Vrijeme je za pobunu

Zašto pisci pišu? (U nas je objavljena i knjiga koja u naslovu ima to pitanje, autor je Ratko Bjelčić.) Pitate li pisce, dobit ćete svakakve odgovore koji će većinom biti više zanimljivi i duhoviti, nego iskreni. Tek će poneki reći kako pišu da bi unijeli malo reda u kaos koji nas okružuje, riskirajući time da ih se proglasi pretencioznima. Ako pak sami pokušamo dokučiti što je nekog pisca navelo da napiše knjigu koju čitamo, zacijelo ćemo zapaziti da je pisac više ili manje nezadovoljan stvarnošću koja nas okružuje.

Živimo u vremenu u kojemu smo svi više ili manje nezadovoljni stvarnošću koja nas okružuje. Nezadovoljni smo političarima, novinarima, svima koji odlučuju o našim sudbinama, potrošačkim društvom, raspodjelom bogatstva i moći, pravosuđem. U medijskom i javnom prostoru to se nezadovoljstvo često iskazuje, pojmovi kao što su uhljebi, ratni profiteri, tajkuni i slični već su odavno svakodnevni u medijskim napisima. To nezadovoljstvo već dugo kontinuirano raste u sve većem broju ljudi, kulminira, oblikuje se u masovnu frustraciju.

I Cvjetko Lež je nezadovoljan. Njegovo nezadovoljstvo upravo vrišti sa stranica knjige Mrvice uz put. A Cvjetko Lež je liječnik, vrhunski stručnjak, specijalist patološke anatomije, doktor znanosti, primarijus, predavač na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku, sudski vještak, branitelj, Hrvat, heteroseksualac... Hoda sredinom glavnog puta i trebao bi po svemu što je do sada postigao pripadati društvenoj eliti, trebao bi živjeti u uvjerenju da je okruženje stvoreno baš za njega. Trebao bi biti u mogućnosti sam aktivno oblikovati to okruženje.

Dakako, sve što sam nabrojao ne štiti ga od pogleda na sveprisutnu nepravdu, na sve veću vojsku potlačenih i obespravljenih. Uostalom, i sama priroda njegova posla svakodnevno ga dovodi u priliku da svjedoči ljudskoj patnji. No, Cvjetko Lež ne piše iz pozicije promatrača, nego iz pozicije onoga koji sve nepravde, bezakonje, laži i podmetanja osjeća na vlastitoj koži, onoga koji je upravo zbog svoje profesionalne stručnosti i akademskih postignuća meta malih zlobnika. Njegova se pozicija u tom smislu razlikuje od pozicije većine pisaca koji su u okolnostima novog normalnog prečesto marginalizirani. I to je jedan od razloga zašto je ova knjiga zanimljiva.

Pri tome treba napomenuti i da je Cvjetko Lež etablirani pjesnik, autor zapaženih zbirki poezije, pjesme su mu uglazbljivali renomirani skladatelji, izvodili ih popularni pjevači, uspješno se okušao i u prozi te tako nedvojbeno vlada spisateljskim zanatom. No, svoje nezadovoljstvo (koje u svojim tekstovima diže na globalnu razinu) vješto artikulira, smireno, izbjegavajući neprimjerene izraze i teške riječi.

A knjiga je zbirka... nečega. Ili svačega. Ima tu crtica, poezije u prozi, pa i poezije u stihovima, anegdota, kratkih priča, meditativnih predložaka, filozofskih rasprava, popularno znanstvenih tekstova i koječega drugog. Sve je skupa žanrovski i stilski neujednačeno, raspršeno. Upravo ta razbarušenost daje knjizi šarm, omogućuje lakoću njenog čitanja, razumijevanje, poistovjećivanje s autorovim nezadovoljstvom izazvanog nepravdom koja nas okružuje i koja ga boli.

