Tri pripovijetke

KUĆA OD ŠEĆERA

Praznovjerje nije dopuštalo Cristini živjeti. Novčić s izlizanim likom, mrlja od tinte, mjesec viđen kroz dvostruko staklo, slučajno ispisani inicijali njenog imena na cedrovu deblu, plašili su je do ludila. Kad smo se upoznali bila je odjevena u zelenu haljinu koju je nosila sve dok se nije raspala. Poslije mi je povjerila da joj je donosila sreću jer kad bi odjenula drugu, plavu, koja joj je bolje pristajala, tada se ne bismo ni vidjeli. Tim sam se apsurdnim manijama nastojao suprotstavljati. Podsjetio sam je da u svojoj sobi čuva razbijeno zrcalo koje je, koliko god sam joj ukazivao na nužnost bacanja razbijenih zrcala u vodu, jedne mjesečinom obasjane noći zadržala da bi spriječila nesreću; da se nikad nije bojala kako bi svjetlo u kući moglo naglo nestati i da bi, unatoč tome što je to bio očit znak smrti, smireno zapalila velik broj svijeća; da je šešir uvijek odlagala na krevet što je bila pogreška koju nitko drugi ne bi počinio. Njeni su strahovi bili osobni. Kažnjavala se raznim uskraćivanjima – tako, npr., nije smjela nabavljati jagode u prosincu, slušati određenu vrstu glazbe, ukrašavati kuću crvenim ribicama koje su joj se toliko sviđale. Nekim ulicama nismo smjeli prolaziti niti posjećivati neka kina i osobe.

Ta su mi se praznovjerja na početku naše veze činila zgodnima, ali nakon nekog vremena počela su me zamarati i ozbiljno zabrinjavati. Kad smo se zaručili trebali smo pronaći stan, ali bi, prema njenom uvjerenju, sudbina prijašnjih stanara utjecala na njen život (ni u jednom trenutku nije spomenula moj kao da bi opasnost snašla samo nju i kao da naši životi nisu povezani ljubavlju!). U potrazi za stanom, u kojem nitko prije nije stanovao, obilazili smo brojne gradske četvrti pa smo tako stigli i do najudaljenijih točaka predgrađa, no svi su stanovi bili zauzeti, ili prodani. Napokon sam pronašao jednu kućicu u Ulici Montes de Oca koja se činila kao da je od šećera. Njena se bjelina isticala izvanrednim sjajem. Imala je telefon i malen vrt. Pomislio sam kako je nedavno sagrađena, međutim doznao sam da ju je 1930. nastanjivala jedna obitelj i da ju je vlasnik nakon toga, kako bi je ponovno iznajmio, malo dotjerao. Cristinu sam morao uvjeriti kako u njoj nitko nije živio i da je za nas idealno mjesto: kuća iz naših snova. Kad ju je ugledala Cristina je uzviknula:

– Kako se razlikuje od stanova u kojima smo živjeli! Ovdje se udiše čist zrak. Ovdje nitko neće moći utjecati na naše živote, neće ih onečistiti šireći svoje misli zrakom!

Za nekoliko dana vjenčali smo se i uselili u kuću. Njeni roditelji poklonili su nam namještaj za spavaću sobu, a moji za blagovaonicu. Ostatak smo polako nabavljali sami. Bojao sam se susjeda. Cristina bi mogla otkriti moju laž, ali, nasreću, kupovinu je obavljala izvan našeg naselja i nikad nije razgovarala sa susjedima. Bili smo sretni, toliko sretni da sam se ponekad toga i bojao. Činilo se da mir nikada neće biti narušen u toj kući od šećera; bilo je tako sve dok jedan telefonski poziv nije upropastio tu moju iluziju. Nasreću, Cristina se taj put nije javila na telefon, no možda će se javiti u nekoj sličnoj prilici. Osoba koja je nazvala pitala je za gospođu Valentinu: radilo se, nesumnjivo, o prijašnjoj stanarki.

Kad bi Cristina otkrila moju laž, našoj bi sreći, vjerojatno, došao kraj: ne bi više sa mnom razgovarala, zatražila bi rastavu, ili bismo, u najboljem slučaju, morali napustiti kuću i otići živjeti u, recimo, udaljenu Ulicu Villa Urquiza, ili možda u Quilmes; možda bi nam kao umirovljenicima u nekoj od kuća dopustili da sami napravimo sobu i kuhinju (ali s čim? s otpadom jer za dobar materijal ne bismo imali novaca). Tijekom noći morao sam odložiti slušalicu kako nas ne bi iznenadio nepoželjni poziv. Na vanjska vrata postavio sam poštanski sandučić, postao sam ključar i raspačavač pisama...

