Pjesma u vremenu, vrijeme u pjesmi

U izdanju Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu pod interpretacijski zanimljivim nazivom (Jučer je bilo sutra) izašlo je opsežno i vrlo lijepo opremljeno izdanje (ilustracije novomarofskog slikara Slobodana Benkovića) odabranih pjesama (širi izbor) Zvonka Kovača. Kovač poeziju piše kontinuirano, ali ne koliko je želio jer je mnogo vremena, kreativnog potencijala i energije usmjerio svom predavačkom i znanstveno-istraživačkom radu, za koji kaže da također, ako se radi angažirano i kreativno, do neke mjere ispunjava, zadovolji naše stvaralačke potencijale, ali i zbog ideoloških interpretacija svoje poezije, koje su rezultirale prokazivanjem i prešućivanjem.

Kao znanstvenik iskoračio je iz stare hermeneutike prema interkulturnoj otvorivši novi okvir za izučavanje »pojava i procesa koje nacionalna povijest književnosti zanemaruje, a svjetska književnost ne vidi kao svoje«, nazvavši taj pristup interkulturnom poviješću književnosti, odnosno interkulturnom znanošću o književnosti. Kao znanstvenik dobitnik je Humboldtove stipendije, predavao je na brojnim inozemnim sveučilištima (Göttingen, Ljubljana, Maribor, Novi Sad, Hamburg, Halle, Jena, Basel...).

Tema ovog osvrta Kovačev je književni rad predstavljen spomenutom knjigom, i to ne na književnovalorizacijskoj nego na informativno-preglednoj razini, jer bez dobro strukturiranog istraživačkog modela s ovakvom se knjigom ne dijalogizira.

Radi se o presjeku Kovačeve dosadašnje pjesničke produkcije, ne sabiranju nego odabiranju. Ovo se izdanje drži posebno važnim i zbog objavljivanje pjesama iz prve Kovačeve knjige Courbette, koja je dobila Nagradu A. B. Šimić za 1973. godinu, a onda je godinu dana kasnije, kad je konačno tiskana, kritizirana u političkoj hajci na nepodobne pisce, i zabranjena, pa je skoro cijela naklada uništena tako da je, ovim izdanjem, konačno dostupna čitateljima i kritici. Budući da su pjesme, za ovu priliku, oblikovane u cikluse koji ne slijede prva izdanja, i s povremenim intervencijama u tekst, premda generalno gledajući poštuju kronološki slijed, za bolji uvid u strukturu držimo vrlo korisnim informacije koje je u svom instruktivnom pogovoru iznio dr. sc. Ivan Majić, ali ih (zbog dostupnosti) ovom prilikom nećemo navoditi. Ipak, spomenuti je sedam dosad objavljenih Kovačevih zbirki: Courbette: Centar za kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba, Korelacije, Rijeka: Izdavački centar Rijeka, 1982., Slutim sretnu ruku, Zagreb: Mladost, 1988., Goettingenske elegije, Zagreb: Meandar, 2001., Vrnul se buom, Čakovec: Zrinski, 2001., Co, kaj? (u suautorstvu s Joškom Božanićem), Zagreb: Kajkavsko spravišče, 2009., Zvon u kiši, Čakovec: Insula, 2015.

Referenti: konstanta

Tri su referenta koja Kovač promišlja tijekom cijelog svoga poetskoga stvaranja: zbilja (tematiziranje aktualnih zbivanja), književnost (preispitivanje i reinterpretacija književnosti kao građe) i ja (intimistički kompleks).

Kronološko raspoređivanje građe omogućava zoran uvid u autorove svjetonazorne i poetičke (dis)kontinuitete nastale tijekom pedesetogodišnjeg pisanja. S podlogom u pristupu književnosti bliskom pitanjašima, paralelan s offovcima i quoromašima, ali u osnovi nepripadajući (čemu je sigurno znatno doprinijela recepcija Courbetta), tražio je i nalazio svoje načine bivanja pjesnikom u ne-vrijeme. Strategije novih promišljanja teksta i književne tvorbe Kovač je dobro detektirao: štoviše, njegovo kolažiranje sekvenci, istržaka tekstova nije pitanje aktualne tehnike i »duha vremena«, ravnodušne i, usuđujem se reći, bulimične postmoderne, koja asimilira sav materijal raspoloživ u datom kontekstu, nego silna želja mladog pjesnika da pokaže svoj kreativni potencijal, stav i snagu tvorenja.

