Azil za nebeska tijela

VIOLETNE PČELE

Svaki put kad uginu pčele, s njima ugine
i moj stari, priča Violeta.
Da mi je znati koliko njen otac ima života!
One me vole, prepoznaju mi glas,
pametne su to bube,
nastavlja moja vjenčana kuma.
Dok je nije zanimalo pčelarstvo,
nisam imala pojma da pčele imaju
ulice i društva.
Samo što je ne upitam organiziraju li
i koncerte i boksačke
mečeve,
imaju li svoju birokraciju i sudstvo.

Ali pčele su organizirana zajednica.
Imaju i svoje braniteljice, navodi.
Ma od koga ih štite te vojnikinje?
pitam Violetu.
I dalje pokušavam razjasniti
govori li o fizičkoj sili, vojnom otporu.
Ili o pravobraniteljicama.
Odvraća da pčele vole mir,
ali da ih napadaju ptice i miševi.
Zanima me imaju li svoje kazneno pravo,
prijavljuju li nasilje.

Zapisujem sve što kaže moja kuma,
a smrznuta penkala ostavlja isprekidane
i teško čitljive tragove po notesu.
Bilježi jedva prepoznatljive grafeme
nastale od rečenica: Mislim da me vole.
Pčele prepoznaju gazdu.

Dok Violeta govori,
zamišljam njene pčele kako su se prihvatile
za maslačke kao za balone.
Kad vjetar puhne u bijele sjemenke,
čini se da balone, sad već rastavljene na dijelove,
pokušavaju prenijeti na nebo.

OTAC

Moj otac,
svojim koracima po uvijek istim mjestima,
utabao je put.

Možda je ugažena trava sada gore u egzilu.
Dolazim u očevo dvorište iz svog požeškog stana,
dolazim iz Zagreba, iz Szentandrea, Crikvenice i Berlina
i gledam hoće li se nad njim potraviti nebo.
Hoće li se na njemu pojaviti onaj nestali dio.

Moj otac
oćelavio je Zemlju.

DVORIŠTA

Majka mete dvorište.
Voli red.
Sve bijele oblake gura metlom
na jednu stranu.
Potamnjelo nebo potiskuje na drugu.
Misli da stvari i pojave treba složiti
tamo gdje pripadaju.
Kaos među imenicama, kaos u glavi!
kaže.
Mačke i ptice, doduše, pušta
da prelaze iz jednog skupa u drugi
kako im se prohtije.
A Bog ih još nije otkopao
i nije stigla apokalipsa.
Životinje stvaraju privid nehaja
dok mete.

Moja majka mete dvorište.
Pogleda u nebo
i vidi kako poslijepodne Bog
u svom dvorištu kosi oblake.

NAKON IZLOŽBE O DREVNOJ KINI
U KLOVIĆEVIM DVORIMA

Na nebu, među oblacima,
zamjećujem intenzivno plavu rupu.
U njoj lišće i stabljike bambusa.
Među njima sjede dva kineska mudraca.
Da imam teleskop, vidjela bih
da je prvome lice nepomično
pa postoji opasnost da se
pretvori u strmu planinu,
okameni nebo.
Vidjela bih da su se drugome
pomaknule samo oči.
Od vjetra su crvene i vlažne.
Kad pogleda prema zemaljskom krajobrazu,
očekujem da u Zagrebu padne
nekoliko kapi kiše.

ČEKANJE OPERACIJE

Često gušim odvod. Listićima čaja,
ostacima povrća, anesteziranom kosom.
Prilično je miroljubiv. Ne čujem ga da proklinje.
Ne djeluje ni uplašeno.
Katkada s mužem, katkada s majkom i ocem,
čak i s gostima i širom rodbinom,
izvodim taj zločin.

Jučer sam zamijetila da je progutao
nekoliko limunovih koštica.
Jutros da ima upalu slijepog crijeva.
Upravo sada da riječi vodoinstalater i kirurg
mogu imati isto značenje.
Odvod treba pripremiti za operaciju!

Majstor bivši život kosa izvlači
na keramičke pločice.

Odjednom iz ljutitih očiju pločica izlijeću zmije.
Krilate!
U protivnom ne bi mogle poletjeti.
Ta su krila dokaz kako bijes
zmije pretvara u ptice.

KRUH

Odmatam salvetu i vadim prekinutu šnitu kruha.

Na cesti između Sarajeva i Konjica,
u zoru, vidim Ivana1) kako sedla divlju planinu.
Ivana u bijeloj košulji.