Jednoga dana, rano ujutro, netko je pokucao na naša vrata i ostavio paket. U svojoj sam sobi slušao suprugu kako negoduje, zatim sam čuo šum odbačenog zgužvanog papira. Spustio sam se niz stepenice i ugledao Cristinu s baršunastom haljinom u ruci.

– Upravo su mi donijeli ovu haljinu – reče veselo. Popela se žurno uz stepenice i obukla haljinu s velikim dekolteom.

– Kad si je naručila?

– Prije dosta vremena; reci, stoji li mi dobro? Odjenut ću je kad budemo išli u kazalište. U redu?

– Odakle ti novac za nju?

– Mama mi je dala koji pesos.

Bilo mi je čudno, ali joj nisam ništa rekao da je ne naljutim. Ludo smo se voljeli. Međutim, moj mi je nemir počeo sve više smetati; čak i noću dok bi grlio Cristinu. Otkrio sam da joj se karakter promijenio, od vesele osobe postala je tužna, od razgovorljive suzdržana, od mirne nemirna. Izgubila je apetit. Više nije pekla svoje ukusne, premda pomalo teške, kolače s kremom od čokolade koje sam jako volio; prestala je plastičnim naljepnicama ukrašavati zahodsku dasku, police blagovaonice, ormare i sve oko sebe. Za popodnevnog čaja više me nije dočekivala s pecivima od vanilije, niti je navečer željela ići u kazalište, ili u kino, čak ni onda kada bismo dobili besplatne ulaznice.

Jednoga poslijepodneva u vrt je ušetao jedan pas, legao nasuprot vanjskih vrata i stao zavijati. Cristina mu je dala mesa i vode; nakon samo jednog kupanja promijenila mu se boja dlake i ona je izjavila da ga želi udomiti. Nadjenula mu je ime Amor jer je u našu kuću stigao za vrijeme istinske ljubavi. Pas je imao crni vrh njuške, znak da potječe od čiste rase.

Jednog popodneva iznenada sam došao kući. Ugledavši odložen bicikl u vrtu zaustavio sam se na ulazu. Ušuljao sam se tiho, skrio se iza vrata osluškujući Cristinin glas.

– Što želite? – ponovila je dvaput.

– Došla sam po svog psa – čuo se djevojčin glas. – Toliko je puta prošao pored ove kuće da mu je postala draga. Ova kuća izgleda kao da je od šećera. Otkad su je obojili privlači pozornost prolaznika. Ali, meni se je prije više sviđala s onom romantičnom roza bojom tipičnom za stare kuće. Meni je ta kuća bila jako tajanstvena. Na njoj mi se sve sviđalo: fontana na koju su dolazile piti ptičice, grmovi s cvjetovima poput žutih truba; stablo naranče. Od svoje osme godine čekam da vas upoznam, još od onog dana kada smo telefonski razgovarale. Sjećate se? Obećali ste mi pokloniti zmaja.

– Zmajevi su igračke za dečke.

– Igračke su bez spola. Voljela sam zmajeve jer su poput ogromnih ptica: zamišljala sam kako letim na njihovim krilima. Za vas je bila prava šala obećati mi zmaja, a ja zbog toga nisam mogla cijelu noć zaspati. Srele smo se u pekarnici, bili ste okrenuti leđima i nisam vam vidjela lice. Otad mislim samo na vas – kakvo vam je lice, kakva duša i kakav izgled lažljivice imate. Niste mi poklonili obećanog zmaja. Stabla su mi govorila o vašoj laži. Neposredno nakon toga odselila sam se s roditeljima u Morón. Ali, sada, već tjedan dana, nalazim se ponovno ovdje.

– Tri mjeseca živim u ovoj kući. Nikada prije nisam bila u ovom naselju. Vi ste se zabunili...

– Zamišljala sam vas upravo takvom kakva jeste. Toliko puta! Kakve li slučajnosti nad slučajnostima – moj suprug bio je vaš zaručnik!

– Bila sam zaručena samo za svog supruga! Kako se zove ovaj pas?

– Bruto.

– Molim vas, odvedite ga prije nego ga zavolim!

