Pjesme s Lahna

SAMO SU ONI VAŽNI

Rijetki prolaznici koračaju smrznutom ulicom
Zagnjureni u sebe,
U svoje kapute i džepove do tla.
I ulica je zagnjurena u sebe,
U svoju uličnu dušu.
Nema više cike na igralištu,
Nema glasova veslača na površini Lahna,
Samo labud bešumno klizi
Usredotočen i zagledan u astralnu bjelinu.
I vozači su tiši – voze defanzivno.
I susjede samo promrse »Halo!«
I brzo povuku glave kroz prozore.
Zamrznula se i ljubaznost.

Samo su oni još važni.
Vratove su uzdigli do oblaka,
Ne boje se vjetra što svira po dirkama krova.
Kuljaju dim iz svojih kratera
Kao grčki bogovi gnjev s Olimpa.
Samosvjesno znaju da nema njih,
Radijatori bi cvokotali zubima,
Vatra se u kaminu ne bi rasplamsala.
Oni – dimnjaci – osmjehnu se tek kad
Zvirnu znatiželjno u nutarnji dio kuće
I vide bosonogo djetešce u toploj sobi
Dok mu majka mijenja pelenu.

PRIJATELJSTVO

Jutros još u tami kiša se slijevala u rijeku,
Jutros je rijeka privinula kišu u zagrljaj.

Kiša je šaputala rijeci o svom oblaku,
O padobranskom skoku – o, kakve sreće! – baš u rijeku.
Ljudi je neće nemilosrdno pogaziti,
Postat će val i putovati dalje.

Rijeka je šaputala kiši svoj san o nebeskom svodu.
Ona zrcali oblake na svojoj površini.
Zagledana u beskrajnu visinu,
plovi s oblakom i zvijezdama.
Drago joj je ugostiti kišu
– Prijateljicu.

RIJEKA MONSTRUM

Rijeka je ponekad monstrum -
guta očajnice
– žene-sjene.
Virginija Woolf
ulazi u vode Ousea.
Kakva Te je struja svijesti nosila
U struju rijeke?
Skakale su i s Golden Gatea u San Franciscu,
I diljem svijeta
I posvema blizu nas,
I u Savu i u Dravu
I u lijepi plavi Dunav.
Kakav ste pakao probavljale,
utopljenice drage moje,
Žene odbačene, pogažene,
Zlostavljene, ponižene,
Prisiljene, izružene,
Ispljuvane, postvarene,
Samotne i žalovite,
Shizofrene, rascijepljene,
Omamljene i davljene,
Beskućnice, sirotice?

Koračam kraj hladnoga Lahna –
Njegovi me brzaci i virovi plaše
Dok se grčevito držim obale
I odlučno grlim preostali zalogaj života.

NOVOGODIŠNJI VATROMET PONAD LAHNA

Noćas u ponoć vatromet.
Tisuću svjetlećih cvjetova,
Tisuću treperavih zvijezda
Za tisuću želja.

Jedan cvijet za sreću,
Jedna zvijezda za odjeću.

Jedan cvijet za slavlje,
Jedna zvijezda za zdravlje.

Jedan cvijet za kruh i vodu,
Jedna zvijezda za slobodu.

Jedan cvijet za mirna jutra,
Jedna zvijezda za neizvjesno sutra.

Jedan je cvijet dar sinu,
Jedna je zvijezda za domovinu.

Samo, za koju domovinu?
Ispaljivači vatrometa
Bili su njemački Česi i Poljaci.
Migranti i došljaci.

Jer domovinu slavi žarko i o njoj drijema
Onaj koji je – nema.

MREŠKANJE

Zašto se mreška rijeka?
Zbog briga i zbog starosnih bora,
Zbog umora što nabiru joj čelo.
Brine se rijeka zbog klimatskih mijena
I zbog šaputanja autohtonih riba kojih je sve manje.

Zašto se mreška rijeka?
Zbog pokušaja da progovori
S onima koji govore jezikom rijeka.
Ona pomiče svoje usne na površini,
Štoviše s vremena na vrijeme i zapjeva
Kao riječna sirena,
Kao djevojka iz bajke o ljubavi koja gasne.

Zašto se mreška rijeka?
Zbog plesa s lahorom,
Zbog zagrljaja s povjetarcem.
Zbog želje da se mijenja kao oblak
Njihan vjetrom u pjesmi Cesarićevoj.
Rijeka s povjetarcem i suncem
Vibrira i slavi život.
Raduju se liske i zagnjuruju duboko.

