Oštra kritika društva

Davor Grgurić (Rijeka, 1978.) novinar je i istraživač te promotor baštine Gorskog kotara. Autor je devet knjiga. Djela su mu uvrštavana u antologije i prevođena na strane jezike. Nakon iznimne i uspješne pjesničke zbirke naslovljene »Zalog sidrenja«, javlja se sa zanimljivom desetom knjigom odnosno dvoknjigom čiji su naslovi Starenje vjetra i Što će ti naslov. No, to nije jedina novost – na njoj su i dva prezimena autora. Naime, Davor Grgurić rabi i prezime svoje majke Briški te (i) na taj način odaje počast rodnome kraju i svojim korijenima.

Autorica pogovora Božica Jelušić između ostalog ističe: »Osjećamo potrebu, odmah na početku, iskazati zadovoljstvo čitatelja koji neće biti iznevjeren, kad otvori ovu stihozbirku«. Otvorila sam ovu zbirku i pročitala je s velikom radošću. Ugodno iznenađena, potvrđujem njene riječi. Očekivala sam kvalitetnu poeziju jer poznajem rad ovoga vrijednog autora, ali sada je uistinu nadmašio moja (pozitivna) iščekivanja. U ovome se malom remek-djelu ogledaju njegova zrelost te jasne ideje i stavovi. Za ovu (dvo)zbirku možemo reći da je vrlo zanimljiva, neobična i kvalitetna, ali ne i optimistična. Nažalost, vrlo je realistična – njen autor nadahnuće pronalazi svuda oko sebe. Pogledajmo o čemu to piše originalni Davor Grgurić iliti Davor Briški u svojem dvoknjižju. U knjizi »Starenje vjetra« zastupljena je četrdeset i jedna pjesma, dok ona naslovljena »Što će ti naslov« obuhvaća četrdeset pjesama. Dakako, bez naslova. Autor smatra da nije potreban. Pjesme su označene rimskim brojevima.

U ovim pjesničkim zbirkama Grgurić/Briški obrađuje nekoliko tema: daje oštru kritiku našeg društva, bavi se pitanjima jezika, iskazuje svoje osjećaje i iznosi razmišljanja vezana uz ono što ga okružuju. I jednoj i drugoj zbirci zajednički je oštar i ironičan ton kojim kritizira društvo u kojem živi(mo). Naš je pjesnik vrlo rječit i izravan – otvoreno izražava svoje nezadovoljstvo svijetom oko sebe, nedostatkom slobode, licemjerjem pokvarenih političara koji se bogate pod parolom velikog domoljublja. Zanimljive su analize stanja u našoj domovini čiju smo nezavisnost žudno iščekivali. Nažalost, čini se da je ta naša domovina znatno sklonija onima koji se znaju »gurati« i nametati te puno bolja onima iz svijeta politike nego ostalima.

U iznimnoj pjesmi »Jesmo li krivo shvatili?« autor ironično i uz izvjesnu dozu gorčine opisuje današnje hrvatsko društvo u kojemu se ne poštuju nikakve vrijednosti i u kojemu su na cijeni uglavnom poslušni mediokriteti. Oni koji su na vlasti i koji su doveli do ovakvog stanja, čvrsto se busaju u prsa hvaleći se svojim domoljubljem. Pjesnik kaže: Tako podnamireni, no neumireni/Domovini se valjda smiju klanjati tek oni/Koji je potkradaju najsmjelije, usavršenim stilom?/Sami sebi nazdravljaju, škrope se, kite ordenjem/I nazivlju se domoljubima uz plaćene mise (str. 51). Da, to su ti »domoljubi« koji nakaradno misle da im ruka na srcu daje veća prava nego što ih imaju drugi ljudi koji nisu populisti i skorojevići, koji ne voze skupe automobile i ne idu na »stranačke domjenke« kako Davor kaže u završnom stihu XV. pjesme bez naslova. Nema tu mjesta za one koji teže općem dobru jer moćnici prije svega misle na sebe i na svoj džep. Ovo je vjerna preslika naše otužne stvarnosti, nepoštivanja ljudskih znanja i vrijednosti te poremećenih međuljudskih odnosa.