– Slušajte me, Violeta, odvedem li psa u moju kuću on će uginuti. Ne mogu ga čuvati. Živimo u jako malom stanu. Suprug i ja radimo i nema ga tko izvoditi van.

– Ne zovem se Violeta. Koliko ima godina?

– Bruto? Dvije godine. Želite ga povesti? Ja bih ponekad navratila jer ga jako volim.

– Mom suprugu ne bi se svidjelo da mu nepoznati dolaze u kuću niti bi rado primio psa u kuću.

– Onda mu nemojte ništa reći. Čekat ću vas svakog ponedjeljka u sedam sati navečer na Plazi Colombia. Znate gdje je to? Preko puta crkve Santa Felicitas, ili ću vas čekati gdje god vi poželite, npr. na mostu Constitución, ili u Parku Lezama. Bit ću zadovoljna vidim li samo Brutove oči. Hoćete li mi učiniti uslugu i zadržati ga?

– Dobro. Zadržat ću ga.

– Hvala, Violeta.

– Ne zovem se Violeta!

– Promijenili ste ime? Vi ste za nas Violeta. Uvijek tajanstvena Violeta.

Čuo sam oštar zvuk vrata i Cristinin žustar korak dok se penjala stepenicama. Pričekao sam trenutak i zatim odglumio da sam upravo stigao doma. Premda sam se uvjerio u bezazlenost razgovora ipak me je, ne znam zašto, obuzela neka mučna sumnjičavost. Činilo mi se da sam nazočio nekoj kazališnoj predstavi i da je stvarnost sasvim drukčija. Cristini nisam rekao da sam sasvim slučajno otkrio djevojčin posjet. Čekao sam što će se dogoditi strahujući da ona ne otkrije moju laž i požali se što smo se nastanili u ovom naselju. Svako popodne prolazio sam ispred crkve Santa Felicitas kako bi provjerio ide li Cristina na sastanke. Činilo se da nije primijetila moj nemir. Ponekad sam čak pomišljao da sam sve to sanjao. Mazeći psa, jednog me je dana upitala:

– Bi li volio da se zovem Violeta?

– Ne sviđaju mi se imena cvijeća.

– Ali, Violeta je lijepo ime. To je boja.

– Više volim tvoje ime.

Jednog subotnjeg popodneva našao sam je na mostu Constitución, bila je naslonjena na željeznu pregradu. Približio sam joj se, no ona se nije pomaknula.

– Što radiš tu?

– Znatiželjna sam. Sviđa mi se pogled odozgo.

– To je tužno mjesto i ne sviđa mi se da tu stojiš sama.

– Ne čini mi se tužno. Zašto ne bih bila sama?

– Sviđa ti se čađa lokomotiva?

– Sviđaju mi se prometna sredstva. Sanjariti o putovanjima. Otići bez odlaska... »Ići i ostati i ostajući otići«.

Vratili smo se kući. Lud od ljubomore (Ljubomoran na što i na koga? Na sve.) jedva sam joj se obratio cijelim putem.

– Možda bismo mogli kupiti neku kućicu u San Isidru ili u Olivosu, ovo je naselje tako neugodno – rekoh glumeći kao da sam u mogućnosti to i ostvariti.

– Ni ne pomišljaj. Ovdje nam je blizu Park Lezama.

– Pravi očaj! Razbijeni kipovi, fontane bez vode, zarasla stabla... Prosjaci, starci i invalidi s vrećicama za odlaganje i skupljanje otpadaka...

– Ne obraćam pozornost na te stvari.

– Prije nisi htjela ni sjesti na klupu na kojoj bi netko jeo mandarine, ili kruh...

– Jako sam se promijenila.

– Koliko god da si se promijenila ne može ti se sviđati park poput ovoga. Znam da ima muzej mramornih lavova koji čuvaju ulaz i znam da si se u djetinjstvu tamo igrala što, uistinu, ne mora ništa značiti.

– Ne razumijem te – reče Cristina. Osjetio sam koliko me ne podnosi i da bi to lako moglo prijeći u mržnju.

Sljedećih dana, koji su mi se činili poput godina, pratio sam je nastojeći prekriti svoju strepnju. Svako popodne prolazio sam trgom nasuprot crkve, a subotom bih se zaputio na grozni crni most Constitución. Jednoga dana usudio sam se Cristini reći:

– Što bi učinila kad bismo saznali da je ova kuća ranije bila nastanjena? Iselila bi se?

