Kazalište se odriče književnosti

VEĆ UOBIČAJENE PROVOKACIJE
(Prema romanu F. M. Dostojevskog BRAĆA KARAMAZOVI, prilagoditelj i redatelj Oliver Frljić, 3. i 4. prosinca 2022.)

Već su dvije godine minule od potresa u kojemu su mnoge stare zgrade u središtu Zagreba stradale, a obnovljene još nisu, kao ni zgrada Gradskog kazališta Gavella u Frankopanskoj ulici. Stoga su 35. Gavelline večeri, kojima se predstavlja, prema njihovu izboru, ono najbolje u hrvatskim kazalištima u tekućoj kazališnoj godini, uz obvezatna gostovanja i kazališta iz regije, privremeni smještaj našle u Kulturnom centru Travno u Novom Zagrebu. Odabrane predstave zagrebačkih kazališta igrale su se tamo gdje su i nastale, ukupno u pet kazališnih dvorana.

Tako su 35. Gavelline večeri otvorene u Zemaljskom komsomolskom kazalištu, kako odavna već postoji kolokvijalni naziv Zagrebačkog kazališta mladih. Nakon primjerena i vrlo odmjerena i kratka pozdravnoga govora Dražena Ferenčine, uglednog redatelja i ravnatelja Gavelle, dvije večeri zaredom predstavljalo se prilagodbu romana Braća Karamazovi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog (ruskog pisca ukrajinskog porijekla, kakvo je i Gogoljevo). Roman su kazališnoj izvedbi prilagodili Oliver Frljić, ujedno i redatelj predstave, te Nina Gojić. Uvjeren sam da je njezina prilagoditeljska uloga bila sporedna, a Frljićeva vladajuća.

U jednom razgovoru s Georgijem Parom, poodavno, još za onih redovnih druženja u Kaptolskoj kleti, napomenuo sam mu Olivera Frljića, čije sam jedno, možda čak prvo javno redateljstvo, valjda tek pošto je završio Akademiju, u Dječjem kazalištu Dubrava vidio drugačijim od makulaturnih uprizorenja: promišljenim, cjelovitim, sličnim upravo Parovu smislu za cjelinu i cjelovitost predstave, iznenadivši se da je taj odličan uradak djelo tako mlada redatelja, tada! Paro je rekao da mu je i on, njegov profesor, »dao peticu«, »ali samo za režiju«, napomenuo je. Uskoro sam shvatio zašto je to napomenuo: »samo za režiju«! Znači nizašto drugo! Poslije gledanja prvog dijela diptiha Braća Karamazovi, to je još jednom potvrđeno.

I kao prilagoditelj i kao redatelj Frljić je i ovdje odličan. Golem sadržaj s mnogo likova i zbivanja, čak u »dvanaest knjiga«, Frljić-prilagoditelj nadahnuto je i pomno sažeo na ono najbitnije i najjasnije, najprimjerenije pozornici i doživljaju vidljivim okom. Jednako i uhom; nema vele suvišnosti. Ali, ipak ih ima! Doista je suvišno, prostačina i psovačina, u p... m i slično kao kod zadnjih kočijaša, bez čega nema gotovo pa ni jedne predstave na suvremenim hrvatskim pozornicama: taj primitivluk oznaka je našega vremena i suvremenoga hrvatskoga kazališta. I Frljić se tomu odao!

U ovoj predstavi nema stalne scenografije, nego mobilne, koju nakon uporabe s pozornice uklanjaju sami izvođači; bilo da je na kotačima, bilo da se donosi i odnosi u rukama. To je danas čest pristup redateljstvu. Ovdje u vrlo mozaičnu sadržaju. Razigran je čitav prostor goleme pozornice bez ičega na njoj, osim onog što upravo treba za određeni prizor.

Kao redatelj, dakle, svoje je zamisli Frljić uprizorio čvrsto, nedvosmisleno. On je izabrao i glazbu za svoje uprizorenje; dojmljivu i vrlo primjerenu scenskim sadržajima. A glumce pušta da govore kako već govore, »kao da male puške pucaju« (I. Andrić): još ne dovrše prvu rečenicu, a već niz bradu prosipaju onu petu!

Ako prihvatimo da čitavu Rusiju i njezinu sovjetsku povijest Frljić shvaća kao zbrkane i nesretne Karamazove, da drugačije Rusije i nema, onda je jasnije zašto mu je bilo važno, premda usputno, napominjanje Ukrajine na početku predstave te prikazivanje cijele povijesti Sovjetskog Saveza u mnogoljudnoj sceni kada svi glumci u svim ulogama nose, svaki svoju, masku/portret sovjetskih komunističkih rukovodilaca, od Lenjina i Staljina, Hruščova i Brežnjeva, do Putina, ma koliko da zadnji službeno nije komunist, ali jest bio djelatnik komunističke tajne policije, u dojmu nedvosmisleno lenjinist/staljinist, diktator poput svih ostalih. Poput sličnih uprizorenja iz sovjetske »riznice« i »revolucionarne prošlosti« Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, koju Frljić »nudi« kao sadašnjost ili budućnost, što je očito! Time je i jasnije zašto ovo kazalište uživa kolokvijal »komsomolsko«. Ova predstava to opravdava i potvrđuje.

Na primjer: jedan lik u jednoj sceni sve ostale protagoniste oružjem natjera da se postroje uza zid s uzdignutim rukama vičući i prijeteći im tim oružjem. Može li biti jasnije da je riječ o Sovjetskom Savezu, a Karamazovi su u tomu tek zgodna prigoda sve to oživjeti, jer ni tog zida ni tog masovnog postrojavanja pred njim, jasno je »za strijeljanje«, ni tog oružja u romanu o Karamazovima, dakako, nema. Poznat kao provokator i promotor Internacinale, internacionalne komunističke himne u Staljinovo doba, koju je na jednoj ranijoj predstavi također Gavellinih večeri dao otpjevati na pozornici posve mimo sadržaja komada koji je uprizorio (odlično, nagrađeno!), ni ovdje nije odolio svojemu porivu za sovjetskim komunističkim relikvijama i insignijama. Na sovjetskoj je zastavi bio srp i čekić, opći zaštitni znak komunizma. Evo ga i u ovom uprizorenju Karamazovih. Na pozornici je veliki drveni lijes, u njemu mrtvac, protagonist/glumac u tu kapsu zabija čavao velikim čekićem, a protagonistica uza nju drži u ruci povećani (da se uoči!) crveni (!) srp. Kud ćeš biti jasniji i nedvosmisleniji!?

Oktobarska revolucija zbila se prije stotinu i sedamdeset i pet godina. O Dostojevskom i Braći Karamazovima na internetu ima dosta stranica, a navedene su i brojne misli velikog pisca. Ona prva je: »Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od onoga što su izmišljali drugi?« Je li i Oliver Frljić, kojemu »ljubitelji« tepaju »Kim Un Frlj«, jedan od takvih?