Zašto se rijeka mreška?
Da se umreži i nađe signal,
Da uhvati u svoju mrešku
Osjetljivo oko promatrača
Što ga još nije zahvatila
Poetska mrena.

NIJEMI SVJEDOK

Samostan Arnstein nijemi je svjedok
Protjecanja rijeke Lahn
I protjecanja vremena.
S uzvišice vidi sve
Ljudske riječi i činove,
Vidi protjecanje vlastodržaca.

Uz staro zdanje
Neveliko groblje.
Nadgrobne se ploče
Zaogrnule u kamenac i mahovinu.
Šturi podaci o redovnicama i redovnicima,
Životne samozatajne priče –
Nikada ih nećemo saznati.
Pred ulazom u samostansku crkvu
Sv. Marije i sv. Nikole
Zapis u spomen na opata Alfonsa Spixa:
U 48. godini preminuo
U »radnom logoru« Dachau.
Nije poslušao naredbu režima
Da na misu ne prima prinudne radnike
Katolike iz Poljske. Ta zar katolik ne znači sveopći
i za sve narode i rase?

Danas u samostanu
Nema katoličkih redovnika,
tek desetak pravoslavnih kaluđerica.
Samostan je sve začuđeniji
Nad rijekom i porječjem,
Nad protjecanjem vremena
I slutnjom o budućnosti,
sve njemiji,
Sve njemlji,
Sve njemči
I njemačkiji.

DUGA NAD LAHNOM

Kad se vodostaj rijeke Lahn podigne,
Kad narastu njezine vode
Kao dizano tijesto,
Kad se propnu kao vranci,
Vlasnici obalskih kuća
Protrnu.
U očima im strah,
U srcima zima.
Rijeka prijateljica promeće se
U svoju suprotnost,
U nezvanu gošću.
Njezine sive vode nahrupe
Kroz zaključana vrata u podrume,
Sivilom prekriju vrtove,
Pomno njegovane travnjake,
Isprevrću vrtne stolice,
Razore cvjetne aranžmane,
Ismiju višegodišnji ljudski trud.

Duga je danas nad Lahnom.
Sunčane se zrake prelomile
U kapljama kiše.
Njezin višebojni polukrug
Razigrava nadu,
Iskri starim obećanjem,
Veseli oko ispijeno brigom.

GOETHEPUNKT

Na tom je grebenu Johann Wolfgang von Goethe,
Skriven od prizemnih pogleda,
Opservirao prirodu, svjetlost i ljudski duh.
Neviđen, vidio je sve.
Hoću li naslutiti na istome mjestu
Barem krhotine njegovih genijskih
Očišta?

Da ja pišem Fausta,
Moćni Mefisto ne bi doktoru ponudio ništa,
A doktor ne bi dopustio da ga uništi nemilice.
Da ja pišem Patnje mladog Werthera,
Mladac se ne bi ubio.
Opamećen ljubavnim bolom,
Pomagao bi slomljenima
U srcu.
I nitko ne bi zbog mojega Werthera
Počinio suicid,
I nijedan se izdavač ne bi
Usudio objaviti moju verziju.

(NE)DOBRONAMJERAN ZVIŽDAČ

Dok snovi izranjaju u boji u tamnoj sobi,
A oko kuće rijeka teče i oluja divlja,
Zvuk i šum prelamaju se zvonko u san
Čas vedro čas plaše kao nespokojni dusi.
Jak je vjetar zviždač nedobronamjeran.
On je kao ptica graktalica, kao ptica kriještalica,
Kao ptica zloslutnica.
On zviždi uzvodno, dotiče žaluzine
Kao lupež najmračnijeg kova.
On nije kao kos
Što kruži oko kuće,
Zvižduka Beethovenove sonate
I osoba je dobroćudna,
Dobronamjerna,
Bezazlena
I prpošna.

PRIJE SJEĆANJA

I prije sjećanja dva su dokumenta,
Dvije fotografije s mojom majkom – na drugoj je i otac.
Na jednoj u ležernoj i nespremnoj pozi
Majka u pregači i bosa na travnjaku pred kućom,
Dolje smo mi – jedno pile i ja.
Pile je tu valjda kao moj dvojnik i doppler-ganger
Da udvostruči moju pileću krhkost.
Majka, iako ne visoka, promatra me sa zavidne visine.
Njezin je pogled sličan pogledu Marijinu,
Nešto je sveto i nešto neizrecivo u toj nježnosti.
Druga je fotografija redateljski uređena,
Fotograf je bio inventivan.
Postavio je moje roditelje u polje izlistane pšenice,
A mene na pleteni stolac između njih
Da me istakne i da onako mala
Ne propadnem u tom žitu do vrata.
Zdesna mi je otac, s lijeve strane majka.
Gledaju u budućnost, drže me čvrsto kao dva stabla.
Otac je tu da ulijeva sigurnost kao jablan,
Majka da me kao breza sluša i tješi.
I kako god se te fotografije prije mog sjećanja
Činile neobične, čak smiješne,
I njihova odjeća meni nepoznata,
Obistinile su se u mom životu –
Za sigurnost i brižnost
Zahvaljujem ocu,
Za nježnost i utjehu
Zahvalnost MAJCI.

