Poezija osobnih iskustava koja postaju univerzalna

I u svojoj sedmoj zbirci pjesama pod naslovom Recept je u mojoj glavi Ivan Alerić u središte poetskog diskursa postavlja ispovjedni govor subjekta u iskazu. Taj subjekt, koji je uvelike blizak samome autoru, što se i izravno ističe u tekstu, neprestano propituje i izražava svoju ljudsku sudbinu od djetinjstva do trenutka u kojemu piše, usud koji je određen korjenitom čovjekovom osamljenošću, ali i stalnom potrebom za drugim ljudima i nekom vrstom ljubavi. Alerićev lirski subjekt ne proizvodi tekst u koji bi neselektivno ulazilo gotovo sve što primjećuje, već u njega pripušta samo ono što za njega ima emotivnu rezonancu, ono što je za njegovo intimno biće bitno. Zato se njegov solilokvij ili dijaloško apostrofiranje bliskih ljudi pretvara u manifestiranje vlastite osobnosti, trenutnog doživljavanja života ili razmišljanja o čitavom svom egzistencijalnom položaju, u svojevrsno deklariranje onog najvažnijega što subjekt čini onim što jest, koliko god shvaćao da je čak i to najbitnije tek prolazno u ljudskoj krhkosti i privremenosti. Alerićev subjekt stoga ima izrazito katarzični karakter, on artikulira samoga sebe i svoja stanja u izravnome poetskom govoru, a ta artikulacija pospješuje katarzu, svojevrsno moralno, psihološko i umjetničko »pročišćenja« (po Aristotelu), odnosno univerzalne ljudske emocije suosjećanja (po Schopenhaueru).

Taj se subjekt u prvome redu zatječe u intimi svojega interijera – stana, sobe – koji su i opredmećena slika njegove nutrine i realni okvir subjektovih stanja. Taj je interijer ujedno poveznica s vanjskim prostorom (tu poveznicu ilustrira motiv prozora), koji je pak slika i okvir svih eksternih utjecaja na subjektov život. On se prikazuje kao čovjek u godinama koji se osvrće na svoj život, na njegove svijetle trenutke koji se uglavnom vežu uz djetinjstvo (obiteljska toplina, majka, baka) i mladost (studentski dom, prijatelji, mladenačke ljubavi), na neka emotivno obilježena mjesta koja subjektu omogućuju trenutke nešto veće nutarnje ispunjenosti (Rovinj, London, pariško groblje Père-Lachaise, Jarun, Otočec ob Krki), na uglavnom tamna stanja kroz koje prolazi u sadašnjosti (nesanica, samoća, praznina, tjeskoba, suočavanje sa starenjem, bolestima i smrću). Dvije su, dakle, temeljne sile te duševnosti, posljedično i dva glavna predmetnotematska područja – jedna je doživljaj osobnoga postojanja kao manjkavog i tegobnog u psihološkom, duhovnom i društvenom smislu, a druga je nastojanje da se ta aktualna manjkavost, nedostatnost, praznina kompenzativno popuni sjećanjima na ispunjujuća iskustva. Ta pak iskustva koja se aktualiziraju i ponovno bivaju prisutna uistinu podupiru subjektovu duševnost, no svojim odnošenjem na zauvijek dovršenu prošlost neizbježno ostavljaju dojam odsutnosti i sveopće prolaznosti. Tu se, dakle, događa glavni patos Alerićeva pjesništva (i to što dalje u razvoju toga pjesništva, to sve više), a to je da se sadašnji psihološki i egzistencijalni manjak nastoji nadoknaditi ispunjenijim uspomenama, no time se samo intenzivira osjećaj odijeljenosti od lijepih vremena i trenutaka te se aktualno stanje čini još težim.

U tome raskoraku između žudnje za punijim bitkom i stvarnoga stanja pojačava se i subjektova emotivnost koja se često, stilskom figurom apostrofe, usmjerava prema onima s kojima su doživljeni trenuci ispunjenosti (»Što mi je večeras/ da mi tako zbog života/ kapaju suze i slijevaju/ se niz lice?// Moja mladost/ ostala je na Savi,/ prosula se kroz prste/ i nikada ju više/ neće dotaknuti moje usne... Prijatelji moji/ pamtite li pjesme/ koje smo pjevali/ o tulumima/ i suze koje smo/ plakali dok bi čitali/ razne poete?«). Negdašnjem vremenu djetinjstva i mladosti tako se pridaju pozitivni pa i emotivno svijetli atributi kao što su »mirisi«, »zvukovi«, »boje«, »milijun slika iz djetinjstva«, »mlado povrće«, »vrela krv«, »kap veselja«. Sadašnje stanje opisuje se pak motivima tamnog emotivnog kolorita, katkada gotovo ekspresionističke izražajnosti, kao što su »krikovi u krošnjama jela«, »zavijanje gladnih i promrzlih vukova«, »tmurno jutro«, »brecanje zvona i kliktanje gavrana«.