Kad je napomenut internet, tamo je opsežno prepričan sadržaj romana o Karamazovima, a kada ga pokušamo čitati, ničim se ne razlikuje od onoga što čitamo u novinama o sadržaju najavljenih tv meksičkih ili turskih sapunica. Sve je tamo obezvrijeđeno...

Gledalište je bilo puno mladih ljudi. Koliko je njih pročitalo roman Dostojevskog, koliko tek »sadržaj« na internetu, koliko njih ništa, prepustivši se onomu što vide i čuju s pozornice!? Zato mislim da su i reagirali često nepriličnim smijehom i kikotanjem na mjestima gdje je umjesnija bila šutnja i konsternacija viđenim...

Karamazove sam čitao prije šezdeset i više godina, kao gimnazijalac, silno uzbuđen, začuđen, potresen... No duga desetljeća su sjećanja svela na jednu jedinu rečenicu. Ivan kaže (Zosimi?): »Ugodan je razgovor s pametnim čovjekom«. Predstava me podsjetila na imena braće, Ivana i Aljoše, polubraće Dimitrija (Mitje) te Smrdljakova. Što se tiče ovoga zadnjeg, kopkalo me pogledati i sutrašnji nastavak diptiha, ali dva i pol sata bez stanke na tvrdu sjedalu, nije to više za moje stare kosti, a i vidio sam već posve dovoljno. Karamazovih ne, to bih išao gledati i četiri večeri zaredom, ali to kako je Frljić (ili bilo koji protagonist tzv. redateljskog teatra!) vidio Karamazove – ne. I ja sam, eto, vidio njih. Podvala je već u pozivu na predstavu. »Sve su sretne obitelji slične, a svaka nesretna...« Svi znamo, makar mi koji smo ikad nešto čitali, da je to početak Tolstojeva romana Ana Karenjina, a ne Dostojevski. Oni koji nisu čitali, zapamtit će laž kao istinu, premda ovdje bezazlenu i bez opasnih posljedica. Svijet koji ostaje mladima, na lažima gradi ne samo ovaj, nego i svaki drugi »Kim Un Frlj«.

ZALUTALO S AMATERSKE POZORNICE
(Vanja Jovanović/ Petra Pleše, MALA ZABAVA, Teatar Itd., Zagreb, redatelj Vanja Jovanović 5. prosinca 2022.)

Odnedavna su se u našim kazalištima pojavili »projekti«: nema pisca, što će nam neki tamo Čehov i tsl., mi »projektanti«, sve ćemo sami i napisati i izvesti. Ovdje su projektantice dvije, Vanja Jovanović i Petra Pleše. Gle, »Vanja« je, čini se, ipak muško?! Jedno je tomu redatelj, a drugo dramaturginja.

»Mislio sam organizirat jednu malu zabavu za nas par u svojoj vikendici u Orlovom Gnijezdu (ne možete umrijeti, a da ne vidite Baranju). Ja ću riješit alkohol, vi ponesite što tko hoće jesti... Realno, nema nekog s kim bih radije proveo zadnju noć života nego s vama.« (Navodim tekst za ovu predstavu bez lekture.)

»Zadnju noć života«! Kako to jako važno zvuči, zapravo »gordo zvuči«. »Živi mlad, umri mlad i budi lijep leš«, tako je u mojoj mladosti navodno govorio neki tada popularni američki glumac, James Dean, koji je doista poginuo mlad u automobilskoj utrci. A ja sam sam sebi bio važan jer sam i ja htio nešto slično, u mutnim i uglavnom glupavim predodžbama, dakako. Adolescenti i jesu pune glave uglavnom blentavih zamisli. U vrijeme adolescencije, mnogi okrutnom društvu još neprilagođeni mladac ili mladica mogu imati burne, gotovo pa uraganske emocije zbog neke svoje nazovi krivnje ili propusta ili tko zna čega; to ne treba potcjenjivati.

Međutim, ovdje potencijalni samoubojica skuplja družbu sebi sličnih s »društvenih mreža«. Tamo okupljeni tu se prvi puta sreću uživo. Četvoro ih je, dva para, a onu petu su pokupili s ceste gdje je izišla u žudnji da je siluje »kamiondžija«, jer je gledala kako joj obeščašćuju sestru, a nije poduzela ništa. Jedan se hoće ubiti jer je (uvjeren je!) impotentan, drugi je nepažnjom sjekirom nekomu odsjekao tri prsta; ona jedna ne voli svoju bebu i stoga se hoće ucmekati... ne zna ni kada ni kako, ali valjda će se nešto dogoditi u toj krajtjednici?! (To je domaća riječ za »vikendicu«, ali osobito blazirana omladina, pa novinarci, pa televizijanti, pa političari... svi oni cijene tuđe, za svoje i ne haju, mnogi i ne znaju...)

Stanovita dramska napetost se ukazala kada onog jednog ostali optuže da se i nije želio ozbiljno ubiti, prisile ga da to dokaže, daju mu pištolj, stave mu ga pod grlo, on škljocne, ali pucaljka je bila prazna... Prazno je i isprazno manje-više sve u toj »drami« na granici diletantizma. No, adolescenti su se ipak prilagodili »gruboj stvarnosti«; na primjer, onaj koji pati i kani se ubiti jer je impotentan, čim ugleda uživo onu žensku stvar i stigne do nje, namah ozdravi, a ona »pribrojena« više nema potrebu da je siluje šofer kamiona, itd.

U bivšoj državi, koja je bila naglašavana kao »radnička«, za »radničko amatersko stvaralaštvo« driješile su se sve kese, a ja sam se nagledao »radničkog amaterskog stvaralaštva«, to jest nauživao sam se, po raznim natjecanjima i smotrama, ekstravagancija razne sorte; jednom su »radnici stvaraoci« izmetom u najlonskim paketićima gađali nas gledatelje. No, ne pamtim da je neka pozornica ikada bila puna cjepanica. Ovdje ih stalno uvoze tačkama i pred kraj glumci na pozornici nemaju gdje ugaziti, nego teturaju i veru se po tim drvima, kojih je i trosjed pun i posvuda su sve samo cjepanice. To bi valjda trebala biti neka metafora: težak je život, priviknite se bauljati po krupnom ogrjevu, što li? (U Okruglu dvoranu Studentskog centra ulazi se preko gledališta. Nakon izvedbe, scenski su radnici uklanjali to drvlje da možemo izaći iz dvorane!)

U prvom dijelu onaj jedan popušio je šest cigareta zaredom, ostali slično: svi su u tim godinama sebi mnogo važniji ako puše, to je točno, uvjerljivo... Jako su zadimili i gledalište koje je sličilo na zagrebačke zadimljene krčme koje inače zovu kafićima. Predstavu, za koju osobno mislim da je zalutala na profesionalnu pozornicu, a koja se ničim izazvano oduljila u jalove dijaloge i izležavanja po drvima, zapamtit ću po tom dimu i po tim cjepanicama. A da nisu upravo zbog takva pamćenja te silne cjepanice tamo i navaljane, ako im je samo to i bila svrha i doseg?!

