iznimne kulture i poticaja. U povijesnim pregledima se navodi da je prve stihove objavio još 1941. godine, a koje je zajedno s drugim pjesmama Marijan Matković tiskao 1968. Iako se značajnije ne razlikuju od tadašnje dominantne pjesničke matice, prevlast slikarskog i zavičajnog kolorita u njima (Moja mladost, Povratak u Slavoniju, Slavonijom, Kukuruz, Slavonski vlak, Bundeva...) nagovještaj su da će njegovi talenti pravu mjeru pronaći u kasnijim briljantnim stranicama putopisnog, feljtonskog i esejističkog predznaka.

Do smrti 1999. godine Peić će se tim stranicama nametnuti najsnažnijim imenom naše putopisne književnosti i dokazivati da i ‘manje vrijedni’ žanrovi ne mogu utišati snagu umjetničkih izvora i inspiracija. Kako je davno primijećeno i upisano mu u zasluge, u njima se majstorski prožimlju slikarski i pjesnički doživljaji, vizualnost i asocijativnost, prebogata i gusta metaforika, maštovite asocijacije i eruditski komentari i refleksije. Peićevu putnom prtljagu oni osiguravaju snagu istinskih književnih zalogaja, podjednako ukusnih strašću putovanja i strašću pisanja, svejedno je li ono smišljeno ili zgodimice, na koljenima, u vlaku ili pak na blatobranu starog fijakera.

Peić je objavio nekoliko putopisnih knjiga i njima se, odmah, nametnuo jednim od najznačajnijih naših književnika-putopisaca. Koncem šezdesetih, kada se pojavljuju neke od značajnijih stranica hrvatske književnosti (Franičević: Lanac, 1967.; Krleža: Zastave, 1967.; Novak: Mirisi..., 1968.; Supek: Heretik, 1968.; Lukić: Album, 1968.; Sabolović: Pijanstva, 1968.; Mirić: Olovni slog, 1968.) – Peićeve Skitnje (1967.) prigrljene su kao senzacija i vrhunski domet suvremene hrvatske književnosti. U slikama Peićevih landranja Cvitan je pročitao »remek-djelo putopisne proze«, Mađer »putopisno otkriće », Pavletić »slikara duše hrvatskoga ravničarskoga kraja«, a Novak pak pisca koji je »naučio da se i riječima može slikati«. Kao vrijednosni pravorijek te će ocjene ostati do danas, premda će se novi naslovi proširivati i obogaćivati novim i nepoznatim književnim svojstvima. I iznova uvjeravati zašto njegov književni opus ima trajnu privlačnost i književnu relevantnost. O tome (i) nekoliko deskripcija zapisanih ponovnim listanjem Peićevih knjiga.

1.

S notesom u ruci i s Nemčićem kao uzorom te Matošem kao velikim duhovnim pretkom i učiteljem, Matko Peić je, poznato je, pohodio sve hrvatske zemlje i krajeve. Bez unaprijed pripremljena putnoga plana, u Skitnjama je putovao, gacao i landrao širokim prostorima između Zagreba i Siska, Save i Drave i Dunava, po selima i zaseocima, naseljenim i nenaseljenim mjestima... Putnička i spisateljska strast podjednako, dovest će ga, fijakerom ili na noge, u Turopolje, Malu i Veliku Mlaku, Kurilovec, Buševinu, Kobilje i (jajičarski) Mraclin, Odru i Staro i Novo Čiče, Pleso, Šćitarjevo, Lonju i Ilovu, Čazmu... Nakon što se ‘naužio’ listopadskih svitanja i »našeg nesretnog seljačkog blata«, landraška strast vodila ga je u Slavoniju. S nabujalim emocijama povratka »širini svog djetinjstva«, nagnuta na vagonski prozor slavonskog vlaka, Peića će omamiti svježa struja zraka i – sanjarija.

U brzini vlaka pred Peićevim se otvorenim očima smjenjuju prizori i slike krajolika gdje »prestaju močvarne ptice dugih nogu, polaganih krila, umornog jajnika i počinju ptice potočarke naglih nogu, munjevitih krila, očiju življih od granata«, a Psunj se ukazuje »planinom mračnih provalija, bezdušnih brzaca, tamni zaklon životinjama koje su isprevijali Turci i ispreganjali razorni gromovi. Lasica sitnim brčićem i lisica još sitnijim osmijehom mogle su jučer, odavde, odozgo, spašene, zaštićene, u miru cijeli dan gledati dolje i do sita motriti kako cernički aga mlati u blatu orljavskog vola, kolje posavsko tele i kako naša stara seljačka krtica blatnim suzama diže svoju malu, smiješnu kulu u grobljanskom hrenu«. Te slike podsjećaju na »rubove vragovog kotla« koji su uvijek »prvi na naletu ugarske pustarske žege i na studen udar ruske tundre, koje neće ugasiti punokrvni život«. Peić se navodi da »tu vrije život: u grubom zrnu gorske zobi, u preoštroj škrgi pastrve, u prenervoznoj plodnici vjeverice. Pejzaž mrazom i injem pocrnjele divlje kruške, mušmule, oskoruše. Trpki vidici u kojima sijeva papratov bakar, u živice u koje nitko nije nikad ušao osim fazana. Na sve strane cvil nevidljivih lisičića kojima su ubili oca i majku. Kroz đurđice i jagode, uz rujnom nagorene okrajke sela, visokim, suhim nogama koracaju mlade krmače, crnooke, šiljastih, ljubičastih sisa. U grmljavini traže miris vepra«. Riječju: »pejzaž (je to) gdje su donedavna vatru palili kremenom i porez plaćali krznom zvijeri«.

