Matko Peić – erudicija i talent*

Temperament! Ako postoji ključna riječ kojom se može najsažetije označiti dojam književnog djela Matka Peića, onda je to ova koju je i Goran Kovačić svojedobno istaknuo kao prvu što se »silovito nameće uz ime Ivana Kozarca«. Temperament, da, ali ukroćen disciplinom, obuzdan erudicijom, oplemenjen kulturom. Svladan i pokoren, ali ne zato da bi bio ušutkan nego zato da, stiješnjen u određene forme, potencira svoju napetost i napetost piščeva izraza: sočnog, krepkog i žilavog. Peić je rođen u Požegi, 10. veljače 1923, ali u njegovoj književnoj pojavi, toliko panonskoj i toliko suvremenoj, ima nešto južnjačko i renesansno: nešto u isto vrijeme bujno i elegantno, duhovito ozbiljno, monumentalno i ljupko, uzvišeno i profano. Razvio je u sebi smisao i za lijepo i za ugodno, cijeneći podjednako i duhovnost i tjelesnost u životu i u čovjeku. Pisac i erudit, profesor i slikar, poklonik umjetnosti i kutjevačkog bijelog burgunca, kozer i flaner, pravi naš sjevernohrvatski Colas Bregnon koji senzaciju i slast bogate trpeze cijeni koliko i užitak dobre slike ili dobre knjige, jer kao pravi estet skida kapu svakoj umjetnosti, pa i kulinarskoj.

1.

Misao o jedinstvu erudicije i talenta renesansni su umjetnici razvili svojom poetikom u sustav iz kojega je izrastao njihov stvaralački ideal. Da bi se uspeo na uzvišene vrhunce poezije, pisao je, u svoje doba, jedan od njih, Bernardo Tasso, pjesniku je nužno da poznaje umjetnosti i nauke, ako ne u potpunosti i podrobno a ono bar toliko da se, kad mu to bude zgodno i kad materija i mjesto u djelu to zaištu, pokaže i kao geograf, i kao astrolog, i kao teolog, i uopće, kao poznavalac svake druge nauke. Kako bi inače pjesnik mogao riječima zamisliti i oponašati stvari koje se svijetu sviđaju i koje izazivaju njegovo divljenje? Onome koji je sebi postavio cilj da stvori kakvo lijepo pjesničko djelo, pisao je također isti taj Tasso, nije dostatno samo da pozna znanosti i umjetnosti; nego mora posjedovati i pjesničku vještinu kojom će ukrasiti svoj spjev, mora znati u sjajnom poretku i divnim riječima primijeniti na odgovarajućim mjestima »sva ona bogatstva što mu ih je tuđa velikodušnost darovala«.

I Soachim du Bellay bavio se istim problemom. Istina je, pisaše on u znamenitoj svojoj knjizi U obranu i u slavu francuskog jezika (1549.), talentom bez učenosti više se postiže nego učenošću bez talenta. Ali ipak, bilo bi suviše lako osigurati sebi vječnu slavu kad bi dar od prirode, kojim su često obdareni i najneukiji, bio dostatan da stvori nešto besmrtno. Takva bi »slava« i takva »besmrtnost« bili vrijedni podcjenjivanja. »Onaj koji hoće da poleti kroz ruke i usne ljudi mora dugo ostajati u svojoj sobi; a onaj koji želi poživjeti u sjećanju potomaka, mora se, kao da umire u samome sebi, znojiti i drhtati mnogo puta.« Peićevo pisanje ima duboke korijene u iskustvu velikih renesansnih umjetnika. Kao ti velikani duha i uma, Peić spaja u sebi različite znanstveničke interese i umjetničke mogućnosti. Renesansno svestran, on je naš suvremeni enciklopedist za koga bi se reklo poradi širine zanimanja – da dolazi iz racionalističkog XVIII. stoljeća. Znanstvenik i literat, koji literaturu piše znanstvenom suzdržanošću i disciplinom a znanost literarnom svježinom i pregnantnom slikovitošću izraza! Studirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji i povijest umjetnosti, na Filozofskom fakultetu, a doktorirao iz književnosti. K tome zna toliko iz botanike i zoologije, promatrajući svojim očima, u živo, sve biljne i životinjske vrste i podvrste između Save i Drave, da bi mirno mogao biti barem magistar tih znanosti.

Današnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) pisao je, kao gimnazijalac, pjesme, pa je tako nastao cio jedan omašni ciklus; ali on, kao čovjek koji se nikamo ne žuri a svugdje stigne, objavljuje ga istom poslije dvadeset ili dvadeset i pet godina (Čovjek i zemlja, u 350. knjizi »Rada« Jugoslavenske akademije, 1968.), držeći se one pučke da je vino toliko bolje koliko je odležanije. U svemu što Peić piše kao likovni esejist i monograf hrvatskih slikara ima mnoštvo izrazito književnih kvaliteta. Ne znam ima li nešto literarno i u njegovim crtežima i karikaturama, što ih radi samo za vlastito zadovoljstvo; ali u onome što piše kao književnik i kroničar, putopisac i pjesnik, slikar je zamjetan u gotovo svakom retku. Misli u slikama pa u slikama i piše ovaj romanopisac, koji u ladici čuva jedan napisani, a u glavi dva-tri nenapisana romana, i feljtonist minijaturne forme od dvije kartice, pisac koji piše sitnim rukopisom jer i zapaža sitnozorski. Ali pisac, koji od svojih malih zapažanja stvara velike doživljaje!

Da je živio u XVIII. stoljeću, kojim se najviše bavi i koje najviše voli, bio bi jamačno fratar u Požegi ili gvardijan u Cerniku, jer fratri bijahu i najučeniji a najbonvivanskiji stalež u ono doba. Mislim da i spava s Kanižlićem pod jastukom. Svi smo mi do stanovite mjere bili nekoć zaljubljeni u svoje dizertacijske teme, i meni je Josip Kosor godinama lebdio pred očima kao brkati anđeo-zavodnik, ali sve je to ništa prema Peiću: on je tako duboko i tako trajno očaran Kanižlićem da se ne bih iznenadio kad bih ga jednoga dana ugledao u kanižlićevskoj mantiji. Dakako, to je šala, ali nije šala da Kanižlić zauzima značajnu ulogu u njegovu životu. Ne samo da je rođen u Kanižlićevoj ulici i da je doktorirao s tezom Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića (također u Akademijinu »Radu«, knjiga 365, 1972.), nego i sam, kao pisac, mnogo duguje Kanižliću, što je ispovjedno napisao upravo u toj monografiji. »Ako sam i od kojeg hrvatskog pisca de origine do danas nešto naučio, naučio sam od autora Sv. Rožalije. Učio me da je čista opservacija, neopterećena bilo kakvom šemom gledanja, temelj pisanja.«

2.

Imao je Peić 34 godine kad je tiskao prvu svoju knjigu: monografiju Nikola Mašić (1957.). Od ostalih njegovih knjiga neke smo već spomenuli, a sada spomenimo barem još najznačajnije: monografije Slava Raškaj (1958.), Vanja Radauš (1965.); putopise Skitnje (1967.), Poljska (1969.), Crno zlato (1973.); te studije i portrete iz likovnih umjetnosti, naših i stranih: Francuski slikari XVII. stoljeća (1967.), Hrvatski umjetnici (1968.) i Hrvatski slikari i kipari Slavonija – Srijem (1969.). Mnogo različitih knjiga. Ali postoji žanr u kome je Peić, danas, nesumnjivi matador; a to je putopis. Otkako se iskazao sa Skitnjama, o Peiću se uglavnom govori kao šampionu modernog hrvatskog putopisa, te vrste književnosti koja je isto toliko zanimljiva koliko i podcjenjivana, ali se zaboravlja da ono što Peićove putopise stavlja danas u prvi plan suvremene hrvatske književnosti nije ni sadržaj ni oblik nego izraz, ne samo sasvim vlastit nego i sasvim nov, pa dakle treba govoriti, o Peiću kao prozaistu, Peiću kao piscu a ne samo putopiscu. Jer putovanje mu je, u neku ruku, samo povod da piše, ali ne i uzrok njegovih umjetničkih nemira i spisateljskih potreba. Uzroci su dublji.