ZAMOR SVIME TIME
(Tadeusz Slobodzianek, NAŠ RAZRED, Gradsko dramsko kazalište Gavella, Kulturni centar Travno, redatelj Jasmin Novaković,
6. prosinca 2022.)

U razredu je, u klupama, negdje u Poljskoj, njih devetoro, tri cure i šest dječaka. Svi maštaju o svojoj budućnosti. Neki su katolici, neki židovske vjere. Početak je uoči Drugog svjetskog rata. Čarke i raslojavanja među njima počinju uoči proslave Božića. Židove Božić ne zanima...

Na ploči se izmjenjuju tri oznake vremena: križ, kukasti križ ili svastika, te dvije petokrake: sovjetska pa poljska. Znači problematizira se vrijeme predraća, rata, poraća, sve do pred svršetak minulog stoljeća. Uz tu povijesnu i društvenu široku paletu na kojoj središnje mjesto ima sudbina poljskih Židova, njihov pokolj a poljski grijeh i kajanje, ali i patnja i jednih i drugih... tu su i pojedinačne sudbine svih njih, osobito one tri ženskice... Mnogo toga je, čak previše za jednu kazališnu predstavu, previše je i likova a da bismo ih mogli doživjeti dublje od površnosti, to jest tek na obavijesnoj razini.. I pisac i redatelj trude se prikazati sve, makar što više svega.

S estetskog kritičko-prosudbenog motrišta zamjerka je očita. Devet sudbina, plus zajednička, plus tako dugo vrijeme, plus promjene vremena... Previše je toga a da bismo išta vidjeli ispod obavijesne površine u mnoštvu zbivanja. Redatelj ostvaruje dinamično, brzo prikazivanje, gotovo pa bez predaha. Đačke klupe prestaju biti rekviziti ili scenografija, postaju sudionice igre, stolovi, ploče, govornice: vrhunski je to obavio. Mobilna scenografija oglednoga karaktera.

Etičko kritičko prosudbeno motrište je pred složenim zadatkom. Tko je tu i zašto kriv, tko nevin, tko se pokajao, tko nije nikad i neće... Jedino uputno je povjerovati piscu, osobito u nastojanju da se ne zanemari i da se osudi svaki i svačiji zločin.

Gnoseološki/spoznajno nema ničeg nova, već smo zasićeni pričama o židovskom stradanju. Osobno, nisam znao da su i Poljaci masovno trijebili Židove, meni je nova ta spoznaja, što ide u prilog piscu i etičkoj vrijednosti djela.

Akribijski, književno dramsko djelo nemam mogućnosti ocijeniti, ali estetski prigovori njegovoj sadržajnoj opsežnosti, vidim i kao zamjerke autorovoj vještini pisanja: zinuo je više nego scena može progutati. Da to ipak ostvari, zasluga je domišljatog redatelja.

Lingvo-stilski nebitno je, nema se što reći o vrijednosti prijevoda, osim da se sve pokazuje korektnim.

Recepcijski gledano, međutim, gledatelj je doista već zamoren, ne samo ponuđenom temom, nego i njezinim rastezanjem do ruba dosade i ponavljanja, ma koliko da je riječ o teškim ljudskim sudbinama.

Zapamćeni detalj: jedan od sudionika masovnog ubijanja Židova kasnije će oženiti Židovku, kolegicu iz razreda, ali ona odbija imati djecu s njim...

SJAJNI BEOGRAĐANI
(Mate Matišić, BALON, Teatar Vuk i Monicart, Beograd, redateljica Monika Romić, 7. prosinca 2022.)

»Monicart« nije »Monik art«, ali ipak jest prema imenu Monike Romić, »Moni Cart«, redateljice i glumice te sudionice nevelika privatnog beogradskog kazališta, to jest sjedinjene male glumačke družbe koja ostvaruje velike uspjehe kod gledateljstva.

Mate Matišić, tijekom Domovinskog rata i neposredno nakon njega bio je najizvođeniji hrvatski autor, a onda je nenadano uglavnom nestao s hrvatskih pozornica, makar koliko ja vidim. Ništa ne znam ni o Matišiću niti o tomu je li Balon, svoju tužno-veselu komediju, napisao tečnim srpskim jezikom ili je to netko preveo; nebitno je. Kod nekih glumaca sam prepoznao otéžući i simpatični beogradski idiom, sjećam ga se, osobito kod maestralnog Siniše Ubovića (u ulozi Glumca).

U ovoj vrsti i teksta i publikacije gdje se objavljuje za glumačka imena nema mjesta, no ovdje su samo četvorica, a predstava je naglašeno »glumačka«, to jest gledatelji uživaju u komičarskim ostvarenjima, prije svega muškog dvojca; drugi je Miljan Prljeta (Susjed), također u više uloga, dok su glumice Sanela Milošević (Glumica) i sama Monika Romić (Susjeda). Premda obje u dvostrukoj ulozi, manje su eksponirane, ali ne i nevažne, dapače!

Temelj svemu je ipak tekst. Mladi glumački par koji čeka bebu posjećuje njihov susjed čija je žena u depresiji i ne odvaja se od napuhanog balona, da dođe raspoložiti je jer ona obožava ostvarenja svojega susjeda glumca. Ostavlja mu kaparu za honorar. Glumac nevoljko pristaje. Slijedi revija komičnih uprizorenja, odnosno mašta u koju se uključuje svo četvoro njih, u raznim smiješnim ulogama i prigodama. Kada se, pred svršetak uprizorenja, sve »vrati u stvarnost«, glumac svoju tužnu susjedu podučava komičarskom umijeću, da i sama glumi, što nju privlači i stvarno raspoloži, sve dok se ne dirne u njezin balon; tada postaje histerična.

Rasplet je uvjerljiv. Naime, ona balon čuva kao relikviju jer ga je napuhalo njezino preminulo dijete. Čim počne »popuštati«, ona ga nadopuhuje, skriveno od muža, a to isto radi i susjed, skriveno od nje. Tada glumac logično zaključi da je u balonu sada samo njihov, a ne više i djetetov dah. Tužna mati shvaća to, otrijezni se od fiksacije, prihvaća stvarnost, a balon daruje glumcu! Gledalište plješće zadovoljno, i glumci su nasmijani i zadovoljni, sjajna kazališna večer. Blagdan kazališne umjetnosti.

Većinom vremena ovoga uprizorenja nižu se komičarske dosjetke, slične studijskim tv komedijama, a ja svako komedijanje duboko prezirem i doista me ničim takvim nije moguće nasmijati. Međutim, cijelo sam vrijeme bio svjestan da pred sobom na pozornici gledam odlične glumce, a to itekako poštujem.

