Povećalo za modernu i suvremenu hrvatsku poeziju

Naslov posljednje knjige eseja Davora Šalata, Povećalo za poeziju, doista je indikativan: riječ je o knjizi koja podastire vrlo minuciozno čitanje poetskoga teksta i konteksta u rasponu od više od pola stoljeća – od generacije krugovaša do aktualnih pjesničkih poetika naših dana. U knjigu su uvršteni eseji i kritike koje je Šalat već ranije objavljivao na različitim mjestima, uglavnom po domaćim književnim časopisima, no okupljeni u pomno strukturiranu cjelinu, definitivno predstavljaju mnogo više od zbirke popabirčenih tekstova kakve ljudi iz struke ponekad objavljuju, producirajući nerijetko pomalo dosadne i već u startu ocvale knjige – one za koje nam se čini da ne funkcioniraju ozbiljnije izvan aktualnosti trenutka u kojem su pojedinačni tekstovi nastajali, a nerijetko i bez dublje motivacijske veze između parcijalnih uvida od kojih su sačinjene. U Šalatovu slučaju doista nije tako. Riječ je o opsežnoj, trodijelno strukturiranoj knjizi koja kako na svojoj sintagmatskoj, tako i na paradigmatskoj osi prezentira vrlo slojevite uvide u poetski diskurs, mahom moderne i postmoderne hrvatske književnosti, kreirajući ujedno i svojevrsni nadsustav poetskih uvida i promišljanja – drugim riječima, iz pomnosti konkretnih analitičkih zahvata ona istodobno generira pomnost širega pogleda na poetske fenomene druge polovice 20. i početka 21. stoljeća.

Dakako, nije slučajno da je takva knjiga rezultat pera upravo ovoga autora – Šalat je jedan od onih, poprilično rijetkih autora, koji istodobno sudjeluju na gotovo svim relevantnim kolosijecima na kojima je moguće bavljenja poetskim tekstom: počevši od stručnog angažmana u kritici, esejistici i novinarstvu, preko znanstvenih promišljanja, pa do vlastite pjesničke djelatnosti. Kompleksnost pristupa, uvjetovana svakako i različitim putevima kojima je do poezije moguće doprijeti, zasigurno je jedan od razloga slojevitosti i kompleksnosti analitičkih zahvata koje u knjizi nalazimo, ali istovremeno i njezine pitkosti i zanimljivosti, ponekad gotovo na onoj razini kakvu nalazimo u beletrističkim ili novinarskim tekstovima. Inače, Povećalo za poeziju je šesta autorova esejistička knjiga u vremenskom rasponu od 2007. do danas, što je također činjenica koja već i sama za sebe govori o intenzitetu posvećenosti poetskom iskazu i produktivnosti kojom rezultira.

Već prvom rečenicom uvodnoga dijela knjige, kojom upućuje na neiscrpnost pristupa koje je moguće zauzeti prilikom tumačenja dobre poezije, Šalat indirektno signalizira vlastiti pristup: poliperspektivnost, simultano zahvaćanje različitih tekstualnih razina kao predmeta analize, ali i neprestana svijest o širim kontekstima u kojima određena poetska činjenica egzistira. Točnije, u svojim esejima koji su, u većini slučajeva, užežanrovski zapravo između znanstvenih članaka i kritičkih osvrta – dakle, vrlo iscrpni i argumentirani uvidi u problematiku kojom se bave – Šalat neprestano povezuje usko i pojedinačno sa širim i integralnim, zahvaćajući pritom različite razine poetskoga diskursa (od fonetske do grafičke), ali i konteksta s kojim konkretan diskurs (tekst, zbirka ili opus) uspostavlja specifične suodnose, primjerice, intertekstualne ili svjetonazorske.

