Mladenačke pjesme Matka Peića

1. Put do objave

Samo godinu dana nakon objave tiskom knjige putopisne proze Skitnje (1967.) Matka Peića, koju su svi meritorni kritičari proglasili iznimnim književnim događajem, znanstveni zbornik »Rad JAZU« Odjela za suvremenu književnost (tadašnje) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (u knjizi 10., Zagreb, 1968.)¹⁾ objavio je i cjelokupni autorov mladenački (!) rukopisni pjesnički opus pod naslovom »Lirika«, i to bez uobičajenih prethodnih stručnih recenzija. Što je presudilo da je urednik tako ugledne znanstvene edicije, akademik Marijan Matković, objavio čak 150 Peićevih mladenačkih pjesama u toj ediciji (a potom i kao poseban otisak »Rada JAZU«), argumentirano je izložio u podužoj fusnoti. Pogledajmo:

»Nije običaj u ediciji ‘Rada’ Odjela za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti donositi uz objavljivanje rukopisa i prethodne obvezatne recenzije. Najmanje je zbirka lirike prikladna za izuzetak od tog pravila, jer, kako nas iskustvo uči, svako mentorsko komentiranje lirike u pravilu je jalovo: ona ili svojim vlastitim, uzbudljivim glasom, svojom u riječima, u sklopovima riječi i u ritmu zapretanom neobjašnjivom temperaturom zrači i treperi, ili nijema, mandarinski mucava, papagajski konvencionalna šuti i nemoćno grca nesposobna i nepodesna da bude oživljena i najglagoljivijim tumačenjem ili objašnjenjem. Da nije, dakle, riječ o lirskoj zbirci autora koji se već jednom na veoma sličan i svakako upečatljiv način javio na stranicama ‘Rada’ (knjiga 341.), po svoj prilici ne bi trebalo odstupiti od dosadašnjeg običaja. U ‘Radu’ 341. putopisna lirska proza Skitnje, a sada čitava zbirka pjesama.

U oba slučaja djela su autora koji prethodnim objavljivanjem nije dao naslutiti ni javnosti ni kritici svoje zrenje, ni svoj stvaralački rast. Dok su od tada Skitnje, nadopunjene i iz ‘Rada’ i ‘Foruma’ preštampane, bile prihvaćene kao jedna od rijetkih knjiga koja nesumnjivo obogaćuje ne samo hrvatski suvremeni izraz nego i našu književnost u cjelini, prestavši tako da budu samo izdavačko iznenađenje, pojava ove lirike sada u mnogo čemu podsjeća na prve dane otkrića posavske putopisne proze Matka Peića. Upravo zato neće biti naodmet komentirati njeno objavljivanje odlomkom iz recenzije na osnovi koje je bila na 8. sjednici Odjela za suvremenu književnost od 17.X.1967. prihvaćena za štampu...«²⁾

Na ovome mjestu urednik Matković, dakle, pojašnjava kako su Peićeve mladenačke pjesme – prije objave tiskom u »Radu« – ipak dobile i stručnu recenziju (preporuku), ali ne autorsku, nego od cijelog Odjela za suvremenu književnost JAZU! Stoga pogledajmo što u toj recenziji/preporuci piše:

»Kada su se prije dvije godine u ‘Radu’ pojavile prvi put turopoljske Skitnje Matka Peića (stalnog suradnika Odjelnih edicija, posebno časopisa ‘Forum’), zbio se u hrvatskoj suvremenoj književnosti u punom smislu riječi književni događaj: to tada nije u toj vibrantnoj prozi neki nepoznati pisac najavljivao svoju nadarenost, to je dotada nepoznat a potpuno zreo pjesnik moćnim rukopisom svoga sočnog izraza zapisao svoje ime u škrti popis naših suvremenih putopisaca. U prvom redu izvorni pjesnik koji je zrio izvan svih naših do dosade konvencionalnih književnih utjecaja, a opet, i uprkos tome, toliko prepoznatljivo naš – sin naše zemlje, našeg neba, naše riječi. Takav je Matko Peić, putopisac i pjesnik naših ravnica, mirisa i boja svoje Panonije, njenih plodova, plotova, stada i jata, stanovnika i kukaca, maglā i vodā, zora i sutona, takav je on i u ovoj predloženoj zbirci pjesama koja u suštini i nije ništa drugo nego uzbudljiv lirski zapis, gotovo pedantni dnevnik pjesnika od njegovih ranih pubertetsko-gimnazijskih dana (od 1938.) do pune izražajne zrelosti, pjesnika koji se razvijao izvan svih tokova naše suvremene poezije, osobito one poslijeratne, da za svoju izolaciju od publiciteta, za to svoje samotarstvo bude bogato nagrađen iskonskom samoniklošću. Svijet te samo prividno ‘staromodne’ poezije, koja se kao svaki živ organizam otima kliširano-pomodnim shemama suvremene lirike, originalan je Peićev svijet, a njegov, iz njegovih lirskih proza prepoznatljiv i ovdje prisutan poetski rekvizitarij – ti borovi, bršljanovi, kukuruzi, kameni, vlakovi, stogovi, stada, ribe, snaše, oblaci i ptice – subjektiviran je do izrazito njegove lirske fakture u kojoj se stih ne kleše i ne gradi, no u kojoj on neobuzdano i nezaustavno teče kao voda nereguliranih rijeka pjesnikove rodne Slavonije.