Komedijanje ovdje ima i pokriće, životnu uvjerljivost i nesumnjivo humanu namjeru. Stoga je uvodno (srećom, vrlo kratko!) mudrijašenje o glumi i glumcima zapravo bilo nepotrebno. Seljaci siju i žanju svake godine iznova, a tako rade i vrlo slični im glumci; i oni i siju i žanju već svake večeri iznova! Neovisno o ranijem uspjehu.

Važno je još napomenuti: scenografija je samo jedan poveći sanduk, ništa drugo. Na nj se i sjeda, premda je malo povisoko. Kad ne igra, glumac se tamo iza njega skutri. Vrlo pogodno i praktično za putujuće kazalište koje se time vraća svojim izvorima.

»BUDUĆE DJEVOJČICE IMAT ĆE CRNO LICE...«
(Maja Pelević, POSLJEDNJE DJEVOJČICE, Kazalište Kosztolányi Dezsö, redatelj Kokan Mladenović, Subotica,
9. prosinca 2022.)

Ovo kazalište iz Subotice nosi ime mađarskog književnika: Kosztolányi Dezsö (Subotica,1885. – Budimpešta, 1936.) Prvo je prezime a zatim ime, u svim azijatskim jezičnim sustavima, kamo pripada i mađarski (kao i finski) jezik.

Kad čujem ime »Subotica«, prvo mi je na pameti kako srpski bageri 2007. godine do temelja ruše Hrvatsko narodno kazalište u Subotici, zasnovano 1945., a s tradicijom iz početaka 19. stoljeća. Na istomu mjestu novoizgrađeno je trojedno srpsko-mađarsko-hrvatsko kazalište. Međutim, i Srbi i Mađari imaju svoje glumačke družine i programe, a Hrvati samo ime, samo natpis na tomu kazalištu.

Barbarskom i šovinističkom rušenju jednoga hrvatskog kazališta u gardu u kojemu su Hrvati domicilni narod, ne sjećam se da se itko usprotivio, ni u Subotici ni u Zagrebu. Tko ne zna i ne umije ili ne može zaštititi sebe i svoja prava te iskazati svoje potrebe i boriti se za njih, mora propasti. Što je predstavnik toga naroda, raslojenog nadvoje (Bunjevci nisu ni nacija ni nacionalna manjina!) postao ozakonjeni sluga velikosrpskog hegemonističkog režima, to žalosno stanje samo potvrđuje propadanje Hrvata na rođenom tlu. Tko sam sebe razjedini, potpisuje time svoj nestanak. Tko ne cijeni i ne poštuje sebe, me može očekivati da ga itko drugi cijeni i poštuje. Tko ne štiti sama sebe, nitko ga neće zaštititi.

Posljednje djevojčice Maje Pelević nisu dramski tekst, nego bastardni: što esejistika, što feljtonistika, što novinarstvo, što znanost (medicina), što općenito govorenje o koječemu, moguće izvorno i u stihovima (?). Spominje se čak put u svemir i ne znam što sve ne, no ipak je naviše riječ o ženama, odnosno o djevojčicama, kojih je na svijetu više od muškića. Osobito je mnogo riječi o maternici, o rađanju... Ukratko, dok europske autorice i sve Europljanke mudrijaše o svojemu tijelu, o rađanju i o životu, o pomadama, o modama, o seksu... te »zdravu heteroseksualnu djevojčicu« rode tek u zreloj dobi, tim ritmom donesu na svijet tek dvoje ili troje djece u jednom stoljeću. Za to vrijeme proleterke u siromaškoj Americi po prikolicama i po kontejnerima i po barakama rode njih troje prije sedamnaeste. Tako i jednako neškolovane Afrikanke po zemunicama u tundri i selima u džungli. Budući da je predstava na mađarskom, a prijevod iznad pozornice profesionalno čitljiv, pročitao sam sintagmu: »buduće djevojčice imat će crno lice« ili blisko tomu, ali istoga značenja. O tomu je u ovoj rubrici već pisano.

Naime, R. N. E. von Coudenhove Kalergi, austrijski diplomat i filozof (1894.–1972.) najavio je »europsku negroidnu rasu« prije ravno sto godina (vidi: Kolo 4/2021. str. 124). Ona se već ostvaruje, a ostvarivat će se još i brže. Nije isključeno da i na engleskom kraljevskom tronu osvane »lice crne djevojčice«. (Ja ću toga dana negdje na nebu počastiti pićem sve anđele!)

Napomenuti tekst izvode tri muža i tri žene te dva glazbenika, klavirist i čelist, uživo, na pozornici. Kao »disk džokeji« daju ritam »repanja«, brz i bučan. Brze su i izmjene svjetlosnih učinaka. Zadahtalo govore svi zajedno, to je grupni »rap«, kolektivna recitacija, rijetka su mjesta kada u ritamskom govoru netko kaže nešto »solo«.

Izvođači, osobito izvođačice, stalno su pokretu. Zapravo, plešu. Plešu i muški, ali ipak više opslužuju žene koje često mijenjaju kostime. Više smo u nekom mladalačkom disko klubu s brzim izmjenama svjetla, nego u kazalištu.

U jednomu trenutku kao »Deus ex machinae« odozgo se spuste kostimi koji imitiraju ljudsku kožu, priljubljeni su uz tijelo; sada su svi »goli« i svi na rampi, pokazuju nam spolovila, ne uživo, nego nekakva umjetna. Muškarci svoja daju damama, a one ih priljubljuju na prsa, među sise... Dekadentna Eu!

Pozornica s je od početka zasuta stotinama prvo velikih, a zatim još brojnije sitnih balona. Izvođači ih uklanjaju toliko da mogu igrati, ali ostaju na pozornici. Sine mi da je ovo slično s onim cjepanicama u onomu u mojemu dojmu amaterskom uprizorenju. Mora biti da je riječ o nekoj pomodnosti. Zatrpanu pozornicu, ali konfetima i »s pokrićem«, što je imalo svrhu, već smo vidjeli u Parovoj predstavi Krležnih Balada prije neku godinu u Varaždinu. Pozornica je tek djelomično »mobilna«, s puno plastičnih gajba. Djeluje kao neko skladište humanitarne pomoći, opremom za bebe i sličnim.

»Pelević«, »Mladenović«, »Kalebić«, »Popović Dragović«, »Grgić«...oko, pola ansambla na sceni ili i uza nju nisu mađarska prezimena, ali kazalište jest mađarsko pa je posve normalo da je i jezik mađarski. Sve skupa nema nikakve veze ni sa čim »dramskim«. To je nekomu moguće zanimljiva glasbena predstava, primjerena Kazalištu Komedija, ne i Gavelli.

OPRAVDANE OVACIJE
(Jure Karas, REALISTI, redatelj Matko Raguž, Teatar Exit, Zagreb, 10. prosinca 2022.)