Prvi dio knjige naslovljen je Eseji o pjesnicima i u njemu nalazimo dvanaest esejističko-znanstvenih tekstova o pojedinim aspektima pjesništva Zvonimira Goloba, Ivana Slamniga, Maka Dizdara, Igora Zidića, Ante Stamaća, Stojana Vučićevića, Željka Sabola, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića i Drage Štambuka. Problematiziraju se vrlo konkretni fenomenološki aspekti pjesništva navedenih autora – promjena poetičkih modela u Golobovu opusu i specifični diskursi patnje koji smjenu dotičnih modela prate, detroniziranje klasičnog lirskog subjekta u Slamnigovoj lirici, specifična obilježja Dizdarove poeme Plivačica kojim ostvaruje proboj u tzv. visoki poetski modernizam, žanrovska i stilska obilježja Zidićevih lirskih minijatura, koncepcije sklada i rasapa u Stamaćevu pjesništvu, kao i Stamaćev pristup sonetu, kasnomodernistička poetika Stojana Vučićevića u pjesmama i pjesničkim prozama, tematski, stilski, jezični i intonacijski registri poezije Željka Sabola i Ernesta Fišera, kasna, transcendentno-simbolička poezija Tomislava Marijana Bilosnića te interkulturni dijalog u poeziji Drage Štambuka, odnosno sraz japanske i hrvatske semantike uslijed posezanja za posebnim vrstama izraza koji omogućuju specifične kulturološke »maske«. Već i iz ovako sažeto naznačenih problemski uporišta jasno je da Šalat zahvaća dublje i studioznije od uobičajena esejističkog pristupa, ulazeći u niše tradicionalno rezervirane za znanstveni diskurs. Doda li se tome činjenica da je uglavnom riječ o opsežnim tekstovima prosječne duljine između deset i dvadeset tiskanih stranica, koji najčešće zahvaćaju u totalitet pojedinog autorskog opusa, jasno je da je riječ o studioznim, znanstveno usmjerenim esejima.

U drugom dijelu knjige, naslovljenom Eseji o knjigama pjesama, nalazimo kritičke eseje o pojedinačnim pjesničkim zbirkama suvremenih hrvatskih autorica i autora: Josipa Sanka Rabara, Božice Brkan, Ervina Jahića, Neve Lukić, Delimira Rešickog, Ivana Babića, Ivana Rogića Nehajeva, Drage Štambuka, Ivana Alerića, Borisa Domagoja Biletića, Drage Čondrića, Irene Skopljak Barić, Milka Valenta, Tomice Bajsića, Siniše Matasovića, Andrijane Kos Lajtman i Sonje Delimar. Osim tekstova o hrvatskim autorima koji uvelike dominiraju, ovdje se nalaze i dva osvrta na knjige prijevoda dvojice renomiranim španjolskih pjesnika, za koje Šalat kao hispanist oduvijek pokazuje velik interes – riječ je o knjigama izabranih pjesama Josea Bergamina i Juana Ramona Jimeneza. Iako je u ovom dijelu knjige riječ o tekstovima koji nemaju znanstvenu, već primarno kritičku usmjerenost, pristup je i u slučaju tih tekstova vrlo poman – osim konkretne pjesničke knjige kojom se bavi, Šalat gotovo redovito pokazuje dobro poznavanje šire cjeline, kako opusa, tako i srodnih pjesničkih poetika u nacionalnim ili svjetskim okvirima.

Također, zanimljiv je i izbor pjesnika o čijim zbirkama je pisao jer ukazuje na širinu i raznovrsnost autorovih interesa – pod njegovim kritičkim povećalom tako će se naći pjesnici i pjesnikinje vrlo različitih dobnih i poetičkih predznaka, počevši od kanoniziranih, općeprihvaćenih autora, preko autora u usponu, do autora koji su u širim okvirima gotovo potpuno nepoznati. Takvi raznorodni interesi ukazuju, prije svega, na ozbiljan, neelitistički pristup, na njegovanje vlastita stava i izbora izvan tijekova nametnutih propagandnim diskursom izdavača i medija, ali i na vrlo intenzivno praćenje produkcije.