Peićevo oko, kojemu ništa ne može promaći, u navedenom zemljopisu otkriva dublja, simbolička značenja, znakove »našeg seljačkog zdravlja, naše živinske strasti za životom«, ali i privlačnost mjesta koja su davno, u srednjem vijeku, »čudni samostanci odabrali za život«. Teške će emocije u Peiću, da spomenemo, isprovocirati susret s rodnom Požegom te pokojom suzom razotkriti njegovu mušku, slavonsku dušu i pojavu: »Da, tamo je Požega, grad u kojem sam se rodio, u ulici onog Kanižlića koji je opisao ono divno slavujevo kupanje. (...) Usred grada eno – crveni se kamen. S njega sam cijelu ranu mladost dočekivao izlazak sunca iz groblja, iz Slavonije, meke zemlje nježnih pijanaca i veselih kaplaruša. I pratio zalazak sunca za ljubičasta brda koja su napol vinogradi, napol kalvarija«. Svjestan da je sve to umrlo (»Nestali su moji, dragi – nježno, bez pozdrava ruke, oka«); jedino uzdarje pruža mu »pogled iz veličke ruševine na moje nestalo požeško djetinjstvo – u neku modrinu, vlažnu kao perzijski crtež zumbula uz pjesmu, u kojoj je netko umro tako grubo, tako mlad«.

U ovoj knjizi zatječemo Peića kako landra Posavljem, Podravljem, Počazmaljem, Poilovljem, Polonjem, Poorljavljem, Pobosućem, Pobiđem i Povučjem pa sve do Podunavlja. Slijedeći mu tragove u slavonskoj dubokoj brazdi, nalazimo ga i u Brodu i okolo njega, potom u Babinoj Gredi, Đakovu i Vinkovcima, da bi – ne odvajajući se od knjige – pogled zaustavili nad gustim vodama Dunava, tom »najjačem mužjaku među svim evropskim rijekama« koji »bezobzirno privlači (...) k sebi tvrde muškarce, riđe, divlje žene«. I prizvati, makar na čas, stranice Magrisove dunavske epopeje! S mislima na prognanog Ovidija, Peiću je susret s Dunavom omogućio da u velikoj vodi spozna i veliku europsku priču sudbinskih konotacija. Ali i mjeru svoga postojanja sadržana u mudrosti: »...malo zemlje pod seljačkim noktom, malo mirisa sijena u kosi ravničarke skitnice« i priznanju, na kraju samotničkih skitnjâ, da je »strašna bila ova moja mladenačka žud za ovim našim sjevernim pejzažom, živinski žutim, maglenim kao ljudski dah u listopadu kad kažeš: sve je umrlo«.

Unatoč tomu strast putovanja bila je jača, imperativnija; hipnotiziralo ga je, priznaje, ono lijepo, dugo, mutno nizinsko oblačje: »Počeo sam patiti od nekih malih, napol već izumrlih ravničarskih melodija. I išao sam s nekom čudnom slašću tamo gdje je najblatnije. Odmaralo me: vraćati se u provinciju, gledati o oči bolesnim seljačkim psima, puštati da na mene pada snijeg, mjesto u obliku perja, u obliku zakrpa. (...) samo sam hodao, hodao. Nije trebalo da govorim. Sve su znali o meni. jer, kad su mi četkali manšetu mojih dječačkih hlača, vidjeli su da ispadaju samo zrnca grobljanskog pijeska i pokoje suho bedro skakavčeve ženske. Možda mi je to već onda dalo izgled sanjala, propalice«.

Čitanje Peićevih skitanja pruža pravi užitak u tekstu jer je, uvijek i ponajprije, radost otkrivanja piščeve i naše djedovine i njega i nas u njoj. Uz mjesta i krajobraze koje obilazi, najčešće pješice ili pak prikladnim prijevozom, koji u njegovim opservacijama imaju snagu objave i obnove, na landranjima i hodočašćima Peića najviše osvajaju ljudi, muškarci i žene, sam život, onaj svakodnevni. U turopoljskom kraju pozornost će mu, podsjetimo, privući lik Mraclinke, »smeđe, brze. Kao zamuljeno voće. Dolazila je iz dna dvorišta od panja gdje ‘sjeckaju brezovo šiblje za metle. Naglo ispravljena, kao nagažena stonoga! U trenu je nestala. A onda se u mračnom drvetu stepeništa susjedne drvenjare čuo njezin lak, jecavi, rodasti korak. Rukom bljeđom od uzimljenog povrća i bijelom mrežom za sir – mahala mi je. Zvala me da dođem k njima«. Napisat će također da »su meke kad drže vime, nježne kad vade piletu prevelikog crva iz kljuna«, a »njihove glasove u ovom pokupskom mračenju Turci su strastvenije slušali nego mujezina«. Njegovim očima one će se smiješiti »jamicama u obrazu, sitnijim od bibera ili oka kosa koji gleda suton«, muzika Ciganina ukazat će mu se »turobnom, turopoljskom«, a tišina poslije kao Wagner, dok će mu lik željezničara/ konduktera u vlaku koji »nespretan svijetli svojim malim fenjerom i krvavim očima« i poput »jazavca krznen i mokar provlači se, ruje hodnikom vagona«.