Već u početku on otvara polipoetički procédè koji se kreće od, jednim dijelom, letrističkog/ dadaističkog rasipanja i sakupljanja leksičkih elemenata, gdje pjesma stvara svoj interni sustav, kodira prostor teksta u kojem se znakovi okupljaju u smisao po pravilima inherentnim konkretnom neponovljivom sustavu (tekst je naizgled kaos, no ostvaruje ponekad nekoliko simultanih suvislih značenjskih struktura). Drugi koncept, također zastupljen od prve knjige, semantički su i sintaktički konvencionalniji, ali izrazito intertekstualni ostvaraji, kojima se tih sedamdesetih deklarirao kao mladenački buntovan, sa stavom i literarnim programom temeljenim na svojim uvidima u književnost, osobito nacionalnu, i intenzivnoj doživljajnosti prostora, kulturološkog (uključujući ideološki) i prirodnog. Razvijanjem više ili manje očiglednih poetičkih aluzija u tom kompleksu pjesama prepoznajemo prisutnost onoga što mladi autor prepoznaje kao Umjetnost, a o čemu je govorio u velikom intervjuu Jagni Pogačnik za Portal za književnost i kritiku h,p,d, Emeritura (bio sam od gimnazije silno zaražen Krležinim esejističkim stilom, kao i opčinjen visokom modernističkom književnosti).

Interliterarnost ili korelacije

U tada aktualnim konstelacijama Kovač je govorio svojim načinom aktualizirajući sav repertoar pjesničkoga jezika (eufonija, rima, semantika, sintaksa...) u funkciji stava, kritike (koja je i eksplicitna, ali i rečena inteliterarnim kontaktom), već tada bivši svjestan koliko smo svi dio interkulturalnih zajednica pa je svaki tekst metatekst niza interteksta, i sam intertekst.

Nakon što ga je prvi referent, aktualna tlapnja stvarnost, vrlo ozbiljno ranio, što je za autora, tada 23-godišnjaka, bilo vrlo bolno, okrenuo se pitomijem, svakako manje osvetoljubivom referentu – literarnoj tradiciji. Premda Kovačev ples s tradicijom počinje od samog početka i bitan je generativni princip njegove poetike, od Korelacija taj je princip izrazitiji, slojevitiji, zaigraniji te bih osobno cijeli Kovačev opus, motreći ga s tehničke strane, nazvala korelacijama, interliterarnim i interjezičnim (kaj, ča, što, njemački, slovenski).

Već prva pjesma prve zbirke (Smo stisli zobe) svojom doslovnom adresiranošću na M. Krležu, ali i cjelovitom postavom (stihom, sintaksom, tvorbom slike, ironijskom kodiranošću bunta), prozirna je struktura koja pojačava osobni zor i argumentira ga pozivanjem na autoritet, rekla bih – kao oblik opomene kako se i, tovremeno nedodirljiv Krleža, teško nosio sa sudom svoga vremena proizašlim iz čisto ideoloških razloga. Aktualizirajmo Krležino viđenje vremena u slici znamenitoga ketača: povijest je vrtlog, ponavlja se, doduše, u nizu varijantnosti, no paradigma je prilično stabilna. Kovač ne polemizira s Krležom nego, uz njegovu pomoć, sa zbiljom: u tom smislu – i kad osporava, ne osporava umjetnost: ima osjećaj za vertikalno shvaćanje tradicije (Oraić Tolić), gdje je tradicija riznica, no on je ne prepisuje nego preispisuje rekontekstualizirajući doslovne citate u osobni tekst, ali »maskiran« u intertekst. Konkretno, Kovač aktualizira preispitivanje svog vremena i osobne pozicije »prokazujući« svoje postupke, nudeći prijedloge naziva poreza na postupak intertekstualiziranja u duhu Krležina rječotvorenja (prepisnina, petričina, kerležina, fkradarina...).