Treći dio Povećala bavi se teorijskim knjigama o pjesništvu i moguće ga je shvatiti kao svojevrstan metatekstualan okvir nekima od ranije problematiziranih tema. U njemu nalazimo Šalatovu refleksiju na nekoliko znanstvenih, znanstveno-stručnih ili esejističkih naslova domaćih autora koje isključivo ili uključivo tematiziraju (i) poeziju. Prvi tekst u navedenoj cjelini bavi se knjigama Zvonimira Mrkonjića Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Razdioba /1940 – 1970/ i Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Novi tekstovi /1970 – 2010/ od kojih je prva već dobro poznata u okviru naše književnokritičke i književnoteorijske misli – s obzirom da je prvotno izdana 1972. godine, dok se 2010. pojavilo reizdanje – a druga predstavlja njezin nastavak, fokusiran na suvremene pjesničke prakse od 1970. U drugom tekstu cjeline Šalat predstavlja zbornik radova objavljen u povodu 85. godišnjice rođenja Jože Skoka, književnog kritičara i povjesničara koji se posebno iskazao kao proučavatelj kajkavske i dječje književnosti. Naglasak je Šalatova prikaza na dijelu Zbornika koji se bavi Skokovim doprinosom povijesti i teoriji kajkavske književnosti, naslovljenom »Književnoznanstvena kajkavijana Jože Skoka«, koji naziva »knjigom unutar knjige« ukazujući na njegovu opsežnost i relevantnost pogleda iznesenih od strane renomiranih stručnjaka čiji su radovi uvršteni u spomenuto poglavlje.

U trećem tekstu završne cjeline Šalat piše o knjizi Pogled iz Dubrave Krešimira Bagića. Riječ je o knjizi Bagićevih kritika objavljivanih u Vijencu od početka 2013. do sredine 2015. koje autor naziva esejima, a Šalat podržava takvo žanrovsko određenje tumačeći njihovu hibridnu i slojevitu prirodu. U predzadnjem tekstu bavi se knjigom Svijet u amfori Đurđice Garvanović-Porobije koja tematizira poeziju Krešimira Bagića, točnije, njegovih sedam pjesničkih zbirki razloženih kroz sedam samostalnih tekstova u kojima Šalat prepoznaje elemente znanstvenog diskursa i zaključuje da je riječ o dosad najsvestranijoj analizi Bagićeve pjesničke poetike. Zadnji tekst cjeline bavi se knjigom Korifeji i nastavljači Ernesta Fišera, knjigom u kojoj je sabrana Fišerova višedesetljetna književnokritička i književnoteorijska praksa – obrazlaže se tematika i vrsta tekstova, kontekst nastanka i izlagački principi.

Iz svega izloženog jasno je da je Povećalo za poeziju iscrpna i vrijedna knjiga koja će zadovoljiti čitateljske potrebe publike različitog profila – počevši od ljudi iz znanosti i struke, preko samih pjesnika i pjesnikinja koji u njoj mogu naći relevantne uvide u suvremene pjesničke prakse, kao i one koje su im neposredno prethodile, ali i šireg čitateljstva, »običnih« ljubitelja poezije. Iako ne donosi sveobuhvatan pogled na poeziju 20. i 21. stoljeća, niti bi nešto takvo uopće i bilo moguće u jednom ukoričenju, njezin je glavni adut stručan i upućen pogled koji se, međutim, iznosi obrazloženo, zanimljivo i pitko, gotovo zavidnom lakoćom. Također, Šalat u njoj manifestira nešto što se u stručnim i znanstvenim tekstovima danas rijetko sreće – sposobnost da se analitička sonda spušta duboko, kroz višestruke tekstualne razine, a da se istodobno pogled lokalizira širim poetičkim i/ili političkim (idejnim, svjetonazorskim) kontekstom. Upravo stoga sa zanimanjem očekujemo njegova sljedeća književnokritička i književnoznanstvena promišljanja koja će, nadamo se, donijeti uvide i u one relevantne pjesničke tekstove i opuse koji ovim analizama nisu bili obuhvaćeni.