Za Čazmanke će Peić zapisati da se od »djetinjstva privikavaju na dvije glavne stvari: da zna s muške čizme čistiti debelo šumsko blato, te guliti i soliti divljač. Mora se privići da ljube dahom u kojem se miješaju blato i krv«. Dubravko Jelčić je u pravu kad navodi da Peića zanosi »neobuzdanost, silovitost i snaga života, duboka odanost životu i svemu što ga afirmira i obnavlja, učvršćuje, produbljuje i obogaćuje«. Te se emocije onda ugrađuju i u njegovu rečenicu: silovitu i raskošnu, jedru od asocijacija i života, mušku! Napisano je da Peić »govori o životu i slavi život«, nagone i strasti u kojima je upisan život panonske Hrvatske. Pavletić piše da Peić »putuje da bi uživao, a piše da bi posvjedočio što je sve zapazio i proživio«. I strastveno i strasno, ne varajući svojeg čitatelja. Zato će i studiju o njegovu djelu s pravom nasloviti Muški život! Upravo takvim Peića portretira i Živko Vnuk u zagrebačkom Vjesniku (1970.): »Kao čovjek je tvrd, jak, grub, elementaran, mrzi ono što je boležljivo, mekano, tanka duša, opsjeda ga vitalnost i smrt. U literaturi je borac, mesar, ženskar i seljak. Privlači ga svjetlo, sjene, jesen, groblje, birtija, životinja, butovi i trbuh, pejzaž, voli crno, smeđe, mrko, boje vojničkog đona, kruha, zemlje, zemljanog ćupa. Uzori? Rabelais i Dante, vitalnost i smrt. Voli Kanižlića, Mažuranića, metafizičare ne razumije. Kako izgleda, tako i piše. Da piše kabinetski, bio bi nalik na frajlicu, a on izgleda kao štrojač, lađar, kao panj. Takva mu je i proza«.

U opisu mjesta kojima prolazi – a istaknuto je da su mu putni tragovi bliski Jurkovićevim »mikroskopičnim crticama putopisnim« pisanima stotinu godina prije (1862.) – Peić svoje doživljaje obogaćuje i slikarskim/pejzažnim asocijacijama i sjajnom erudicijom. U pamtljivim minijaturama mnoštvo je briljantnih detalja izraženih neponovljivim metaforičkim i stilsko-jezičnim koloritom. »Slikajući riječima«, u njih će se uplesti obilje senzacija i asocijacija u kojima priziva kurije i svratišta, prosjake i svinjare, pjesnike i pijance, birtije, male i velike ljude, plemiće i probisvjetove, ali i grofove i pjesnike, Leonarda i Musorgskog, Wagnera i Čajkovskog, bana Jelačića i Farlatija, Montesquiea i Kanižlića, Ovidija i Decameron i mnoge druge. Dakako, i Matoša, čiju će putopisnu sliku upisati u svoj doživljaj i tako odati počast velikom prethodniku i još većem učitelju.

2.

Teško je reći jesu li Skitnje bile povod za nova putovanja i putopisne zapise. Kako bilo, dvije godine poslije, nakon što se nametnuo prvorazrednim književnim imenom u našoj putopisnoj, a i svekolikoj književnosti nametnuo visoke, za mnoge još nedosegnute kriterije, 1969. Peić je objavio knjigu Jesen u Poljskoj. Za razliku od landranja kada mu je noga prokrstarila mnogim prostranstvima i u njima osluškivala tragove duboka života još od davnih slavenskih vremena do njegova vremena, u Poljsku Peić putuje vlakom. Višekratno će svjedočiti da je bijeg iz Zagreba bio terapeutski, ljekovit! Iz učmale atmosfere kultne kavane, u kojoj »umuje neki muški lezbičak, neki primudak, i gdje živi naše žensko intelektualno plosnoguzje i bezsisovlje«, europski je slavenski sjever, »nabrekao od parenja golemih životinja užasno slanih čeljusti, grozno gorkih plodnica. Solju izgrižene ženke, jodom stegnuti mužjaci. Živinsko more. Voda teška od tona kitovog ulja, skliska od sala sleđa. Namrštena brkom morža. Zapjenjena mumljanjem bijelog medvjeda. Grubim životom nabubreno ovo more prezire priču o sireni, o tritonu. Mrk bezdušnik, Baltik, traži samo mornarčinu koji nema ni truna modrine lastavičjeg krila u vrpci kape, ni malo zlatno sidro u rukavu kaputa, nego crn, skrutnut, ima crnu vjetrovku, u kojoj stoji more prije kao metalac uz ogroman kotao u kojem vrije olovo, nego kao mornar. Svirep bludnik, Baltik podnosi jedino žene žilavije od platine, s grudima sirovim, sjajno isječenim sjekirom vjetra«, bio je otrježnjujući.

