Emancipirana žena

U naše doba nije nimalo neobično da su žene prisutne u književnosti, umjetnossti, kulturi, znanosti, ali i svim drugim djelatnostima kojima se čovjek bavi. No to nije uvijek bilo tako. Tek prije kojih stotinjak i nešto više godina znamo da su se žene sve više počele uključivati u javni život društva. Posebno je bilo teško zamisliti žene na važnijim položajima i rukovodećim mjestima. Nije to bilo obilježje isključivo hrvatskog društva nego je tako bilo, rekli bismo, svugdje. S pojavom značajnijeg uključivanja žena u društvo i u hrvatskom se društvu javljaju slučajevi da žene počinju preuzimati važne uloge. Iako to nisu česti slučajevi, posebno u početcima emancipacije žena, ipak su važni kao pojedinačni primjeri. Jedan od takvih primjera je Elza Kučera, kćerka mnogo poznatijeg hrvatskog prirodoslovca i popularizatora prirodnih znanosti Otona Kučere.

S obzirom da se o Elzi Kučeri do nedavno nije puno znalo, iako je postojalo nekoliko rijetkih zabilješki i procjena o njezinoj važnosti, knjiga Luke Bošića i Ivane Skuhala Karasman je iznimno važna za upoznavanje ne samo s Elzom Kučera nego i sa intelektualnom i akademskom situacijom u Hrvatskoj koncem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Knjiga je, dakle, doprinos proučavanju nepoznatih ili vrlo malo poznatih osoba, posebice žena, i njihove uloge u hrvatskom društvu. Ona je rezultat istraživanja u okviru znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost. Budući da se radi o malo poznatoj osobi potrebno je ukratko navesti samo nekoliko životopisnih podataka.

Elza Kučera je rođena 1883. godine u Vinkovcima u obrazovanoj građanskoj obitelji. U osnovnu školu je krenula u Bakru gdje se obitelj preselila radi očeva posla, a nakon majčine smrti preselila se u Zagreb. Tu je nastavila školovanje u zagrebačkom Ženskom liceju gdje su joj nastavnice bile tada afirmirane intelektualke književnica Jagoda Truhelka, Camilla Lucerna, Štefa Iskra Kršnjavi, Natalie Wickerhauser i dr. Nakon osmogodišnjeg školovanja u Liceju Kučera kreće 1902. na studij u Beč, vraća se u Zagreb gdje nastavlja studij i nakon dvije godine odlazi u Zürich gdje ostaje do 1909. godine kada je doktorirala iz područja filozofije, točnije spoznajne teorije i time postaka prva Hrvatica s titulom doktora filozofije. Prva poznata Hrvatica s akademskom titulom doktora uopće bila je Helene Druskowitz (1878). U Zagrebu je Kučera slušala predavanja istaknutih profesora na obnovljenom Zagrebačkom sveučilištu Franje Markovića, Djure Arnolda, Alberta Bazale, Isidora Kršnjavog, Gustava Janečeka, Đure Šurmima, Otona Kučere, a u Zürichu Gustava Störringa, Friedricha Schumanna i drugih. Vrativši se u Zagreb nakon postignutog doktorata Kučera je počela raditi kao knjižničarka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali bez formalnog zaposlenja koje se ostvarilo tek 1912. godine zahvaljujući zalaganju njezinih profesora Franje Markovića i Isidora Kršnjavog te oca Otona. To je prvi slučaj da je jedna žena postala državna činovnica u Hrvatskoj. Na tom radnom mjestu ostala je do mirovine 1944. godine. Umrla je 1972. godine u Zagrebu.

Nekoliko je stvari važno za životopis Elze Kučera. Ponekad se pogrešno navodi da je doktorat postigla iz psihologije, ali je ona doktorirala iz filozofije. Međutim psihologija je bila područje istraživanja gdje je u znanstvenom smislu postigla najviše. U doba kada je Kučera doktorirala psihologija se još uvijek nalazi u svojim začetcima i tek se počinje razvijati čemu je i Kučera doprinijela. Psihologija je zapravo oduvijek bila dio filozofije. Utemeljiteljem moderne psihologije smatra se Wilhelm Wundt koji je 1879. godine osnovao prvi eksperimentalni institut za psihologiju u Leipzigu. Od toga doba psihologija sve više prestaje biti filozofijska ili metafizička disciplina i postaje eksperimentalna znanost po uzoru na prirodne znanosti. Na prijelazu stoljeća na sveučilištu u Zürichu okupilo se nekoliko Wundtovih učenika, svi formalno s filozofijskom naobrazbom, koji su ujedno bili i Kučerini profesori, uključujući i mentora na doktoratu Gustava Störringa.

