O drugima drukčije

Ugledna hrvatska pjesnikinja, esejistica, kritičarka i prozaistica, autorica više nagrađivanih knjiga, Darija Žilić, svoju je četvrtu knjigu kritičkoga pisanja o drugima ponovno naslovila intrigantnim pojmom tropizmi, preuzetim iz prirodopisnoga znanstvenog resursa. Ne bez razloga, jer tomu je pojmu u temelju grčka riječ trópos – u značenju okret, obrat, smjer, riječ koja se referira na začudnu pojavu iz biljnoga svijeta: prosječnom ljudskom oku teško vidljivo okretanje svih naoko statičnih biljnih tvorevina i njihovih organa prema izvorima nekih vanjskih podražaja (strukovnjaci kažu: prema suncu, vodi, nekim otopljenim ili plinovitim tvarima).

I eto simbolike: kao što se biljke okreću prema raznim egzogenim činiteljima (a prirodoznanstvenici upozoravaju kako postoje pozitivni i negativni tropizmi, prikloni i otkloni) – zašto ne i književni tekst izložiti takvim izazovima te čitateljima priuštiti estetske igre na crti kritičarskoga prihvaćanja, a možda i odvraćanja. Tim više što su posve razvidne i asocijacije na stilistički pojam trop, koji upozorava na obrat od stilski neobilježena teksta, dakle na preneseno značenje riječi, na pjesnički ukrasne figure pri kojima se svakom čitatelju (kao i nenadmašivu Bratoljubu Klaiću) uvijek čini kao da se riječ »preobratila«, odnosno, preskočila u neku očuđujuću retoričku dimenziju. Takvu je igru na relaciji tekst-autor-čitatelj-kritičar Darija Žilić nastavila i u četvrtom izdanju Tropizama, svrstavši svoje kritičarske prikaze, zapise i eseje u dva ciklusa.

Prvi naslovljen Prikazi i kritike sadrži 14 priloga i odnosi se na knjige pretežno suvremenih autora i tekstove različitih žanrova; objavljivala ih je od 2015. do 2021. godine u »Vijencu«, »Kolu«, »Riječima«, »Novoj Istri« i »Poeziji«. Zadržala je i ovdje načelo demokratičnosti pa je uz književne vertikale više prostora posvetila i nedovoljno afirmiranim piscima/spisateljicama, nekima umalo zaboravljenima ili početnicima. No pristup je svima podjednako odgovoran i profesionalno korektan uz maštovito učitavanje u tekstove znakova njihovih literarnih posebnosti. Izdvojit ćemo neke.

Primjerice, zbirku Kasno ljeto Danijela Dragojevića tumači u postupku pjesnikova negiranja referencijske uloge jezika, u skretanju pozornosti s predmeta na sam proces pisanja, u igrama zvukom i tzv. krivim čitanjima, u nestajanju semantizacije i identitetnosti pri čemu lirski subjekt prestaje biti promatrač te i sam postaje privid. Autorica zaključuje kako je spomenuta Dragojevićeva zbirka zapis o rasapu svijeta koji poznajemo, distopijska slika budućnosti. Pišući o poetsko-fotografskoj knjizi Andriane Škunce Hodopis: rubovima otoka Darija Žilić upozoruje na otok kao trajnu Škuncinu pjesničku i umjetničku preokupaciju, na otočni imaginarij koji je podjednako impresivan u načinu pisanja i fotografiranja, jer »njezina je poezija slikovna baš kao što joj je fotografija poetska«, a otočni topos stječe metafizičku dimenziju u kojoj se »povezuju nadrealno i konkretno ili samo zamjenjuju mjesta«. Između ostaloga u ovaj je ciklus uvršten i autoričin prikaz važnog nakladničkog pothvata: izabranih djela Dubravka Horvatića (u izdanju Matice hrvatske te s iscrpnim predgovorom Božidara Petrača); posebno se naglašava vrstovna razgranatost, napose inspirativnost Horvatićeva pjesničkog opusa prožeta dahom baštine i europske kulture.

Potom Darija Žilić prikazuje pjesničke zbirke nekih književnika koju su iz različitih, najčešće nepravednih, razloga bili dotad zanemareni, na marginama, umalo zaboravljeni te interpretirajući njihove pokušaje da svom unutarnjem svijetu podare smisao – predstavlja ih čitateljima ili čak uvrštava u korpus hrvatske ili njihove matične književnosti. Opsežnije se pozabavila nagrađivanim romanom S. Mehmedinovića Me’med, crvena banda i pahuljica, autofikciji koja na neobičan način govori o jeziku, sjećanju, zaboravu i ljubavi.

Drugi ciklus ove knjige sadrži 22 ogleda i pogovora. I tu nailazimo na pjesnike, prozaiste pa i kulturtregere raznih profila koji se, unatoč svojim stvaralačkim potencijalima, zbog nesklonih okolnosti nisu uspjeli razviti do pune zrelosti (npr. Milivoj Cvetnić). Također, autorica inovativno potom piše o načinima na koje Slavko Mihalić u svojoj pjesničkoj projekciji svijeta razrađuje motiv egzistencijalne tjeskobe; kako Branka Primorac u svojim prozama umije prodrijeti u svijest likova te postići čitatelju zanimljiv suspens; kako Milorad Stojević pišući o posrnulu svijetu otvara vječne teme te usput istražuje, ironizira, a povremeno i afirmira tradiciju; razrađuje mrežu značenja u pjesništvu Diane Burazer; naznačuje koordinate »croatomontegrinske priče« iz epistolarne knjige dvaju intelektualaca, Milana Rakovca i Jovana Nikolaidisa, a u prikazu pjesništva Sonje Manojlović polemizira s nekim njezinim dotadašnjim kritičarima te daje nacrt sažetka pjesnikinjine poetike, objašnjava »topos tijela i egzistencije, grad koji ima (...) i mitske oznake«, »jukstaponiranje ljudskog i neljudskog te napredovanje prema dezintegraciji jezika i okret prema novom imenovanju«.

Treba, na kraju, naglasiti da bez obzira piše li o pjesnicima ili pripovjedačima, a napose o povelikom broju književnica, Darija Žilić u svojim kritičkim prikazima i esejima u knjizi Tropizmi 4 pokazuje zavidno poznavanje struke, vladanje kritičkim instrumentarijem, poznavanje znanstvene terminologije te stranih i domaćih autoriteta. Osim toga, njezini su kritički tekstovi prepoznatljivi i po inovativnim pristupima odabranim temama.