– Da je neka osoba živjela u ovoj kući, ta bi osoba morala biti poput onih figurica od šećera što se stavljaju na kolače, ili rođendanske torte: osoba slatka kao šećer. Ova mi kuća ulijeva povjerenje. Možda mi maleni vrt na ulazu donosi mir? Ne znam. Odavde ne bih otišla ni da mi daju svo blago ovoga svijeta. Osim toga, ne bismo imali kamo otići. To si mi, prije nekog vremena, i sam rekao.

Nisam inzistirao jer bi to ionako bilo uzalud. Kako bih se umirio, pomislio dam da će se s vremenom sve nekako srediti.

Jednoga jutra netko je pozvonio na vanjska vrata. Brijao sam se i čuo Cristinin glas. Kad sam dovršio brijanje, moja je supruga već razgovarala s nezvanim gostom. Virio sam kroz odškrinuta vrata. Uljez je imao tako dubok glas i tako velika stopala da me je to nagnalo na smijeh.

– Violeta, dođete li opet vidjeti Daniela, to ćete skupo platiti.

– Ne znam tko je Daniel i ne zovem se Violeta – odgovorila je moja supruga.

– Lažete.

– Ne lažem. I nemam ništa s tim Danielom.

– Želim da stvari vidite onakvima kakve jesu.

– Ne želim vas slušati.

Cristina je pokrila uši rukama. Ušao sam u sobu i rekao uljezu neka ode. Izbliza sam mu promatrao noge, ruke i vrat. Zaključio sam da se radi o muškarcu preobučenom u ženu. Nisam imao vremena razmišljati što bih trebao učiniti. Nestao je poput munje ostavivši iza sebe poluotvorena vrata.

Nikad mi neće biti jasno zbog čega Cristina i ja nikad nismo komentirali tu epizodu, činilo mi se kao da su nam usta bila zapečaćena za sve osim za nervozne poljupce i nekorisne riječi. Tih, za me tako žalosnih, dana, Cristinu je spopalo pjevanje. Glas joj je bio ugodan, no tjerao me je u očaj jer je postajao dijelom tajnog svijeta koji ju je udaljavao od mene. Ako nikad dosad nije pjevala zašto sada pjeva i danju i noću, dok se odijeva, kupa, kuha ili spušta rolete!?

Jednog dana čuo sam Cristinu kako zagonetnim glasom izvikuje:

– Imam osjećaj da nasljeđujem nečiji život – sreću i patnju, vještine i pogreške. Začarana sam!

Pretvarao sam se da nisam čuo tu mučnu izjavu. No, ipak sam se, ni sam ne znam zašto, počeo raspitivati po naselju tko je bila Violeta, gdje je živjela, tražio sam detalje o njenom životu.

Malo dalje od naše kuće nalazila se prodavaonica u kojoj su se mogle nabaviti razglednice, razne vrste papira, bilježnice, gumice za brisanje i igračke. Za provjeru mojih sumnji najpogodnija mi s činila upravo prodavačica te prodavaonice; bila je brbljava i znatiželjna, raspoložena za laskanja. S izgovorom da ću kupiti bilježnicu i olovke, jednog sam se popodneva upustio s njom u razgovor, pohvalivši njene oči, ruke i kosu. Nisam se usudio izgovoriti ime Violeta. Objasnio sam joj da smo susjedi. Na koncu sam je upitao tko je ranije stanovao u našoj kući. Bojažljivo sam izgovorio:

– Nije li u njoj živjela izvjesna Violeta?

Odgovorila je vrlo neodređeno, što me je još više uznemirilo. Sljedećeg dana nastojao sam u prodavaonici otkriti više detalja. Rekli su mi da je Violeta u psihijatrijskoj bolnici i dali mi njenu adresu.

– Pjevam glasom koji nije moj – reče mi Cristina tajanstvenog izraza lica. Prije bi me to rastuživalo, ali sada me veseli. Druga sam osoba, možda sretnija i od sebe same.

Pravio sam se da to nisam čuo. Čitao sam novine. Priznajem da sam od silnog istraživanja detalja o Violetinom životu prilično zanemario Cristinu.

Otišao sam u psihijatrijsku bolnicu koja se nalazila u Floresu. Tamo sam se raspitao o Violeti i dobio adresu Arsenie López, njene profesorice pjevanja.

Morao sam poći vlakom od Retira do Olivosa.