Osobito je zanimljiv i znakovit pjesnikov ambivalentan odnos prema noći. S jedne strane, ona mu je obilježena raznim negativnim karakterizacijama od kojih možemo navesti samo neke: »gluha noć«, »u pustinji/ u životu,/ opet tonem u san«, »noći su moje postale/ besane/ i pune melankolije«, »a na moje/ oči neće san/ i još/ probudim/ demone/ u sebi«. Noć mu je, dakle, slika životne težine, tjeskobnosti i praznine, odnosno odsustva bilo kakvog sadržaja. S druge strane, takvo odsustvo može biti i odsustvo upravo te spomenute egzistencijalne težine, čak i prostor svojevrsne duhovne slobode, odriješene dnevnih obaveza i mučnina. Noć tu postaje pozitivna mogućnost duhovne kreativnosti, sjećanja na ljubavne užitke ili jednostavnog uživanja u noćnoj ljepoti (»...kad je/ noć tako lijepa«, »ja sam stihove/ slagao svu noć«, »i dugo vođenje ljubavi/ u noć«, »Kad se noću oko tri/ probude demoni/ u meni/ uzmem olovku i/ papir«). Noć u Alerićevim pjesmama osobito biva pozitivan motiv u suprotnosti s jutrom koje je početak novog dana i svega onog što nanovo uvodi u puno stanje tjeskobnosti. Jutro na neki način duševnost odvraća od noćne probuđenosti i ponovno je uranja u dnevnu rastrganost pa je pjesnik najčešće doživljava negativno (»Ne volim jutra/ i nikad ih volio/ nisam,/ sutoni su moj dio/ dana... i mogu pomirisati/ suton,/ dok su mi jutrom/ sva osjetila/ otupjela«). Uopće, Alerić svoje pjesme značenjski strukturira oko nekih temeljnih opreka kao što su mladost – starost, prošlost – sadašnjost, noć – jutro, korjenita čovjekova osamljenost – potreba za ljubavlju i prijateljima, život – smrt, trenuci punine – pustoš i prolaznost, prisutnost – odsutnost. Stoga većina njegovih pjesama ima neku unutarnju dramatičnost u kojoj se subjektova emotivnost rasteže između polova spomenutih suprotnosti i usmjerava pjesmu čas prema sebi čas prema raznim adresatima, među kojima su ponekad i čitatelji.

No, i u ovoj Alerićevoj zbirci, kao i u nekim ranijim, postoje i pjesme u kojima su te suprotnosti ublažene, a prevladava afirmacija harmoničnosti i ljepote, i to najčešće nekog krajolika i grada. Svojevrsni locus amoenus (ugodno mjesto), kao topos prirodnog, a onda i društvenog pozitiviteta, našem je pjesniku u prvome redu grad Rovinj i njegov estetizirani okoliš, i to u ljetnome ambijentu. Te pjesme, ako i imaju jasno izražen subjekt koji gleda i uočava atmosferu, usmjerenije su prema skladnome okolišu, nego li prema nutarnjoj psihičkoj zbilji. Iako se ističu pojedinosti gradskog krajolika i opuštene (turističke) društvenosti, pravi je fokus takvih pjesama na cjelovitom osjećaju sklada i ljepote, i to kako one kulturne i prirodne tako i one kozmičke, kao i na senzibilnom proživljavanju harmonične izmjene dana i noći (»Gledam i mislim:/ Bože moj, koji/ sklad i još/ na obzorju/ zapada sunce/ na počinak«). Zanimljiva je i kombinacija dvaju već spomenutih tipova pjesama – onog koji se iz sadašnjosti uspomenama osvrće na mladost i žali za njezinom definitivnom prošlošću te onog u kojemu se u sadašnjosti ipak nalazi sklad u urbanoj i prirodnoj ljepoti (»Savij glavu, savij ju u bilježnicu/ i piši/ bar o mladosti koje/ više nema./ Čak se i Rovinj mijenja,/ umiva/ i oblači novo ruho«). Sličnu kombinaciju ima i pjesma Père-Lachaise, u kojoj se prvo govori o ljepotama Pariza, točnije njegova poznatog groblja, s nekoliko kulturoloških referenci i s društvenokritičkim poantiranjem protiv fašizma (»i na vrhu najveće/ uniženje čovjeka/ žrtve fašizma«), a zatim subjekt kaže da je sve te ljepote obilazio u prošlosti te tako ponovno uvodi suprotnost »prošlost – sadašnjost«.

