Zaigravanje s tradicijom

Naslov treće knjige pjesama Aleksandra Rože, reklo bi se, asketska je i minimalistička oznaka – Treća, no nikad ne treba nasjesti na slične zamke posnosti i simplifikacija. Od autora, asocijativanog erudita kakav Roža jest, svakako se nadati razmreživanju semantike: knjiga zato ima drugi dio naslova – Zvjezdarica, i tu priča počinje.

Aleksandar Roža uvijek je imao obilje riječi i dobru rečenicu. Govori skladno vladajući logično dugim periodama. Poštuje jezik i njegov potencijal nataložen kroz trajanje u vremenu i u praksi: to je jezik koji pamti, ima slojeve starosne i uporabno raznolike, koji se ipak, koliko god raznoslojni bili, pjesmom i dobrom intuicijom spoje u sklad. U Rožinom tekstu naći će se i klasični repertoar vještine stihotvorenja (kao što su rima, vezani stih i takvoj, klasično pojmljenoj pjesmi, prikladan aorist, arhaizam i sl.), ali i obilje elemenata karakterističnih za novije poetike: u nov prostor ulazi kad pjesmu misli i oblikuje kao SMS-poruku, puni je kolokvijalizmima (fotka, nakrkati se), čime »hladi« moguću patetičnost teksta, ili pak začudnim poetičnim »tehnonimima« (entropija, spirale, optigram snijega).

Zbirka se sastoji od četiri ciklusa: Pjesme starog poretka, Pjesme novog poretka (primisao na Blakeove Pjesme nevinosti i Pjesme iskustva, poznavajući autorovu dobru upućenost u svijet engleske književnosti, svakako ima smisla), Mojim tajnim vezama ili skromne počasti zaraznim tezama (ciklus sastavljen od prijevoda engleskih klasika i vlastitih pjesama pisanih na engleskom jeziku) te završni Za one koji su otišli s nadom u povratak.

Pjesme starog poretka formalno su neznatno konvencionalnije (premda je stih najčešće slobodan; Roža i u takav oblik upiše npr. rimu, uobičajeniju pratiteljicu vezanoga stiha) te emotivno osobnije, intimnije, komornije, nostalgičnije. Autor je koncentriran na temu ljubavi i motive očekivanije s njom u vezi (pejzaž, ugođajnost, slikovitost). U tom dijelu knjige, također u skladu s očekivanjima, središnjom se slikom nadaje ruža, i to u varijantnosti: ružin trn, fatamorgana ruže, te niz leksičkih modifikacija uvjetovanih emotivnim ili promišljajnim kontekstom, kao što su latica, cvijet, ivančica, ruža, Ruža/ rose, Rose.

Pjesme novog poretka (sastavljene od dvaju odjeljaka: a) A Winter With a Witch te b) Postaje i putovanja) kontemplativnije su, a zamjetna je druga vrst motivacije – spaso/smislotražiteljska, koju je autor prepoznatljivo označio slikama biblijske provenijencije (otkupljenje, patnja, raspeće...), kao i kompozicijski – formalnim oblikovanjem ciklusa (dijelovi kao postaje puta: empatija, naklonost, spoznaja, prispodoba, otkrivenje).

Na momente, a osobito u Starijem poretku, pjesme nalikuju na klasične ljubavne, izrazito su philia s naznakama erosa; no u Novom poretku ljubav se produhovljuje, uopćava i na putu je da bude agape. Potkrijepljena je kontekstom vrijednosti kršćanske provenijencije i oslanjanjem na vrlo karakteristične simbole/slike biblijskoga postanja. Odatle ideja da je spas, a on je u spoznaji – čiji je ljubav neizostavni sastavni dio – neostvariv bez patnje.

Tijek od erosa prema agape, od zemaljskog prema univerzalnom, potvrđuje i gustoća tematskih riječi: ruža/cvijet kao znak ljubavi, tajne (premda su one – i tajna, i ruže, i ljubav – konstanta teksta u cjelini, učestalije su u prvom dijelu: na nekim mjestima kao simbol, na nekima jednostavno kao dio pejzažnosti). Između ostalog i time taj se rukovet pjesama doima senzualnijim, čitatelja vodi kontemplaciji u ugodi pejzaža i stvaranju trenutaka osjetilne idile (Volio sam, Nemoj me danas), dok Noviji poredak izrazitije tendira temi svemira/nebesa, zvijezda, vječnosti, tišini. Misaonost jest nadvladala osjetilnost, no spoznaja stalno izmiče, ali se i otkriva.

Već naznačeno iskreno poštovanje tradicije, i to u Mahlerovom smislu (Tradicija nije čuvanje pepela nego prenošenje vatre), aktualizira se tijekom cijele knjige, a osobito zanimljivo u postupku poigravanja konceptima. Taj, nazovimo ga, kreativni re-kreacionizam osobito je očigledan u ciklusu Voyage to the Centre of the Flower, dijelu cjeline Mojim tajnim vezama, u kojoj Roža odaje počast svojim »uzorima« – engleskim pjesnicima čije je stihove prepjevao, a Voyage je njima motiviran autorski rad, ciklus ljubavno-misaonih pjesama na engleskom jeziku. Oblikovan je prema modelu sonetnoga vijenca, ali i prema biblijiskim/mističnim motivima križnog/spasenjskog puta (segmenti tog puta, njih 14, naslovljeni su kao postaje – stations – te tako savršeno korespondiraju sa strukturom sonetnoga vijenca). To je tradicionalna forma kojom su pjesnici dojmljivo ovjeravali svoje tehničko umijeće, no Roža u ovaj oblik upisuje sasvim osobne i neočekivane momente.