Ovu dinamičnu predstavu, blisku zagrebačkoj tradiciji kabaretskih sadržaja, već sam gledao, a na 35. Gavellinim večerima to nisam ponovio zbog neke banalne zabune, ali pogledat ću je još jednom uskoro, svakako.

Evo kako u programu Gavellinih večero najavljuju svoju predstavu, tekstom vidno kraćim od svih ostalih:

Svijet srlja u propast, a ljudi u šoping-centre. Reality show postaje stvarniji od vijesti. Tražimo poslove tamo gdje ih nema, a samo su smrt i kredit neizbježni. Nepodnošljiva lakoća površnosti dopušta nam misliti da možemo ostvarivati svoje snove bez imalo uloženog truda ili resursa bilo koje vrste. Diskriminacija, predrasude, neprilagođenost, narušeni raznovrsni međuljudski odnosi. »Realisti« nam kroz smijeh govore o kaotičnoj realnosti i apsurdnostima vremena u kojem živimo, u maniri kabareta kroz parodiju i glazbene komentare.

Igraju: Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović. Prepisujem s Goglea i »Kritike«, jer vlastitu nemam, tekuće kritike više i ne pišem. Međutim, da ih i pišem, ni moja ne bi se u bitnom razlikovala od ovoga što čitate:

»REALISTI« ISPRAĆENI STAJAĆIM OVACIJAMA.

Teatar Exit ima novu hit-predstavu – Realiste, kabaret kojem se može predvidjeti ‘sudbina’ primjerice Njuški ili do sada nedostižnih Kauboja, definitivno najvećeg hita ovog kazališta. Subotnja premijerna publika ispratila je Realiste stajaćim ovacijama. I bilo je zasluženo, zbog nevjerojatne glumačke energije koja se vratila u kazalište koje od svojih početaka inzistira na glumačkoj izvrsnosti. Tekst Jure Karasa, nije nepoznat zagrebačkoj kazališnoj publici, jer Realiste smo gledali i na Danima satire, štoviše – u izvedbi SNG Nova Gorica i u režiji Tijane Zidajnič, bila je to i pobjednička predstava Dana satire 2019. godine. Ovi zagrebački, exitovski »Realisti« su čak i bolji od toga. Možda su i najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi u ovim crnim vremenima, predstava u kojoj publika uživa, smije se od početka do kraja, ali smije se nad vlastitom sudbinom i nadasve pametnim prikazom naše stvarnosti. Redatelj Matko Raguž i koreografkinja Ksenija Zec stvorili su okvir za glumačke akrobacije i nevjerojatnu zajedničku igru petoro mladih glumaca (Večernji list).

Evo naslova ostalih kritika: »Premijera ‘Realista’ Jure Karasa i Matka Raguža pokazala koliko je Zagreb gladan cabareta« (Novi list); »Novi hit Teatra Exit« (Vijenac); »Realisti, nova realistično zabavna predstava Kazališta Exit!« (Modni Almanah); »Značenjski kompleksna i satirički efektna slika današnjice« (Kazalište.hr).

Jure Karas slovenski je glazbenik, komičar, redatelj i scenarist. Iznimno uspješan i u drugim nekim poduhvatima. A Matko Raguž, osnivač i voditelj Exita ovdje je, osim redatelj, još i oblikovatelj svjetla te scenograf; privatna kazališta štede!

MOLIÈREOV ŠKRTAC KAO VODVILJ
(J. B. P. Molière: ŠKRTAC, Satirično kazalište Kerempuh, Zagreb, redateljica Dora Ruždjak Podolski, 11. prosinca 2022.)

Od Plutarha u antičkom vremenu, do Držića u renesansi, do Molièrea, na granici baroka i klasicizma, ali s pretežno klasicističkim oznakama, škrtost je ljudska mana koja je na kazališnim daskama najviše izrugivana, zahvaljujući trajnoj suvremenosti tih komediografa i te ljudske osobine. To je prije svega prigoda vrhunskim glumcima da se pokažu. Skûp, »dugi silazni«, dakle nešto što puno košta, u dubrovačkom kraju metaforično znači isto što i škrt. No, to se zaboravilo pa svi drugačije naglašavaju: skup. To, tako naglašeno, skup(ina) ljudi, ali udomaćilo se kao homonim škrtosti.

Molière, istina je, stvara u vrijeme kada cvatu ulični i pučki satirični prikazi i pjesmice, zvani vodvilji, ali njegov je Škrtac u plemenitaškom okruženju... Tipične za to vrijeme i to okruženje ljubavne smicalice, nemoralne trgovine i ponude, ovdje još nevolje s djecom, snahom, zetom... Uz ovo uprizorenje navodi se kako je riječ o »adaptaciji« (?!) Teško je bez jasna uvida u izvornik, samo gledajući predstavu, zaključiti što se tu i čemu adaptira tj. prilagođuje; dojam je poprilične integralnosti djela, ukoliko nije riječ upravo o tomu da se igra kao vodvilj.

Znači, stalno se po pozornici trči sitnim koracima, stalno jedni ulaze drugi izlaze, često istovremeno, stalno su neke zabune, stalno se lamata i rukama i nogama... Osim po tomu, i po karikiranu govoru, karikiranim pokretima te prenaglašenim, kod nekih i preglumljenim gestama i grimasama, ovo uprizorenje ostaje zapamćeno još i po dvije neočekivane i neobične osobine.

Scenografija (Stefano Katunar). Tri stola spojena su u jedan veliki koji zauzima trećinu pozornice. Ima desetak i više ladica, što malih što velikih, a (uglavnom!) samo dvije »igraju«. U krajnje lijevoj je moneta (kovani sitniš), a u onoj do nje veliki valjak za tijesto kojim Harpagnon (starac škrtac, Hrvoje Kečkeš, dobro uklopljen u vodviljsku igru) mlati po njemu. Igra se uglavnom na onih dva-tri metra pred njim, ali i na njemu. Pod kraj prvog dijela, trećinu toga mastodonta preguraju na rampu, a u nastavku ga posve uklone te se pozornica oslobodi svima na uslugu, redateljici najviše.

Odjeća/kostimi (Barbara Bourek). Škrtac je u dugim bijelim gaćama i nekakvu kućnom ogrtaču, što je primjereno i liku i djelu, osim židovske kapice na glavi, što se kasnije zamijeni ovom liku, komadu i vrsti kazališta u plemićkim krugovima i u klasicističkom vremenu znatno primjerenijom perikom. Svi ostali su odjeveni uglavnom suvremeno, ali i vrlo raznoliko. Gledajući ih, pade mi na pamet uzrečica »ki kak more, ki kak zna«! I obuveni su tako: čizme, štikle, tenisice, cipele, papuče... kaj tko je imel...

Zapamćeni detalj: monete se spominju tri – franak, škuda i (kada ovo budete čitali nevažeća) kuna! Harpagnovo pokradeno pa prljavom trgovinom vraćeno blago iznosi »deset tisuća kuna«, danas niti trećina plaće jednog eu-dužnosnika...