Mnoge stranice sugeriraju da je Peić čeznuo za tim »divnim ubitačnim krajolikom« i »horizontom dugim, rumenim, slobodnim, kao hrptenjača lisice u parenju« i raširenim »u bezdan, do samog ponora tundre«. Oboružan mnogim znanjima, u poljskim krajevima i krajolicima – na više mjesta istaknuto je da su slični hrvatskima – Peić pronalazi sadržaje pravoga, punokrvnog života. Tako uz Warszawu zapisuje da je »divan grad. Traži putnika, muškarca koji grabi život okom, šakom«; za vožnju vlakom ističe da je »užasno mrka, željezna, muška vožnja u živinsku mekoću poljskog jesenjeg pejzaža«; uz velikog Mickiewicza da je »tvrdi mužjačina, okorjeli ravničar«, dok će ga na krakovskom kolodvoru privući »cijeli brezik ženskih nogu«. Opisujući poljsku nordijku, navodi da ima »bedro tvrđe od delfina, s lopaticama kao šunke u mladoj salamuri, s hrptenjačom dužom od hrta. Kao pijesak vjetrom – zaobljena. S okom kao jaje morskog jastreba«.

Na putu u Chopinov muzej Peića privlači lik trgovca koji je pred vratima »objesio zaklanog pijetla« kojemu je i »mrtvomu hladno! Ježi se: ogoljene noge privinuo je sasvim krilima na kojima su mu poštedjeli tek nekoliko pera mrkocrvenih kao ravničarski suton«, a »krv mu slijepila krunu, zgrušala oko«. Za rodnu mu kuću piše: »Chopinova je rodna kuća nježna prizemljuša. Duga, sivkasta, mutna kao grudi zadrijemale grlice. Na svih šest prozora bijeli zastori. Pod tamnim krovom plavkasti kišni žlijeb. Dok ovo pišem, u daljini takt kopita konja, laje pas, čuje se kreštalica. Pa opet: divna ravničarska tišina«, dok o rukopisu kaže: »Pisao ih je (misli se na note) sitno kao da crta ticalo leptira, sjeme ljubice... Kad se potpisivao, kao da mu je u ruci živio slikar«.

Svejedno je li riječ o većim mjestima ili pak manjima, Warszawi ili Krakowu, Wroclawu ili Lowiczu, Walewicama ili Gdansku, Poznanu ili Lodzu, Katowiczama ili pak o manje poznatima, Nowy Šwiatu, Lysici, Oliwi, Babin Dolu, Kobylki, Lebi, prostorima oko rijeke Dzialdowke gdje ljudi, ljuljajući se, »piju pivo izravno iz boce«, Sztumu i Kwidzynii, Wisli i Nogati i dr., Peić marno upisuje doživljaje i dojmove u slike prebogate iznenađenjima. U njima se, koliko god privlačne čitatelju, uvijek zrcale dublje, sudbonosne osobine, pa se tako i u boršu – »juhi od cikle. Poljaci je piju iz šalice za čaj. Bez srkanja. Uz nju dobiješ kolačić s mljevenim mesom – pastilek« – osjeća okus i miris sve dubine pejzaža poljskog sjevera. Putujući vlakom, koji se posebna tema u putovanjima – a »(koji je) stvoren za kopca koji visoko iz neba motri pomak poljskog miša, za gavrana koji muči zeca u snijegu, za galeba koji u preletu, u valu, štipa hrbat sleđu« – Peić ne uspijeva sakriti koliko su ga osvojili i koliko se za njih vezao. Tjerajući ga da prizna da ni »minutu ne možeš imati stisnute zube, koljena« jer te vlak natjerava da »pejzaž žute magle i bludno nagnute brezovine gledaš opušten, raskidan«, Peić ne dopušta da mu promakne ni jedan detalj, koliko god se on čitatelju možda učinio beznačajnim. Za ilustraciju, evo opisa slike ‘baltičkog vlaka’ kojim putuje na sjever, u žuđeno odredište:

»Pun ljudi, kruha, volovskog mesa s juga, ribljeg sa sjevera, pun crnog mašinskog ulja i mlijeka u majčinim prsima, pun pisama (u kojima leže mrka, gusta kao trunje u talogu čaja) i sitnog cvokota dječjih zubi – baltički vlak probada usijanim psikom na poslijepodnevni drijemež u lješnjaku sušeno uho zeca sjeverca, s koljena diže blatnu srnu. Vlak upravo uživa kako ori preko oranica, kako je provalio u sirovi horizont – u kraj bez granice. Mojim prenapetim nervima trebao je baš taj ogromni poljski željezničarski tutanj što iz mrkog poslijepodneva ruje u vatreni suton i svršava tek u krvavom rađanju ravničarske zore. Snagu sam mu osjećao u moždini kičmenog stupa. Upravo sam pratio – u nagnjilim brezicima – kako se preporađam glasom stroja, visokim krikom uzavrele pare, gvozdenim zglobom poluge. Sve one zakovice, zupčanici, puzni narezi, klizne matice, vijci, zamašnjaci i razne vrste tarnica kao da su ujedinili glasove prirode, životinja i ljudi ovoga kraja: grmljavinu, rzanje, brušenje sjekire, brundanje, mumljanje, podrigivanje, škripanje zubima, seljačko puštanje vjetra«. Posebno će ga spisateljski intrigirati Mornarčina priča, jedna od ponajboljih vinjeta, kakvih je u knjizi znatan broj!

Svojedobno sam pročitao da je Poljska uistinu bila zemlja po mjeri Peićeva oka i nesputane mašte; prepuna senzacija, detalja, živopisnih likova, pamtljivih i lapidarnih sadržaja. Zato će u predgovoru J. Iwaskievicz zapisati da je njegova knjiga zapravo »poema o Poljskoj«, želeći time istaknuti duboki unutarnji sklad njezinih disparatnih doživljaja i isto tako žanrovskih osobina, sklad između piščeva oka i nesputane mašte. Sklad između poezije, eseja i kulturne reportaže, kako navodi Pavletić.

