Kako se A. B. Šimić odmetnuo u budućnost

U povodu 125. godišnjice rođenja Antuna Branka Šimića (1898.–1925.), malenog ispod zvijezda, a tako velikog u sazviježđu, pjesnika hrvatskih prostora na početku 20. stoljeća, koji je svojim preokretom u poeziji obilježio cijelo stoljeće, pa i ovo naše u kojem ga čitamo kao da nam je suvremenik. Dobar je trenutak da se prisjetimo kako se ucijepiti u budućnost njegova umjetničkog promišljanja. Njegovim stavovima o jeziku u umjetnosti, možemo slobodno reći, započela je budućnost istinske umjetnosti riječi, a koja je, evo, stigla i do nas u 21. stoljeću. Stoga se pitam, rasterećen svih predrasuda, naslijeđene pjesničke patetike i tehničkog stihotvorstva, možemo li mi danas čitati Šimića onakvim kakvog su ga doživljavali njegovi suvremenici?

Potaknut radikalnim zaokretom u njegovu duhu i duši, u ulozi izričaja jezgrovite istine, on unosi slobodu i kratkoću pjesme, rekao bih britkost stiha, sroka, strofe, da bi na koncu ogolio čisti doživljaj, srž percepta. Današnjim čitanjem poezije čitatelj može usisati u sebe onaj doživljaj iz trenutka kada se on i dogodio. Odnosno, kada ga je pjesnik svojim unutarnjim, emocionalnim, psihološkim i intelektualnim načinom kao jedinstvenim činom i usvojio. Tu budućnost poetskog izraza, koja je započela korjenitim preokretom početkom prošlog stoljeća, mi živimo i danas.

U svakidašnjem međusobnom ophođenju obični ljudi se služe jezikom sporazumijevanja čija je osnova sadržana u gramatičkim i sintaktičnim pravilima. Ali, pod utjecajem raznih trenutačnih okolnosti života, jezik može izgubiti svoj utjecaj u komunikaciji i time gubiti na izvornom značenju, te tako postati maglovito sredstvo govora. U takvoj običnosti govoru čovjek se može izražavati na razne načine, čak, kako kaže Šimić, ako treba zavrištati u neartikuliranim glasovima kao životinja. Ali, kad je u pitanju pisana riječ, tada se misli izravno na umjetničku riječ, umjetnički jezik i govor, izražavanje u obliku izraza koji u sebi sadržava misao spremnu za prijenos čitatelju. Tako jezik može dobiti svoje uzvišeno značenje služi li se riječima trenutačnih pojava ili riječima zgusnutog značenja.

Čitajući A. B. Šimića upoznajemo ovu drugu kategoriju jezika, jezika u kategoriji umjetničkoga govora, jezik koji mora predstavljati umjetnika. Tko je umjetnik? – pitao se Šimić. Za njega, kaže Šimić, nitko ne zna ni tko je, niti što je on, samo da je on ...čovjek kojem je jače razvijen opći čovječji stvaralački nagon. On je, dakle, stvaratelj novog djela, onog djela koje iz njega izlazi dahom dara duha. A duh je vječan, kao Bog, jer je djelo dio stvarateljskog pogona. Ekspresijom svoje osobe umjetnik izdahnjuje dar svoje duše, budi energiju duha, on stvara umjetnost, kulturu i sve njezine sastavnice. Naš je jezik prostonarodni – kaže – nije creatio ex nichilo; on svoj sud o jeziku temelji na njegovoj literarnosti proizišle iz svakidašnjeg govora naroda. Zaključuje, podloga za umjetničko izražavanje je prostonarodni jezik sa svim svojim manama i pogreškama. Svoju tezu potkrepljuje stavom Ksavera Šandora Đalskoga kad kaže da ...jezična pogreška neće nikada umrijeti jer u književnosti nismo stvorili literarni jezik, nego smo za književni jezik uzeli narodni¹⁾. Primjerice, Maretićev Jezični savjetnik je postao razina na kojem su se birale riječi koje su dobre, a koje nisu. Šimić, naravno, misli drukčije.