Premda se u Kovačevoj pjesmi, osobito zbog intertekstualnih kolažiranja, može detektirati »pitanjaško Ja« koje pristupa nekome tekstu, koje je samo već mnoštvo tekstova, tako da se sam tekst »odljepljuje od autora, a značenje mu se osamostaljuje« jer »tekst nije dovršena cjelina nego vazda otvoren proces, koji dubinski rad označitelja neprestano mijenja uvodeći u igru različite tekstualne tragove« (Bagić)¹⁾, u većini pjesama, osobito u novijim radovima, lirski je subjekt kompaktan, razgovijetno centriran u 1. l. jednine koje, bez obzira što koja teorija o tome misli i je li to važno ili ne za interpretaciju, istovjetim s autorom. Kovač govori direktno i jasno, i kritiku i pohvalu (čak i kad se poigrava kodovima), ne treba mu metafora ni kao ures ni kao semantička ekstenzija, ali se pjesma višeznačnošću napaja korelacijama, formalnim postupcima, koji se semantiziraju.

Kovač je duboko osoban i kad se poigrava konvencijama, kao i kad uključuje te druge glasove: oni su pojačivači, sugovornici, ponekad Matijaši Grabancijaši koji svoje znanje koriste kao strategiju za otkrivanje onog što smatramo istinom, a ponekad za zaigrano izlaganje blaga tradicije, ponekad za kritiku kroz igru (ironizacija i humor).

Petrarkiziranje kao virtuozna igra s tradicijom

U tom smislu izdvajam cikus ludičkih zaigravanja tradicijom Petrarki obrnjeni, gospi zvrnjeni, koji je riznica leksičke virtuoznosti i diskretno plasiranih poanti. Začuđujuće je kako hrvatski jezici, toliko međusobno različiti u sonornosti, melodičnosti, supostavljeni jedan uz drugog, kao ravnopravan materijal za gradnju teksta, zvuče skladno – kao dijelovi istog sustava, tako da u pjesmi supostoje krležijanska majestetična i patetična kmičnost (Vroča kipeča/ akobogoboječa, ti črno goreča/ horvatska Rieč), marulićevska (i) začinjavačka stihotvoračka navigavanja kroz jezik i zahtjeve versifikacije, dubrovački akcenti (strofa Vetranovićeve Pjesance košuti ranjenoj navedena kao svojevrni intertekst/paratekst?). Premda u ovom osvrtu ne ulazimo u to pitanje autorovih intervencija u tekst, spomenuti je kako je apostrofirana pjesma I gle ti to tielo tak golo otkrito od onih na kojima se jasno očituje intencija takvih korekcija (dok je izvorna pjesma izrazitije dijalektalno intonirana, nova varijanta izrazitije uključuje dubrovačku, štokavsku varijantu jezika, dobivajući time univerzalni hrvatski profil).

U dijaloškim igrama s tradicijom spomenimo sonet kao jednu od očigledno Kovaču posebno važnih. Od ponuđenih primjera »zarežimo« samo u Göttinger tagebuh, ciklus soneta, zapravo – ciklus kao-soneta: autor generira niz invarijantnih mogućnosti forme unutar definicijskih određenja: ima ih pravilnih, no u osnovi tvorac dopušta svom stihu da ide oslobođen normi, koketirajući s konvencijama, naročito s rimom, ostvarujući je na nepredvidljivim mjestima (unutrašnjost stiha) i kombinacijama, a i sadržajno subvertira očekivanje govoreći ovom formom visoka stila o životnim banalnostima (kupovanje čarapa, košulje, komentar liječničkog nalaza...).