Općenito, dosadašnja Alerićeva poezija usmjerenija je na intimni prostor vlastitih proživljaja pa su razmjerno rijetka navođenja konkretnih mjesta, vremena i stvarnosnih okolnosti, no u ovoj zbirci pjesama to se ipak događa nešto češće nego prije. Već sam, dakle, naveo njegovo spominjanje konkretnih gradova u kojima je boravio, no njihovo evociranje u sadašnjosti ili prošlosti prije nije imalo i neke preciznije vremenske odrednice. Da njegova poezija postaje prostorno i vremenski konkretnija te joj se tako proširuje poetički spektar, vidljivo je kad Alerić – jer mu je to emotivno i poetski bitno – govori o, primjerice, Zagrebu tijekom pandemije korona-virusa i nakon potresa 2020. godine, čime se u pjesmi zatječe ne samo osobno vrijeme, već i ono društveno i prirodno. U takvim pjesmama subjekt izlazi u eksterijer i zapaža pojedinosti u gradu te opisuje njegovu tmurnu, traumatiziranu atmosferu pa prevladava poetska deskripcija, a emotivnost se izražava indirektno, izborom i kombinacijom motiva iz gradskog života (»Opet sam izašao kasno/ noću ili u rano jutro,/ po nosu pada izmaglica/ ulice prljave i kliske.// Grad ranjen,/ svi u maskama,/ svatko je onom drugom/ neprijatelj.// I tako izgleda kraj/ noći/ ili početak dana/ u ranjenom Zagrebu 2020.«).

I inače Alerićev je pjesnički stil izravan i ogoljen na ono bitno pa prevladavaju izjavne rečenice, jednostavan i jasan leksik u čijoj figurativnosti veću ulogu ima kolokvijalna metaforičnost i narativnost nego li neke stilske ekstravagancije. Ipak, poetski izraz je nešto bujniji u pjesmama u kojima se subjekt obraća dragim osobama, a to se osobito zbiva u pjesmama posvećenima nekadašnjim ljubavnim partnericama. Stil je tu znatnije obojen emotivnošću i apostrofnim izravnim obraćanjem, intimističkijim leksikom (nadimci, tepanje, riječi i sintagme u kojima se intenzivira afektivna funkcija) u kojemu se još intenzivnije prepliću prošlost i sadašnjost, ljubav i smrt, prisutnost i odsutnost (»U sivi beskraj odlazim ti/ Alek,/ tako me zvala samo Tatjana... Namigušo,/ ispala si opet najmudrija,/ brzo učiš,/ sišla si među smrtnike,/ naučila lekciju/ i sad se vraćaš...«).

Nastojanje da se nadvladaju oštre životne opreke i da se barem zakratko umakne čvrstim okvirima tegobne i tjeskobne egzistencije, zbiva se i u pjesmama u kojima se oslobođeniji psihički i duhovni prostor pokušava dohvatiti uz pomoć i nadahnuće umjetnosti (osobito glazbe i poezije). Alerićev subjekt i tu se zapravo autoportretira jer navodi samo umjetnička iskustva koja su mu bitna i koja mu omogućuju trenutke nešto veće ispunjenosti. Time i predmetnotematski sloj njegove poezije zadobiva svojevrsnu estetizantsku i produhovljenu nadgradnju, što to pjesništvo čini bogatijim, raznovrsnijim i refleksivnijim (»Čitam Besmrtnu pesmu/ i svako slovo dođe/ kao smrt/ makar u njoj smrti/ nema... zato neka mi oprosti/ Mika Antić/ besmrtnu bih nazvao/ smrtna pjesma«). A tome pridonosi i pjesma pod naslovom Misli u kojoj se pjesnik, odnosno subjekt koji ga zastupa u tekstu, osvrće na vlastito pisanje poezije i iznosi cijeli jedan mali program na koji on to način piše pjesme. On sam – upravo metapoetički, autoreferencijalno – ističe svoju jezgrovitost i izravnost, svoje nastojanje da čitatelj jasno prihvati onu bitnost i životnost o kojima u pjesmama govori. Potom nadasve naglašava važnost njihove emotivnosti i iskrenosti (»Ponekad previše/ emotivne,/ odnosno što je/ najvažnije uvijek/ su iz srca/ i mislim da im/ je to najveća/ kvaliteta«) – tek onda, naime, te pjesme mogu biti uistinu bitne i njihovu autoru i čitatelju, a oni se međusobno upravo po toj bitnosti i životnosti i mogu gotovo posve razumjeti i poistovjetiti.

Upravo komunikativnost, emotivnost i dojmljivost temeljne su za vrijednost poezije Ivana Alerića kako u dosadašnjim njegovim zbirkama pjesama tako i u ovoj novoj. Unutarnja dramatičnost te poezije komunicira se svakodnevnim leksikom kojeg karakterizira deskriptivnost, mikronarativnost, emotivnost i kolokvijalnost. Poezija je to koja vrlo brzo uvlači čitatelja u psihološko-egzistencijalnu situaciju subjekta, u duboko ljudska stanja kroz koja na neki vlastiti način prolazi svaki čovjek. Uz tu uistinu humanu dimenziju, intrigantno Alerićevo pjesništvo u novoj zbirci Recept je u mojoj glavi pravu umjetničku vrijednost dostiže sugestivnim i autentičnim izričajem u kojemu bitna osobna iskustva na neki način postaju univerzalna.