I kruh je bijel.
Prsti su bijeli. I lice.

Približavam se Ivanu.
Zubi planine su bijeli, uskoro osunčani.

Moja ruka primiče se licu.
Kruh mi primiče.

LAŽNI PEKAR

Kažem, ako su sastojci kruha brašno, kvasac, voda,
onda bi doživljaje i poretke, detalje i stanja
trebalo upisati na etiketu kruha-pjesme.
Sve što hrani može biti kruh.
Pa i dobrota.
Ona je samo vrsta kruha.
Ali tko nije izučio za pekara,
neka ne broji njegove vrste!
Ipak, u meni pekar s lažnom svjedodžbom nastavlja:
Kruh se može zasušiti. I presušiti.
Ali on je i malo kopno. Otok.
U njega su umiješani wati ruku, vjetar miksera.
Žitna braća susreću se u kruhu
pa je u zrnju moguće naći prapočetak
što ga priroda-rudar vadi iz zemlje.
Zrnje je stasalo te nepromišljeno ušlo u mlin.
Kad uronim u kruh, ronim vodom Orljave
od koje je zamiješan.
Ronim arhetipskom maglom obješenom nad rijeku
i rosom.
Zagrizem kruh,
a u mom grlu uskrsne sunce
koje zadobiva ženski spol pa majčinski tepa
i budi samosvijest u njegovoj soli,
podoji njegovo brašno.

Kad se ohladi kruh, Europa se ohladila.

OSTATAK

Davor masira noć, ukočena su joj ramena.
Bjelina pečenih kiflica
upija nešto tame prije jutra.
A njen ostatak?

Nisu samo peciva nastala od tijesta.
U mesu ruku prepoznajem kvasac
i nižem slike Boga
koji, kao kakva kućanica,
mijesi tijesto za tijestom.

A što je s ostatkom?

Ujutro predajem vremenu preostali mrak
kao što bi netko predao oružje skrivano u kući.

KOLIKO PISACA ODJEDNOM!

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene
uvalilo se gotovo pedeset godina,
pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik
i prisjetio se svojih proljeća.
Barem desetljeće kasnije
između mene i današnje mene
prvi čovjek stao je na Mjesec.
U Europi već je bila noć
i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije
dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru
i učinio prvi korak.
Njegova noga zakoračila je u prašinu,
a da nije nosio kacigu,
lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost
i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec,
iste godine u kojoj sam rođena.
Između jedne mene i one druge mene
tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi.
Između mene i mene
otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima,
ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala,
trčala i razbila koljena.
Između mene i mene
razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica.
Između mene i mene
bespolno su se namnožili pametni telefoni,
Facebook stranice i kiborg-prijateljstva.
Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge
i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost
s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu.
Stroj takvu svjetlost teško odčitava.
Između mene i mene,
u vrtu, tijelo je otrovane mačke.
Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija
i možda joj se noću smiješe Mjesečevo
ili Armstrongovo lice.
Između mene i mene
moj otac gloda kosti odašiljača,
ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine,
svemirskog brašna.
On živi racionalno,
a za svakodnevne potrebe
jednom bit će dovoljno skenirati ruku.
Ako moj otac i zaboravi na prirodu,
kako Ivan Galeb, Desničin lik,
vjeruje da je čovjek zaboravlja,
tu su dronovi što zuje poput insekata.

Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu.
Da je ostavi, bila bi netočna.
Između mene i mene
svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti.
On je pogon.
Između mene i mene,
uvjerena sam, ne tinja samo u zraku.
Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju,
utopljen u vodi.
Koliko pisaca odjednom!
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest.
Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju,
i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte.
Kad bolest upiše svoj kod u tijelo,
ispisala je zaplet.
Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza,
tumačenja snimaka, otpusnih pisama.
Između njega i njega, između mene i mene,
nas i nas, njih i njih, nas i njih,
napeto se čeka na njen rasplet.

KOJE JE DOBI VINOGRAD?

Izgovorim: Vinograd.
Ali to ne kaže koje je on dobi.
Ni koliko njegovih godina vrijedi
za jednu ljudsku.