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE
IVANA pl. ZAJCA, RIJEKA
(Sofoklo – Delprato: KRALJ EDIP, redateljstvo Luciano del Prato, 12. prosinca 2022.)

Zbog bolesti glumca, predstava je otkazana.

TRABANTSKA RASIPNOST NA DILETANTSKOJ RAZINI
(Autorski projekt Dalibora Matanića, motivirano igranim filmom Funny Games Michaela Hanekea BOGOVI, redatelj, autor teksta i videa Dalibor Matanić)

Ulazimo u prostrano gledalište Centra za kulturu Travno u Novom Zagrebu, a oni koji su već ušli na četiri velika ekrana, dva po sredini pozornice, dva sa dviju strana, mogu vidjeti taj ulazak i čitavo gledalište. Raskalašena kućna zabava kod nekog imućnika već traje jer pozornica je puna prljavštine, konfeta, balona...

Ona koja sjedi u fotelji skače na onu koja leži na trosjedu, mlati je objema rukama i davi jastukom. Tako to traje do pred svršetak uprizorenja: tjelesni obračuni bez vidna razloga, mizanscenska zbrka, »jeb... je nabolje kad si drogiran«, kaže netko, domaćin naskoči na veliku lutku na podu pa i nju poseksači, a ženu šalje u »piz...materinu«, prema čemu znamo da smo u suvremenoj hrvatskoj dramskoj predstavi; jer svatko tko danas što uprizoruje u Hrvatskoj, a da drži do sebe, makar jednom mora nekoga poslati u »p... materinu«.

Sve to netko od protagonista snima amaterskom kamerom pa te nesuvisle snimke gledamo na onim zaslonima, usporedno sa scenama uživo, a ima tamo i još nečega snimanog ranije, neka prodika jednom... Onom drugom paru, vidimo u dva krupna kadra, iz usta cure slinavi žohari, doista za povraćanje... Ženske se podvrgavaju povećanjima grudi, pa se jedne takve poveće pokažu kao glumački rekvizit; jedino mjesto s nekom valjanom dosjetkom!

Kada nema vrijedna književnoga djela, makar kao »predloška«, onda je projektant sam svoj pisac tako da nisam zapazio ni jednu jedinu suvislu rečenicu koja bi imala uzročno-posljedični smisao. Tako i »pisac« bez ikakve literarne nadarenosti i vrijednosti može dospjeti na scenu nekoga od nacionalnih kazališta; takva su vremena, a takvi su i gospodari i režiseri takvih vremena...

Uz ovaj koliko-toliko predočeni sadržaj uprizorenja, projektant (?) u popratnom tekstu programa 35. Gavellinih večeri, među inim objašnjenjima piše i ovu rečenicu: »Istina otkriva netoleranciju prema drugačijima i siromašnijima«. Što ovdje uz viđeni sadržaj radi takva rečenica? To je čarobna rečenica: čim projektant, bilo koji, spomene »druge i drugačije«, naročito neke, i najavi svoj obračun s »netolerantnima«, i ministarstvo i županija i općina, ukratko recentna politika – driješi kese. Dok npr. Exit (privatni teatar) program svojih neosporno velikih uspješnica tiska na osmini formata A-4, onaj tko je na državnim jaslama ima masla da i stražnjicu maže na čak četiri ekrana.

Projektant je pravovjeran, nema pogreške! Ovdašnji imućnici »ne vide da uništavaju najbolju stvar (baš ‘stvar’?) u svojim životima, svoju kćer«. (»Kćer« je akuzativ, ne i nominativ te imenice, kako piše u Programu!) Naime, naknadno pridošli par kojima žohari cure niza slinava usta, nataknu najlonske vrećice na glavu mrskim i gostima i domaćinima i tako ih eliminiraju. Sve je tu jasno. Smakni mrskog i netolerantnog! (Spominju se i »migranti« i »fondovi« i koješta još, u tekstu Programa!)

Razmislimo na trenutak! U ovoj Matanićevoj predstavi onima netolerantnima, oni drugi nataknu na glave najlonske vrećice u tako ih zadave. Ubiju ih! Partizani su 1945. svakoga tko je prema njima bio »netolerantan« odmah su »strijeljali na licu mjesta«. (Postoje pouzdani dokazi o tome!) Fašisti su radili jednako tako. Jednako tako postupa, evo, i ovdašnji Projektant.

»Tolerantne« stavljam u navodnike jer je to sadašnja politička mantra koju Projektant očito slijedi; sâm tako piše, ali čini se da mu se »omaška omakla«, ili nije? »Svijet je ovaj tiran tiraninu...« (Njegoš). Inače je svima razumljivija riječ snošljivost, podnošljivost, trpeljivost...

Uprizorenje, odnosno projekt je prema nekom stranom filmu nekoga »drugog i drugačijeg«. Prema onoj narodnoj: »Vidjela žaba gdje konja potkivaju pa i ona digla nogu«. Projektant je, znači, ujedno i trabant, a u ovome kazališnom ostvarenju vidno – diletant.

Uočeni detalj: pošto ubiju mrske organizatore razuzdane zabave, a ona je golem postotak vremena uprizorenja, jedan od ubojica i gutača žohara ide doma »ispeći kolač«, ako sam dobro čuo? Valjda ipak bez žohara?!

U varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, na žalost, također su izveli ovaj autorski projekt Dalibora Matanića, no u tom sam teatru gledao i brojne vrhunske predstave i jednako vrhunska glumačka ostvarenja. (Neki su i ovdje, zarađuju plaću!)

Na 35. Gavellinim večerima vidio sam dno dna ove inače ugledne kazališne ustanove.

RAZIGRANI I RAZDRAGANI SPLIĆANI
(Karel i Jozef Čapek, KUKCI... ZAUATAVLJENA PRIČA, Hrvatsko narodno kazalište Split, redatelj Saša Anočić,
14. prosinca 2022.)

»U drami Iz života kukaca pratimo priču čovjeka koji bježi od ljudi i zalazi duboko na teritorij kukaca, među leptire, balegare, cvrčke i mrave. U tom personificiranim svijetu kukci se ponašaju na čovjeku svojstven način. Dokoni leptiri opsjednuti su svojim ljubavnim dramama, materijalistički nastrojeni balegari su orijentirani na stjecanje materijalnih dobara, a diktatori mravi militaristički zaposjedaju teritorij. Koristeći satiru vlast i društveno angažiranu poruku, prije svega antiratnu, braća Čapek obračunavaju se s kolektivnim obrascima nasilja, isključivosti i egzistencijalne dezorijentiranosti koji su aktualni i danas kao i prije sto godina, kad je ova drama nastala.«

Tako, vrlo jasno a sažeto, u jedva čitljivom (sitnijim slovima ne može!) Programu 35. Gavellinih večeri Splićani predočavaju viđeno uprizorenje. No, ono nema taj naslov. I to obrazlažu, budući da je Saša Anočić, na žalost, preminuo pred svršetkom ovoga svojega posla.

