Topla predvečerja

U ljetna predvečerja, Šimun, student završne godine građevinarstva, često je rekreativno trčao i tako se odmarao od napornih ispita. Prolazio je asfaltnom cestom hladovinom pored šume. Negdje na pola puta na mjestu gdje se nalazila kapelica s kipom Majke Božje, kratko bi se odmorio, popio nekoliko gutljaja vode, pojeo čokoladicu kako bi obnovio snagu i produžio dalje.

Na sebi je imao atletsku majicu preko koje bi obukao žuti reflektirajući prsluk, sportske plave kratke hlače, dok je na nogama nosio sportske čarape i patike. Na ruci mu je svjetlucao sat s aplikacijom koji mu je pokazivao broj pretrčanih ili prijeđenih koraka. Prijateljima bi ponekad objašnjavao kako trčeći ili vozeći bicikl promatra okolinu oko sebe, prepusti se razmišljanju i maštanjima o prošlom i budućem vremenu. Trčanje ili vožnja biciklom za njega je bilo ispušni ventil. Nije mu bio bitan rezultat, to je vrijeme vrijedilo samo za njega, za dušu.

Često bi trčeći uz brdo stigao do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Vani bi sjeo na klupu u sjenu nedavno postavljenog bijelog Gospinog kipa, gdje ona, činilo se, blagoslivlja vjernike daleko u posavskoj ravnici pa sve do tornjeva katedrale što su ih dodirivale zrake zalazećeg sunca.

Na mobitelu bi odgovorio na pristigle poruke, kratko se odmorio, popio svježe vode iz slavine smještene u hladovini starih borova i krenuo natrag. Ponekad bi pri povratku sreo plavokosu nepoznatu djevojku koja je polako vozila bicikl, promatrajući okolinu oko sebe. Ona bi pri susretu na njegov pozdrav mahnula rukom, nasmiješila se i nastavila put. Odmah je zapazio njenu dugu valovitu kosu povezanu crvenom vrpcom.

Pri jednom povratku, kilometar od grada, ugledao ju je gdje stoji pored bicikla, zagledana u zadnji kotač. »Otišla joj guma«, pomislio je. Dotrčao je do nje i zapitao: »Imaš problem? Guma?«

»Da, ispustila je.«

»Sad ću pogledati.«

Složila se kimanjem glave.

Bicikl je udaljio s ceste, okrenuo ga i ugledao veliki rascjep na vanjskoj gumi. »Ne može se zalijepiti, treba nova; idemo u grad, javit ćemo se mom susjedu koji iz hobija popravlja bicikle.« »Nema druge«, nasmiješila se i počela gurati bicikl. »Dozvoli, ja ću, meni je lakše«, predložio je Šimun. Krenuli su prema gradu. »Oprosti, nismo se ni upoznali, a viđamo se na putu«, osmjehnula se plavokosa. »Ja sam Iva.«

»Ja sam Šimun.«

Dok su pješačili prema gradu Iva je bila pričljiva. Šimun je uglavnom šutio diveći se ljepoti njezinih očiju boje rascvjetala različka na žitnim poljima. Saznao je da je došla baki na nekoliko dana. Baka, majčina mati, živjela je sama i jedva je čekala unukin dolazak.

I kad bi stigla svakog bi lijepog predvečerja uzimala bicikl i kao i u gradu uživala u vožnji. Pričala je da vodi računa o prehrani, osobito hrani punoj vitamina. On je tome dodao da i sam vodi puno brige o svom zdravlju, održavanju tjelesne kondicije i načinu prehrane spomenuvši da mu je mediteranska kuhinja često na meniju.

»Pozivam te večeras u Rock bar KING na kavu. Tamo ljeti često svratim. Nije daleko od bake. Znaš li gdje je to?«, javila se Iva.