Peić je prvenstveno pejzažist, njegova je lirska paleta koloristički bogata, rastalasana, mnogozvučna. Kao trajnom zarobljeniku vlastita djetinjstva, prvih otkrića okoliša i prvih manifestacija života, slike su mu često idilične, pa u svojoj jednostavnosti i naivne, ali i kao takve one su uvijek natopljene nekim nemirnim slutnjama, blagim, neiživljenim bolom i sjetom... Korijeni osnovnih inspiracija Peićeve osebujne putopisne proze kao i tzv. literarnosti njegovih mnogobrojnih studija i eseja s područja likovnih umjetnosti nalaze se upravo u toj do sada nepoznatoj lirici; tu, u tim često prividno ‘nemarnim’ stihovima otkriva se njegov autentični stvaralački lik. Riječ je dakle o dosad u našoj književnosti nepoznatom liričaru koji na razini svoje objavljene proze progovara u svojim stihovima glasom zrelog pjesnika. O tekstu je riječ koji je kao svaka iskonska lirika najautentičniji subjektivni dokument svoga stvaraoca...«³⁾

Tekst ove neuobičajene fusnote/recenzije potpisan je kraticom »Ur.« što znači da mu je autor akademik Marijan Matković, kao urednik »Rada«. Iz teksta je posve razvidno na osnovi kojih je književnoumjetničkih značajki i vrjednota Peićev kompletan mladenački pjesnički opus objavljen u primarno znanstvenoj ediciji kao što je to RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

2. Lirika Matka Peića (izbor)

Pod jednostavnim naslovom Lirika urednik Marijan Matković uvrstio je u ediciju RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, već davne 1968. godine, sveukupno 150 pojedinačnih Peićevih pjesama, podijeljenih u tri koherentna motivsko-tematska ciklusa: I. Čovjek i zemlja, II. Ljudi u mraku, i III. Jedva primjetljivi osmijesi. Za ovu prigodu izdvojili smo iz prvog ciklusa (Čovjek i zemlja) deset Peićevih karakterističnih pjesama inspiriranih motivima i izmaštanom faktografijom njegove rodne Slavonije. Pogledajmo te primjere:

POVRATAK U SLAVONIJU

Iz dubine noći mlinovi se pokrenuli
Da hukom nadglase otjecanje rijeka.
Cijele noći slušao sam ih radostan ko djevojka
Kad pred vrtnim vratima čeka.
I sve ovo sada nije mahniti zanos Skita,
Već tiha čežnja za vlakom
Koji se dugačak i modar oteže
Širinom rodne ravni,
Ko dim iz lule
Koja blažena i topla izlazi sa seljakom iz žita.
Smirenim sjajem
Kakav pozna samo prozor rodiljine sobe,
Na njivama blistaju silne, razlivene vode.
Sunce u voćnjaku
Stalno zaboravlja komadić sebe,
Začuđeno
Kako na tornju križ u gnijezdu sakrivaju rode.
Prepoznala me đerma stara
I izdaleka mi se klanja.
Snaša mi pruža preko plota
Ruku, od brašna bijelu.
Ljeto je: s prozora njenog
Mjesto cvijeća gledaju me dječje glave.
Kako sam samo mogao uteći selu?
Umiru ljudi ovdje tiho
Ko da se lule gase.
Kuću im još uvijek čuva pšenični stog.
Gdjekoje janje odvedu im oblaci bijeli
Da plaču za njim pastirske frule
I tuži čordaški rog.
Hvala djedu što mi ovu dragu ravnicu da,
U sebe nježno presadio sam pašnjak
I mokra zelen sad u oku mojem sja.
Jer sve ovo nije mahniti zanos Skita
Već tiha čežnja za vlakom
Koji, dugačak i modar,
Odnosi me
Od žita do groblja,
Od groblja do žita.