Za vrijeme putovanja upalo mi je zrnce prašine u oko, a na ulazu u kuću Arsenie López već su mi curile suze pa se činilo kao da plačem. Već na ulaznim vratima čuo sam ženske glasove kako uvježbavaju ljestvicu uz pratnju pijanina koji je više sličio na ulični vergl.

Visoka, mršava, strašna Arsenia López pojavila se na kraju hodnika s olovkom u ruci. Bojažljivo joj rekoh da sam došao čuti novosti o Violeti.

– Vi ste njen suprug?

– Ne, rođak sam – odgovorih brišući oči maramicom.

– Vi ste jedan od njenih bezbrojnih obožavatelja – reče kolutajući očima i pružajući mi ruku. – Došli ste doznati ono što svi žele znati: kakvi su bili Violetini posljednji dani. Sjednite. Nije neophodno zamisliti kako je mrtva osoba bila vjerna i dobra.

– Želite me utješiti?

Stišćući mi ruku svojom vlažnom rukom, ona odgovori:

– Da. Želim vas utješiti. Violeta nije bila samo moja učenica već i intimna prijateljica. Ako sam joj dojadila, to je bilo stoga što mi je povjerila previše toga pa me više nije mogla obmanjivati. U posljednje vrijeme žalila se jako na svoju sudbinu. Umrla je od zavisti. Bez prestanka je ponavljala: »Netko mi je ukrao život, ali skupo će ga platiti. Neću imati svoju baršunastu haljinu, ona će je imati. Pas će biti njen. Muškarci se neće prerušavati u žene da bi ušli u moju kuću već će ulaziti u njenu. Izgubit ću glas, prenijet ću ga u to drugo, nedostojno, grlo. Daniel i ja nećemo se grliti na mostu Constitución sanjareći, naslonjeni na željeznu ogradu, o nemogućoj ljubavi i promatrajući vlakove kako se udaljavaju«.

Gledajući me u oči, Arsenia López reče:

– Nemojte se žalostiti. Sretat ćete puno vjernije žene od nje. Znamo da je bila lijepa, ali zar je ljepota jedino što postoji na ovome svijetu?

Nijem, užasnut, udaljio sam se od te kuće ne otkrivši svoje ime Arseniji López koja me je na rastanku pokušala zagrliti i pokazati mi svoju naklonost.

Od tog dana Cristina se pretvorila, barem što se mene tiče, u Violetu. Nastojao sam je pratiti u svakom trenutku kako bih je ulovio u zagrljaju nekog od ljubavnika. Toliko sam se od nje udaljio da mi je postala vrlo strana.

Jedne zimske noći nestala je. Tražio sam je do zore.

Više ni sam ne znam tko je bio čija žrtva u toj kući od šećera koja je sada nenastanjena.

ON ZA DRUGU

Nadala sam se da ću ga vidjeti, ali ne tako skoro jer sam bila previše uznemirena. Iz nekog razloga, koji on bi, ili ne bi, razumio, naš sam susret neprestano odgađala. Jednostavan izgovor da ga ne vidim, ili da ga vidim drugoga dana. I tako su prohujale godine, vrijeme se nije ni primjećivalo, osim na koži lica, obliku koljena, vratu, bradi, nogama, modulaciji glasa, načinu hoda, slušanju... po ruci položenoj na lice, ponavljanju fraze u zanosu, nestrpljenju i po onome što nitko i ne primjećuje – zadebljanoj peti, spoju usnica, šarenici oka, zjenicama, nadlakticama, ušima prekrivenim kosom, kosi, noktima, laktu... – ah, laktu! – načinu izgovaranja kako je, stvarno, može biti, ili u koliko sati?, ili ne poznam te. Ne, Brahms ne, Beethoven, u redu, nekoliko knjiga...

Tišina je postajala važnija od nazočnosti, plela je svoje intrige. Nije bilo susreta koji doista nije bio apsurdan; znalo se dogoditi, dok bih bila zatrpana mnoštvom vrećica, on bi mi, jedući kruh i držeći bocu vina i coca-colu, nastojao stisnuti ruku. Neizostavno bi se netko spotaknuo i zbogom bi preduhitrilo kako si? Telefon bi zvonio, uvijek pogrešan broj, ali disanje tog nekog u potpunosti bi odgovaralo njegovom disanju; tada bi se u tami sobe pojavile njegove oči, njegov duboki glas, glas koji bi je povezao s pustinjom ili nekim pritocima rijeke koja teče među kamenjem i nikada ne stigne do svog ušća, rijeke čije rađanje u najvišim planinama privlači pume, ili fotografe koji dolaze izdaleka vidjeti tu ljepotu.