U tim kratkim, različitim, raznorodnim tekstovima Cvjetko Lež s jedne strane detektira bolesti suvremenog društva, dok s druge pak strane pokušava naći izlaz iz zamke u kojoj se našao. Spas traži u filozofiji, umirujućoj egzaktnosti znanosti, religiji koju nastoji prilagoditi svojim parametrima, ljubavi, putenoj i bezvremenskoj, priklanjanju autoritetima, istraživanju transcendentalnog, meditaciji. Pri tome svi izlazi ostaju otvoreni, ali bez čvrstog uvjerenja da se ne radi o slijepim ulicama. Nezadovoljstva se ne uspijeva riješiti. Upravo ta spomenuta raznolikost upućuje na to da autor ne vidi pravi izlaz iz egzistencijalne tjeskobe.

U nekim je tekstovima sasvim izravan: Bolujem od manjka komunikacije – obične svakodnevne ljudske komunikacije bez loših primisli. Bolujem od milijuna hektara neobrađenih polja. Od izgubljenih radnih mjesta. Bolujem od društvenih »ritmova« koje odašilju glazbenici bez sluha. Od zakona koji nemaju veze sa zdravom pameću i stvarnošću. Bolujem od mojih bližnjih koji su bolesni kao i ja.

Zatim tu istu bolest sagledava i filozofski: U prirodi se promjene događaju sporo, skoro neprimjetno – godišnja doba polako uranjaju jedno u drugo dajući nam priliku da se prilagodimo. S druge strane, kretanja i ritmovi koji proizlaze iz racionalnog uma modernog čovjeka disharmonični su, ubrzane i uglate pojave uronjene u emociju straha koji blokira protok životne energije. Tijelo i duh gube prirodnu vezu te obolijevaju na mnogo načina. Bolest narušava tjelesni, psihički i duhovni integritet u njegovoj nedjeljivoj cjelovitosti.

Znanost, posebno fizika, donosi mu stanovitu utjehu i mir. Promišljajući prirodne zakone, Cvjetko Lež sluti da postoji bolji svijet od ovog našeg: Krajnje pojednostavljeno: crne rupe svojom ogromnom gravitacijskom silom uvlače u sebe i »melju« sve što im priđe preblizu. Ali što ako je produkt tog »mljevenja«, te destrukcije, »sjeme života«?!

Autor je nezadovoljan i samim sobom, što posebno dolazi do izražaja u ljubavnim pričama. Većinom se radi o smirenim dijalozima sa ženama koje su mu nekada u životu nešto značile, no veze nisu potrajale jer je on prestao biti ono što je bio kada su veze počinjale. Život ga je jednostavno promijenio. Iako on i dalje voli život, što naglašava na nekoliko mjesta, optimizam ga ne napušta unatoč svemu, ne prestaje se nadati da se zlo ipak može pobijediti.

Za objavljivanje ove knjige bila je potrebna hrabrost. Cvjetko Lež nam je pokazao svoju ranjivost, ogolio nam je svoje dvojbe, intimu i strahove, svoje maštarije i nadanja kako bi nam ukazao na svoju slutnju kako postoji bolji svijet od ovoga u kojemu živimo, ogolio nam je svoju dušu. Pokazao se i kao vješt pisac: ono što nas sve muči još od vremena kada je divlji kapitalizam pobijedio kao koncepcija uspio je pristojno artikulirati, bez prevelike strasti, smireno, racionalno, gotovo faktografski nudeći nam predložak za pobunu. Uvjerio nas je da je pobuna moguća, da je ishodište pobune u svakome od nas, da ne moramo čekati nekoga tko bi nas trebao voditi. Da postoji bolji svijet koji nam je svima nadohvat ruke, ma kakvi mi bili, ma kakvi bili političari i instrumenti kojima kontroliraju vlast.

Za knjigu Mrvice uz put Cvjetko Lež dobio je nagradu Rikard Jorgovanić. Preporučam je svima koji su nezadovoljni stanjem u svom okruženju, ali i globalno, te koji to svoje nezadovoljstvo pokušavaju artikulirati: Vrijeme je za pobunu!