»Znam, znam... I ja ponekad navratim s prijateljima. Ljetna terasa puna je hladovine i ugodno je provesti večer«, dodao je Šimun i Ivin bicikl odgurao u dvorište. »Ujutro ću ga odvesti susjedu. Budi bez brige, sutra predvečer opet ćeš ga moći voziti.«

»Pozvat ću taksi. Baš sam se umorila. Vidimo se u devet. Ja te častim za trud, zaslužio si«, dobacila je Iva.

»A, ne, ti si gošća našega grada«, odvratio joj je Šimun.

Iva je crnom Mazdom stigla nekoliko minuta prije devet. Čim je izašla Šimun je zadivljen ugledao njezinu modernu haljinu crvenkaste boje privijenu uz tijelo, tik iznad koljena i moderne visoke potpetice. I ostali gosti za šankom začuđeno su se pogledali pitajući koja je to nepoznata gošća. »Svakog je ljeta na odmoru tjedan dva kod bake«, objasnio je vlasnik lokala zvan Čila.

Dok su sjedili u hladovini na terasi Iva se raspričala. »Radim u najmodernijoj prehrambenoj firmi. Zatvoreni ciklus; proizvodnja hrane; poljoprivreda, stočarstvo i biljna proizvodnja. Ja vodim povrtlarstvo, to mi je struka. Proizvodimo rajčicu, ona nam je glavna, krastavce, papriku... sve odlazi u velike trgovačke centre ili u izvoz. Kod nas je sve zaokruženo. Bioplin dobivamo od silaže kukuruza koju razgrađuju mikroorganizmi. On služi za pokretanje turbina u proizvodnji struje. Hlađenjem turbina dobivamo toplu vodu koju dalje koristimo za zagrijavanje plastenika u kojima uzgajamo rasad i mlade biljke, sve dok ne stignu plodovi. Ništa ne propada, sve koristimo. Od ostataka ostaje humus, a na njemu uzgajamo šampinjone.«

Šimun ju je pozorno slušao i pomislio u sebi: »Je li sudbina ili slučajnost upoznati tako neobičnu ženu punu ambicija i znanja. Ona zna što hoće. Takvu još nisam sreo.«

* * *

Pun se Mjesec izdigao iznad Strossmayerovog parka. Sat s katedrale je otkucao jedan iza ponoći. Radno je vrijeme bara isteklo. »Povest ću te da ne ideš pješice«, šapnula je.

Brzo su stigli do katnice s brojem 12. »Jesi li za jedno piće?«, zapitala je. Potvrdno je kimnuo glavom i krenuo za njom. Polako je otključala ulazna vrata, okrenula se i rekla: »Samo tiho da se baka ne probudi«.

Ušli su u njenu sobu. Dok je točila piće on ju je strastveno gledao. Smijući se, sa sjajem u očima, okrenula se i stala ispred njega. Počela je nervozno skidati haljinu. Šimun je uzbuđen zadrhtao. Njegovi prsti krenuli su odozgo prema dolje. Pomogao joj je skinuti haljinu, vješto je otkopčao kopče grudnjaka, njene grudi su mu se našle u dlanovima. Ona je uzbuđeno drhtala, a zatim ju je polako spustio na ležaj, Još je bila u visokim potpeticama koje su joj tijelo činile još vitkijim, »Molim te ugasi svjetlo, netko bi nas mogao vidjeti«, šapnula je. Zagrljaji i poljupci su se nizali, on ju je sve više stezao... Tako je započeo njihov poljupcima i zagrljajima ispunjen sedmodnevni tjedan koliko su trajali njihovi ljetni noćni sastanci. Prije podne bi odlazili u grad na kavu, a u predvečerje, kad bi sunce izdužilo sjene, uzimali su bicikle, vozili se pored šume istom asfaltnom cestom na kojoj su se i upoznali.