Voljela sam sretati ljude slične njemu. Neke koji su imali pogled sličan njegovom dok bi žmirio i na neki poseban način spuštao kapke kao da ga nešto boli. Voljela sam, također, razgovarati s ljudima koji bi s njim razgovarali, onima koji su ga dobro poznavali, ili onima koji su mu tih dana išli u posjet. No, vrijeme je već jurilo poput vlaka koji mora stići na odredište dok kondukter kuca na vrata usnuloga putnika najavljujući sljedeću postaju – kraj putovanja. Morali smo se sresti.

Bili smo tako naviknuti ne vidjeti se da se i nismo vidjeli. Iako nisam uvjerena da ga nisam krajičkom oka spazila kroz prozor. U polumraku predvečerja osjetila sam da mi nešto nedostaje. Stala sam pred zrcalo tražeći se u njemu. U njemu sam vidjela samo ormar i figuricu Diane, božice lova, koju nikad prije nisam vidjela na tom mjestu. Bilo je to zrcalo koje je glumilo zrcalo kao što sam ja uzaludno glumila samu sebe.

Zatim se uplašila da bi se vrata mogla otvoriti i da bi se on svakoga časa mogao pojaviti; bio bi to kraj svim odgađanjima koja su njenu ljubav održavala na životu. Bacila se na pod, posred ćilima, i čekala, čekala da zvonce na vanjskim vratima prestane zvoniti. Čekala je i čekala. Čekala je da nestane i posljednja zraka dnevnog svjetla, tada je otvorila vrata i ušao je on koji nije čekao. Primili su se za ruke. Bacili su se na ćilim i zakotrljali se, poput kotača, ujedinjeni drugom željom, drugim rukama, drugim očima i drugim uzdasima.

Bilo je to u trenutku kad je ćilim započeo tihi let ponad grada, iz ulice u ulicu, iz naselja u naselje, s trga na trg sve dok nije stigao do ruba obzora gdje počinje rijeka, do jedne puste plaže gdje raste šaš i lete rode. Polako je svitalo, tako polako da nisu niti primijetili da je dan smijenio noć niti da im ne nedostaje ljubav i sve ono što su proživljavali čekajući ovaj trenutak. Izgubili su se u zamišljanju zaborava – on za drugu, ona za drugoga – i primirili se.

GLAS

Jesen je više nalikovala ljetu od samoga ljeta. Bio je topao jesenski dan. U plavoj svilenoj haljini i sa psićem pekinezerom, kojeg sam dobila za rođendan, stigla sam u zaručnikovu kuću.

– Ljubomora upravlja svijetom – govorila je gospođa Yapura, uvjerena kako se zbog ljubomore neću udati za Romiria. – Moj sin spava samo s mačkom.

Nisam se udala, odnosno nisam se odlučila udati za Romiria zbog nekih sasvim drugih razloga. Ponekad riječi što ih ljudi izgovaraju ovise o intonaciji njihova glasa. Čini se kao da bježim od teme, ali za to postoji objašnjenje. Gadio mi se glas mog zaručnika Romiria. Bilo koju riječ da izgovori, makar prema meni iskazivao veliko poštovanje dok je izgovara i makar ne dotaknuo ni moj nožni prst, učinila bi mi se opscenom. Nisam ga mogla voljeti. Ta me je okolnost rastuživala ne toliko zbog njega koliko zbog njegove dobre i ljubazne majke. Koliko je poznato, njena jedina mana bila je ljubomora, ali kako je već bila stara i ljubomora je s godinama morala popustiti. Treba li vjerovati govorkanjima?

Ljudi su govorili da se je vrlo mlada udala za mladića koji ju je ubrzo prevario s drugom. Naslućujući preljub, mjesec dana nije spavala nastojeći ga otkriti. Kad ga je otkrila to je za nju bilo kao da su joj zabili nož u srce. Ništa nije rekla, ali je te iste noći supruga, dok je do nje spavao, zgrabila za vrat s namjerom da ga zadavi. Žrtvi je u pomoć pritekla njegova majka; bio bi mrtav da nje nije bilo.