On tvrdi skoro suprotno: svaka je riječ dobra, jednako sposobna da dostigne umjetničku visinu pod uvjetom da na pravome mjestu izražava misao koju i kako umjetnik svojom rasudbom definira. Jer, u pjesništvu jezik ima funkciju postaviti riječi u svom izvornom značenju u takav kontekst u kojem će riječ ciljati središte predodžbe. Kad pjesnik rabi neku riječ s moguće više slika i kad te slike budu mogle u čitatelju probuditi više predodžbi, tada pjesnik od riječi, odnosno od jezika, dolazi do pjesme. On tada stvara umjetnost. Šimić nije zaokupljen formom, ali nije niti uvijek protiv nje, već izričajem. U Jurišu kaže da treba odbaciti forme, ali nekada i stvarati nove.

U svojoj dvadesetoj godini života Šimić pod utjecajem umjetničkih kretanja u Austriji, posebno preko bečkog lista Der Sturm, odbacuje svoje dotadašnje umjetničke stavove i čini radikalan zaokret u shvaćanju poezije. Najprije se oborio na jezičnu disciplinu koja je najvećim dijelom zahvatila novinarstvo. Tako je, po njemu, ono postalo krivac što se u narodu počeo kvariti osjećaj za izvorni jezik. Na tu pojavu su navodno najviše utjecali razni jezični savjetnici, rječnici²⁾, filološke rasprave itd. Dogodilo se da je životvorno ukorijenjena i još neiskvarena riječ u Hercegovini došla pod udar milosti i nemilosti opstanka. Šimić nije htio u nikojem slučaju negirati vrijednost rječnika i gramatike, kao što je sam rekao: Ti rječnici, ionako nepotpuni, mnogo su bogatiji riječima nego što misle oni koji su rijetko kada, ili možda nisu nikada u njih zavirili³⁾. Ili: Ja u Ivekovićevu rječniku nalazim neke riječi baš kao žive slike koje su s vremenom postale danas mrtva apstrakcija⁴⁾.

Šimić, naime, samo želi pobiti jezične puritance koji o jeziku znaju malo, a hoće takvim jezikom obraniti svoj. Tendencija je jasna, gramatika i sintaksa trebaju se podložiti umjetniku, mogu mu biti samo sredstvo a nikako zapovijed. Nema te gramatičke uzvišenosti po kojoj bi pjesnik postao umjetnik, pa služio se on bilo kakvim jezičnim savjetnikom ili rječnikom, govori Šimić. Pogotovo što je za njega svaki onaj stil u kojemu je zadovoljena (samo) jezična disciplina, ne mora vrijediti ništa. Zato on oštro ustaje protiv takve jezične discipline, dapače, ruši je, ali ne samo radi toga da bi je srušio, nego da bi je izgradio i obogatio. Umjetnik, naime, smije sebi dopustiti da se ne drži uobičajenih jezičnih pravila, možda da ih čak i negira, ali kad zatreba može stvarati novo pravilo. Jer, umjetnik je stvaratelj. I zato su pjesnici čuđenje u svijetu:

PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu (...)

Šimić dakle misli da riječ, pa i cijela rečenica, gramatički i sintaktički može biti dobra, a da je ipak napisana lošim jezikom. Umjetnik se u jeziku može koristiti radovima filologa, ali Jezični savjetnik mu služi samo kao savjetnik koga i ne mora slušati, jer drukčije misli o jeziku filolog, a drukčije umjetnik. Prvi misli da piše dobro ako rabi što više narodnih fraza koje su uzete kao norme pravilnog jezičnog izražavanja, a drugi misli da piše dobro ako je natjeran da svoje misli izrazi stvaranjem novog pojma, doživljaja.