Peić je europski intelektualac sa seljačkim slavonskim atavizmima. Kad se zaželi kulturnoga sjaja, svjetske civilizacije i moderne udobnosti, zaputi se on u Italiju, Španjolsku ili Francusku, u Austriju ili Njemačku, Švicarsku ili Nizozemsku. Pozna najveće i najznamenitije galerije, muzeje i biblioteke. A kad mu tabani požele blatnih nizinskih putova, pješači Turopoljem i Moslavinom, obilazi naftne bušotine ili riblja mrijestilišta. No kamo god krenuo, pravi usput beletrističke crteže i croquise o susretima i doživljajima, koji se često čine dobro smišljenim pričama upravo stoga što su istiniti. Peić je pisac koji ne izmišlja, barem, koji najmanje izmišlja. To je ona renesansna dvostrukost njegova, podijeljenost na znanstvenika i umjetnika koji su stopljeni u jedno i rade zajedno. Kao što su činili renesansni umjetnici, otkrivajući tajne i dolazeći do spoznaje marljivim promatranjem, tako i Peić: gleda, uočava, uspoređuje i pamti. A istovremeno produbljuje i osmišljava. Ribe i zvijeri, čovjek i biljke, rijeke i brodovi sve je predmet opserviranja i sve je, dobrom opservatoru, spremno odati i najdublje svoje tajne.

Izvanredna radinost prati Peićev literarni procede, kao što bijaše i s renesansnim umjetnicima, koji su željeli poeziju i slikarstvo učiniti slobodnim zanimanjem slobodnih ljudi. Shvaćajući svoj posao i zadatak kao težnju k savršenstvu, oni su se, kako je netko jednom negdje napisao, »savršenstvom svoga posla takmičili s Bogom«, ovladavši istovremeno upotrebom oka i ruke. Isto radi i Peić: služi se krajnje objektivnim zapažanjima i gotovo dokumentarnim podacima, da bi ih snagom izraza digao na razinu osobnog doživljaja izuzetnog intenziteta. Jer priroda, kao što mišljaše Girolamo Muzio, svoja djela obično stvara u grubom obliku, ostavljajući umjetnosti da ih ukrasi i ugladi. Upravo to radi Peić: on ništa ne izmišlja, pokatkad samo od raznih detalja stvara nove cjeline, kao onaj stari grčki slikar (Zeuksid, ne varam li se), za kojega kažu da je, hoteći naslikati idealnu žensku figuru, odabrao pet djevojaka pa je od svake naslikao ono što je smatrao najljepšim na njoj.

3.

Beletrističku putopisnu prozu piše Peić kao da je znanstvena radnja. Mjereći širine i dužine panonskih ravnica, između Save, Drave i Dunava, tvrdim carskim drumovima ili pak blatnim općinskim cestama i prtenim poljskim putovima, Peić je susretao i pamtio lica prosjaka i Cigana, skulptorske figure sisatih kelnerica i puste bećarske pijance i skitače, svinjare i govedare, lovce i naftaše, savske mlinare i dereglijaše: i o svemu je odmah, na mjestu zbivanja skupljao dokumentaciju, pravio »živi zapisnik«, poslije proučavao literaturu i produbljivao spoznaje, a tek onda sažimao misli i gradio lapidarne rečenice koje su često proumljene tvrdnje, gotovi zakijučci, ispečene definicije i aforizmi. Možete otvoriti Skitnje gdje god hoćete i počnite čitati; naići ćete na tekst gust i zasitan:

Volim sve hrvatske rijeke. Kupu naročito. Kupa zelena, crna i svijetložuta. Kupa zelena u rano proljeće, kad se jedna mala rimska nimfa budi u njezinu dnu pa se od njenih brončanih osmijeha vinogradi šilje u najslađe, najvlažnije grudi. To proljetno zelenilo Kupe i onu zelenu pjegu koju vidiš kako putuje turopoljskim selima, te limenu jabuku tornja, ili vrat starog patka, osipa najbrbljavijim zelenilom. Taj zeleni Kupin dah, nježniji od mahovine u bari, lakši od neba iza kiše najljepši je osmijeh proljeća.

Kupa crna među muljem gdje na trulim mačevima šaša jedna raskrvavljena roda sanjari u rubovima nevjerojatno smirenim i bolesnim. U toj crnini trepti slatka nervoza seoskog psa. On dugoljastom glavom, žutom od šljukinih jaja, žmirka na mjesec koji lebdi iznad trske tinjajući između zamuljenog fenjera i mačjeg leša. I posavsko blatno nebo koje drhturi u Kupinom bilju, puno krupne noćne kiše, zbog koje se čamci zavlače pod staje, a gatalinke krekeću iz grmova pokuštranih kao kosa iza najluđih zagrljaja.

Kupa žuta u jesen kad teče svila, žuta svila potonulih paša. Taj sjaj između vina i kose, odlazi najpogibeljnijom sredinom valjajući teške pougljene panjeve i lake osmijehe popodnevnog, poodmaklog sunca.

Čamac na Kupi. To njegovo vlažno, meko zašiljeno drvo drhti u trsku kao usna u poljubac. Bez brze strasti kajaka, bez vrludanja sandoline on odlazi težak, pijan ravno u duboku noć niz klonuo šaš i mulj žut od propale mjesečine. Tuguje. Zašto nije ostao nepomičan u dvorištu kao valov da konji piju iz njega sutonsku vodu? Tko ga je položio u Kupu, u taj san, u tu bolest, u taj krevet lijepe bolesnice? Tamno vodeno bilje i bijelo šaranovo meso što se prelijevaju između dotrajale mjesečine i ohlađenog ugljena ciganske vatre – to je njegov noćni put. U ponoć kad bare cvatu žuto – vlažni od vina u njemu su davno pjevali mladi Iliri: zlatno i nerazumljivo. U njemu se crnio Ljudevit Posavski. Uopće: ah, ležati tu među mekim žabljim grudima, u usni trulog čamca – crn uz tuđu crninu i lak lebdjeti u krhkoj trsci, uzdisati u pjeni bare.

Možete prekinuti pa okrenuti, opet nasumce, stotinjak stranica naprijed; jednako pun tekst, bogat doživljaj:

Ulazeći u Koprivnicu sjetio sam se Rembrandta. On je znao kako treba crtati gradove. Na njegovu crtežu, smeđem kao stara krv, nađete ga često kako sjedi s bilježnicom u polju. Iz bara, iz šaša gleda na Leyden. U kišnom jarku, sa kakvog zarđalog lonca u koprivama, za đubrenikom iza seljačke staje gledao bi ovako i na Koprivnicu. S prozorčića jedne periferijske birtije ili s nekog sjenika dobro je se može gledati kako švrlja po piriki, rosopasu i među pečurkama. Kelnerica u toj birtiji je valjda mješanka mađarskog propalog grofa i podravske Ciganke. Dok pijanci pjevaju, ona na prozoru naslonjena, u poluotkrivena njedra stavlja jednu lijepu mačku semitskih očiju i gleda kako koritari bosonogi gacaju zemljom još hladnom od snijega. U mračnim im rukama korito još žuto od svježeg tesanja. I prsa su im tamna bez ljeta sunčanja, puna duhana i saharina. I pogledom se osmjehuje na Cigane – na taj ugljen u očima i u kosi – na taj njihov strastveni žilavi hod kroz blato oko njene birtije. I sanja ih kako sjede uz dogorene vatre, miluju vrance, jedu iz garavih kotlova i množe se u noći.