VISOKA JABLANICA

Da je Tin istkao svoju pjesmu »Visoki jablani«
U rodno osviještenom vremenu,
Uz jablane bi zacijelo upisao i jablanice;
Jedna se jablanica kreće uz rijeku svakodnevno
Nordijskim hodom,
Uspravna stasa, uzdignuta čela,
»Sama, gorda, dršće u visini«.
Prijateljica nema – preminule su
S dijagnozom karcinoma dojke,
Muškarce – ni vidjeti!
Njezin je pogled zapeo u prostoru
Ponad bura, gdje su »samo zvijezde, zvijezde«.
Kad je pozdravim,
Kimne neznatno glavom,
Gledajući opsesivno i dalje u visinu.
Ne govori – sve je rekla,
Ne sluša – sve je čula.
Kad je vidim izdaleka,
Ispravim kralježnicu iliti vertebru
Za novu hrabrost
Kako za živjeti tako i za mrijeti.

JEDNA DRUGA BRANA

Preko uspona i nizbrdica,
Kroz šumu i kraj groblja,
Kraj samostana iz desetog stoljeća
Dolaziš do velike brane na rijeci Lahn.
Na toj se brani i dabrovi imaju čemu naučiti.
Ona je sveučilište za sve graditelje.
I misliš kako bi bilo dobro
Imati branu u svojim htijenjima
I kako bi bilo lagodno
Kad bi ta brana preusmjerila
Sve zlo u prštave kapljice
Što blistaju na suncu
I pokreću svjetlost.

OKUSNI PUPOLJCI

Divlja nas trešnja
Crvenilom poziva
Na pir za jezik.

ZLATNA RIJEKA

Danas je rijeka zlatna.
Površinom plove zlatni listići.
Jesu li to zlatnici iz zakopanih
Ćupova u zemlji?
Jesu li možda iz egipatskih piramida?
Jesu li pali s baroknih oltara?
Je li možda zmaj koji ih je čuvao
Usnuo?
Ili je dobra vila danas iznimno darežljiva?

Zlatni listovi protječu
S mirom mudraca.
Nema zlatne groznice niti ispirača zlata.
Sunčanim koloritom
Dotiču tek čeznutljivo oko,
Žedno i gladno
Ljepote.

POVRATAK PTICA

Vraćaju se ptice kao sretne uspomene,
Kao kruh bačen »povrh vode
Što ga nalazimo nakon mnogih godina«.
Vraćaju se krhke i neuništive,
Kao arije što strijelom ulaze u čežnjivo srce.
Ptice su arterije, šikljaju životom.
Vraćaju se ptice prijateljice,
Čavrljaju o daljinama
Kojima se ne nazire ni početak ni kraj.
Rijeka, obradovana, pjeva dobrodošlicu,
Pjeva ptičju himnu, pripijeva poskočicu.
Na njemačkom i na hrvatskom jeziku.
Vraćaju se ptice graditeljice –
Prostiru ležaje za sitnu novorođenčad.
Djevojčice na šetnici uz rijeku
Poskakuju, s improviziranim kljunom,
Mašu rukama kao krilcima.
»Mi smo ptice!« – uzvikuju
Nadahnute ptičjom slobodarskom mišlju.

SLABOST PREMA E-REKLAMI

Dani uzbudljive kupnje omotnica za pisma
S ugraviranim ružicama i pozlaćenom grlicom
Odavno su u znanoj ropotarnici povijesti.
Dani e-mailova s neutralno radnim sadržajima
Žustrim i ažurnim dopisima s dionicima
I poslovnim i projektnim partnerima,
Prorijedili se ...sada sam sve milostivija
Prema reklamnoj e-pošti, neka se nađu
Radi privida, neka me održe u iluziji da
Nekome trebam... i da me raduju svojom poezijom:
Dijete gratis! Lucky days!
Ljeti je život plaža.
Drvo tikovine. Eksplozija svježine.
Inspiriraj se ponudom začina.
Prelijepe plaže s čarobnim uvalama.
2 odrasle osobe i 1 dijete do 13,99 godina
i 2. dijete do 6,99 godina.
Otključajte tajnu mladosti i vitalnosti!
Skoči u haljinu! Reci hvala...
Terapija gorućim pelinom.
Obucite se u boje i budite odvažni.