Oštra je kritika upućena i u pjesmi »Zemljica« u kojoj se, između ostalog naglašava: Umorna je ova iscrtana zemlja od razdvajanja i otimanja/Pregovora otezanja i ustupaka. Ali, još više od huškanja,/Jakih riječi što joj mržnjom i neslogom pritišću leđa/I ne daju mladosti da se dokraja umije i zaogrne/Nova mirna djetinjstva koja ne bi smjela promrznuti (str. 53). Da, Lijepa je naša uistinu umorna od neprestanog vaganja, razmišljanja i pregovaranja, od neodlučnosti da se stvari dovedu u red, od podjela na desne i lijeva, na ove i one. Sve dok u našoj maloj lijepoj zemlji budu carevala ortaštva i kumstva, dok će svatko tko može na pozicije dovoditi svoje zemljake, rođake i ljubavnice, zasigurno se neće raščistiti nered koji kod nas vlada. I razvidno je da kod nas neće tako brzo biti sretne mladosti ni mirnih djetinjstava kakva zaziva pjesnik.

Još jedna pjesma ovoga domoljuba (bez navodnika) naslovljena »Samodopadnici« prati situaciju u našoj zemlji i vjerna je slika jednoga sloja hrvatskog društva. I to onoga koji se prejeda, banči i samodopadno hvali dok drugi jedva spajaju kraj s krajem i kopaju po kantama za smeće: Isplatilo se bojevati, jer borismo se za se./Ispravno se nakrasmo pa sada pravilno imamo./Sredstva nismo birali, jer njih je izabirala prilika./Uspjeli smo u svim zahvaćanjima, valjano se protegosmo./Jedino starimo brzo... Ne ide nam saplitanje vremena/I odgoda prokliznuća. (str. 27). To su ti koji ne propuštaju priliku da si nešto namaknu rugajući se izravno ili neizravno onima koji imaju ne samo visoke škole nego i morala. Ali, odavno je znano da je pravda, premda spora, dostižna: i ti samodopadnici stare i vjerojatno neće stići potrošiti sve što su pokrali. Vrijeme je nemilosrdni sudac.

Osim temom domovine, Grgurić/Briški se bavi i temom jezika. Jer, jezik obilježava jedan narod; njime se pišu stranice njegove kulture. U pjesmi »Riječi iz domovinske bilježnice« pjesnik je izvukao sva bogatstva hrvatskoga jezika i pred čitatelja podastro svu svoju inventivnost kako bi još jednom iznio čvrste i beskompromisne stavove. Brojni su pridjevi dodani nanizanim riječima – za pjesnika one mogu biti nadriliječničke i ubožničke, stažističke, statističke, pošpotljive, škiljave; mogu biti i riječi usklađivanja i nadvlađivanja,/uspamećivanja i raspamećivanja ili pak riječi od zlata i posrebrene itd. itd. A sve su vezane uz ovaj naš komadić tla koji nazivamo domovinom. Grguriću/Briškom uistinu treba »skinuti kapu« zbog smjelosti i zbog kreativnosti, ali i zbog vještine kojom barata riječima. Također, zbog otvorenog prikazivanja gorčine te cinizma i ironije koji se ponekad naziru, a ponekad su u prvom planu. Ovaj je pjesnik prije svega pozoran promatrač onoga što nas okružuje – naše svakodnevnice i stvarnosti, ali i uporan kritičar koji smatra da bi sve moglo biti puno, puno bolje.

