Jesmo li živi?

Siguran sam da organizatori današnje svečanosti nisu morali dugo razmišljati na koju će knjigu u ovoj prilici upozoriti Matičino članstvo i ukupnu kulturnu hrvatsku javnost jer se knjiga Igora Zidića Jesmo li živi? nametala iz puno razloga. Posve jednostavno rečeno – knjiga je to koja cijela govori o Matici hrvatskoj, a autor je čovjek koji pripada među pet onih koji su najdulje obnašali dužnost Matičina predsjednika, ali, što je još važnije, koji je u Matici hrvatskoj obnašao i mnoge druge dužnosti i u bitnim procesima igrao uloge za koje je malo reći da su važne. Knjiga Jesmo li živi? sastavljena je od njegovih polemika, rasprava i govora od 1968. do 2014. i objavljena je u Matičinoj biblioteci Izabrana djela, u kojoj su prije već izašle dvije njegove knjige, prvo 2011. Kost i gozba, izbor iz njegove poezije, a onda 2014. Rukopis oka, izbor iz njegovih tekstova o likovnim umjetnostima.

Riječ je o tri likovno i tehnički izvanredno lijepe knjige, koje kad uzmete u ruke odmah postajete pristaša teze da knjiga i kao predmet može ponuditi mnogo i možete uživati u njoj držeći je u ruci i prije no što ste je počeli čitati. Svim trima knjigama pogovore je pisao Ivan Rogić Nehajev i ti su pogovori iznimna pomoć u čitateljevu susretu sa slojevitim Zidićevim tekstovima jer pomažu da uočite što sami možda ne biste uočili i unose pokoji oblačić sumnje u ono u što ste bili jako sigurni.

Prvi dio knjige zove se Čovjek u sudnici i nudi mnogima poznat tekst Slučaj Alilović i drugi, povezan s njime, koji se zove Prije četrdeset godina i uz koji stoji podnaslov: Sjećanje na ljude i neljude. Naknadna zabilješka o Ivanu Aliloviću. Od 1970. godine, kada se temeljni tekst pojavio u »Kolu« pa do naših dana kada je o tom tekstu u zborniku posvećenu Igoru Zidiću pisao Božidar Petrač pisalo se i spominjalo taj tekst često, pa ću ja samo koju riječ o njemu i povodom njega.

Svi nosimo iskustvo susreta s tekstovima, pisanima i govorenima, u kome se izrazima kao što su »sigurno je«, »nesumnjivo je«, »svi dobro znamo« i sličnima pokušava prikriti nedostatak argumenata pa se ono što se kazuje ničim zapravo ne dokazuje. Ovaj Zidićev tekst uporno dokazuje i pokazuje i iz njega se vidi što je potrebno da bi se to činilo: potrebno je težiti prema istini, učiniti napor da ovladaš relevantnim činjenicama i imati sposobnost da ih posložiš u tekst tako da se vidi u kakvim su odnosima činjenice i što je važno, što još važnije, a da prostora ne daješ onome što važno uopće nije. Autor si daje truda da objasni u kakvom je odnosu nepravedna osuda čestitoga profesora s pokušajima da se onemogući Matica hrvatska i da pokaže kao je napad na Maticu hrvatsku i napad na hrvatski narod, na one pojedince i ustanove u njemu koji pribiru snage i traže načine kako doći do slobode i boljitka. Zato Zidić pažljivo analizira ne samo sudski proces, sudske dokumente i postupke sudionika u procesu, nego i sve ono što pripada u relevantan kontekst, pojedinosti koje bi nekom mogle izgledati kao sitnice: naime, supostavljanjem i suprotstavljanjem tih pojedinosti stiže se do onoga što se može prihvatiti kao istina. Iako je Zidić veliki jezični majstor, nećete ovaj tekst moći dobro pročitati zavaljeni ispod suncobrana na plaži. Tekst u koji je autor uložio znatan napor i od čitatelja traži napor koji će se onda bogato isplatiti.

Drugo. Poznato je da nije bilo malo onih koji su nastojanjima Hrvatskoga proljeća zamjerali da su zanemarila prava pojedinca i da stalno govore samo o kolektivitetu. Zidićeva analiza slučaja Alilović pokazuje da takvo zanemarivanje u ozbiljnom pisanju i u promišljenim postupcima naprosto nije moguće. I još jedno pitanje koje se provlači kroz više tekstova u knjizi već u ovim tekstovima o profesoru Aliloviću dobiva odgovor, koji će u nekim drugim tekstovima kadšto biti opširniji, razvedeniji. U tekstu Prije četrdeset godina čitamo: »Jesmo li očekivali da ćemo uspjeti? Naravno. S nevjericom se ne pobjeđuje. Očekivali smo da će se to dogoditi prije no što se doista dogodilo, ali što je desetljeće našega života prema milenijskom strpljenju naroda?« Uz tu se spoznaju, kadšto izrečena kadšto podrazumijevana, javlja u drugim tekstovima misao da od potrebnih poteza ne treba odustajati ni kada pobjeda izgleda daleko, jer što ne učiniš sada, morat ćeš učiniti poslije, u težim okolnostima i uz veće žrtve. A izraz »milenijsko strpljenje naroda« samo je jedno od brojnih mjesta u ovoj knjizi u kome Zidić skida kapu pred svojim narodom.