Dijalekt kao metajezik

Naravno da je u bilo kakvom govorenju o Kovaču nužno spomenuti njegovu okrenutost dijalektalnom zapisuje izričaju. Važno je reći kako je i u tom dijelu svoje produkcije od samog početka moderan, njegov izraz ne zaostaje za standardnim, zbog čega ga Fišer, uz Kalinskog, Crneca, Jelušić, Petrovića, svrstava u skupinu semantičkih sinkretista (Fišerova odrednica, deskriptivna i, kao takva, sasvim prikladna temi, u međuvremenu je zamijenjena pojmom poststrukturalizma). Taj koncept »napušta prevlast mythosa nad lexisom« te oblikuje »sintezu izvanjezične zbilje i zbilje samog jezika, u konkretnom slučaju – na razini suvremenoga kajkavskog metajezika«, što će reći da Kovač ne piše zavičajnim idiomom već je na tragu nadjezika, kajkavskoga koine. Već u Korelacijama Kovač je ispisao tkivom hrvatskih jezika kao jedinstvom, nezaboravne antologijske jezično sinkretičke (spomenuta I gle ti to tielo tak golo otkrito, Bili bumo niemi, isti vu dobroti), ali i čiste kajkavske pjesme, npr. Bum se vubil, z riečima te Kak velika hiža iliti kakti vupanje (koja je, kao promišljanje zbilje, izrazito aktualna i danas).

Kovač je kajkavštinu depatetizirao, govori njome pjesmu o običnostima i oblikom koji nema formalne zadatosti nego je »prepušten« kalibru svoga tvorca. Posebnost je i u tome što kajkavštinu provlači kroz poetske kodove (sonet, sonetni vijenac, petrarkizam) koje taj jezik nije »odradio« u svom prirodnom razvoju te ga na taj način versifikatorski razgibava snažeći njegove izražajne kompetencije.

Rekla bih da je Kovač svojoj poeziji otvorio prostor koji je prepoznao kao specifičan za hrvatsku književnost: ona je multijezična i sinkronopolistilska, otvorena individualističkim oblikovanjima, kojima kontekst treba dati slobodni prostor.

Kovačev izraz tako ide od početnih preispitivanja jezika i nastojanja da se u njegovim postavkama nađe niša koja još nije odrađena (na tragu u svoje vrijeme aktualiziranih dekonstruktivnih strategija bliskih fonologizmu i, kako je postupak nazvao Kocbek, rasturenom govoru – navedeno prema Fišeru) istražujući na kojim sve to svojim razinama, u okviru legitimiziranih paradigmi i mimo njih, jezik ostvaruje svoju namjenu/namjeru – komunikaciju), do novijih zapisa u prozi, izrazito intimistično-refleksivnih, u kojima se zrcali pomirenost, prihvaćanje datosti svijeta i jezika, duboko osobna i neporažena (Ugodno je moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan; Zvon u kiši).

Sam naslov Jučer je bilo sutra sugerira distorziju vremena, kakvu Kovač postiže interliterarnošću, tematizirajući ono što naša formalna logika shvaća kao nelogičnost, drugo lice zbilje, vremena, nas, ono života neobjašnjivo logikom, znanošću... ono što ide samo u poeziju. Ali i u viđenju zbilje postoji ideja o vremenu kao zmiji koja sama sebi grize rep... ili, s nešto ironije rečenu, o psu koji trčkara za vlastitim repom: Kovač, naime, u Göttingenskim elegijama, s naznakom žanrovske ironizacije (žalopojke) ponovno ispisuje svoje iskustvo zbilje kakvo smo, npr. čitali u Kak velka hiža, sad aktualizirano poznavanjem europskih obzora koji su izgubili čar zagraničja, intelektualno i emotivno produbljenije, tako da možemo reći da onaj šamar ideologije nije Kovača stišao nego produbio.

Kronološko nizanje uvijek razotkrije rad vremena. U Kovačevu slučaju dogodilo se ljuštenje formalnih efekata, vraćanje onom dihotomično ljudskom – biti vremenit i biti (na neki način) izvan žrvnja vremena: Nama pripada budućnost, vjera u postojanje, život u duhovnosti, mi se nismo sreli, nismo se rodili za sadašnjost, tek za trenutke opuštenosti.

Sve to zasad, dosad. A dalje? Kaže Zvonko Kovač u već apostrofiranom intervjuu: jednom kad vas okolnosti slome, kad vas zaborave ili čak prokažu, nema više povratka. Ili možda sada, u mirovini?

__________________
1) https://www.matica.hr/vijenac/549/na-tragu-teorije-24288/ Vijenac, 549 – 19. ožujka 2015 Krešimir Bagić Na tragu teorije.