Čitajući Peića

Rouveyrea i Matoša, Olszewskoga i Kraljevića kao i brojna druga imena književnika i slikara, glazbenika, arhitekata, kipara, grafičara, kazališnih i filmskih glumaca, redatelja i kompozitora, povjesničara i znanstvenika, teoretičara i kritičara... sretat ćemo na stranicama knjigā Matka Peića. Jedni su nam otprije poznati, a druge ćemo upoznati čitajući Peića... Među odličnicima pera i kista, zvuka i znanstvenih prosudbenih sudova upoznat ćemo i privlačnu konobaricu i vesela kočijaša, inženjera i radnika, lovca i bekriju, kicoša i klošara... i svu tu životopisnu rijeku koja nosi toliko različitih života i sudbina u svojem nepovratnom i vrtložnom toku... Čitajući Peića nećemo upoznati samo znane i neznane ljude, nego i imena ptica i riba, kukaca i životinja, raznobojnoga i razno mirisnoga bilja i cvijeća te svakih drugih običnih i neobičnih stvorenja. Našu pozornost na stranicama Peićevih knjigā plijeni čudesna imena rijeka i potoka, jezera i livada, brda i planina... I još štošta drugoga, gdjekad povezano unatoč međusobnim razlikama po načelu paradoksa (spojivo-nespojivo), a često u njegovoj rečenici zaiskri humor, onda ju opet zatamni sjeta, ponovo prsne vedrinom i radošću koja klikće strastvenim glasanjem...

Povrh svega Peićevo pero pokreće ona iskonska strast za otkrivanjem novih prostora, širokoga, beskrajnoga horizonta, pokreće ga žudnja za novim prizorima i vidicima koja i jest sav njegov stvaralački eros, njegov jedinstveni skitalački habitus. Valja jednostavno kazati da u Peićevom putopisnim stranicama upoznajemo upravo taj slobodarski duh tako snažno prožet iskonskom čežnjom za ravničarskim krajolikom, za njegovim beskrajnom prostranstvima o kojima će napisati najljepše stranice hrvatske putopisne književnosti u drugoj polovici 20. stoljeća.

Čini se, da ravničarski prostor njegove rodne Slavonije, unatoč činjenici da Peić često dosljedno, gotovo faktografski precizno opisuje ljude i događaje, rijeke i polja, sela i gradove, ipak, širi horizont prema beskraju, ne samo zemaljskoga, nego i onostranog. »Motreći zbilju i opisujući krajolik«, kako je to već primijetio Vlatko Pavletić, »Peić nam neprestano otvara pogled u pejzaž svoje duše, ne gleda samo okom, već maštom«. Upravo je u ovoj konstataciji ključ kojim ćemo otvoriti tajnu ladicu gdje je skriveno Peićevo pero. Naime, isto kao kad posljednjim drhtajem tijela netom pogođena srna hoće se oteti zagrljaju smrti – upravo je taj prizor snimljen u Peićevoj rečenici i snažno vizualiziran onom vještinom kojom je iskusni lovac ustrijelio divljač. Njegovo oko nije samo vješto, nego i znalačko, a ruka, osim što je čvrsta, još je i spretna. Put njegovim skitnjama ne pokazuje samo znanje i iskustvo, već instinkt i intuicija, a često i Kairos.

Brišući svaku oštru podijeljenost na umjetničke vrste i na pravila po kojima bi isključivo trebao stvarati umjetničko djelo, i u bilo kojem mediju, Peić je uvijek naglašavao da je slobodno i kreativno pokretač svakoga stvaralačkog procesa koji, naravno, pretpostavlja, samoga medija i akceptiranja njegovih zakonitosti. U prilog njegovu shvaćanju i zagovaranju umjetničkog postupka valja naglasiti da takav odnos prema mediju ne smije ovladati formalistički i štreberski nego da njegove vrijednosti treba osnažiti duhom suvremenosti i nervom osobnosti. I sam je Peić, kao što je dobro znano u brojnim književnim formama, a kao što je manje poznato i u različitim likovnim formama, kao slikar to potvrđivao i kao svoje osobno stajalište što je razvidno jer se tako i izražavao bilo kao pjesnik, novinar, publicist, teoretičar i znanstvenik, te nadasve kao putopisac. Skitajući je pisao i opisivao predjele gradskoga krajolika, pisao je skitajući se i kroz povijest umjetnosti i otkrivajući da svojim spisateljskim postupkom nije gledao samo očima činjenica na teme, ljude i događaje, već je živim i radoznalim duhom otkrivao nove prizore u krajoliku i nove atribucije u likovnom djelu i povijesnom događaju. Začudnom je energijom skupljao podatke i istraživao manje poznate činjenice iz života umjetnika i njegovih djela te precizno zapisivao i najmanju otkrivenu pojedinost ili sitnicu.