Žila i vatra – to je ono osamnaestogodišnje Ciganče, koje skače uz mokro ždrijebe. Žila i dim – to je ona stara Terka koja gleda iz kola, iz slame narančaste kao njezin birtijski zastor, nju i vode jesenje u poljima nasmijana, s cigarom u ustima bez zubi. Ciganka voli da pljune na seoske guske, da štapom udara gazdama pse, da zalazi u dvorišta, kuhinje, spavaonice u klonulom voću, da širi karte, pa da uz bundevu, žir i srce pjevuši o sreći: san o žitu, svinjama i ženidbi nad starim mađarskim kartama, s krvavim nasmijanim očima.

Tu su nekad živjeli i stari podravski prosjaci. Vukli su se kroz dronjke jeseni, bradati, suzni kroz posljednju koprivničku mahovinu. Mogli ste ih vidjeti kako stoje bez psa, pjegavi, pred nabujalom vodom ili s ugašenim fenjerom vire iz zamuljenog žbuna. Uopće: obučeni su bili kao i ovaj jesenski pejzaž u dronjke neba i mahovine.

Šteta, ogromna šteta što izumiru! U prosjacima gubimo svoje najbolje putopisce. U njihovim, trahomom narumenjenim očima i teškim rukama gorjela su i sjala sva naša podravska veselja, kermesi i tamnovalo žbunje uz dravski mulj. Zimovali su u sjeniku s bijelom bolesnom mačkom, a u proljeće ulazili u blatnu cestu s kukurijekom i kukavicom. Oni nisu Cigani. To i seoski psi osjećaju. Slatko kao komad pečenice znaju svakome baciti neku pospanu riječ ili ga pomilovati dronjkom iz kog miriši davni dim voćinskih pečenjara.

Zagledan tako očarano u ravničarski sjevernohrvatski pejzaž, zanesen njime i zaljubljen u nj, Peić ga i drugdje traži, i gdje god ga nade tu je kod kuće. U Poljskoj, na primjer:

Sve više osjećam: prima me Poljska bijela i crna kao roda. Pospano, benasto Slavonče nosi me u vlaku kao u kljunu. Ravničarskim svitanjem, brezicima ispod prvih oblaka. Divne mirne vode. Bezglasne, vodoravne nježno zaglade obrvu utopljenom zecu, sklapaju trepavice propaloj tratinčici. Skidaju kraste s noge ravničarskog prosjaka. Željezničar, još s upaljenim fenjerom, smiješi mi se u putnu kartu: Zagreb-Warszawa. Mjesečast, tih, jutarnji, uz put mi zagledava lice crno od zadarskog mora: čelo, nosni hrbat, čeljust. Kao rudar stijenu. Prepoznajem da sam tu primljen s dvije široko ispružene ruke: kao ravničar iz Hrvatske. Lijeva je nad grobljem u brezovini, a desna u crvenoj zori oranice! Prilazim prozoru. Prostor koji te sili da šutiš zabuljen u sirovu snagu ravnice. Natjera te da sagneš glavu i uživaš u mrkoj muškoj monotoniji: u ljepoti prolaženja. Uzdah se psa tu brzo ugasi. Naglo mine sijevanje jastreba. Pejzaž za slast dosade, za čamljenje u uvelim nizinskim zasjedama, uz kišnicom pocrnjelu klopku. Za dug monolog.