3.

U književnosti je istaknuto da Peićevi poljski puti nisu dosegnuli razinu putešestvija slavonskim ravničarskim krajolicima. Koliko god da je bio dušom i znanjima pripremljen na putovanje svijetom za kojim je čeznuo, na mnogim su mjestima izostali Peićeva prisnost sa zemljom i prostorima. Mjestimice se pjesnik-putopisac zadovoljio ulogom erudite, ne uspijevajući doseći onu uzbudljivost kakvom su osvajale slavonske skitnje, kasnije oživljene i u knjizi Crno zlato (1984.). U njima će Peić iznova pohoditi djedovinu; Slavoniju ne ravničarsku, nego naftašku! Riječ je o svojevrsnoj knjizi-narudžbi, što nipošto ne znači da je time limitirana njezina spisateljska uvjerljivost. Štoviše, slavonska/podravska zemlja i u nju pohranjeno crno zlato, muškom je Peićevu peru podarilo nove književne sastojke. Susret s naftašima i naftnim tornjevima u kojima se, kako navodi, »sve trese od života« i u čijim podnožjima osjeća »ukopavanje ždrijepčevih kopita pred priskok, na bini strašno klaćenje bikovskog muda, na vitkom vrhu tornja i u njihanju žilavog koloturja slutiš igru vrata i koloturanje očiju te očekuješ da još samo čuješ rzaj mlječinom nabijene kobile«, urodit će u bilješkama novim iskustvima.

U knjizi Peić opisuje bušotine u Podravini gdje naftaši/geološki ginekolozi traže i crpe naftu i plin. Navodi, gotovo dokumentaristički, da se iz sabirne stanice u Ferdinadovcu šalje na stotine tisuća kubika plina; u Molvama I, II, III, umjesto mirisa guščje pečenke nosnice mu ispunja miris teškog naftnog goriva i provocira nostalgije sadržane u pitanju: »Gdje si stara Podravino, zemljo iz kalendara-sanjarice davnog koprivničkog knjižara Vinka Vošickog? Gdje si da vidiš svoj novi život. Nije u tebi samo automobil zamijenio konja i nafta zob, nego je i zemni plin evo zamijenio prdljevinu! Sad vjetar pušta naša pramater zemlja. Pušta je iz gužnjaka dubokog tri tisuće pod pritiskom od tristopedeset metara i pet atmosfera!« Među tornjevima koji buše zemlju i u Peiću izazivaju erotske konotacije, jedan ga posebno osvaja. To je onaj na bušotini Molve IV. kojega naziva slavnim i krsti »najpotentnijim ljubavnikom«: »Valjda mu taj kraj ogromnih bikovskih muda pospješuje isplačnu glavu, valjda mu ova sela – gdje seljaci sjekirom komadaju kuhanu svinjsku glavu u tlačenicu – pomažu kompresorima. Da me uvjere kakva je stvarno ljubavničina taj Emsco II, zovu me na dno radilišta da mi pokažu neobičan prizor. To je groblje njegovih metalnih kvrga! Ogromni troglavi glavići od najtvrđeg materijala, od volframa, leže jedan preko drugog prebačeni, krezubi, oglodani, tupi, odbačeni – izvan daljeg naftnog života. Svako ovo svrdlo stoji deset milijuna dinara! Dok je mlado i zubato, premazano je crvenom uljenom bojom – tumači iskusni bušač, smijući se jednom znatiželjniku koji je nogom želio, a nije mogao, pomaknuti /pa i mrtvog/ metalnog kvrgonju. Možda dravska magla što je sve gušća i sve bjelja pahuljala na našeg slavnog naftaškog Casanovu i na njegov otupjeli bušački alat te je cijelo radilište izgledalo kao ogromna guska, možda je to navelo jednog isplačara koji po naravi svog posla ne voli kao klinaš kelnericu, nego kuharicu – da ne načini poput nas ljubavnu neku kulinarsku usporedbu.«

I u Crnom zlatu Peić je slikar-dokumentarist nepatvorena života, ljudi. Naime, Peićevi su naftaši punokrvni ljudi, »muškarčine širokih ramena, jakih glava i čvrstih šaka! Momci tvrdo opasani, crveni, u kožnatim vjetrovkama, s lovačkim nožem u džepu hlača, s ‘omegom’ na dlakavoj ruci«! I sam im pojavom blizak, s njima se brzo srodio i sprijateljio, poistovjetio; s njima spava, jede, u gostionici razgovara, čak i – za/pjeva! Peić potpuno razumije njihovu dušu. Razlog je to zašto ih drži nespojivima s likovima podravskih naivnih ‘kistića’. Za njih, »od zdravlja preširokog, od rada prekrupnog naftaša trebala bi mrko ulje Van Gogha, velika četka od veprovine, i to vjerujem ona zgrabljena ručetinom Constanta Permekea, onog grandioznog Flamanca kojem boja nije bila stari crveni lak za licitarsku bebu, nego nova, surova masa, kojom se budućnost propinje između crnine jučerašnjeg đubrenika i zlata današnje nafte«.