U jednom od svojih predsjedničkih govora, onom sinjskom iz 2011. godine pod znakovitim naslovom Darova nema, a neće ih ni biti, već u uvodu kaže: »... Mi nismo gospoda iz perja, mi smo oni koji se bore i koji bismo, da se prestanemo boriti – zbog zanemarivanja dužnosti, zbog slabljenja odgovornosti, zbog neznanja ili površnosti, zbog opuštanja u užitcima, zbog defetizma, zbog moralne ravnodušnosti i suvremenoga relativizma – sve izgubili. Kolibrića i orla drži u zraku tek rad krila. Tko krila sklopi – taj pada.« Taj sinjski govor nalazi se u drugom poglavlju ove knjige zajedno s porečkim i osječkim Zidićevim predsjedničkim govorima, i u svima njima analiziraju se suvremeni hrvatski problemi, ozbiljno, kritički, bez popuštanja, ali daleko od beznađa. U tom drugom poglavlju objašnjava autor i zašto je pokrenuo Enciklopediju Matice hrvatske, piše zabilješku o »Hrvatskom tjedniku« i dr. Franji Tuđmanu, ispravljajući one suputnike povijesti koji nerijetko nastupaju kao da su bili u prvim redovima i sve vidjeli izbliza.

Zidić posjeduje snažan dar za polemiziranje, ali ga nikada ne rabi protiv osoba slabašnih moći, no protiv onih koji svojim statusom u društvu i(li) svojom prepredenošću mogu zavesti dobronamjerne pokreće sve svoje sposobnosti razotkrivanja neistine. To se dobro vidi u tekstu Viši ideali ili filozofija s vrha mača, s podnaslovom Bilješka za skupni portret četiri jahača Apokalipse, u kome su na red došli poznati praxisovci R. Supek, M. Kangrga, B. Bošnjak i G. Petrović i koji završava ovako: »Dr. Rudi Supek vjerojatno već oštri britvu. Ali prije nego puhne u bojni rog bit će potrebno da svoju klevetničku euforičnost, ispraznu filipiku M. Kangrge, ljupki falsifikat B. Bošnjaka i logičarski zapetljaj G. Petrovića dokaže kao atribute marksističke misli«. U tekstu je prethodno minuciozno pokazana ta klevetnička euforičnost, ta isprazna filipika, taj ljupki falsifikat i taj logičarski zapetljaj, i dokazana protumatičarska usmjerenost istupa poznatih filozofa na jednoj Matičinoj skupštini. Drugi dio knjige završava opsežnim tekstom Upravna tijela Matice hrvatske, odnos snaga i društvena previranja u razdoblju 1966–1971.

U svom pogovoru ovoj knjizi Ivan Rogić Nehajev kao neuklonjivu prednost Igora Zidića pred područnim ekspertima ističe činjenicu što je Zidić »ponajprije, sudionik i svjedok ključnih hrvatskih promjena od sredine prošlog stoljeća nadalje. I, po autorskom habitusu, ponajviše vjeruje cjelovitim, ‘holističkim’ uvidima gdje je čujan i glas onih ‘koji snose teret povijesti’«. Taj sud opravdavaju mnogi Zidićevi tekstovi u ovoj knjizi, ali napose ovaj kojim završava poglavlje U Matici i s Maticom hrvatskom, tekstu koji odlučno traga za istinom što je tko činio u vrijeme Hrvatskoga proljeća ’71. i koji nije pisan da bi nekom skinuo a nekom stavio aureolu, nego prije svega zato da ulogu Matice hrvatske u prekretničkim vremenima sagleda iz nje same.