Sedmodnevne zajedničke vožnje i ponoćni ljubavni susreti brzo su istekli. Zadnja im je noć bila puna strasti. Zora se budila kad su se rastali. Iva mu je više puta ponovila: »U našoj firmi imaju puno planova. Širit ćemo proizvodnju, puno će se graditi. Kad uskoro diplomiraš pozivam te da dođeš k meni u našu firmu. Potrudit ću se da danas-sutra vodiš građevinske radove«. »Prihvaćam. Samo nemoj zaboraviti svoje obećanje«, govorio joj je između poljubaca.

Šimun se trudio, položio sve ispite, diplomirao, zaposlio se, a nakon nekoliko godina osnovao je i vlastitu firmu.

Ljeta su prolazila. Često je dolazio u rock-bar King i sjedio na visokoj stolici za šankom i zamišljen ispijao kave; uporno je čekao Ivin poziv spreman da čak napusti firmu i rodni kraj. S poznanicima je volio rasprave o vitaminima, zdravoj prehrani, korisnosti trčanja i vožnje biciklom. Razgovor o djevojkama je izbjegavao. Godine se nizale, a on se nije ženio. Više ju je puta pokušavao zvati, ali mu na pozive nije odgovarala. »Ljubav je velika, jača od bujice i oluje«, kad bi Šimun izlazio iz bara, šaleći se, dobacivao mu je vlasnik Čila. A onda je od jednog od gostiju dva tri tjedna kasnije čuo vijest koja ga je stegla poput kliješta: »Iva se udala. Osvojio ju jedan od direktora firme. Oženjen čovjek. Zagrizla je u kolač njegovih slatkastih obećanja. S njim ima djevojčicu«.

Šimunu se nakon ljetnog rastanka godinama nije javila. Riječi i obećanja koje mu je šaptala uvele su i otpale poput latica trešnjinih cvjetova nakon prvog jakog mraza.

* * *

Već su pet dana inženjer Šimun i njegova tri prijatelja, kao ovlašteni statičari, od jutra do večeri razgledavali potresom porušene ili teško oštećene kuće i na njima ostavljali naljepnice. Zelene ili žute kućama su produživale život, dok su crvene naljepnice pokazivale da su kuće jako oštećene i osuđene na rušenje, donoseći vlasnicima plač i suze.

Kao građevinar i statičar odmah se drugog dana nakon katastrofalnog potresa koji je 29. prosinca 2020. u 12 sati i 19 minuta jačine 6,2 Merkalijeve ljestvice razrušio Petrinju, Glinu... okolne gradove i sela Banovine... javio petrinjskom Gradskom crvenom križu. S još trojicom prijatelja građevinara krenuo je na posao. Zadatak im je bila procjena oštećenja kuća.

Imao je veliko iskustvo. Gradili su kuće, stanove, industrijske hale... Posebice su ga zvali da napravi izračun statičkih elemenata pojedinog objekta, crtajući pojedine konstrukcijske željezne elemente s potrebnim profilima željeza. Pri izračunu uvijek bi dodavao faktor deset što je značilo da treba uporabiti deset puta željezo većeg profila. Točno bi nacrtao kako treba povezati željezne elemente, šipke i profile, a onda kontrolirao rad armirača držeći se još uvijek propisa starog zakona nakon potresa u Skopju 1963. Dobro je pamtio i djedove priče o potresu koji je s epicentrom u Dilj gori 1964. dobro zdrmao diljska sela, posebice Bukovlje i Vranovce. Potpuno su bile srušene niske prizemnice građene od opeke. Ostale su samo kuće sa čvrstom željezno-betonskom armaturom i kuće građene od drveta.

»Kolege, vidite kako je fušerski građena ova katnica, nema horizontalne i vertikalne armirano-betonske serklaže. Bez toga se kuća, pri potresu, sruši kao da je od karata.«

Svi su statičari imali više naljepnica. Inženjer Šimun i njegovi suradnici te su srijede u Ulici jablanova bili razočarani. Od dvadeset kuća samo su na tri mogli nalijepiti zelenu naljepnicu, što je značilo da nema oštećenja nosivih elemenata, odnosno da ne postoji opasnost od urušavanja.