No, on nije posvećen samo onome oko sebe: i te kako se bavi svojom osobnosti, svojim osjećajima i razmišljanjima. Ponekad je vrlo samokritičan. Usredotočenost na sebe dovodi ga do preispitivanja smisla života, do razmišljanja o njegovoj prolaznosti i o neminovnom starenju. Primjerice, u pjesmi »Dužnost napredovanja« kojom započinje knjiga Starenje vjetra pjesnik zaključuje: »Bit će još gordih dana, zadovoljstva što ništa ne uprskasmo./Bit će zdravica i razloga da mirni čekamo počinak, jer smo trajali« (str. 5). Napredovanje o kojemu govori u toj pjesmi put je kroz život ispunjen vedrim i onim drugim danima, srećom, krhkim i jačim prijateljstvima, zdravljem i bolestima, upornosti, pjesmama i svađama. Ukratko, svime onim što je dio naše životne staze. A njegov su dio i naoko nebitne stvari na koje nas Grgurić/Briški upućuje u pjesmi »Mali naputak«: Posvetimo se nebitnim stvarima./Dajmo im da dođu na red, da nas zaokupe./U njima možda nađemo nenadana rješenja/Kako se nositi s bitnim teškoćama/Što nas ustrajno tište i samo se naslaguju (str. 22). Pjesnik nam ovdje poručuje da se moramo posvetiti sami sebi kako bismo spoznali snagu ljubavi, ali i postali svjesni činjenice da Samo smo sitne točke u beskraju. Među misaone pjesme spada i ona naslovljena »Snaga rijeke« koja govori o prolaznosti ne samo mladosti nego i života.

Vrlo su dojmljivi savjeti i upute kćeri koje pjesnik iznosi u pjesmi »Slovo kćeri«. U toplim i osjećajnim stihovima zrcali se velika ljubav prema svome djetetu, ali i žaljenje zbog nedostatka perspektive u našoj zemlji za mlade. U uputama za preživljavanje u ovim teškim vremenima Damir Grgurić/Briški naglašava: Mutna su ovo vremena, dijete./Jedri smjelo valovima što ih pravi srce./Ispuni oči brončanim ribama u vodi,/Diši dublje od njihovih skrovitih nauma (str. 21). Između ostalog, svojoj kćeri savjetuje da živi časno, da bude dobra, da uporno kroči svojom životnom stazom, da njeguje prijateljstva i uživa u iskrenoj ljubavi. U ovoj se pjesmi britak i oštar kritičar kakvog smo upoznali u pjesmama posvećenim našem društvu, pretvara u nježnoga i suptilnog oca koji, normalno, svome djetetu želi miran i sretan život.

U ovome dvoknjižju također ćemo pronaći i pjesme druge tematike – u njima se govori o ljubavi, braku, smrti, prirodnim pojava, snovima, strepnjama...

U knjizi Što će ti naslov koja se sastoji od četrdeset poglavlja i koja djeluje kao jedinstvena poema, naš pjesnik slijedi istu liniju kao i u prvoj. Prevladavaju pjesme posvećene kritici društva koja je u njima još izraženija i izravnija: Kad se ražesti, čuju ga kako neuk u pol’ glasa viče/Da njegova Hrvatska nije i njihova, u mulju poltronska,/Korumpirana, puna jeguljasto skliskih veza i pronevjera (str. 24). Također se bavi temama vezanim uz našu noviju svakodnevicu – situacijom izazvanom korona virusom, pitanjima slobode i neslobode...

Zbog zanimljive tematike i izvornosti načina njena prikazivanja, zbog iskrenosti i otvorenosti, zbog zrelih misli i izvrsnih savjeta, zbog rečenica koje klize i vještine korištenja jezičnog bogatstva, ovo je dvoknjižje uistinu posebna knjiga vrhunske poezije koju treba držati uz sebe i s vremena na vrijeme prelistati. To trebamo učiniti kako bismo u njoj svaki put kad klonemo pronašli potporu i nadu da bi (nam) jednom moglo biti bolje.