Iz iste su kosti građeni i Peićevi ženski likovi: »Pogledaj seljanku iz Dinjevca koja se kraj nas vozi na biciklu! Toliko na njoj zdravog lana, neukroćenog samta, divlje svile, veselog cica, da bi njima mogao obući sve oltare đurđevačke crkve sa svim njezinim sveticama, svecima pa i anđelima«. Slične asocijacije prizivaju i doživljaji Đurđevca, Kalinovca, Pitomače, napose iz Grabrovnice, rodnog mjesta Petra Preradovića. Gledajući fotografije na zidu rodne kuće pjesnika koji je »zapalio vatru nacionalne svijesti«, Peić – slikar i erudit – glasno razmišlja nad njegovim pjesmama i sudbinom. Pjesnikove uzvišene riječi kojima je najavio zoru svoga na/roda, Peiću i nisu do li živi kapitali i crno slavonsko zlato iz bušotina koje najavljuje novo vrijeme; za rodni kraj i za ljude općenito!

Valja spomenuti da Peić svoje pisanje stalno proširuje registre svojeg izraza, pa i onda kada nam je poznat i kada naizgled ne donosi ništa što već prije nismo upoznali. Štoviše, čak i kada se ponavlja, Peić čitatelja uspijeva iznenaditi svježom, lucidnom impresijom, jezičnim kalamburom, asocijacijom. O tomu svjedoče i knjige Ljubav na putu: od Drave do Jadrana (1984.) i Europske skitnje (1985.). Podsjećam na njih prisjećajući se riječi kojima sam ih popratio kad su se pojavile.

4.

Ljubav na putu (1984.) nije obična stranica u osebujnom i reljefnom rukopisu pisca, nego i bjelodana potvrda piščeve životne filozofije sadržane u ushitu Putujmo! Ne filozofirajmo! Riječ je o knjizi prepunoj putopisnih dragulja u kojima strastveni putnik, »umoran od pisanja žilave naftaške knjige«, na prostoru od Save do Drave traži odmorište svojoj skitalačkoj naravi. U prostorima koje je vrli Matoš okrstio nepotrošenom sintagmom naši ljudi i krajevi, Peić pristupa otvorena oka i duha, osjetljiv na njegove ponude i senzacije, bilo da ih otkriva u stiliziranom heraldičkom znaku ili u udaru pučke noge, u šikarici istarskog pejzaža, u zemlji crvenijoj od plodnice, u kraju gdje kukuruzno polje pokazuje jedini svoj ukras, čist i razumljiv, u ispršenoj rumenoj fasadi nove kuće, u plodnici prethistorijske žene, u čeličnom tornju izleženom iz jaja rode, u otomanu zemljanom, dugačkom, od disanja nabrekle savske prirode uvijek blago vlažno, u zemljanom sisovlju i guzovlju, u najvrelijem rumenilu, u groblju zaraslom u ruzmarin, riječju: u krupnim ili sitnim prizorima i situacijama u kojima je ‘udisao i slušao svoju domovinu’, u svim njezinim krajevima, ljudima, moru i rijekama, flori i fauni, svekolikom životu.

Svoje putovanje Matko Peić započinje iz Istre, jedne od »najposebnijih i najmilijih hrvatskih kćeri«. Izbor je bio duboko motiviran i opravdan jer se u njoj, navodi, sažimlje i »obnavlja slika cijele Hrvatske. Istra ima more kao Dalmacija i Hrvatsko primorje. Istra ima planine kao Lika. U Istri se tvrdo radi kao na Kordunu. Istarskom konju je jednak život kao i banijskom. Posavska bjelouška, turopoljski jež, moslavački fazan mogli bi sutra otputovati u Istru kao u svoj drugi zavičaj. Slavonije u Istri ima na svakom koraku: u sočnom brku kukuruza, u visokoj djetelini. U Istri ima i nebesa Srijema: ljubičastih kao sjena lastavice kad ciči prevesela od preširokih nebesa«.

Započeto u Pazinu, Peićevo putovanje hrvatskom geografijom – a ono je uvijek i autotopografija – nastavlja se u Barbanu, Vrsaru, Katunu, Levakima, Novakima, (velojožinom) Motovunu (koji mu se ukaže kao »sokol koji, kružeći pod oblacima, čuva našu istarsku krticu, sljepića i mrava«), Puli. Iz Rijeke puti ga vode u Lovran, Mošćeničku Dragu, potom na Cres, Plomin, Rašu, Labin; Marčanu, Pulu, Pazin, Rab i njegove zvonike, Pag i maslinike u Lunu, Novalju, Krk i Bašku, Starigrad, Jablanac, Senj (u kojem »bura ne da naranči da porumeni kao talijanska grofica niti limunu da dožuti kao španjolski vojvoda«) i Nehaj grad, Novi Vinodolski i Kraljevicu, Crikvenicu. Nakon morske/jadranske dionice Peić pohodi, kao i u skitnjama, Turopolje, Sisak, Sunju, Predbosnovlje, da bi unskom prugom preko Ličke Kaldrme, Strmice i Golubića došao u Knin, potom obišao Kistanje, Đevrske, Benkovac, Nadin, Škabrnju, Galovac, Sukošan i Zadar i njegove otoke (Dugi otok, Sali, Veli i Mali Iž, Tkošćak, Mrtonjak...).