Po povratku u Zagreb Kučera je započela eksperimentalna psihologijska istraživanja najprije u Fizikalnom institutu Šumarske akademije gdje joj je otac Oton osigurao jednu prostoriju, a onda u svom privatnom laboratoriju u stanu (1910. – 1914.). Usljed Prvoga svjetskoga rata laboratorij je prestao postojati ali je Kučera nastavila s psihologijskim istraživanjima. Zaslužna je za prilagodbu našim prilikama prvog testa inteligencije uopće (Biner-Simonov test) iako se njezina uloga u tome ne navodi u literaturi. Dvadesetih godina 20. stoljeća Kučera je zapažena po nekoliko stvari. Ostavila je traga u istraživanju iz psihologije rada, tj. kako psihologija može biti od pomoći pri odabiru zanimanja. Na Psihologijskom institutu Sveučilišta u Bonnu radila je na istraživanju voljnog djelovanja (1922.). Kada je u Zagrebu osnovan laboratorij Fiziologijskog instituta pri Višoj pedagoškoj školi (1923.) Kučera je izvodila eksperimentalna istraživanja. Sudjelovala je i u nastavi na Katedri za eksperimentalnu psihologiju Sveučilišta u Zagrebu (1933. – 36.) kao i u osnivanju Udruženja psihologa FNRJ – Sekcija NR Hrvatske (1953). Godine 1964. dobila je nagradu Udruženja psihologa SFRJ. Glavne teme njezina eksperimentalnog psihologijskog istraživanja su problem osjećaja i osjeta, čuvstava i emocija, a postavila je i vlastitu teoriju o čuvstvima i volji. Također je istraživala htijenje i mišljenje i taj je rad priložen u Dodatku ove knjige.

Baveći se profesionalno knjižničarstvom, a iz ljubavi eksperimentalnim psihologijskim istraživanjima, čini se da je najmanje postigla u filozofijskom radu, njezinu temeljnom obrazovanju. To je donekle točno iako se o njezinoj doktorskoj disertaciji o teoriji spoznaje Thomasa Browna pohvalno izrazio Albert Bazala. Svakako je filozofijsko obrazovanje imalo velikog utjecaja u Kučerinim psihologijskim istraživanjima. Ona je u rukopisu ostavila neke filozofijske radove. Aktivno je sudjelovala na međunarodnim filozofskim kongresima (Bologna, 1911.) te, kao hrvatska predstavnica, u pokušaju uspostave sveslavenskog filozofskog kongresa što se nije ostvarilo. Po uzoru na filozofske kolokvije u Bonnu, Kučera je od 1924. do 1930. godine organizirala gotovo sedamdeset kolokvija u Zagrebu. Tih godina je pokrenuta Revija za filozofiju i psihologiju (1927), za što je bila prilično zaslužna i Kučera (bila je jedna od suurednika). Objavljen je samo jedan broj te publikacije. Sačuvana je prilično bogata Kučerina korespondencija iz koje se vidi da je održavala veze s nekim našim, slovenskim i srpskim tadašnjim filozofima i filozofkinjama kao što su Vladimir Dvorniković, Pavao Vuk-Pavlović, Alma Sodnik, Ksenija Atanasijević i drugi.

Ne treba smetnuti s uma da se Elza Kučera okušala i u književnosti pišuće prozne tekstove i pjesme u kojima ima dosta autobiografskih elemenata. U njima izražava svoje osjećaje, prije svega tugu sjećajući se majčine smrti (imala je svega sedam godina kada joj je majka umrla). U knjizi je priloženo šest pjesama od kojih je jedna prijevod pjesme Victora Hugoa. Inače je Kučera prevodila ne samo književna nego i filozofska djela s njemačkog na hrvatski i obrnuto, te s mađarskog i francuskog. Iako je teško osjećaka majčinu smrt, zbližila se s nekim svojim profesoricama s kojima je do kraja života ostala u prijateljskim vezama.

Elza Kučera je u pravom smislu emancipirana žena jer se usudila, kada je to zahtijevalo hrabrost, pokazati u društvu vrijednost i mogućnosti žene u obrazovanju, savjesnom i profesionalno uspješnom obavljanju poslova te u znanstvenom istraživanju. Borila se za emancipaciju i prava žena iako to nije radila na aktivistički način nego je svojim znanstvenim angažmanom ukazivala na ravnopravnost žena. Ostavila je u rukopisu oko 200 listova vezanih za feminističke teme i prava žena. Sudjelovala je u povezivanju akademski obrazovanih žena, njihovih kulturnih i drugih aktivnosti (izložbe) i pisanju i objavljivanju tekstova koji govore o ulozi i pravima žena.

Stoga je vrijedno, preko ove knjige, upoznati se ne samo s dosad nepoznatom ženom iz hrvatske kutlurne i znanstvene baštine, nego s duhom vremena u kojemu je živjela i radila Elza Kučera.