Plugovi, gle, bez naginjanja, ispod ogromne oblačne gruševine, ruju ravno u sukrvičast horizont. Brana bez poskakivanja, bez zveckanja željeznog lanca razara zemlju, masnu, smeđu. Razvlači leš, ždrala, drobi krtičnjake, mrvi mravinjake. Svi zečevi tu umiru s istom slikom u oku; horizont crn, mek kao traktorom izravnana crkotina gavrana. Videći to podilazi te posebna slast što nikog nemaš kraj lakta, ništa kraj ramena. Da se možeš širiti. Da ideš ravno u modri ponor neba. Taj pejzaž sa seljačkim bunarima rutavim od crne nizinske mahovine traži jaka muška bedra, stegnuta u blatnu skrutnutu kožu jelena, tvrde ženske potkoljenice u čizmama osjajenim stalnim udaranjem dugih čeljusti i neprestanim okretanjem mrkih jaja pasa. Tu tundra više ne gruva, domrla odmara se pod mokrim mesnatim trbuhom vidre, nateklim od mlijeka za mlade. Nigdje gore, proplanka, a sve se diže u vis, u neki mrki, teški plamen. Ravnica te ugriza, glođe. Grandiozna snaga tmurnog, smeđeg, neuglednog.

Tako počinje, pa je onda prirodno mogao i završiti u istom duhu:

U Poljskoj sam bio kao u Hrvatskoj. Našao sam u njoj mjesta moje domovine: Osijek, Buk, Ryszewo, Czarnu, Sutkowice, Rakóv, Golu, Pyskory i Turek. Sve što sam vidio, vidio sam naglo, u snoviđenju, u hrpi, u bunilu – kao ispreganjana zvijer koju već progoni šum vlastitog krzna. Opijala me surova snaga ravničarskog horizonta od koje je jablanima krepava kontura, a čovjeku pretvrda misao. Noćima i danima vlak me raznosio zemljom koja se u nekoj divnoj poniznosti nije htjela dignuti zecu preko uha, teletu iznad koljena – nijema, jaka, staložena. Satima i satima u vagonu s blijedozelenih jastuka, punjenih žilavim suhim barskim sijenom i mrtvih konja strunom, tutnjio sam kraj kreštalice sklopljenih, okrvavljenih krila, kraj jazavca zamuljenog oka. Ili s rukama u džepu, stojeći na čelikom okovanom, svježe umivenom prozoru, divno muški neispavan, jak, uspravljen zdravim bedrenim žiljem – šutio sam i gledao i gledao kako je sigurna uporna snaga kojom priroda radi u Poljskoj, kako obnavlja prekinuto prijateljstvo životinja i bilja s ljudima.

Tekst, rekosmo, gust i zasitan, ali uzbudljiv i čitak. Svaka Peićeva stranica angažira sva naša osjetila, apelira na sve naše sklonosti, budi sve naše strasti.

4.

Za svaki Peićev gotov tekst pomislili bismo da je prvopis, napisan u dahu, u nekom trenutku nadahnute improvizacije: tako je svjež i neusiljen. Ali koliko je predradnji trebalo do njegova konačnog oblika, koliko je marljivosti i koliko rada trebalo utrošiti da oni »živi zapisnici« dobiju ovaj oblik koji poznamo! A to je ono što je renesansa naročito cijenila u umjetnosti: utrošak rada. U čestim raspravama koja je među umjetnostima najveća, važnu ulogu u procjeni igralo je dokazivanje koja je najteža. Nije li i Lodovico Castelvetro pisao da »ocjenjivanje umjetnosti jest ocjenjivanje svladanih teškoća« i da »slika privlači vještinom koju prikazuje«. »Umjetničko u stvaranju [piše taj slavitelj slavne Izabele iz Padove, velike glumice iz ere talijanske komedije dell’arte] jest ono što umjetniku zadaje truda i jako zapošljava njegov talenat; a neumjetničko je u stvaranju ono na što on ne troši mnogo tananosti talenta, jer neumjetničko samo po sebi može da vidi i običan um.«

U Peićevu stvaralačkom postupku sve počinje od elementarne građe: od vlastitih zapažanja upisanih u notes. Peić radi i kad ništa ne radi, bilježi opažanja i kad još ne misli na pisanje. Svaki dan u Zagrebu ispuni najmanje jedan »lipa«-notes narančastih korica, a kad je na putu, onda i više. Troši notese kao drugi kutije cigareta, rekao je sâm nekom prilikom. Sve ih on čuva, slaže i kompletira, i ponekad možda zato kupuje po tri para cipela odjednom, samo da dobije odmah i tri kutije u koje onda, apotekarski uredno, pohranjuje ispisane notese, špagom povezane u snopiće, prema srodnosti tema koje su u njima opservirane. Tako iz rudnika svog duha crpi sirovinu i pohranjuje ju u skladišta, da mu posluži za obradbu kad god je ustreba.

