Matko Peić – homo viator

U Zbirci akademika Matka Peića u Gradskom muzeju Požega, nalazi se nekoliko stotina blokova za pisanje džepnog formata, proizvođača«Lipa blok II«. Ne znam nalazi li se tamo blok s bilješkama za neobjavljeni putopis o Đakovštini. Naime, u ljeto 1990. godine predstavnici manifestacije Đakovački vezovi i tadašnje Općine Đakovo¹⁾ vozili su ga u službenom automobilu, a on je promatrao, zapisivao, razgovarao, ulazio u seoske avlije, zavirivao u štale i ambare, svinjce i kokošinjce, svađao se s guskama, gegao s patkama, divio doratima, u svakom dvorištu trgnuo rakijicu, zamezio kobasice i kulina, pohvalio slaninu, zagledao snaše i divojke, pa mu »riječ zamiriši po kulenu ili hlapi po rakiji²⁾«... Ali, čak i ako su sačuvane njegove bilješke, tko bi to mogao rekonstruirati, tko bi mogao povezati sve te nabujale asocijacije u još bujniji tekst, onakav kakav nitko prije i nitko poslije njega u hrvatskoj kulturi nije ispisao niti će znati ispisati. Jer tko drugi može izvlačiti iz »bećarluka starih slavonskih putova... slatka tijela svojih putopisa³⁾.«

»Rodom iz Požege⁴⁾, iz onoga granitnog, vulkanskog dijela Slavonije, ipak nisam htio popustiti slatkoj magmi njene bjeline. Pisao sam ispod nje!« zapisao je Peić⁵⁾ o izvorima svoga teksta u monografiji Đakovo i Đakovački vezovi⁶⁾, objavljenoj prigodom dvadesete obljetnice ove velike manifestacije. Uvod u knjigu dali su tadašnji predsjednik Skupštine Općine Đakovo Ivan Tarnaj te Matko Peić svojim putopisom Od Davora do Đakova, koji je u sebi sadržavao dijelove i njegova dva vrlo važna teksta, o Đakovu i Đakovačkim vezovima, objavljene početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća u prestižnom VUS-u (Vjesniku srijedu). Peića je Organizacijski odbor Đakovačkih vezova ovlastio da bude tumač ove manifestacije i njene važnosti za hratsku kulturu iako je napisao kako »riječi kao da nisu izlazile na papir iz moje šake, nego iz njezinih grudi⁷⁾«, misleći na rodnu Požegu, a Đakovčanima se činilo kao da njegove riječi izlaze iz utrobe onoga drugoga grada, srca Slavonije, Đakova, s najmekšim asfaltom u Hrvatskoj, »gdje prijatelja dočekuju raširenih ruku, a zločestu djecu tjeraju grančicom rascvjetala jorgovana⁸⁾«. Đakovo obrtnika i biskupa, snaša i bećara, umjetnika i raspikuća, grada u kojem se skladno sjedinilo sve ono što Slavonija i Hrvatska jesu ili bi trebali biti, grad gdje te toliko slavojskogostoljubivo časte pa ruke postanu masne i od kulinate se »muško s muškim ne može pošteno rukovati⁹⁾«.

Manifestaciju Đakovački vezovi utemeljio je jedan Brođanin, dr. Zvonimir Benčević, ali je manifestaciju do kraja domislio upravo Matko Peić. On ju je definirao, prepoznao njenu važnost te je stavio u svjetski kontekst, ipak u prvom redu osjetivši njen nacionalni identitetski potencijal te se potrudio učiniti ga prihvatljivim i zanimljivim i onima koji su sve ono što su Đakovački vezovi smatrali nižem oblicima kulture.