Iz Splita Peić odlazi na Brač i razgleda Pučišća, Mirca, Vidovu goru i Sumartin, Pražnice, Humac i Nerežišće, Bol i njegovu plažu. Sažimajući doživljaj otoka, za koji rimska carska geometrija Splita kaže da je »seljačka Priroda«, Peić piše: »Iako mi više odgovara Brač kad svrši ljeto, pa se seljak sve više okreće od mora kamenu, od stare Engleskinje još starijoj maslini, od prezrele Evrope svojoj svinji koju čeka da raskrčenu digne na ‘kočule’ te da je nožem gladi, komada u ‘bržole’ i zaobljuje u pršute! Sveti Martin jaše i kamenjarom Brača u koje se istina, ne bijeli njegova ptica: guska, ali zato tu za njega, svetog degustatora: trpkog plavca, goruckave vugave«.

Iz Dubrovnika, čije su ga blijede noći umorile, Peić vlakom putuje u ‘zemlju Hercegovine i Bosne’. U očima mu se smjenjuju prizori mjesta kojima putuje: Rijeka Dubrovačka, Šumet, Brgat, Župa, Uskoplje, Hum, Poljice, Zavala, Turkovići, Hutovo, Gabela, Čapljina, Dretelj, Žitomislići, Mostar, Konjic, da bi ponovno došao u Liku, Gorski kotar i Čabar, Lokve, Mrkopalj, Fužine, Ogulin, Oštarije, Karlovac (»gdje su mačke i psi najviše u Hrvatskoj čuli francuski«), a potom i ratom izubijanu Baniju s Petrinjom, Kostajnicom, Glinom... Ne zaboravlja Peić obići ni kordunski kraj. U Ozlju ‘susreće’ svoju ‘prvu ljubav na putu’, Slavu Raškaj, i pripovijeda što je sve prevalio istražujući za monografsku studiju o našoj genijalnoj gluhoj umjetnici.

U bijegu od zagrebačkih ljetnih »pasjih dana«, prva Peićeva postaja je Samobor gdje mu Vrazov dol pruža utočište da žmireći »udiše i sluša svoju domovinu«. U čarima brzog gledanja i slastima potucanja i tumaranja Peić obilazi Turopolje (o njemu pripovijeda strasnije u Skitnjama!), Žumberak, potom Hrvatsko zagorje i Trakošćan, Bistru, Lobor, Klenovik, Gajevu lipu, a na putu za »grad-muzej«, Varaždin, spominje se Sesveta, Hrastja, Brezničkog Huma, Novog Marofa, Ludbrega oživljavajući ih zanimljivom dosjetkom, prispodobom, karakterističnim detaljem... U Peićevoj putničkoj topografiji su i Klanjec, Lobor, Gajnice, Podsused, Jakovlje, Veliko Trgovišće, Zabok, Špičkovina, Poznanovec, Golubovec, Zlatar, Desinić, Veliki Tabor, Čakovec, Odra, Šćitarjevo, Mlaka, Lomnica Gornja i Donja, Dugo Selo, Ježevo, Božjakovina, Kraljevski Novaki, Dubrava, Greda, Križevci, Koprivnica, Šestine, Zelina, Jastrebarsko, Lužani, Breznica, Hlebine, Molve (koje opisuje i u Crnom zlatu), Kloštar, Novigrad Podravski, Virje, Ludbreg, Markovec, Buzdovac, Bjelovar, Kalinovec, Đurđevac, Moslavina i Ivanić Grad, Lipovljani, Kutina, Dumovec, Struga, Banova Jaruga, Gradiška, Lipovljani, Resnik, Pleternica, Lužani, Kobaš, Oriovac, Slavonski Brod i Svilaj, Vrpolje i Garčin, Velika Kopanica, Babina Greda, Strizivojna, Piškorevci, Đakovo, Čepin, Požega, Osijek, Valpovo, Marijanci, Donji Miholjac, Tovarnik, u Baranji Kopački rit, Karanac, Čeminac, Jagodnjak, Beli Manastir, Bezdan, Darda... Neovisno jesmo li koje mjesto zaboravili spomenuti, vrijedi naglasiti da su karakterizirana uvjerljivo, bilo bljeskom kratkih asocijacija, povijesnom reminiscencijom ili podatkom, karakterističnim detaljem, lucidnom i slikovitom prispodobom...

Ne zadržavajući se na površnoj detaljizaciji, Peić domovini/djedovini prilazi čista srca i nepomućena pogleda. Pred njim se, u ‘čarima brzog gledanja, u dražima polaganog razgledanja i slasti potucanja’ objavljuje duša domovine u ljepoti njezin autentičnih slika i znakovlju kontinuirane stoljetne (duhovne) postojanosti. Kao i u svim Peićevim knjigama, i u ovoj je život – gustoćom svojih dramatskih pojavnosti – jamac neponovljive i jedinstvene književne trajnosti, koja ne pozna lažnu stilizaciju ni jeftinu reportersku površnost, golu deskripciju. Njezina najdublja hipoteka je snažna metaforika, rečenica obremenjena snagom asocijacija, sugestija, imaginacije.

Kao i u drugim knjigama, dominira putovanjima pjesnik izuzetne imaginacije i slikar neukrotiva kista, pisac i putnik koji, ispovijedajući strast i slasti svojih putovanja po djedovini i domovini, ispisuje štivo koje nije obogaćenje samo njegova opusa, nego i naše književnosti, i ne samo putopisnog žanrovskog predznaka.