Piše ne samo mnogo nego i u različitoj formi i o različitim temama, ali ne piše različito: sve što izađe ispod njegova pera odaje njegovu ruku i njegov kroj. Nije to literarna konfekcija nego prije literarni boutique. Svaki mu tekst, kraći ili duži, likovni ili književni, esejistički ili beletristički, ima ukusa, ima duha, ima stila i šarma, svaki je unikat a ipak svi podsjećaju jedni na druge. Ne samo kad piše nego uvijek: Peić zna što hoće, ne živi bez reda i ne piše bez plana iako se tako pričinja, vjerujem da bi se našao u dilemi jedino kad bi morao birati između biblioteke i enoteke. Što bi izabrao ne znam, a mislim da ne zna ni on sam. Srećom, takva se dilema u praksi ne postavlja; jer između Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu, Antikvarijata »Tin Ujević« na Zrinjevcu i kutjevačkog »Vinkomira« u Tomićevoj ulici kraj Uspinjače gdje se nakon druženja s Voltaireom i Leonardom, Danteom i Kanižlićem, sastaje sa suvremenicima, s piscima i profesorima, taksistima i obrtnicima – nema, sve skupa, ni čaša vina, ni stranica čitanja.

5.

Sve što je Peić napisao prije Skitnji, i sve što je napisao poslije njih, ostalo je, s pravom ili ne, u sjeni te njegove danas već zaista legendarne knjige. Uspjeh njezin bio je utoliko veći i značajniji što Peić nije bio prvi koji je pisao putopise s naših meridijana i paralela: Franjo Horvat Kiš i Antun Gustav Matoš bijahu mu veliki preteče, a Nemčić gotovo uzor. Ali je Peić svojoj prozi dao tako nov i tako autentičan izraz da bi njegova knjiga požnjela siguran uspjeh da je pisao i o čemu drugome. Putanja njegovih Skitnji, knjige koju smatram jednim od petšest najznačajnijih djela suvremene hrvatske književnosti, podudara se u bitnim točkama s davnim putovanjem njegova zemljaka Janka Jurkovića, poduzetim punih stotinu godina prije i opisanim u njegovim Mikroskopičnim crticama putopisnim (»Pozor«, 1862.), što sam ih prije desetak godina iskopao iz zaborava i uvrstio u biblioteku »Pet stoljeća hrvatske književnosti«.

Ni Jurkovićev putopis nije bio idiličan; još manje je to Peićev. Jurković je ukazivao na mnoge probleme koji su se u ono doba počeli javljati u životu sjevernohrvatskih krajeva. Peić ukazuje na život kao pojavu i kao problem sam po sebi. Njegova dugogodišnja pasionirana landranja, samotničke njegove skitnje koje fizički možda umaraju ali duhovno zasigurno okrepljuju, krstarenje poljima i šumama, obalama rijeka i obroncima brda, njegova smišljena, neužurbana smirena, česta i ustrajna, strasna odlaženja iz uzavreloga grada u okrilje prirode ne bi trebalo jednostavno tumačiti kao bijeg od vreve i potragu za idilom, za nekim svojim tuskulumom, jer Skitnje nisu knjiga ladanjskih doživljaja, dokonih raspoloženja. Unatoč naslovu koji sugerira lakomislenost i bezbrižno stanje, ta knjiga nam nudi, mudrom jednostavnošću i samoprijegornim mirom, duboka i raskošna doživljajem ali nimalo gizdava nalickana izrazom, tragičnu spoznaju života prožetoga tamnim nagonima i mutnim strastima između smisla smrti i besmisla življenja.