Žutu su naljepnicu nalijepili na sedam kuća, uz Šimunovo objašnjenje da oštećenja nisu takve vrste da bi kod novog potresa dovela do urušavanja čitave zgrade, eventualno jednog njezina dijela. Crvenu su nalijepili na deset kuća. Bile su neuporabljive, opasne za život. Novi i najmanji potres pretvorio bi ih u ruševine, hrpe opeke, crijepa, žbuke, greda, stakla željeza, namještaja... Često su nakon temeljitog pregleda u zapisnik napisali stručnu ocjenu i jedan od zaključaka: »Objekt je neuporabljiv, privremeno neuporabljiv, nužan detaljan pregled, potrebne mjere hitne intervencije, uporabljiv bez ograničenja ili pak uporabljiv s preporukom o postupanju«.

Polako su razgledavali svaku kuću, ocjenjivali oštećenja, stavljali naljepnice o oštećenosti i kretali dalje. Tako su stigli i do nekada lijepe, a sada potresom skoro potpuno srušene katnice. Ljepotu pomno uređenog dvorišta obiteljske kuće narušila je hrpa izlomljene opeke, crijep, komadi betona, polomljene grede, letve, prozori, vrata, sanitarije, namještaj... U kišom natopljenom dvorištu stajale su lokve vode.

U kutu je bio montiran kontejner. Iz njega izašla je žena u odori Crvenog križa. Na glavi je imala vunenu kapu ispod koje su virili plavokosi uvojci, a na nosu i usnama široku masku s oznakom Crvenog križa od koje se zbog opasnosti od korona-virusa nije odvajala. Zagledala se u nepoznate ljude, pozdravila ih i zapitala: »Dobar dan! Koje nam dobro ili zlo nosite? Potres je napravio svoje, a i korona ne posustaje...«

»Gospođo, vršimo statičku procjenu obiteljske kuće«, odgovorio je jedan od Šimunovih prijatelja.

»U nekoliko sekundi ode trud mojih pokojnih roditelja. Ne mogu doći ni do obiteljskih uspomena, fotografije u okvirima; radni stolovi, police, ormari, računalo, sve je zdrobljeno... Pretvorili se u hrpu cigle, betona, žbuke crijepa... Svi se snovi istopili«. »Da, da, gospođo, u pravu ste, istopili se«, javio se jedan od Šimunovih prijatelja suosjećajno. »Koji bezobrazluk!«, objašnjavao je Šimun prijateljima razočarano. »Ti koji su gradili ovu kuću naš nadzor ne bi prošli. Pogledajte, željeza nema na rubovima, a betonski se temelji rune. Očito su na cementu štedjeli pa ga onda preprodavali špekulantima.«

»Zar se baš mora rušiti?«, upitala je žena kroz suze vidjevši crvenu naljepnicu u ruci jednog Šimunovog prijatelja. Šimun je skinuo masku s lica i popio nekoliko gutljaja mineralne vode. »Gospođo, uvjerite se sami! Nema željeznih vezivnih elemenata«, ozbiljno je odgovorio pogledavši ženu. I ona se u nj zagledala, a onda suznih očiju upitala: »Šimune, jesi li to ti!?« Šimun ju je pogledao i rekao nježno. »Nikada, Iva, ne mogu zaboravit tvoje lijepe oči. Odakle ti u ovim ruševinama?« »Tu mi je bila rodna kuća. Sad je, kako vidiš, srušena.« »Kako da nisi kod muža? Čuo sam već ranije da si se udala.« »I rastala.«, razočarano mu je odgovorila. »Zašto mi se i tada nisi javila?«, viknuo joj je rezervirano. »Pozovi, Šimune, kolege na kavu«, predložila je. »Idemo dečki na piće«, dobacio je pomirljivo. U njemu se probudila stara strast. Ljubavni žar, unatoč proteklim godinama je, tinjao. »Odakle ti, Šimune, u mom rodnom kraju?«, zapitala ga je dok je s kolegama u kontejneru sjedio za stolom i pio kavu. »Došao sam s prijateljima iz svoje firme dobrovoljno. To mi je ljudska dužnost.«