Ponovno prelistavajući stranice knjige, moram naglasiti da je Peić uvjerljiviji kad piše o rodnoj, ravničarskoj Slavoniji, nego kad se zatekne u nepoznatu prostoru, primjerice Dalmacije. Razgovarajući o tomu, tadašnji urednik »Slobodne Dalmacije«, i sam vrstan putopisac i esejist, imao je zanimljivu ideju-prijedlog – da se Peiću ponudi pisanje i putovanje Dalmacijom, a da on sam pohodi Slavoniju. Da se tako dvoručno, i iz dviju perspektiva i antropoloških pozicija perom zabilježe naši ljudi i krajevi. Kao i mnogo puta do tada, ideja je nažalost ostala samo u zamislima književnih fantasta i posvećenika kakvih je u našem vremenu sve manje.

5.

Sve dosad kazano o Peiću knjiga Evropske skitnje (1985.) samo potvrđuje. I dok se landrajući prostorima Matoševe Kroacije, od Drave do Dunava, predavao dražima iznimno bogate slikovnosti, oživljavajući je neukrotivim slikama/metaforama, dotle u Evropskim skitnjama upoznajemo jednog drukčijeg, smirenijeg Peića.

U europskom prostoru Peić je, kao njegov baštinik i duhovni dužnik, pohodio mjesta koja su bogatstvom kulturoloških ponuda trajno urasla u kolektivno pamćenje europskog čovjeka. Pariz, London, Amsterdam, Bruxelles, Beč, München, Poljska, Italija, Španjolska i Portugal, odredišta su prepuna atrakcija koja su uzbuđivala njegovu strast. Muzeji, slike, kipovi, izlošci, kulturno nasljeđe i blago neprocjenjivih vrijednosti, ali i geografija kojom probrodi, sve to živi na stranicama Peićeve guste proze, slojevite i nabrekle od asocijativnog bogatstva. Rembrandt i Callot, Rodin i Daumier, Permeke i Goya, ali i naši Kraljević, Becić, Račić, Meštrović (da uzgred spomenem samo neke iz impozantne galerije likova i njihovih djela što su se našli u Peićevu oduhovljenom pogledu), oživljeni su u prisnoj Peićevoj rečenici.

Na europskim skitnjama Peić-putnik i landraš ustupio je ulogu Peiću umjetniku mudroga gledanja, umjetničkog instinkta, erudicije. Neovisno o prevazi koje od osobina, te se odlike u njegovoj prozi pretapaju jedna u drugu, prožimaju i nadopunjuju. Nije iznenađenje da je u prozama teško povući granicu između eseja i putopisa, feljtona i lirske vinjete jer su svaki podatak poticaj metaforičkoj bravuri, svaka slika povod eseju, a esej zametak studiji. Što se, kako je istaknuto, možda ponajviše ogleda u njegovim portretima hrvatskih i svjetskih umjetnika, monografijama o slikarima, likovnim pregledima i priručnicima.

Svjestan ograničenja ovih deskripcija, držim da je u njima sadržan barem djelić razloga zašto se Matka Peića čitalo i kritički uvažavalo. Prepoznala je to i književna znanost. Kao institucija nacionalnog pamćenja, književna povijest dala mu je primjeren značaj i počastila ga vrijednim književnim atributima. Uz spomenutu Pavletićevu ocjenu da će ga ‘čitati djeca djece naše djece’, Frangeš mu pripisuje samosvojnost i dostojanstvo pisanja, duboku slavonsku ukorijenjenost duhom, kistom, perom, zanimanjem, svjetonazorom, metaforikom, uopće izrazom, ističući da »nitko dosad nije pokazao duboke i sudbinske veze između hrvatske književnosti i hrvatskoga slikarstva, kao ovaj seljak, pučanin, brundalo što zna isplesti kantilenu suzne ljepote«.

Jelčić pak ističe da je »Peić stvorio dosad najveći i najvrjedniji putopisni opus u hrvatskoj književnosti »; njegova hodočašća središtima europskog duha, puna kulturoloških reminiscencija, kao i pasionirana landranja, samotnički pohodi našim drevnim i mladim gradovima i selima, šumama i poljima, planinama i rijekama, njegova smišljena, neužurbana i smirena odlaženja iz uzavreloga grada u okrilje prirode, ne treba jednostavno tumačiti kao bijeg i potragu za idilom, za svojim tusculumom, jer njegove putopise prožimlju ladanjski doživljaji, dokona raspoloženja. Obratno, oni nam nude, mudrom jednostavnošću, dubokim i raskošnim ali ne i gizdavim izrazom, spoznaju jedinstva čovjeka i zemlje, pejzaža i ljudske duše, biljnog i životinjskog svijeta. Nude nam tragičnu spoznaju života prožetu tamnim nagonima i mutnim strastima između smisla smrti i besmisla življenja«. Šicel pak navodi da se Peić »nametnuo svojom putopisnom prozom« u kojoj »do punog izražaja dolazi smisao za poetično, osjećaj za sliku, boju i krajolik« izražen svježim i lapidarnim stilom s bogatstvom asocijacija i bujne metaforike.

Ostavljajući upućenjima ostale sadržaje njegove višeznačne kulturne pojave, ova naknadna čitateljska, kritičarska i književno-povijesna bilješka o Peićevim putopisima (s preporukom!) ne ostavlja dvojbe da je riječ o zaslužniku hrvatske kulture i umjetnosti. U putopisima, jednom od rijetkima dosegnute kulture, možda i ponajvećim! Nadati se samo da naše vrijeme neće obezvrijediti Pavletićeve na početku izrečene riječi.