U tom obliku Roža objedinjuje staro i novo: ciklus nije čisto ludičko preispitivanje kreativnih kompetencija autora ni tek hommage tradiciji (sonetu kao obliku i Williamu Blakeu kao inspiraciji) nego je inovatorski. Očekivanih, kodom zadanih četrnaest plus majstorski »uradak«, koji sažima, potencira i zaokružuje formalno i idejno-tematsko ustrojstvo cjeline: preklapanjem ideje sonetnoga vijenca i križnoga puta motiv ljubavi, za Rožu izrazito prepoznatljiv, semantički se proširuje, uopćava i iskustveno usložnjava.

Zvjezdarica, pjesma od posebne važnosti jer je naslovila knjigu, a uz to njome cijela struktura i završava, svojevrsna je sinteza i eksplikacija svjetonazornih naglasaka. U skladu s Rožinim poštovanjem života kao običnosti i sitnica, spoznaja (koja je apsolut, srž) obično je jednostavna i na dohvatu ruke: idealna, nezemaljska vrlina razotkriva se, u svojoj punini i ljepoti, u detalju i u svakodnevici – u biću/objektu iz susjedstva (Žudeći nauk iza treptaja svakoga krijesa/ A uzgojio tek sam mile izdanke glogove/.../ I otkrio – o ironijo – kako već često srećem/ Tebe posebnu, sjajnu svemira kopiju,/ Tebe običnu, s košaricom, psom i cvijećem).

Rožinim svijetom prosijava svjetlost (krijes, zvijezde), a od emocija – velikodušnost, ljubav, težnja općem sjedinjenju i pomirbi elemenata. Sjedinjenjem zvjezdanog i zemaljskog (Postaje: Empatija) nagovara čitatelja na prihvaćanje oksimoronskog doživljaja života i prakse postojanja. Spojeno je tako vremenito i vječno, čovjek i Bog (Pronašao sam te u visini: Otkrivenje). Svijet je svet takav kakav jest, nepročišćen i težak: patnja nije problem, problem je praznina, a ona je naša mentalna konstrukcija te zato i naša odgovornost. U jednoj od idejno snažnih pjesama (SMS II.) Roža kaže: bez patnje bio bih slobodan, slobodan... / I opet prazan.

Ljubav – uvijek s temeljnim pozitivnim načelom koje se aktualizira kako već okolnosti omoguće – autor vidi kao esenciju života, i to u nizu nijansi – od posvete kćeri (takva je varijacija teme ljubavi ubrojiva u nužnosti koje nas čine neslobodnim, ali ispunjenim, kao što je već spomenuto u vezi s pjesmom SMS II.), do Male Roninove, gdje se ljubav istovjeti s cvijećem, ono sa zvijezdama, one sa svjetlošću. Takvo ulančavanje motiva spomenula sam u uvodnom dijelu izlaganja kao za Rožu specifičan postupak obogaćivanja izraza novim, kontekstom proizvedenim značenjima.

Kao pjesnik, Aleksandar Roža je klasičan, ali s osjećajem za fino poigravanje riječima – ne toliko u tijelu, na zvukovnoj razini, nego u razvijanju nizova metafora i opterećivanja izraza novim značenjima. Voli skladan i jednostavan stih, ljepotu dorađenu: ako i ne sasvim dorečenu, ono – promišljeno kodiranu i sugeriranu. Takvim postupcima tradiciju na koju se oslanja osvježava i čini životnom. Osobno, Rožu nadasve cijenim kao majstora vezane forme jer joj pristupa znalački i ludički, kao intelektualnoj igri. Ni u Trećoj, premda naklonjeniji slobodnom stihu, svojoj se velikoj ljubavi – sonetu – nije iznevjerio: knjiga sadrži niz formalno uzornih soneta, a razvija, poigravajući se konvencijama, nekoliko njegovih srodnika. Izdvojimo kao primjer Integraciju, zanimljivu varijaciju poznatih kodnih mjesta, koja rezultira začudnim oblikom – sonetom s mutiranim repom.

Izvorište pjesme, inspiracija, nerijetko je sasvim osobno te neusredotočenom čitatelju može ostati nejasno. Međutim, i kad se to dogodi, osjećaj pjesme kao cjeline ne izostane: Roža je vješt tvorac, njegova je pjesma sebidostatna cjelina tako da u njenu dekodiranju ne treba ići preko rubova ponuđenog teksta, u ovjeren podatak, da se cjelina osmisli. Drugo je pitanje – je li čitatelj došao tamo kamo ga je autor poveo, no to je neizvjesnost na koju autor mora pristati – jer čitatelj ima pravo na svoj doživljaj i osmišljenje teksta.

Aleksandar Roža je pjesnik izrazite ćutilnosti, komornog tona, izrazite erudicije. Vješto je spojio umnost i osjećajnost – ne boji se biti ranjiv i otkriti ranjivost, ali dozirano i estetizirano. Njegovi jezici (hrvatski, engleski, latinski), obilje raznodisciplinarnog iskustva (poznavanje filma, fizike, astronomije, poezije nadasve) rezultira pjesmama koje, kao što je rekao Rilke, nisu (samo) osjećaji nego iskustva.

Radi se, dakle, o knjizi treća-sreća – proizvodu svjetonazorne i tvoračke zrelosti.