»A odakle ti u kontejneru?«

»Tu mi je roditeljska kuća. Nisi valjda zaboravio da sam ti pričala da moji žive u ovom gradu? Nažalost, oboje su umrli i ja ostala sama... Firma nam je nastradala. Potres je napravio veliku štetu, srušio upravne zgrade, turbine za proizvodnju struje, plastenike... Srećom, nitko nije poginuo. Sad sam bez posla. Zato sam se i uključila u humanitarce.«

Šimunovi kolege nisu se dugo zadržali. Najstariji među njima glasno je predložio Šimunu da ostane. »Mi idemo dalje, poslovi nas čekaju, bit ćemo u drugoj ulici. Vi ostanite, ispričajte se. Uvijek je lijepo u sjećanjima vratiti dane mladosti... Eto, to je Šimunova velika ljubav zbog koje se nije oženio. Ni u snu nije mogao zamislit da će je ponovo sresti i to u razrušenom gradu, svatko na svom zadatku«, nadopunio se vani na ulici.

Iva se odmah počela ispričavati unatoč tome što je Šimun nije ništa ni pitao. Sama je pitala i sama davala odgovore.

»Znam, zanima te«, počela je gledajući Šimuna u oči, »zašto ti se nisam javila. Bila sam mlada. Taj susret bio je za mene ljetna avantura, a i daljina je bila između nas. Kad sam se vratila na posao sve je rasplamsao direktor prodaje, privukao me laskavim pričama i nagovaranjima... A onda je s njim sve propalo. Zaljubio se ponovo, i to u mladu manekenku, otac bi joj mogao biti, a mene su dočekali sudovi, rasprave, pravna borba o podijeli imovine i kome će pripasti zajednička kći...«

»Enu sam dobila ja, a bivši muž pravo da bude s njim svakog trećeg vikenda, sedam dana za zimske praznike i tri tjedna da budu zajedno na moru. Sad su nam konačno uveli struju u kontejner i imamo internet tako da kći može odavde pratiti on-line nastavu.«

* * *

Četiri mjeseca brzo su prošla. Više put je Šimun dolazio Ivi u kontejner na kavu. Tu je upoznao i Ivinu kći, osmašicu Enu. Saznao je da obožava konje, osobito lipicance. Bila je članica Konjičkoga kluba, a najviše ju je zanimalo preponsko jahanje. Tu je, uvjerio se, postizala dobre rezultate. Ponosno mu je pokazivala brojne medalje, pokale i diplome s natjecanja s osvojenim prvim, drugim i trećim mjestima. Na sreću, dio kuće gdje je bila Enina soba, bio je skoro neoštećen. Velikim trudom i hrabrošću vatrogasaca, i uz suze radosnice, svi su ti predmeti, kao drage uspomene koje nikada neće izblijedjeti, bili uručeni Eni.

»Ena, kad mi mama i ti dođete u posjet, sve ću ti pokazati: ergelu lipicanaca i pastuharnu. Kći mog najboljeg prijatelja, isto osmašica, voli taj sport i osvaja nagrade. Upoznat ću te s njom«, ponavljao joj je pri svakom susretu.

»Moram se vratiti u firmu, proljeće je granulo. Započeti poslovi me čekaju«, rekao je Ivi nekoliko dana prije odlaska. »Predlažem da ostaviš kontejner i dobrovoljni rad i pođeš sa mnom. Posao te čeka. Možeš biti voditeljica marketinga. Imaš iskustva, a takva mi osoba treba. U mojoj kući možemo živjeti zajedno, ja slobodan, ti bez obveza. Povedi i kći, neće mi smetati! Mislim da me dobro prihvaća«, nagovarao ju je.