Iako se danas zna učiniti kako su velike manifestacije kao što su Vinkovačke jeseni i Đakovački vezovi nastale organski, »iz naroda za narod«, kao odraz jednog vremena i jednog duha, šezdesetih godina XX. stoljeća, one su zapravo plod promišljanja i nastojanja kulturnih i političkih elita u tim slavonskim gradovima, koje su prepoznale važnost očuvanja folklorne tradicije kao zalog očuvanja nacionalnog identiteta i nacionalne raznolikosti, nasuprot pokušaju stvaranja zajedničke jugoslavenske nacije i zajedničke jugoslavenske kulture pa i zajedničkog foklora. A upravo se kroz folklor ta vrlo vitalna i slojevita različitost mogla najplastičnije pokazati, a da bi se pritom izbjeglo opasno etiketiranje zbog nacionalizma i šovinizma. Šokac na lipicancu, s hrvatskom trobojkom oko pasa ili na šeširu, bio je manje subverzivan od studenta s parolom o hrvatskom novcu u hrvatskoj lisnici ili novinskih feljtina o hrvatskim velikanima. U prilog ovim nastojanjima išla je i liberalnija politička klima druge polovice šezdesetih godina XX. stoljeća. Nije, stoga, čudno što su tri možda i najznačajnije (i najveće) folklorne manifestacije u Hrvatskoj: Međunarodna smotra folklora, Vinkovačke jeseni i Đakovački vezovi, nastale doslovce u godinu dana između rujna 1966. i srpnja 1967. Moralo se pronaći valjan razlog za pokretanje manifestacija takve vrste, a da ona ne bude obilježena kao skrivena ili otvorena »nacionalistička tendencija«.

Tako su i Đakovački vezovi nastali kao jedna od pratećih manifestacija Međunarodne godine turizma koju su 1967. proglasili Ujedinjeni narodi. Izniman intelektualac i ravnatelj Državne ergele lipicanaca dr. Zvonimir Benčević¹⁰⁾ spretno je iskoristio međunarodne okolnosti kako bi utemeljio ovu manifestaciju. Đakovački vezovi nisu manifestacija koju osnivaju zaljubljenici u hrvatsku narodnu baštinu, kako bi je očuvali i kako bi se jasno odredili u svoj različitosti prema ostalim »narodima i narodnostima« ondašnje Jugoslavije, već je to manifestacija koja je utemeljena u duhu težnji Ujedinjenih naroda da se »smanji blokovska zategnutost u svijetu i potakne pozitivan odnos prema zemljama i narodima svijeta¹¹⁾«, ali je prvi cilj upravo onaj prikriveni nacionalno-identitetski. Đakovački vezovi su uspješno održani početkom srpnja 1967. te su ubrzo postali tradicionalnom manifestacijom koja se očuvala do danas (u pripremi je 57. izdanje), a da zapravo i nije previše promijenila ono što je Benčević zacrtao, a Peić svojim tekstovima definirao kao vrijednosti: prezentacija izvorne slavonske i hrvatske tradicije, kanalizirana od strane hrvatske intelektualne elite, s najvažnijim zadatkom očuvanja hrvatskog identiteta. Jer, ako sačuvaš izvornu glazbu, običaje, plesove, nošnje, gastronomiju, konjogojstvo, ako vrlo masovno uključiš mlade, koji će ne samo učiti o tome već i aktivno sudjelovati zajedno s »izvornima«, ne samo da si očuvao jedinstven identitet već si ga i definirao i dodatno učvrstio.

A Peićeva je uloga u tome iznimno važna, jer je kao uvaženi slikar i književnik, Slavonac podrijetlom, ovlašteni tumač onoga što se zbiva u Đakovu prema najširoj hrvatskoj zajednici. Kao putopisac konstruira poželjnu sliku hrvatskog narodnog života, ljepotu i bogatstvo tradicije, ali i naglašava pripadnost europskoj civilizaciji: njegove bujne asocijacije i usporedbe su europske, on ne uspoređuje slavonske snaše i slavonski folklor, s folklorom drugih južnoslavenskih naroda, već s visokom kulturom svoga naroda i drugih europskih naroda: »Kad bi mene pitao što me u povorci najviše potreslo, odgovorio bih ovo: Volim boje, taj svijet koji opaja čovjeku oko, ali još više volim crno i bijelo, svijet koji obuzima dušu, kad je nadošla djevojka sa ‘zlatarom’ (poglavlje zlatno kao žitno polje i crno kao olujno nebo), ja samo da nisam iz publike povikao: ‘Eviva Espanã! Slavonija – ta najšpanjolskija (životom, duhom, barokom) hrvatska pokrajina blista u tom ženskom, te mi se načas učinilo da nisam u našem Đakovu, nego u El Grecovu Toledu, pred fatamorganskom slikom Sprovod grofa od Orgaza¹²⁾«.