STABLO

Mladim zelenilom dignut u proplanke,
Biram što bih bio: mlinsko kolo u veselju sela?
Ili usred grada krevet za teška tijela?
Tanko isječen u dječje sanke?
U meni čudno gibanje se krije,
Svaki pomak grana voćem svrši:
Rumenija od obraza iz mene jabuka se smije,
Prkosnija od prsa kruška iz mene strši.
U proljeće, rascvjetan,
S djecom se pretvaram u ljuljačke.
I da bi se dohvatila krila ptice,
Žive sam ljestve za plamenu čežnju mačke.
Zatvoren stojim u uzvicima ljudi
Koji se kroz mene u nebo penju.
Što god mi uzmu ne smatram za krađu,
Neka hvale suncu, zemlji i korijenju.

SLAVONIJOM

Ogromne ovnove dima
Lokomotiva po nebu ovija...
Iz meke tame
Obline su šljivama natekle
Do otvorenog sjaja.
Zdrava sjemenka
Iz vlažne dubine
Upravlja zrelo meso
Da ispuni modre kožice do kraja.
Izmjenjivanje starog i novog
U meni stvara strujanje svježe.
Sličan sam sobi
Kad se od preležanog voća zrači.
Gle, djevojka se u vis diže
U želji da dvije voćke poveže
I dvorište da dječjim rubljem naoblači.
Žene su mirne:
Prošli su dani pečenja kruha,
Ali mnogoj u noći
Krušnica katkad još protinja.
Vozova svježeg sijena
Žedna je cesta suha.
Nespretno, s ljudima
U njoj se miješa životinja.
Kako mi malo treba
Da budem sanjiv.
Zašto najednom usred najboljih paša
Govorim bari: probodi me sabljom od šaša?!
Hoću da me ovaj mulj proguta
Pokretom kakvim dugovi trebaju da se vrate.
U ovoj zemlji ja divno lutam,
Pa makar mrtav i nemao sreću
Da mi se rode na grob sjate.
Oh, koliko puta već gledam:
Ravnica – duga, crna, ista!
Usne su mi stisnute, prazne,
Samo mi mrkom oku rub blista.

PROLJETNA NOĆ

O rascvalu voćku vezane,
Široko u noć
Dišu junice;
U sjeni bokova
Svakoj krzneni ružičnjak gori.
Plemenitim žutilom roga
Rasplodnika bika
Nad selom, gle, mjesec gori.
Vjenčanom haljinom
Slavonka je pokrila krevet.
U polju bijele se vode.
Uz punu lulu
Dimnjak stari
U voćnjaku sanja:
Hoće li me i ove godine
Gnijezdom zakititi rode?

IZMEĐU SAVE I DRAVE

U drvenim njedrima starih kuća
Još miriše divljina šume.
Pod čađom slamnatog krova
Još se ljeto žuti.
I na ogradi nebo se još mrko plavi
Ko od zečje krvi i voća
Mokri skuti.
Iz zapaljene krušnice jutro diše.
S ceste izguran jablan na groblje sjenu baca.
Tako je tiho da se čuje sunce
Kako kroz žita za trčkama koraca.

PARK

On je novac stari
Što ga vrijeme na trgu zaokruži
I pomuti u plijesan plavu,
Nek bezvrijedan djeci za veselje služi
Da u njemu traže komadiće ptica,
Izglodane godine, izglačanu glavu.
Đaci koje škola pati
U njegovo lišće sakriveni
Proljetnu smotku vlaže.
Od ljeta crnih očiju
Žene po njemu zgodna mjesta traže
Gdje bi mogle djeci prsa dati.
Psima voli noge nepažljive
Kad stanu kraj gospodara, kraj puta,
U zabranjenu travu
Kad mu utrči mačka žuta.
Svim suncem svojim i vlagom
Pozdravlja sve što ne ide za tragom,
Nego u svježe i divlje luta!
Pustivši neuredne trave
Stazama, da mu pomute kišni sjaj,
I sakrivši vrtlaru brižnu ruku,
Gle, kako se pruža
Šuškav, lak ko papirnati zmaj
Kojim će djeca najesen
Rujan na nebu da povuku.

