U teatru iluzija

Roman Punom parom u Europsku uniju (2020.) sedma je prozna knjiga Lade Žigo Španić, knjiga kojoj, čini se, ipak pripada svojevrsno prvenstvo u odnosu na stilska, strukturna i ostala provedbena rješenja u okvirima dotadašnjih autoričinih tematskih i stilskih opredjeljenja. No i ovdje je priča smještena u gabarite hrvatske društvene svakodnevice kojom prolazi a usput od nje i bježi vulnerabni, uglavnom otuđeni i egzistencijalno »goli« ženski subjekt svjestan vlastite nemoći i osuđen na gorak put suočenja s posvemašnjom deziluzijom o spasu vlastita identiteta kako u svojem domu tako i negdje drugdje.

Priča, dakle, slijedi svojevrsno protestno i pustolovno, umalo i pikarsko, putovanje mlade nezaposlene pjesnikinje iz »bučnog kaosa« domovinskog nemogućeg preživljavanja – u europski »teatar iluzija« (odnosno u Stuttgart) i pritom doživljava isto tako bučno i neobećavajuće spoznajno pročišćenje. Naracija je pretežno usmjerena prema ženskom solilokviju, a obraćanje »svom jedinom sebi« isprekidano je dijalozima s naoko slučajnim, a zapravo pomno biranim sugovornicima, bez iznimke autsajderima i marginalcima i to u rasponu od subverzivnih i anarhoidnih ekscentrika te narodskih, mentalitetno izrazito humorno isklesanih čudaka iz hrvatske dijaspore do filozofijskih polemika s personificiranim figurama nekih apstraktnih pojmova poput demokracije, civilizacije, slobode, sudbine, prošlosti, budućnosti i slično.

Unatoč svemu, u ovom romanu vlada primjerni narativni red i fabularna živost: priča je trostruko raslojena, smjenjuju se, naslaguju i povezuju refleksivni, događajni i dijaloški slojevi. U većinskim refleksivnim ulomcima autorica esejistički luta mentalnim labirintima svojega lika, zabavljaju je filozofska pripetavanja na temu egzistencijalne nesigurnosti i neprilagodljivosti glavnoga lika, ženski osjećaj suvišnosti i osuđenosti na tuđe milosrđe zbog naivne vjere u demokraciju u velikom europskom »političkom cirkusu« kao i svijest o promašaju pri izboru životne profesije, odnosno, filozofije i pjesništva posve beskorisnih u okružujućem materijalističkom svijetu: »Poezija je prokletstvo«, počnem mrmljati – »to je osuda samoga sebe na samoću i nerazumijevanje, to je ljepota u krugu pakla, jer s poezijom ne možeš nigdje preživjeti, ona te usisava, odvodi u carstvo verbalnih majstorija, ali ti ne obećava ništa, ali ulaganje samoga sebe u obećanja jest samomazohizam, no za koga se to pjesnik žrtvuje, za koga?« (Žigo Španić: 2020., 154).

Međutim, u događajnom sloju romana priča slijedi stvarnosna zbivanja vezana uz pokušaje protagonistice da se snađe i zaposli u toliko razvikanom europskom »demokratskom raju« gdje se susreće s pojedincima sličnih sudbina koji su zaglavili na »demokratskom dnu«. U takvim se prizorima protagonistica užurbano kreće hladnim tuđinskim toposima, putuje, pješači, istražuje i odmjerava strane prostorne gabarite, sustavno se suočuje s vlastitom dezorijentiranošću te usput doživljava prijevare i brutalna razočaranja. Tada se javljaju razne zamjenske pojave kao posljedice susreta s lažnim vrijednostima u velikom svijetu: umjesto prave poezije piše pjesme u stilu domoljubnog kiča koje joj izdašno finansiraju pripadnici hrvatskog iseljeništva; susreće se i sa »zamjenskom« ljubavi iz računa koja se nimalo ne razlikuje od prijašnjih ljubavnih zabluda u domovini. Kako bi se to potkrijepilo, prvoosobna se priča analeptički prekida skokovima u doba adolescencije, pred »kamerom prošlosti« prati se odrastanje lika na relaciji Split – Zagreb, oživljuju demoni osobnih nesigurnosti iz rane mladosti. Na taj način autorica pronalazi psihološki primjerne dokaze trenutne poniženosti svoga lika i miješa ih s buntom prema društvenim utopijama te vidljivim i nevidljivim kreatorima svijeta punog nepravdi i paradoksā, svijeta skrivena pod maskom lažne demokracije i iskrivljenih uljudbenih potencijala.

Dijaloške sastavnice priče također su razigrane: na jednoj su strani vezane uz hrvatske gastarbajterske figure ili njihove potomke, koji za naivnu autsajdericu u isti čas imaju spasiteljsku ulogu, ali su i uzurpatori njezinih osobnih sloboda. Ti su retorički ulomci dramaturški iznimno životni i zaokupljaju čitatelja izvornim dijalektalnim karakterizacijama koje spisateljica podupire humornim pa i ironijskim diskursom (pritom pokazuje posebnu maštovitost pri predstavljanju psovačkog repertoara).

Druga vrsta dijaloških sekvenci manje je efektna, jer je vezana uz nadrealne situacije s ponekim distopijskim prizorom iz »staklene civilizacije«; u takvim ulomcima protagonistica vodi odulje polemike s već navedenim personaliziranim mislenim imenicama te u nekoj apstraktnoj nigdini s puno sarkazma raspravlja o političkim zamkama, tehnološkim izazovima, socijalnim izdajama, senzacionalizmu, a najviše o ženskom ugroženom ili čak nepostojećem identitetu: »Počela sam hodati, duboko disati, bez ikakva osjećaja sama sebe – bila sam bez ikakva identiteta, i u svojoj i u tuđoj zemlji, kao suvišno biće koje može jurcati kamo god želi, a da uvijek ostaje neprimjećeno, koje troši svoj život, na vlastitu štetu, a nikome ne koristi« (str. 212).

Nakon putovanja u europsku nigdinu i usputnog sarkastičnog i (auto)ironijskog promišljanja o zamračenju svijeta i civilizacije – autoričina protagonistica se, kao neki stasali antihlapić ili hrvatski pikaro, vraća kući neobavljena posla, svjesna da je ipak oportunije nastaviti živjeti u praznini i totalnoj zagubljenosti među apsurdima raznih vrsta koje joj obilno pruža vlastiti dom. Napokon, iako nije ispunila svoju početnu utopijsku misiju sadržajnijega življenja, ona ipak osvješćuje svrhu svojega putovanja: a to je pisanje romana koji će možda biti njezino konačno sučeljenje sa slobodom. Možda.