Moje zaruke s Romiriom jako su se oduljile. »Ma, što uopće znači glas?«, razmišljala sam, »nije ruka što drsko miluje, nisu odbojna usta što me pokušavaju poljubiti, nije opsceni i raskalašeni seks kojeg se pribojavam, nije nešto stvarno poput stražnjice niti toplo poput utrobe«. Ali, meni je Romiriov glas bio neugodniji od svega toga. Kako bih mogla podnijeti da uz mene živi čovjek koji se tim glasom obraća svima koji ga žele slušati? Taj visceralan, besraman i eshatološki glas! No, tko se usudi svom zaručniku reći: »Ne sviđa mi se tvoj glas, gadi mi se, u meni izaziva sablazan kao u djetinjstvu riječ blud u katekizmu«?

Naše se vjenčanje odugovlačilo u nedogled premda, naizgled, za to nisu postojali vidljivi razlozi. Romirio me je posjećivao svaku večer. Ja sam rijetko kad odlazila u njegovu zamračenu kuću u kojoj mu je bolesna majka vrlo rano odlazila u krevet. Ali, jako mi se sviđao malen i sjenovit vrt, i mačak Lamberti s bijelim pjegama. U cijelom susjedstvu nije bilo suzdržljivijeg zaručničkog para od nas. Bilo bi previše reći da smo se tog ljeta jednom poljubili. Držali se za ruke? Ni slučajno. Zagrlili se? Više nije bilo u modi plesati zagrljen. Naše neuobičajeno ponašanje upućivalo je na pomisao da se nikada nećemo oženiti.

Tog dana pošla sam u zaručnikovu kuću i sa sobom povela psića pekinezera kojeg su mi, kako rekoh, poklonili. Romirio ga je primio u naručje da ga podraga. Jadni Romirio, toliko je volio životinjice! Kao i obično, sjedili smo u dnevnom boravku kad se najednom Lamberti nakostriješio i u hipu od nas pobjegao, prevrnuvši pri tom teglu s cvijećem.

Sutradan me nazvala gospođa Yapura: te iste noći, kao i obično, Romirio je u svom krevetu spavao s Lambertijem, ali usred noći razbjesnjeli mu je mačak zario kandže u vrat. Čuvši krikove, majka je pojurila u pomoć. Uspjela je odvojiti mačka od sinovljeva vrata i zadaviti ga remenom. Vele da ništa nije strašnije od pobjesnjele mačke. Nije mi teško u to povjerovati. Mrzim ih.

Otada je Romirio ostao bez glasa. Nakon pregleda, liječnici, su zaključili da mu se glas nikada neće oporaviti.

– Nećeš se udati za Romiria – obrati mi se kroz suze njegova majka. – Govorila sam sinu da ne spava s mačkom. Kao da sam predosjećala!

– Udat ću se za njega! – odgovorih joj.

Od toga sam dana voljela Romiria.*

Izabrala i sa španjolskog prevela:
Marija Roščić Paro

___________________
* Silvina Ocampo (Buenos Aires, 1903. – Buenos Aires, 1993.) vrsna prozaistica i pjesnikinja, ugledno je ime argentinske književnosti 20. stoljeća. Prvu zbirku priča (Viaje olvidado) objavila je 1937. godine, a posljednja (Las Repeticiones) objavljena joj je posthumno 2006. godine. Potječe iz imućne argentinske obitelji. Studirala je slikarstvo u Parizu gdje je upoznala Fernanda Légera i Grigoria de Chirica i, zahvaljujući njima, došla u dodir s avangardnim umjetničkim pravcima s početka 20. stoljeća. Između ostalih nagrada, dobitnica je nagrada »Premio Municipal de Literatura« (1954.) i »Premio Nacional de Poesía« (1962.).

Bila je udana za Bioya Casaresa, također poznatog argentinskog književnika. I njena je sestra, Victoria Ocampo, bila književnica koja je pokrenula časopis »Sur« (1931.), okupivši u njemu poznate hispanoameričke i svjetske suradnike poput J. Luisa Borgesa, Bioya Casaresa, Ernesta Sábata, J. Carlosa Onettia, Albert Camusa, Aldousa Huxlya, Villiama Faulknera... i mnoge druge. Silvina Ocampo, zajedno sa suprugom B. Casaresom i L. Borgesom, priredila je antologiju: Antología de la Literatura Fantástica (1940.) koja je postala amblematskim i nezaobilaznim djelom. Svoje priče autorica temelji najviše na fantastičnome, na intuicijama, snovima i opsesijama. (M.R.P.)