Matko Peić, prema terminu Deana Dude¹³⁾ mogao bi se odrediti kao homo viator, hodočasnik, koji s puno poštovanja pa i oduševljenja dolazi u Đakovo. Sve ono što vidi, čuje, osjeti, opipa, omiriše, ne samo da potvrđuju već i nadmašuju putopiščeva/hodočasnikova očekivanja. U tekstu Ferije Matoš je usvrdio kako »Hrvati ne putuju, pa ne poznaju ni Hrvatsku, a onaj tko ne poznaje sebe ne može upoznati ni svijet. Stoga su Hrvati, tvrdi Matoš jedan od najposljednjih naroda Evrope i zato mladi Srbi i Bugari idu jatimice u središta evropske kulture, dok mi Hrvati, djeca Juga i Jadrana, susjedi, đaci i branioci klasične kulture, kulturno tavorimo i putujemo čitajući tuđe putopise¹⁴⁾«. Upravo na tragu Matoševe kritke da ne poznajemo dovoljno vlastiti narod i njegovu kulturu nastao je i značajan dio putopisnog opusa Matka Peića. Putujući slavonskim selima, on upoznaje cijeli svijet! Putopisi općenito u tom smislu predstavljaju ogroman sustav referentnih točaka i postavljaju nizove višeslojnih semantičkih momenata kao refleksa najčešće dviju kultura: one koja opisuje i one koja je opisivana. Ovdje se ne radi o kulturama dvaju naroda, što je najčešći slučaj, već o kulturama unutar jednoga naroda koje se po Peiću snažno prožimaju tako da zamjenjuju mjesta: »Gle, stari park katedrale zamjenjuje još danas teatarske kulise kao što su ih zamjenjivale njegove kolege u Versaillesu, gdje su igrali Marivauxa, ili u Schönbrunnu, gdje su davali Metastazija. Na jednoj razglednici, kojom sam pozdravio iz Đakova svoga učitelja i prijatelja, sveučilišnog profesora doktora Ivu Hergešića, velikog poznavaoca umjetnosti teatra – učinilo mi se da su se pod bljeskom magnezija neki Budrovčanin i neka Babogretka preobrazili u Harlekina i Colombinu! Poseban čar nekoga seljačkog rokokoa, obratan od onog kad je Maria Antonietta željela biti mljekarica, a Luis XVI orač¹⁵⁾«.

Putopisni tekstovi Matka Peića nastaju u vrijeme kada slika nije bila sveprisutna i svedostupna baš svakome od nas, pa njegovi tekstovi ponekad bivaju nalik nizu ekfraza¹⁶⁾, u kojima vrlo pozorno opisuje ne samo nošnje, običaje, povorke, igre, već i žive slike: jedna takva slika je »golem sag« od ljudi koji piloti koji nadlijeću Đakovo vide u vrijeme Đakovačkih vezova. Umjetnost, a napose slikarstvo futurizma, kao jednu od važnijih tema imao je let avionom, odnosno svijet promatran iz zrakoplova u brišućem letu. Kao posljedica estetike brzine, u futurističkom slikarstvu prevladava element dinamizma: u pokretu sudjeluju i objekt i prostor unutar kojega se on kreće. Ali, Peić nije futurist, pa i ne sjeda u te zrakoplove koji nadlijeću Đakovo, već prepričava tuđe doživljaje, stvarajući svoje. Peića taj zrakoplovno-futuristički doživljaj Đakova i Vezova gledan iz ptičje (futurističke) perspektive podsjeća na Matissa, Vlamnicka i Deraina, dakle na foviste: fovizam možemo opisati kao vatromet neobuzdanih boja, baš kao što je Peićev stil vatromet stilskih figura, usklađen s Peićevim književnim, ali i slikarskim stilom.