»Prolazi tako vlak noćnom Francuskom i njemačkim mutnim svitanjem, a ja sam cijelim putem mislima u domovini. Mislim kako ću napokon za nekoliko sati doživjeti sreću da razgovaram s prijateljem Račića, Becića, Kraljevića...« Upravo ovoj ćemo dnevničkoj putopisnoj bilješci naći pravi razlog njegova putovanja vlakom iz Pariza u München. Odmah će detaljnije pojasniti svoju nakanu: »Znači ići spašavati dio povijesti hrvatske književnosti i slikarstva, da ne protekne sa životom ovih ljudi nenapisan. Zahvaljujući uspomenama Olszewskoga, moći ćemo s vremenom objaviti nepoznate i proširiti poznate dokumente o boravku i školovanju hrvatskih slikara na početku našega stoljeća u Münchenu...«

Osim ovih razloga koji ga potiču na putovanje, važna je i činjenica da vrsni putopisac vješto bilježi svoja opažanja kao istraživač i znanstvenik, te da precizno dokumentira podatke za što vjerodostojnije kontekstuiranje naših umjetnika u europski kulturni milje. Ono što je Dragutin Tadijanović istražio o Matoševom boravku u Parizu i ostavio nam u trajno nasljeđe iz kojega saznajemo da se Matoš intenzivno družio s Apollinaireovim prijateljem Andreom Rouveyreom, to je Peić uradio s Karolom Ewaldom Olszewskim u Münchenu.

Kontekstuirajući hrvatske slikare u umjetnički život bavarske metropole, on je poljskog slikara uveo u našu nacionalnu povijest. Tu golemu Peićevu istraživačku energiju i neugasivu strast za otkrivanjem i najmanjih, katkad i bizarnih detalja i manje važnih podataka, apostrofirao je Dubravko Jelčić kao imanentnu Peićevu stvaralačku osobinu. »Pripovjedao mi je moj i Matkov prijatelj, akademski slikar Predrag Goll: jednom je Matko, u Parizu, u razgovoru s Picassom, zapitao slavnog slikara, znači li mu išta ime Miroslav Kraljević?« A veliki majstor skočio je, kaže Goll, kao podboden: »Pa gospodine, kako mi ne bi značio, i danas se sjećam toga velikog crtača!«

Zacijelo, i ovaj zapis rječito govori o Peićevoj strasti za otkrivanjem manje poznatih ili posve nepoznatih činjenica o našim umjetnicima. Upravo će ta strast biti pokretačka snaga njegovu istraživačkom radu i poticati intelektualnu radoznalost koja ga je oblikovala u pisca da to istraženo i otkriveno zapiše u dnevničkim i putopisnim bilješkama i potom definira u književne i likovne, članke, kritike, crtice, feljtone, eseje. Stoga su Peićeve opservacije i interpretacije umjetničkog djela prožete velikom erudicijom koja nije zatomila neposrednost njegova izraza. Naprotiv, kultiviranom duhovnošću prožele su elementarno i prirodno koje pisac promicao kao svoju najvišu estetsku vrijednost i stvaralačko načelo. Takvog smo Matka Peića prepoznavali i u životu, slušajući ga na predavanjima ili u prijateljskom ćaskanju ispunjenom lucidnim doskočicama i sočnim riječima, te u vještom peru kojim se potvrdio kao vrhunski stilist.

Među likovnim umjetnicima bilo je, a i danas ih ima, vrsnih pisaca, ali ima i pisaca koji su se uspješno okušali i kao crtači i slikari. Matko Peić pisao je akceptirajući te dvije činjenice u njihovu međusobnom prožimanju i nadopunjavanju, naime, i sam je objedinio u sebi i slikara i pisca. Svojom je snažnom osobnošću promovirao svjetonazor koncipiran na klasičnim humanističkim zasadama. Energično je promicao estetske vrijednosti koje nisu bile samo izravni citati tradicionalnog nasljeđa nego promišljeno asimiliranje u nove i suvremene vrijednosti. Gotovo rousseauovskim zanosom zagovarao je povratak prirodi i prirodnosti, gdjekad veličajući njezinu snagu i elementarnost – ne do kultnog i poganskog obožavanja, nego više do himničke i hedonističke radosti životu. A iz snažne žudnje za ravničarskim beskrajem, i iz skitnji kroz nepregledni prostor, budi se ona iskonska i duboka melankolija koja prati modernoga nomada i na ulicama i trgovima grada.

Na ovim je dinamičnim premisama koncipirana Peićeva vitalistička filozofija, koja pretpostavlja onu Malrauxovu tezu o akciji kao stvaralačkom principu djela i ljudskoga života. U toj biološkoj, vječnoj snazi prirode i tjelesnosti amalgamirana je silovitost i elementarnost koja kretanje samoga života, koračanje kroz prostor i vrijeme, pokreće u skitanje i – pisanje tragovima vlastitoga postojanja. Upravo će kroz tu ontologiju vitalizma Peićevo djelo govoriti o svojemu životu u svojemu vremenu i na čijim ćemo stranicama uvijek čitati suvremenog pisca snažne, slikovite, i osebujne – peićevske izražajnosti.