Šimić zastupa stav da su sve riječi dobre u zavisnosti kako su i na koje mjesto postavljene. On voli sve riječi, Maretić pak ne. Šimić u svom već spomenutom članku Umjetnik i filolog donosi jedan primjer iz ličkog provincijalizma gdje se za nekoga kaže: Uzelo ga u vojnike. Svi su filolozi (tj. jezični čistunci) protiv tog provincijalizma, a Šimić se divi geniju koji je to rekao. On se pita – tko je uzeo mladića? Odgovara – uzelo ga. Dakle, iza ovog izostavljanja subjekta, koji je govorniku nepoznat, očituje se pjesnik ili mislilac⁵⁾. Iz pjesme Život uzet ću primjer odstupanja od gramatičkih pravila:

ŽIVOT

Ja nemam žene
Ja sam sam –
Svako veče padnem na dno svoga sna
San je kao plavo more.
Ležim spašen na dnu mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.
Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u san
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu
ko kristalne plave čaše.
Moji snovi padnu prijeđu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

Stih – Ja se s njime dugo sjedinim u me – Šimić objašnjava ovako: pjesnički je bolje u me jer pjesnik želi reći da ga posvema prima, da on s njim postaje jedinstven, zapravo netko drugi. Kad bi stih glasio Ja se s njime dugo sjedinim u se gramatički bi bio ispravniji nego u me, ali u smislu kako je pjesnik napisao doživljaj je izražajniji. Ovaj izraz me podsjetio na sv. Augustina koji je u svojim Ispovijestima rekao svome Bogu: Uzmi me meni i daj me sebi⁶⁾. Ovakva dva pojma koja se na istančan način razilaze, gramatički ne doživljavaju razlike, već se poistovjećuju. S time je Šimić do kraja iznijansirao svoju misao i sam njezin intenzitet stavio na riječi koje on po leksičkoj normi može upotrijebiti.

Šimić u ovoj pjesmi Život dovodi svoje stihove do paradoksa da bi nam iz njih pokazao neophodnu sliku svog osjećaja. Evo karakterističnih stihova: San je kao plavo more. / Ležim spašen na dnu mora. Paradoksnost ovih stihova je u tome što san nije plave boje, a na dnu mora se ne može ležati spašen. No, san je kao plavo more, tu dakle sada pjesnik već može ležati spašen na dnu mora, ne kao u zbilji već u metafori. More prestaje biti zbiljom. U njemu se spajaju san i spavač, a kada se san razbije zvukom tramvaja, tada više nema ni spavača. Nijansiranje izraza doveo je red u jezik imaginacije koji je postao poezijom, ali po nikakvim pravilima, nego po imaginativnoj predodžbi u tom jeziku. Pjesnik zahvaća u riječ i u njoj njezinu potpunost dok ne zagrabi iz nje sve što u njoj jest i ne pokaže je u sasvim novoj neuobičajenoj vezi, čime je proširio njezino smisaono-izražajnu moć. U takvu jeziku vlada oslobođenje od svih nesvrhovitih riječi koje su pjesniku dolazile na um, a koje nije porabio premda je mogao.

Kada je riječ o rečeničnim znakovima ili interpunkcijama, vidjeli smo, Šimić vrlo jasno izražava svoj stav o njima. U svojoj zbirci Slobodni stihovi među prvima je započeo napuštati interpunkcije i prihvaćati tzv. slobodni stih kojeg je ostavio nama u svojoj budućnosti.

Naime, pod utjecajem ekspresionizma Šimić se zalagao za slobodnu strukturu stiha bez rime, bez strofe, bez metričke stope. Gušio se u takvom lingvističkom oklopu. Metričke stope, po njemu, trebaju samo one pjesme koje se pjevaju, kaže. Zalagao se za odbacivanje svega estetskog, dekorativnog, deskriptivnog i suvišnog u pjesničkom jeziku, a zalagao se samo za jezgrovitu istinu kao jedino ispravno lingvističko, estetsko i kritičko načelo. Zbirkom Preobraženja unio je u hrvatsko pjesništvo nove poglede na umjetnost kojima je htio ukazati na ljepotu slobodnog stiha, ekspresionističku estetiku kojom preobražava stvarnost. U svom članku Anarhija u umjetnosti predstavio je nova ekspresionistička načela u kojima prednjači psihološki izražaj unutarnjeg pjesnikovog svijeta kroz neograničenu formu, a odbacuje perfekcionizam i otmjenost umjetničke forme, utjecaj ideologije na pjesništvo, politike i dr., ali ne i nacionalnosti, jer se u umjetnosti očituje i nacionalna duša umjetnika.