Treće poglavlje nosi naslov Rasprave, osvrti i jedno zbogom, a riječ je o 10 kulturoloških zapisa od kojih se jedan zove Jesmo li živi?, koji je postao i naslovom knjige. Zidić se osvrće na izložbu ‘Umjetnost u Jugoslaviji od predpovijesti do naših dana’ u svibnju 1971. u Parizu i pitanje koje je postalo naslov knjige Zidićeva je reakcija na nedostatnu i neodgovarajuću zastupljenost suvremene umjetnosti na toj izložbi, ali i njegov protest protiv prikazivanja umjetničkih dostignuća na način da se uvijek velika prednost daje prošlosti i ne razumije se da se u njoj ne može naći nadomjestak za potrebitu sadašnjost. Stoga Zidić piše: »Najveću slabost naše izložbe čini prikaz umjetnosti 19. i 20. stoljeća, a to je baš vrijeme geneze i konstituiranja modernih nacija, vrijeme – u nas – preporodnih pokreta i borbi; doba, u zadnju, sadašnjega, modernoga života. Je li dopušteno reći da nas on zanima; i da nas zanima više od onoga što je bilo, i da nas mora zanimati više od prošlosti ako još zdravo rasuđujemo? Baština živi s nama i mi živimo s njom, ali se ne treba miriti s navikom da živimo zbog nje, kao muzejski čuvari«.

Jasno je da se takva ocjena ne tiče tek jedne izložbe, pa ni samo odabira u umjetnosti i pristupa njezinim vrednotama, ona se tiče odabira vrijednosti uopće. To treće poglavlje najviše je u znaku Zidića eksperta, jer govori o likovnosti, ali možda su upravo ti tekstovi pokazatelj opravdanosti tvrdnje da Zidić voli cjelovite uvide. U tekstu Hrvatski dom za umorene s podnaslovom Kipar Kuzma Kovačić u uzama i u slobodi tradicije napisao je i ove retke: »Ni u nacionalnim mitovima, ni u kraljevskim legendama pa ni u povijesti hrvatskoj ne postoji kult osvajanja, ne postoje politički funkcionalne šablone pa ni pojedini primjeri vojničkog junaštva koji bi veličali otimanje tuđeg, koji bi, odgojnim stranputicama, pripremali hrvatsku mladež za osvajanje tuđe zemlje, za osvajanje tuđih domova. Nismo mi zarobljavali tuđu nejačad da od njih uzgojimo naše janjičare, nismo mi otimali po crkvama drugih knjige rođenih i krštenih da im izbrišemo tragove u povijesti... U Hrvata je usađen nagon obrane gnijezda, obrane kolijevke, obrane doma i domovine kao jedino pravo junaštvo«. Izdvojeni, ti se redci mogu činiti kao patetični politički govor ili kao melem na okrvavljeno hrvatsko srce, ali prava su pitanja jesu li tvrdnje istinite i kakva im je funkcija u tekstu u kome se nalaze. Istinite su i pomažu da bolje razumijete jedno umjetničko i povijesno nasljeđe i jedan umjetnički postupak.

U nedavno objavljenoj bibliografiji radova Igora Zidića jedan se odjeljak zove društvovno – političke i društvovno-kulturološke teme i ta dva termina sigurno će često biti zamijenjena terminom »politički, političke«, mada bi se dalo raspravljati o zamjenjivosti tih termina. U knjizi o kojoj govorimo četvrto se poglavlje zove »Za što se borimo?« i ključne riječi u tom poglavlju bile bi Dubrovnik, Tuđman i hrvatski generali. U tim se tekstovima društvovno, političko i kulturološko na različite načine prepleće i ovoj bih prilici istaknuo jednu osobinu Zidićeva pisanja našoj sredini vrlo potrebnu: nazivati pojave i postupke pravim imenom, ne razvodnjavati i ne relativizirati zato da bi se stvarao dojam tolerantnosti i širine.

Završno – peto – poglavlje zove se Riječ na kraju, s podnaslovom Nakon 48 godina u Matici i s Maticom. To je zapravo Zidićev oproštajni govor na Glavnoj skupštini Matice hrvatske 2014. godine i njegovo sjećanje na ljude s kojima je u Matici stvarao i na događaje u kojima je sudjelovao.

Na kraju svojega osvrta spomenuo bih završne retke u tekstu O ovoj knjizi i kako je do nje došlo koji glase: »Ne sanjaj, čini što možeš i zahvali Bogu što mnogi mali posli još čekaju skromne ljude. Jesam li ikoji obavio – ne znam, ali da sam pokušao – jesam«. Na početku toga teksta Igor Zidić spominje i razgovore sa svojim ocem, uglavnom u ranim splitskim jutrima prije škole, i utjecaj koji je otac na njega činio i onda kada dječak to nije primjećivao. Nametnulo mi se pitanje što bi otac rekao sinu o pokušajima i ostvarajima. Siguran sam da bi ga potapšao po ramenu i rekao: »Dobro je sine, zadovoljan sam«. I siguran sam da bismo se mnogi ovdje u dvorani složili s ocem. Igore, hvala za pokušaje i ostvaraje, sretan Ti rođendan!