»Ekipi Kukaca u nasljeđe je Saša Anočić, osim gotovih redateljskih rješenja za najveći dio predstave, ostavio i energiju zajedništva koja je presudila u odluci da izvedemo predstavu do kraja...« (Redateljev pomoćnik je Branimir Rakić, a dramaturg Jasen Boko.)

Sveti Toma Akvinski ustrajao je na tomu da sve živo »ima dušu« pa je prema tomu posve moguće da se život kukaca u biti ne razlikuje od života ljudskih stvorova, ovisno o stupnju razvijenosti. Stablo, npr. kada ga zahvati motorna pila, u panici je, pokazuju znanstvene magnetske rezonance, ali ljudi to ne znaju i ne haju za to.

Ova predstava, osim napomenute »energije zajedništva« glumaca na sceni (gdje sam ih izbrojio 11, a u Programu 12), ima zapravo dva smjera i dva dijela, već u književnom djelu, a na pozornici osobito. Naime, mravi, prikazani kao osvajači i militanti, što i jesu (ali nadasve vrijedni i odani zajednici!), ne slažu se baš najbolje s lirskim leptirima, pa ni s materijalističkim balegarima pa je stoga i uprizorenje dvojako.

Prvi dio nježan je i liričan, poput neke valjano osmišljene priredbe za djecu, a zadnji, s mravima, nabijen ritmom i ponesen snažnom glazbom (Matija Antolić). U oba dijela podosta je sjajnih scenskih detalja, i redateljskih i glumačkih. Na primjer, govnovalj i govnovaljica u dijalogu uza svoju golemu loptu izmeta koju kane odvaljati za zimnicu, antologijski je detalj, a takav je i onaj sa čahuricom koja se sprema biti leptir, s njezinim otvaranjem i zatvaranjem gore visoko... Takvih pravih biserčića i redateljstva i igre, ima podosta.

Već prije nego sam pri svršetku igre čuo na sceni izgovorenu riječ »ritam«, prisjetio sam se stiha koji sam bio zamalo pa zaboravio: »U ritam, starìk, u ritam/ i smisla nekog ne traži /ritam je smisao svega/ sve drugo manje važi!« Ovdašnji ritam tvori zapravo zaseban kratki mjuzikl. Voditelj ili pričalac ovdje sve objedinjuje, no mislim da i nije bio potreban, sve je jasno i bez njega. A objediniti dva pristupa u jedan i nije moguće. I nježnosti lirike i dinamika mjuzikla ne traže dodatna objašnjenja.

Scenskih vrijednosti je u predstavi doista dosta, ali uprizorenje nema načinske/stilske cjelovitosti. Svejedno, razigrani i razdragani splitski glumci svoj su žar i čar igre uspjeli te večeri prenijeti okupljenim gledateljima u Centru za kulturu u Travnu, u Novom Zagrebu. I mi u gledalištu, makar većina nas, bili smo i poneseni i oduševljeni njihovom igrom. Zar upravo u tomu nije moć i smisao kazališta?

MALO IŠTA ILI BAŠ NIŠTA
(Pavle Vrkljan: DOBAR, LOŠ, MRTAV 2: PAKAO, Kunst teatar i Kazališna družina Kufer, Zagreb, redatelj Ivan Planinić,
15. prosinca 2022.)

Ovaj naslov je prema jednakom ranijem istog autora, ali sada imamo dodanu i riječ »pakao« i broj »2«. Oba su ta naslova inačice nekoga špageti vesterna. I ovdje glavni lik nastavlja bivati u Paklu, gdje mu je »određen smještaj i dodijeljen posao«, »topos Pakla česta je destinacija ljudske mašte«. »Dubravko Ilić (protagonist, op. a.) izgrađen je od pop kulturnih obrazaca prepoznatljivih u sferi filmske znanstvene fantastike«, piše. Stoga valjda taj i još dva uza nj, kada se susreću ili dodirnu ponašaju se kao da ih je struja stresla, što gledatelji koji nisu čitali Program ne shvaćaju i sve djeluje krajnje apsurdno.

Inače, Pakao je »Biralište«, ponavljaju se tri-četiri puta na isti način tv-vijesti. »Poseban značaj u ovom konstruktu Pakla stavljen je na korištenje povijesnih i slavnih ličnosti koje su se u svijetu Pakla zatekle, odnosno na njihove susrete koje odrednicom vremena u stvarnom životu nisu bili mogući«. Nadam se da sam iz Programa točno prepisao ovu mudrost jednoga od ovdašnjih glumaca. Da, jedan od njih pojavi se s »Napoleonovom kapom« na glavi, kao u bolnicama za umobolne, odnosno u vicevima o njima.

Tako eto taj trojac (Matija Čigir, Domagoj Janković, Pavle Vrkljan, pisac teksta) mudruje, prepire se, pljuska, smišlja kojekakve smicalice, dva od njih ljube se dugo u usta, kopaju nos jedan drugom, često se preodijevaju u druge »uloge«, sjedeći na rampi ni dva metra od gledatelja i jedu šmrklje, prvi od onog drugog, sisa mu prst koji mu je zavlačio u nosnu šupljinu... Ni muško-muški poljubac ni sisanje prsta koji je uvlačen u tuđi nos ne mogu držati nečim što bi kazalište trebalo imati, ali evo, ima!

Više puta netko od njih kaže: »Filmska se gluma ne razlikuje od kazališne«. Na žalost, nisu jedini koji tako misle i govore, stoga u hrvatskim uvjetima gotovo više i nema scenskoga govora... Dosta je eksponirana glazba (Nikša Marinović), naglašenu ulogu imaju i ton (Luka Gamulin) i svjetlo (Alen Marin), bogata je i kostimografija (Katarina Perić) i video (Ivan Lušičić Liik, sudjeluje i Iskra Jirsak), a dramaturg je Ivan Penović). Sve to pa ni gluma koja per se nije loša (onaj koji glumi i patuljka!) ne može prikriti prazninu nedostatka suvisla dramskog djela, te sve to ostaje doista malo išta ili baš ništa.

MOJ OSVJEDOČENI NEUSPJEH
(Autorski projekt Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića: ZAGREB 2020, koncept, tekstovi, režija, scenografija Dubravko Mihanović i Filip Šovagović, 16. prosinca 2022.)

Nakon što je Perica Martinović pročitala nagrađene na 35. Gavellinim večerima, zasvirao je omanji orkestar u dubini pozornice, a u bijelo kostimiran klaun, koji se dotada dosađivao vrzmajući se okolo, te u nježan i raskošan također bijeli til odjevena dama, poveli su na pozornici okupljenu poveću glumačku družbu u slavlje završetka dvotjednih kazališnih priredaba i u slavu nagrađenih također. Ja sam se(be) pripremio na uživanciju.