Ova načela predstavljaju temeljnu karakteristiku novoga pravca u umjetnosti. Zbog takvoga stava Šimić je pao i pod udar kritike onih koji su njegovali uredan melodiozan stih, rimu i stope. Takav mehanički ritam u stihu, kaže, nema ekspresije, nema umjetničkog stvaralačkog daha. Cilj mu je Šimiću bio stvoriti novu umjetnost u Hrvata.

Zašto ekspresionizam? U vrijeme opiranja prema uniformnosti u književnosti koju su do tada njegovali pjesnici u Hrvatskoj, Šimićevo nastojanje je išlo prema pokušaju da u poeziji priđe rušenju ograda pjesničkom duhu, da prosvjeduje protiv tradicionalizma u kulturi koja je po njegovu mišljenju postala nevrijedna i zabludjela. Tražeći zbiljnost u sebi, pa izvan sebe kroz vlastiti izraz, suvremenici su u Šimiću prepoznali utjecaj ekspresionizma, umjetničkog i književnog pokreta s početka 20. stoljeća. Tendencija ovog pokreta je bila izražavanje čiste duševnosti, naglašavajući izraz kao vrlo važno sredstvo za odraz duševne zbilje. Suprotstavljao se klasičnom pjesničkom pričanju događaja jer se takvim postupkom ekspresija unutarnjosti duše pjesnika nije mogla potpuno sliti u riječ. Na taj način pretvara sav svijet u sebi i oko sebe u jedan jezik poezije.

Brojni kritičari njegova vremena smatrali su da je Šimić predstavnik ekspresionizma kod nas; on je, međutim, to pobijao u svojim listovima Jurišu i Vijavici, kako za njega ekspresionizam nije nikakav ideal, niti se smatra njegovim predstavnikom. Ekspresionizam je za njega samo jedan od –izama koji su zabluda za promatranje čiste umjetnosti. Njemu je stalo samo do djela i do sebe samoga kao djelatelja koji je radio po svom unutarnjem duševnom nadahnuću. Poeziju je, dakle, shvaćao kao nutarnji osobni govor pjesnika koji može i ne mora biti podložan jezičnoj disciplini.

Zbog činjenice da ne podržava ni rečenične znakove, jer ih je smatrao običnom konvencionalnošću, odnosno, samo željom recenzenata da nađu točku i zarez ondje gdje su ih navikli naći, potpuno ih je odbacivao kao nepotrebne. Od napadača se branio time što je inzistirao na neophodnoj promjeni učenja o rečeničnim znakovima u školama, jer one zakone o interpunkcijama koje je on naučio morao je odbaciti pošto mu nisu služile, već ga sputavale. Što sam dakle počinio? branio se Šimić, ta ...svetogrđe interpunkcije. Zločin protiv miru i redu zareza⁷⁾. Te jezične stavove je primjenjivao u svojim pjesmama napisanim u razdoblju od 1917. do 1919. godine pišući slobodnim stihom (suvremenici su to nazivali ekspresionističkim anarhizmom!) u kojima je izostavljao gramatičke uredbe i interpunkcijske oznake s ciljem da se postigne intenzitet doživljaja stečenog iskustvom.

Bez obzira na dotadašnju poeziju, Šimić je izgradio u svojoj pjesničkoj predodžbi svoj individualni izraz koji nije ostao vrijedan samo za književnost njegova doba, nego općenito za pjesnički izraz u Hrvata. Taj tadašnji poetski modernizam proizašao je iz njegova individualnoga obrata u shvaćanju poezije.