Peićeve rečenice često koristim prigodom programa svečanih otvaranja Đakovačkih vezova, koje pišem od 2004. godine, na radost publike ali još više glumaca i glumica koji sudjeluju u programu. Peićeva performativna magija daje im mogućnost zablistati pred »ponjavcem« od tisuća ljudi na Strossmayerovom trgu, njegove rečenice o hrvatskom folkloru, o hrvatskim gradovima, o hrvatskim muškarcima i ženama (posebno ženama!) o hrvatskom narodu, njegovoj ljepoti, snazi i vitalnosti – neponovljive su i stvaraju učinke koji su nam i danas potrebni. I trebali bismo biti barem malo nalik na one naše bake i djedove iz njegovih putopisa, u kojima kori Relkovića zbog »stisnutosti« i želje da Slavonce i Slavke urazumi: »Teško je tu ne sagriješiti, kada i priroda griješno izgleda!¹⁷⁾«

Tko zna što bi Peić danas napisao kada bi ponovno obišao ista slavonska sela i ne bi našao puno otvorenih avlija koje bi primile putnika kakav je bio on. Tko zna bi li ga napustio onaj iskonski vitalni optimizam, koji ga je krasio ili bi ponovno napisao o svom narodu braneći ga od moralističkih i drugih prijekora: »Jer kako je moguće zaustaviti taj njihov veliki korak kroz smeđe bilje crnog sjemena? Kako je mogao reći: dosta! njihovoj ljubavi na goloj zemlji, kraj riđeg hrastika uz svinjarsku vatru?«

___________________
1) Prema usmenom svjedočenju tadašnjeg predsjednika Skupštine Općine Đakovo prof. Mate Zorića.

2) Matko Peić: Od Davora do Đakova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986., str. 5-10.

3) Isto.

4) Peić, Matko, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i slikar (Požega, 10.II. 923 – Zagreb, 30.X.1999.). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1946. (V. Becić i Lj. Babić) te 1951. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao temom o književnom djelu Antuna Kanižlića. Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU-a bio je od 1991. godine.

5) Matko Peić: Od Davora do Đakova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986., str. 5-10.

6) Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986.

7) Isto.

8) Isto.

9) Isto.

10) Zvonimir Benčević (Sl. Brod, 1892.- Sl. Brod, 1988.), hipolog. Studirao je i doktorirao na Veterinarskom fakultetu u Beču. Od 1947. do 1951. upravitelj je Državne ergele lipicanaca u Đakovu i Centra za selekciju konja Hrvatske. Objavio je veći broj članaka u veterinarskim časopisima u zemlji i inozemstvu. Objavio je knjige: Lipicanac u jahanju, zaprezi i dresuri (Đakovo, 1957.), Uzgoj konja. Udžbenik za kvalificirane radnike u konjogojstvu (Zagreb, 1960.), 1854.-1964. Đakovo – Jugoslavija – 110 godina uzgoja lipicanaca, Bijelo biserje Đakovštine (suautor). Utemeljitelj je i prvi predsjednik Đakovačkih vezova.

11) Ivan Pavić: Dvadeset godina Đakovačkih vezova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986.

12) Matko Peić: Od Davora do Đakova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986., str. 5-10.

13) Dean Duda: Kultura putovanja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2012.

14) Matoš, Antun Gustav: O likovnim umjetnostima, u: Sabrana djela, sv. XI., JAZU, Liber, Zagreb, 1976., str. 182.

15) Matko Peić: Od Davora do Đakova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986., str. 5-10.

16) Ekfraza (grč. ἔϰφρασıς: opisivanje), antički naziv koji je uveo Dionizije Halikarnašanin (Retorika) za postupak opisivanja, a Priscijan preveo na latinski kao descriptio. Upotreba mu je dvovrsna. U širem značenju, upućuje na svako izlaganje kojemu je svrha slikovito predočavanje kakve teme (ljudi, događaja, mjesta i dr.) i rabi se ponajviše u sklopu školskih vježbi. U užem značenju, ograničen je na opis umjetničkih djelâ i rukotvorinâ (npr. tapiserija, urni i kupa), vezuje se na niz uzornih ekfraza koje za svoj predmet uzimaju štitove epskih junaka kod Homera (Ilijada), Hezioda (Štit), Vergilija (Eneida) i Nona (Ep o Dionizu), a zatječe se i u umjetnosti XX. st. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. I. 2023. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17305.)

17) Matko Peić: Od Davora do Đakova, u: Đakovo i Đakovački vezovi, ur. Zdravka Dean, Turističko društvo Đakovački vezovi, Đakovo 1986., str. 5-10.