CVIJEĆE

Samo osjeća: gori i gori,
Ali dok se druge vatre i gase,
Ono se neprestano crveni u svojoj zori.
O koje djevojke zapalila ga ruka!
Ništa ne sanja, ništa ne pamti –
Uza zid samostana, u sobama bračnim –
Zelenilom mutnim, rumenilom mračnim
Samo se svija, otvara, plamti!

KROZ SLAVONIJU

Suncem tjerane
U žitu plaču trčke.
Vlak zavija
U bijeli dim i vrelu vlagu,
Nebo, šljivike, djecu i cvrčke.
Talasi zemlje,
Mjesto da se razlijevaju vodom,
Sustaju snaši u skutu.
Neko korito malo,
Gle, opet ljulja mene,
Kao lahor vugu
Skrivenu u krušku žutu.
Sve mi je ovdje,
Sve mi je ovdje,
Od vlage i sjene!

NEGDJE

Negdje
U mračnom lišću
Prva jagoda miriše,
Negdje
Pod trulim panjem
S divljim zecom suton izdiše.
To negdje je u srcu Slavonije
Gdje se mnogo umire i smije.

O KAKO ŽELIM

Volim ovo lišće koje više nema
Voće u svom šumu zrelom,
Pa još samo izgara u oblaku što drijema!
Kao nebom idem slavonskim selom!
O kako želim još jednu prugu
Vitku na propalom svodu, u orasima žutim!
Zorom da idem s prehlađenim cvijećem,
Na prozoru praznom da šutim.

MIRIS ZEMLJE

Zemlja je sama sebi dosta,
Bila na groblju
Ili pod vrtnim plotom.
Ne treba uzdisaja cvijeća,
Mrtva i gola
Miriše
Punim životom.

Kao što je prvi ciklus pjesama (Čovjek i zemlja) svoje rukopisne zbirke Lirika završio s antologijskom lirskom minijaturom (Miris zemlje), tako je Matko Peić – također s vrsnom i indikativnom lirskom minijaturom pod naslovom Moja mladost – otvorio drugi ciklus pjesama iz spomenute zbirke (II. Ljudi u mraku). Zasigurno bi većina vršnjaka iz Peićeva naraštaja, ali i onih starijih i mlađih, mogla glatko su-potpisati ove autorove stihove na temu mladosti i odrastanja u bivšem totalitarnom komunističkom društveno-političkom sustavu:

MOJA MLADOST

Rastao sam
U dane
Kad su cvijeće
U Hrvatskoj
Prodavali
Samo za grobove.

U sličnom melankolično-epitafskom diskursu ispisane su i ostale Peićeve pjesme iz ciklusa Ljudi u mraku. Evo onih najdojmljivijih:

TREBALO JE UMRIJETI

U krv lagano je prelazilo zlato.
Ta, znaš dane kad lišće gine!
Trebalo je umrijeti kao vrt, odletjeti ko jato,
A ja se tek samo oblačih u plavilo daljine.
Svog lišća, svog zlata, krvi svoje
Parkovi umorni htjeli su da se riješe!
Dragi, to gledati mogli su tek kipovi što stoje
I u listopad još se samo kamenom smiješe.

DANI MRTVOG LIŠĆA

Padamo svi ko lišće u dane
Kad topli jesenji vjetrovi pušu.
Naša srca mlada na sve strane
Tuku: imamo krv, imamo dušu!
Svi smo držali pticu, voće
U svom hladu, zelenom soku.
A sad zlatom smrt šumimo –
Uspavanku kosti, krvotoku!
Da sve usne u zlatu! Ugasite
Dragi, sljepoočicu umora punu!
Na čelo slijeću uzdasi slatki,
U vrtu negdje anđeli trunu.
Gomile žute i rumene rulje
U toplini ovog zlatnog nestajanja,
Ko kip virim iz krvavog granja
U vas, u srce,
I od magle nekud dulje.

OČI I JESEN

Krvavo nestajanje rumenila, svega,
Oblak još vedar ne zna kud da krene,
U zvižduku kosa još jedino slast brijega.
Sad se samo sunčaju sjene.
Sve staze u toplo i krvavo vode,
Mahovina u bunaru meko trune,
Čovjek se zagleda u stablo i ode
Gladan, imajući oči zlata pune.

O DANI

O dani lakog pada
I sumračja slatka,
Sačuvajte me mlada,
Mole vas: kosa i mladost kratka.
Plamene jabuke, mračne bobe!
Uz vas bih htio da drijemam
Ja sanjalo koji ništa nemam
Do vaše smrti u kutu moje sobe.
Tebi sve moje riječi,
Jeseni! Voli te mladić!
Ne zaobiđi me ko borić,
U tvoje rumenilo sav bih htio prijeći.