Ovaj modernistički Šimićev obrat u poeziji imao je odjeka gotovo kod svih mlađih pjesnika njegova doba. U pjesničkim krugovima se počeo napuštati tradicionalni pogled na poeziju i na stih općenito. Sloboda pjesničke imaginacije nije uvjetovala samo slobodu stiha, po čemu on jest zapravo vrijedan, već da među riječima, tj. u novom poetskom jeziku, stvori strogi red kojim daje točan poetski smisao. Tada, u svrhu stvaranja, moraju otpasti sve one jezične discipline koje nastoje sputati fenomen stvaralaštva u koji su utkane mnogostruke komponente izražavanja unutarnjeg i vanjskog svijeta. Tendencija oslobođenja unutarnjih i vanjskih granica daje umjetnički i životni smisao svijeta koji je u poeziji uzet kao motiv.

Drugim riječima, treba odbaciti dekorativnost i otmjenost, uljepšavanje stvarnosti, vezanu rimu, a stih dovesti do potpune zbijenosti smisla odabirući adekvatnu riječ. Zalagao se za modernu pjesničku tehniku kao odgovor civilizaciji života, psihologiji i čovjekovom ponašanju u njoj. Nesporno je da je postao najistaknutiji hrvatski pjesnik zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha. Na taj način je otpočeo budućnost moderne poezije u Hrvata koja je temeljena na jeziku kao jezgri imaginacije.

Zanimljivo je promatrati pjesmu tiskanu u Vijencu kakva se do tada nije uspijevala napisati, a da nije bila natrunjena slabim poetiziranim rječnikom.

GRAD

                    (Gospodinu Aleksandru Odiću)

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljesaka oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt (...)

U ovoj pjesmi vidimo kratke rečenice civiliziranog žargona. Grad u poeziji, eto, može i pjevati umjesto ševa, a neboder bolje od ptica. Šimić ovdje razmišlja o ljepoti na tlu svagdašnjeg doživljaja, pa iz svoje duše projicira slike i opise slikovitim izrazima koje nam moraju sugerirati dojam njegova doživljaja. Zato i kamen od kojeg je sazdan neki grad dobiva poetičnost isto kao i neko cvrkutanje u šumi ili miris u nekom perivoju. Imaginacija njegovih izraza oživljava ono što je u sebi mrtvo.

Pročitajmo i ovu pjesmu:

PLES

Ples.
Gola tijela radost plešu
Oči piju žuta sunca
Bog se smije
Srca lebde
Gola tijela sjetu plešu
Ure jedva miču vrijeme
Čaše ćute
Cvijeća venu
Ruke klonu
Ruke mru u teškom ritmu
Gola tijela očaj plešu
Noć zelene zvijezde sipa
Oči gasnu
Kose kriče
Ure kaplju
U oknima jutro puca
Snovi pršte rasiplju se
Gola tijela užas plešu.

Simboličnu viziju svijeta dočarava rasplesanost riječi nastale od osjećaja radosti, umora, očaja, užasa. Kad plesač pleše, u očaju kose kriče, dakle vidimo njegovu razbarušenu kosu. Kose ne mogu kričati, a ipak vidljivost jednog duševnog očajnog stanja je očita. Tu je pjesnik uspio akustičnošću dočarati vidljivo. Ovo muziciranje kose tako je blizu biti jezika kojim se inače izražava i svijet, da jezik postaje stjecište gdje se susreću sva osjetila. Prelijevanje svog osobnog doživljaja stvarnosti u riječi preko slike koja je nama bliska, uspijeva nekonvencionalnim dovođenjem riječi u kombinaciju s istim doživljajem. U ovoj pjesmi riječ mu je slika smisla. Metafore nisu stvorene da bi čitatelj iz njih izvlačio zaključke ili dočaravao njihov izvor, nego da predočavaju zbilju, čine s ostalim nemetaforičkim izrazima izražajnost zbiljskog života. Stihovi: ...U oknima jutro puca / Snovi pršte rasiplju se... Snovi su dakle propali, nije ostalo ništa do li užasa. Taj užas doživljavamo riječima puca i pršti, time što je koncentracija na glas c koji se odmah raspršuje u glas š. Opet akustičnošću samo pojedinih glasova, ne više cijelih riječi, stvara se u nama cjelovita predodžba pjesnikove vizije nečega propalog do samog užasa. Takav razvoj misli u samom pjesniku osamostaljuje nezavisan pjesnički jezik.