Peićev doživljaj zemlje, tajne njezine plodnosti, uzdiže njegova zapažanja kojima vrvi svaka stranica u knjizi gotovo do otkrića i daje im neki viši, upravo sudbinski smisao i nenadoknadivu važnost u spoznavanju istine o životu, o životu u sjevernoj Hrvatskoj i o životu uopće. Uokvireni tim vrhovnim i ključnim doživljajem, ljudi i predmeti, životinje, biljke i pojave, pa i zemlja sama, gube svoja svakodnevna konvencionalna značenja, pojavljujući se sada kao drevni izdanci i simboli minulih stoljeća, utonulih u mrak prošlosti i zaborava. I svi oni Cigani, prosjaci i svinjari, kelnerice, lovci i bećari, crvi, fazani, jazavci, rakovi i šarani, kukci i gušteri, gljive, kukuruzi i paprati, šumarci s jagodama i suncokreti, raskošno tijelo Babogretke i mrtva zatišja samostanskih samica u Cerniku, groblja, močvare, đubrišta i mrciništa, zemljane krušnice, svinjci i salaši, mrtve krtice i prostrijeljena divljač, sve što živi i sve što umire, pa i smrt sama: sve to u Peićevoj knjizi govori o životu i slavi život.

Život od komada, kako bi rekao Goran Kovačić. Kao nekada Ivu Kozarca, tako danas Matka Peića očarava zanosi neobuzdanost, silovitost i snaga života, i zato je nagon za životom i njegovim obnavljanjem duboko usađen u Peićev doživljaj, a manifestira se već i u metaforama: Zemlja mu je nekad mekoputna a nekad rumena kao žena, riječ mu je »svilena i topla kao bedro žene u buđenju«, a i Bosut je »svilen, crn, kao pazuh mlade mađarske svinjarice«; vjetrić miriše po ženskom mlijeku, a orači prilaze oranici »kao ljubavnici krevetu žene«. Ali sve to, kao i Peićev doživljaj ženstva, izražen u opisu Babogretke, garavuše i soldatuše što golemim tijelom ispuni ogromno ogledalo koje se i uznoji »od njezine presjajne puti«, nije u ovoj prozi naprosto obična, svagdanja čulnost, erotska strast jednaka svakoj drugoj, nego je to prije svega i više od svega znak duboke odanosti životu i svemu što ga afirmira i obnavlja, snaži i održava.

To čuvstvo Peić još pojačava proširujući ga i na životinje, pa i na biljke, što u ovom slučaju nije obična personifikacija nego životni stav, izrastao iz kompletnog doživljaja kompleksnog života. Čak se i više bavi životinjama i biljem nego ljudima: u prozi su mu najčešći stanovnici fazani i krtice, zečevi i gavrani, psi ptičari i mravi, prepelice, žune, lisice i trčke, kune i dragonoške, ždralovi i junice, rode i vjeverice, grlice i čaplje, a u pjesmama, isto tako, zebe i kosovi, jeleni i šljuke, cvrčci i lastavice; od bilja, bršljani i perunike, smreke i jablani, šaš i hrast, šljivici. Ali, na Peićevim stranicama sve te životinje i sve biljke postoje kao mrvice u kojima se ogleda cjelina. Sve to ima svoju dušu i živi svoj život. Poganskom radošću, kao drevni mitski Satir, Peić svakim svojim tekstom pjeva velepjesan u slavu životu i njegovim lijepim ružnoćama. Običnom životu, koji unatoč svemu znanju i svim spoznajama o njemu jest i ostaje ono što je od samoga početka i bio: najveće čudo, u kome svi sudjelujemo i koje zajedno stvaramo.

____________________
^* Ovaj je tekst Dubravka Jelčića izvorno objavljen u njegovoj knjizi Vallis aurea (Eseji i portreti), u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske (urednik: Igor Zidić), Zagreb, 1977., str. 389-404.