TAJNA VLAGA

Tko misli na malu vlagu
Što se taji
Pod zagasitim lišćem
I nikad ne pokaže
Ni najmanju snagu?
U mir se skloni
Od pogleda mjeseca.
Upijena u tamnu zemlju
Ishlapi
Nikad ne ušavši
Potoku u dječje korito.
Od nje tek proljeće
Katkad uzdahne
Mirisavo
U mračnim ljubicama.

OSJEĆAMO SMRT

Da je smrt blizu,
To svi dobro osjećamo:
Sve žuteći,
Evo je kraj nas
Zbilja, ide –
Gledamo je šuteći.
Mislimo: to je smrt mala
Koja nam baš ništa neće,
Od nje može da umre
Tek kukuruz u polju,
U prozoru cvijeće.
Vjerujući tako
U slabost njenu, i put
Svake godine kroz bašče
Da joj ići mora,
Zelenilom svojim
Bezbrižan i lak
Poput bora
Stojim
I virim u pejzaž žut.

EPITAF SNIJEGU U PARKU

Mračni šetaču,
Sjeti se jednom mene,
Bliz plaču
Kad sjedneš ovdje uz kip žene.
Kao njen kamen bijeli
Htio sam biti ruka, osmijeh ljepši,
Ali, proljeću poljubac vreli
Odnio me Crnom moru.
Nestao sam, jedva dospjevši
Biti pregršt suza jednom boru.

Napokon, iz trećeg ciklusa (III. Jedva primjetljivi osmijesi) Peićeve zbirke Lirika izdvojili smo za ovu prigodu još četiri lirske minijature koje uvjerljivo potvrđuju njegovu pjesničku zrelost i osobnost već u mladenačkoj dobi:

KOS U POTOČIĆU

Nemajući kamenčićā
Potočić
Nije mogao da žubori.
Kosu jednom
Bilo žao,
Mjesto kamenčića
U njega stao.
I gle,
Voda se u pjesmicu pretvori!

SLIKANJE OBLAKA

Najbolji su oblaci bijeli.
Da ih dobiješ,
Uopće ne treba rada.
Gdje nismo imali više
Ni znanja ni boje –
Oni stoje!
Čudimo se:
Ta nemoć i praznina
Kako se lijepo
Na nebu njiše.

SVRŠETAK LJETA

U vrtu
Dječak je stao
Smeten:
Kamo da odnesem
Naš stari ljetni stolac
Od lakih, crvenih šiba pleten?
Gleda ga:
Do klonulosti
Raširili su ga
Teški umor,
Drhtaj obijesan
I ljeto, ljeto tako vruće.
Gleda ga pa se plaši:
Neće li mu
Ulaz kuće biti tijesan?

SUTON

Tko može znati
Da nam se nasmijati neće
Koji ljepši suton
I natrag nam dati
Sve rumenilo
Što nam ga je odjela jesen
Seleći ptice i cvijeće?
Ja živim u tom.

Umjesto svakog drugog zaključka, vjerujemo da i ovaj izbor od 23 mladenačke pjesme (između ukupno njih 150), sabrane u rukopisnoj zbirci Lirika Matka Peića i potom cjelovito objavljene u ediciji RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, u Zagrebu (1968.) – u najvećoj mjeri najavile i autorove legendarne Skitnje. Naime, Peić se kao pjesnik predstavio s tri pjesme još davne 1941. godine u Spomenici hrvatskog junaka (Požega, 1941.),⁴⁾ a već tada prepoznatljive motivsko-tematske i poetološke značajke svoga pjesničkog pisma utkao je potom i u sjajnu autorsku putopisnu prozu. O kakvim je sve značajkama i odlikama Peićeva pjesničkog pisma riječ – tema je koja zaslužuje posebnu književno-kritičku analizu.

____________________
1) Vidi: RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Odjel za suvremenu književnost, knj. 10., urednik: Marijan Matković, tisak: Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1968., str. 405-474.

2) Ibidem, str. 406.

3) Matko Peić: Lirika, u: »RAD Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti«, Odjel za suvremenu književnost, knjiga 10., urednik: Marijan Matković, Zagreb, 1968., str. 406-407.

4) Spomenicu »Hrvatskog junaka« objavila je u požeškoj tiskari Grafika udruga Hrvatski junak – Stijeg Ibrišimović, što je zapravo bila podružnica ovog patriotsko-sportskog društva u Požegi. Spomenica je izdana u povodu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 1941. godine.