Kad je riječ o metaforičnosti, ona je posebice vidljiva u pjesmi Mati u kojoj je utkana toliko jednostavna pjesnička figura slikovitosti, a toliko jaka da može živjeti sama od sebe. Po njoj naboj emocija otkriva pjesnikovu i majčinu samoću, a kroz cijelu pjesmu se osjeća kako slabašni ljudski stroj guta osjećaje dok pjesnik stvara novi doživljaj:

MATI

Ja uđem u samoću svoje majke:
nijemi goli hram

U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi
Njenom oku stoji ispred mog života
neprozirna zavjesa od mraka

U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje
od njene noge kojom prvi korak stupi
u tamu noćne šume

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho
Na odmetnutom sinu samo leže
dva pogleda teškog prijekora

Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:
Davna, vječna pramajka
iskrsnula iz dubljina vremena
Idem

Dva lica ćute tvrda kamena
Dodir ruku na kućnomu pragu
Moja majka povraća se u svoju samoću:
nijemi goli hram (...)

Šimić nam je otvorio vrata budućnosti ekspresionističke poezije i moderne umjetnosti općenito. U nju smo dospjeli pomicanjem stvarnosti u svoje osobno unutrašnje gledanje svijeta oko sebe. Pjesničkom izrazu smo priredili prijestolje za oblikovanje svojih doživljaja. Netko više, netko manje. Šimić nas radi budućnosti opominje:

OPOMENA

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

A.B. Šimić svojom riječi stvara jačinu predodžbe. Kao pjesnik se postavio za jedinog mjerodavnog stvaratelja izraza sagradivši svoj individualni pjesnički jezik. Njegovo ga je osjećanje nagnalo da stvorenim slikovitim izrazima iskoristi sve u jeziku do posljednjeg smisla, makar bio i iznenađujući. Iza predodžbe od riječi krije se umjetnikovo sjećanje koje je postalo osjećanje. On unosi u borbu za umjetnički izraz sva dopuštena sredstva, a daje mu naime da iznese ono što osjeća, i to na jedan zbijeni način, pisao je Antun Barac. Tematiku crpi iz svoje duše. Duša mu je mjesto na kojem skuplja doživljaje o svijetu i o sebi, te ih izražava po adekvatnom umjetničkom jeziku. Postavljajući red u jeziku imaginacije razotkriva riječ u njezinom prvotnom i punom značenju, ne zanemaruje onu tanahnu nit mašte da mu jedan ili više glasova u izrazu prenosi zvučnost u čitateljev doživljaj.

Stvorivši tako novu pjesničku arhitekturu u Hrvata, Šimić se njome odmetnuo u budućnost u kojoj je našao svoj:

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramvaj koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela (...)

____________________
1) A.B. Šimić, Umjetnik i filolog, u listu Književnik br. 1, Zagreb 1924.

2) Šimić misli na Ivekovićev Rječnik i Maretićevu Gramatiku u kojima nalazi nešto i od Vukovog i Daničićevog jezika.

3) A.B. Šimić, Umjetnik i filolog, u listu Književnik br. 1, Zagreb 1924.

4) Isto.

5) Isto.

6) Aurelije Augustin: Ispovijesti, prijevod Stjepan Hosu, 10. izanje Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 2007.

7) A. B. Šimić, Filozofija o riječi, Znanje, Sabrana djela, knj. III, Zagreb 1960. g.