POSLJEDNJE ARHITEKTONSKO DJELO

Pomno je i stručno odabirao građu
Mjerio je svojim znalačkim okom
I brkom kao rotirajućim laserom.
Našavši primjerenu grančicu
Promatrao bi je nježno i ushićeno.
Prikupljene je grančice spleo
U zlatnu mrežu poput onih iz građevina
Elizabete Petrovne ili iz Versaillesa.
S puno truda i uzdisaja zgrnuo je
Hrpu borovih iglica i poput zlatne ih je
Prašine posuo po ležaju uz samu obalu,
Na valovima proljetnog Lahna.
Zatim je legao kao da ide na spavanje,
A bio je dan u smiraju i šapatu -
Znao je da mu je došao »čas«.
Upijao je glasove ptica koje su mu u čast
Pjevale tiho i strasno Mozartov rekvijem za mrtve,
Slaveći jedan život koji nestaje.
Slušao je udar peraja na površini rijeke,
Udaljeni odjek vesla – život koji se udaljavao
U ljuljanju na odru što ga je dabar
Projektirao i izgradio za sebe
Od pruća i borovih iglica – dovoljno čvrst
Da ga drži do posljednjega daha,
Dovoljno krhak da sutradan potone sporo
U riječni glib.

DIVOVSKI SUNCOKRETI

Dugo su nakon ljeta
Isijavali sunce.
I kad su se oblaci razvukli svodom,
Oni su nalazili proreze i usjeke
Za susret sa svojim ishodištem;
Sa suncem su ispijali plamen,
Sa suncem su bili u zagrljaju,
U sunce su uranjali,
S njime su podizali čaše,
Bratili se kao lica u svemiru.
Čovjek u prolazu kraj njih
Preobličavao se u mrava,
Samo su pticama bili ravni.
U kasnu jesen kiša je tuge
Prodrla u njihove sjemenke,
Rastopila ludično vangoghovsko žutilo latica,
Pognula im glave kao roblju,
Osramotila ih i ogoljela u javnosti.
Sad gledaju u prste svog podnožja,
Sada su postali ljudi koji žaluju
Za mnogim preminulima.

TKO MOŽE OBUZDATI PROLJEĆE?

Koji to tiranin ili svevladar
Može lancima svezati proljeće?
Staviti mu verige na gležnjeve,
Sputati mu korake?

Proljeće dolazi na prstima
U lakim cipelicama,
Zaogrnuta svilenim florealnim plaštem.

Uspinje se na grane, propupava pupoljke,
Rascvjetava cvjetove, zapovijeda pticama,
Ozvučuje prostor, kopa pod zemljom,
Leti u visine – spušta mlazove sunčane kiše.
A tko ga je spoznao i tko zna kojega je roda?
Srednjeg kao u hrvatskom?
Ili muškog kao u francuskom i njemačkom?
Možda ženskog kao u španjolskom?
Tko je vidio proljeće, vidio je Život.

TKO VREBA IZA STABLA

Sunce je prosulo radost
Za prvih proljetnih dana,
Smijalo se raspoloženo
Kao na dječjem crtežu.
Zemlja mu mahala proljetnicama,
Odašiljala poljupce ljubičicama.
Razmiljela se ljudska lica kraj rijeke
Kao mikro-svijet buba i krilaca.
Zacvrkutale žene i djeca.
Lica ukrajinskog bračnog para
Iskazuju olakšanje zbog jednogodišnjaka u naručju.
Iščupali ga iz Odesse ili iz Mariupolja.
Sjenu boli zbog onih koji nisu uspjeli
Ne potiru ni grane magnolije u cvatu.
Lica triju žena raspravljaju glasno na ukrajinskom -
Ne traže milost ni razumijevanje,
Pokušavaju predvidjeti ratne strategije,
Kraj i konac i Sudnji dan
Nepojmljivih logika i bešćutnih interesa.
Iza triju stabala vrebaju na osunčan krajolik
Ustrajna pandemija s kosijerom na ramenu,
Rat sa snajperom na oku,
Snijeg i mraz sa strijelom i praćkom
Usmjerenom na voćke u cvatu –
Najavljujući uza sve i glad.