Možda sam odabrao pogrešan tzv. »kut iščekivanja«; nisam se trebao oduševljavati unaprijed! No, kad su klaun i dama plesali, bilo je prekrasno!

Projektanti su napisali zapravo mozaičan sadržaj: razne životne prigode, odnosi, dosjetke, sjećanja, svađe, tuče, štošta što se preklani, u doba potresa u deprimantnom Zagrebu događalo. A događale su se i nervoze i razilaženja... Dama klauna svaljenog na pod zatuče batinom bijesno urlajući. Na sceni ih je puno, svatko je, makar mi se tako učinilo, dobio svoj trenutak, i doista je sve raznorodno, ponešto prigodno, malošto ugodno slušati, osobito kada neka od njih kriješti do opasnog ataka na bubnjiće nešto o nečemu u vezi s kućnim ljubimcima u haustoru, itd. Ali, ima i ugodnih detaljčića, recimo solo pjevanje a capella. Žalibože kratko.

Kriještanja i vike nije nedostajalo, a ritma jest! Ritam bi se primirio i zakunjao, i ja skupa s njim, a budio nas je bubnjar iz orkestra, no zakratko i sve tiši. Ili bi me razdrmao neki krik, ni toga nije manjkalo! Čuo se prethodno i obračun s nekom birokratkinjom u gradskoj ideološkoj Kim Jong Tom vlasti; imaju svoju potresom narušenu kuću u gradskom vlasništvu, ali dulje od dvije godine nije dovršena obnova dok je »veliko kazalište«, svojevremeno u 19. stoljeću tadašnjom tehnologijom izgrađeno za godinu dana...

Dva su stolca po sredini pozornice, na rampi, u njima kraće sjedi ponetko i govori ponešto okrenut leđima gledalištu. Glumci na pozornici okrenuti su ponajviše samima sebi. Konačno, klaun još jednom iziđe na rampu pored jednog od ona dva sada prazna stolca i puštanjem dima obznani karakter i svršetak uprizorenja.

Krivnja je isključivo moja! Nisam uspio koncentrirati se ni na što od svega toga. Također neuspjelo sebe pravdam time da je Gradsko kazalište Gavella dramsko te kao takvo nesklono zabavljačkim sadržajima.

Na koncu, valja nabrojiti i nagrađenike 35. Gavellinih večeri, 2022. godine.

Ocjenjivači predstava bili su: Zrinka Turajlija, Miroslav Radonjić (Novi Sad) i Perica Martinović. Najboljim glumcem proglašen je Hrvoje Kečkeš za ulogu Harpagnona u predstavi Škrtac, za najbolju gumicu Linda Begonja za ulogu Frosine u istoj predstavi te za ulogu Grušenjke u diptihu Braća Karamazovi. Najbolja redateljica je Dora Ruždjak Podolski za predstavu Škrtac, koja je proglašena i najboljom predstavom 35. Gavellinih večeri. Kečkeš, kao najbolji glumac i Sonja Kovačić, ravnateljica Satiričkog kazališta Kerempuh čija je predstava Škrtac proglašena najboljom, došli su na završnu priredbu u Travno i primili nagrade. Najbolja glumica i redateljica poslale su svoje pisane zahvale.

ZAVRŠNO PROSUDBENO ZAPAŽANJE:
DRAMSKA KNJIŽEVNOST IZBACUJE SE
IZ KAZALIŠTA

Od čega će onda kazalište živjeti? Zar se čitava kazališna umjetnost ne temelji na dramskoj književnosti te i ne postoji bez nje!?

Postoji! Drugo je pitanje »kako postoji« i »kakvo postoji«, ali postoji. Upravo naše životne godine svjedoče golemoj i možda čak presudnoj »revoluciji«, točnije re-evoluciji u životu kazališta. Pogledajmo zajedno program 35. Gavellinih večeri!

Predstava je bilo 12. Četiri se temelje na književnim djelima: Naš razred, Balon, Realisti i Škrtac. Tri su prilagodbe ne-dramskih književnih djela ili dramskih, ali uz suvremeno suautorstvo: Braća Karamazovi (Dostojevski i Frljić), Kralj Edip (neprikazan, ali najavljen kao suautorstvo Sofokla i Delprata) i Kukci, zaustavljena priča (Braća Čapek i Anočić). Pet je projekata ili uprizorenja bilo na ne-književnom, odnosno ne-dramskom tekstu: Mala zabava, Posljednje djevojčice, Bogovi, Dobar, loš, mrtav2: Pakao i Zagreb 2020.

Dakle, dramskih književnih djela prikazanih na pozornici tek je trećina od ukupno prikazanih. Sve ostalo su ili »adaptacije«, znači suautorstava, ili »projekti«. Prihvatimo li diskurs da su i adaptacije/prilagodbe još uvijek književna, ako i ne dramska djela, na pozornici, svejedno je najviše projekata. I sve ih je više i više.

Tri su tomu razloga: demokracija (1), hiperprodukcija glumačkih zanimanja (2) i otvaranje prostora virtualnog svijeta, portala i sličnog (3).

Demokracija: Iza nas je vrijeme kada se kazališna predstava događala jedino u kazališnom zdanju (rondo teatar u antici – nikada kasnije nadmašen, a ni dosegnut), ili »kazalište kutija« nakon toga, sve do danas. Kazališna se priredba može dogoditi bilo gdje (na otvorenom i u zatvorenom, u stanu, u podrumu, svuda), a upriličiti je može bilo tko.

Hiperprodukcija glumaca, a i redatelja, koje »tržište umjetnosti i zabave« ne može apsorbirati te su prisiljeni snalaziti se da prežive, među inim poslovima i samopisanjem i samoredateljstvom. Prije ostaloga, osnivanjem glumačkih družina kao proizvođača kazališnih predstava.

Portali u virtualnom svijetu brišu svaku razliku između umjetnosti i bilo čijega glasanja bilo kako: sve postaje jedna te ista pisana/govorena kaša svega i svačega, a umjetnosti i umjetničkog dosega – nema ili se ne može razaznati. Tisuće ljudi pišu pjesme, ni desetine njih ne čitaju ih. Jednako i dramska djela. Svi čitaju samo poruke ili na portalima ili na mobitelima, gdje i pišu. Tako su svi pisci nečega/ničega. Jednako i dramskih diletantsko-amaterskih pokušaja koji postaju »projekti«! Oni nadareni gube se u općoj submediokritetskoj stvarnosti koječega pomiješana u jedno.

Hoće li tako kazališna umjetnost utemeljena u dramskoj književnosti nestati? Neće. Ali vjerojatno će biti tek za moćne i odabrane, dok će raja gledati tv-sapunice ili porniće na svojim pametnim mobitelima. Ili priređivati projekte!?

Oni organizacijski najsnalažljiviji i umjetnički najbolji imat će mala privatna kazališta. Putujuća, »kako bijaše u početku, tako i sada i vazda«.