Hotel Usher

Bio je to onaj dio dana koji je običavao biti plodonosan, kad bih bio uronjen duboko u tekst, kopajući po rudnicima riječi, prebirući ih, cijedeći ih i izvlačeći ono najbolje iz njih. Bio je to onaj dio dana kad ne bi postojalo ništa i nitko osim mene i bjeline koja je bila podloga za jedan novi svijet, utkan u rečenice i u praznine između redaka. Obično je to bio onaj dio dana, na razmeđu jutra i podneva, kad bih, poput tesara bezgrešnih idola, zanesen, gotovo u vrućici, oblikovao lica i njihove sjene, dodajući im sloj po sloj njihove osobnosti, slabosti i strahova, praznovjerja, želja, ambicija, njihove dobrostivosti i zloće, njihove izopačenosti i beznadnosti.

Baš taj dio dana zatekao me u pidžami, neobrijanog i neispavanog. Učmala malodušnost, u pratnji polaganog stavka Haydnovog kvarteta op. 76, br. 3, koji je dolazio s radija, vukla se pretrpanim stanom na prvom katu stare zgrade, čiji su veliki prozori gledali na ulicu. Na vanjskoj prozorskoj dasci sjedio je mačak, crn i šugav, koji je počeo dolaziti baš nekako u vrijeme kad je počeo moj silazak u pakao. Nisam ga puštao u stan, ali sam ga povremeno, kada bi njegovo glasanje postalo nepodnošljivo, hranio na prozoru. Sad me samo nijemo gledao.

Znao sam da ništa nije moglo zaustaviti propast u njezinom napredovanju koje se ubrzavalo. Nakon živčane rastrojenosti, srdžbe, bijesa, samovrijeđanja i samoponižavanja, podlegao sam rušilačkoj snazi bezumlja, valjajući se u njoj bezglavo, dan za danom, u posvemašnjoj muci alkoholnog bunila, boreći se s nepodnošljivošću jada koji je sprečavao svaki napredak prema kraju. Nedostajao mi je završetak. A bez njega nema romana, a ni novca.

Teret vlastitog imena postao je pretežak. Mrzio sam majku i njezinu ljubav prema literaturi, zbog čega je uz moje prezime Shakespeare dodala ime William. Mrzio sam i samu pomisao na vlastito ime. Nomen est omen – govorila je mater, usmjeravajući me svjesno prema književnosti. Na žalost, nije dočekala moj uspješni prvijenac, nakon kojeg je uslijedio ugovor za moj drugi roman. Već su mi triput produljili rok za predaju teksta. Nakon sutra više nema rokova; dugovi će me pokopati i bit ću sretan ako završim kao Roderick Usher.

Na ekranu računala pisalo je Hotel Usher. Nervoza je krenula iz donjeg dijela trbuha i udarila me u potiljak. Obuzeli su me bijes, gađenje i prijezir prema tekstu koji nisam uspijevao završiti, prema mojoj nesposobnosti, nedosljednosti, svim mojim slabostima, pretjeranim sklonostima i sklonosti pretjerivanju. Radio sam na romanu gotovo tri i pol godine, posljednjih godinu dana bez nade da ću ikad napisati kraj. Ukleti hotel, u kojem ljudi nestaju, da bi se pojavili u nekom drugom ili u nekoj drugoj osobi, prenio je prokletstvo na roman i na moj, dotad pristojan, donekle čak i uspješan život.

Proporcionalno s porastom stresa pojačavala se bolna izoštrenost mog sluha, zbog čega mi je čak i šum tišine bio nepodnošljiv. Samo žičana glazbala činila su donekle podnošljivom preosjetljivost slušnog živca. Spiker je sad najavio Beethovenov 15. gudački kvartet u F-duru, opus 135, koji je ispočetka zvučao doista kao razgovor četiri mudraca, a onda su se violine, čelo i viola počeli svađati u mojoj glavi i glazbena je poezija postala kakofonija koju nisam mogao prekinuti jer mi je tišina bila jednako teška. Hodao sam iz prostorije u prostoriju i na povratku u radnu sobu ugledao Njega kako sjedi kraj računala. Nije bilo ni najmanje sumnje. Bilo je to obličje koje se prepoznaje odmah: blijedo, ispijeno lice, upale oči s tamnim podočnjacima, spuštena lijeva obrva, visoko i široko četvrtasto čelo i kosa koja prekriva uši.

»Dobar dan Williame«, rekao je živahno, osmjehujući se, potpuno u neskladu sa svojom mračnom pojavom.

»Dobar dan Edgare«, pokušavao sam zvučati opušteno. Sjeo sam kraj njega i zagledao mu se u oči. A onda je Edgar počeo govoriti o Coleridgeu, Tennysonu i Brownu, o estetici zla, o čežnji duše da samu sebe izjeda, o nastranosti kao jednom od najiskonskijih poriva ljudskog srca, o ludilu.

»I was never really insane except upon occasions when my heart was touched«, rekao je Edgar, a ja sam otišao po vino i brzo se vratio. Sjedili smo još dugo i pili. Razgovarali smo o Usheru, njegovom i mojem, a onda i o mačku koji je dozivao na prozoru, da bi završili na ženama i na atmosferi u koju se zaljubljuju, misleći da se zaljubljuju u muškarca.

Što od alkohola, a što od kronične neispavanosti, zakopao sam se u dubok, okrepljujući san iz kojeg me probudila grmljavina. Vjetar je u mraku bacao kišu u sobu i munje su lomile nebo. Uključio sam svjetlo – Edgara nije bilo. Zatvorio sam prozor i pogledao računalo. Ponovno sam osjetio krivicu i bijednu bespomoćnost zbog još jednog dana bez napisane riječi. Sutra će biti drukčije – obećavao sam si. I onda sam ga spazio. KRAJ. Bio je tu, na ekranu, izazivajući istovremeno sreću i jezu. Pogledao sam broj stranice – 412. Bio sam više nego siguran da sam ih napisao 351.