Uvjerena sam, vinograd je u proljeće dječak.
Nakon što se odmrznuo i osjeća.
U toj dobi mora naučiti o životu zemlje.
O karakteru kukaca i zmija. O hrani. O žeđi.
Ali mogao bi stasati i u djevojku.
Propupa pa oko sebe obavija deku od mladog lišća.
Sasvim sam sigurna da je djevojka
kad odmjerava udaljenost zviježđa
i pokušava ga doseći viticama
da ga stavi u kosu grubo povezanu lıkom2)

kao da je radnikova, a ne Zemljina kći!
Ali njena majka, čije je sve unedogled,
nema nijednu ukosnicu.
Živi prirodno, ne mari za depilaciju,
a kosti koje su se u njoj našle nakon
revolucija i građanskih ratova
nikada nije izrezbarila ni u jedan češalj.

U ljeto vinograd već uči o smrti,
ali nije je sam iskusio.
Svjedok je nekoliko svađa,
sluša o bunama i konformizmu masa
na džepnom radiju jedinog čovjeka
kojeg poznaje poput oca.
Čuje da je otkriven novi slučaj limfoma
zbog ugradnje implantata.
Sluša o porastu depresije i korištenja antidepresiva.
Iako rečeno baš ne razumije.

Skrbnik ovog nasada katkada samo šuti,
katkada mu pjeva.
U ljeto vinograd već razlikuje bijes
i zadovoljstvo,
zna da postoje dobro i zlo,
ali još ne može s njima povezati
svaku vijest s radija.
Vidi kako ljubomora
u kamenu prepoznaje samo oštricu.

U jesen, nakon berbe,
brzo mu počne propadati lišće
i on iskusi staračku dob.
Prethodnih starosti se ne sjeća
jer je nakon svake zime
opet novorođenče!
U jesen uvijek se nađe anesteziolog
koji hoće uspavati vinograd,
njegovo lišće i bobe pretvoriti
u posmrtni pokrov.
Ali rečenica prepoznaje eritrocite u vinu
– zahvat oživljavanja.

LOZA I FORENZIKA

Noćas je svemir pristao na vedro nebo,
čestice svjetla nad vinogradom.
A Mjesec, kako stari, bora se i skuplja,
baš poput čovjeka ili bobe grožđa,
utvrdila su nova istraživanja
znanstvenika NASA-e.
Neki ožiljci na površini tog nebeskog tijela
nastali su tek nedavno, kao i neki na lozi.

U vinogradu krvožilni sustav zove se granje.
I moj ako tamo zaspem, zarastem, dočekam jutro,
ako budem promatrala zoru kako obavlja
dvostruki posao: prvo mora pobrati zvijezde,
onda će grožđe.
U vinogradu, baš na dan berbe,
kiša ima epileptični napadaj.
Prije no što padne, i ona želi okusiti grožđe.
Dok pada, ovlaš ga lizne.

Motrim vinograd. Motrim jutro.
Volim svjetlost koja nije bahata.
Ujutro osvaja prostor tako da klekne
pa koljenima zgnječi posljednji milimetar
noćnog svemira.
Pred njom sve granje opet plavi u žile,
urasta u plavo nebo, plavo grožđe.
Forenzičari već popodne mogu potražiti
tragove krvi po površini Zemlje.
Utvrditi čiji su sve tu leukociti i eritrociti
i gdje je Bog.
Ako nađu kap njegove krvi u lozinoj
pa u ljudskoj, znat će da je ovdje boravio
mehaničar za ljude.

SMRT KNJIGOVOĐE

Pažljivo briše tanjure i sadi ih u policu,
a kad pogleda van, vidi kako nebo opet
ima modrice.
Katkada je crveno i nagnječeno pa mu
poneki svetac polaže vatu-oblak na ranu.

Nakon što završi sadnju predmeta
za koje i sam zna da neće rasti
i da će s godinama biti izubijani,
sjeda u vrtnu stolicu
i talac je noći.
Dok razmišlja o konceptu smjenjivanja
svjetlosti,
nije mu jasno zašto tama
uvijek odrađuje treću smjenu.
Je li ona nebeska kažnjenica?

Ustavši, odluči da će sutra oplijeviti ormare,
kad već ne može sjećanje koje navire.
Do umirovljenja
samo je smrt bolje i brže knjižila od njega.
Smrt što sve poravnava.
A i sada se s njim nadmeće.

Postavila mu je jučer klopku baš u vrtu.
Poput lovca koji nedvojbeno poznaje teren.

____________________
1)  Asocijacija na Ivan-sedlo, planinski prijevoj u Bosni i Hercegovini.

2)  žilav, vlaknasti sloj s unutarnje strane kore brijesta, koristi se u pletarstvu.