»Razmislit ću«, rekla je.

Pri kraju ljeta, u subotnje toplo predvečerje, sivim automobilom Iva i kći Ena stigle su u novu ulicu u naselju »Gaj«. Zaustavila se kod broja 48, nekoliko metara ispred ulaza u garažu. Kad je na parkiranom crnom džipu na vratima ugledala natpis firme »ŠIMUN GRADNJA« s adresom i brojevima mobitela, probudio joj se osmijeh i sretno bljesnule oči. »Tu smo, stigle smo«, vedro je rekla. Izašle su iz automobila i krenule prema ulazu u kuću. Od ceste vodile su kockama popločene staze, na rubovima bilo je zasađeno cvijeće, a s jedne i druge strane pomno njegovana trava u kojoj je na dva stupića bio postavljen žuti poštanski sandučić za poštu i novine dok su se pored staze vidjele i kugle što danju skupljaju sunčane zrake, a onda svijetle do duboko u noć.

Pored ulaznih vrata, desno na svježe ožbukanom bijelom zidu jasno se vidjela pločica s imenom vlasnika kuće, s dugmetom za zvonce. Lagano ga je pritisnula. Zvonjava je odjekivala hodnikom iz kojeg je stizao Šimunov glas. »Tu sam!«

Kad je otključao ugledao je Ivu. Oči su mu zasuzile.

Prišao je, raširio ruke i čvrsto ju zagrlio. Veselo joj je šapnuo: »Napokon smo zajedno. Mjesecima i godinama sanjao sam ovaj trenutak. Eto, sad si tu!«

»Htjela sam te iznenaditi! Odlučila sam napustiti kontejner i s kćeri doći k tebi prije početka školske godine.« »Neka, neka, to ti je najbolja odluka u životu!« »Zar se ne plašiš da ti nosim koronu?«, našalila se Iva. »Ma kakvi. Već me bila ščepala. Završio sam čak tri tjedna u bolnici, od toga dva tjedna na respiratoru. Kažu da sam stekao imunitet, ali svejedno sam se ipak cijepio. A, kako si ti?«

»I mene nije zaobišla, samo sam imala slabije simptome.«

»Pustimo priče o bolesti, sad ste tu, život je pred nama«, rekao je Šimun i Ivi nasipao novu šalicu kave. Potom joj je pokazao prostorije u kući. »Ima dvije prazne sobe, baš će odgovarati Eni. Neka joj jedna bude spavaća, a druga radna... Kupit ćemo joj namještaj, radni stol, računalo«, zadovoljno je objašnjavao.

Ivi se najviše svidjela dnevna soba, puna svjetla, okrenuta jugu. »Dnevna mi je soba baš lijepa. Zimi je sigurno puna sunca i odmah je zato toplije. Dosta mi je kontejnera!«, rekla je oduševljeno. »Ne boj se, nema zime, svud sam postavio podno grijanje, a cijela je kuća izolirana«, ponosno ju je pogledao.

Uvečer su se Šimun i Iva s kćeri, nakon dugog vremena, pojavili na ljetnoj terasi rock bara »King«. Gosti što su sjedili za stolovima iznenađeno su ih pogledali. Šimuna su poznavali. Često je dolazio i na visokoj barskoj stolici za šankom uglavnom sjedio sam. Gošću u njegovoj pratnji čak i dugogodišnji gosti nisu prepoznali. Istekle godine i zaborav im izbrisao sjećanje. Mlađi su je gosti pak začuđeno promatrali. Bila je to prva žena koju su vidjeli u Šimunovom društvu. Za njih je on bio čudak kojeg žene ne zanimaju. »Šimun se nije ženio, nit će se ženiti«, često su ga ogovarali. Čudili su se, kako se, razočaran i sam, nije družio s alkoholom. Pio je samo vodu, kavu bez šećera, negazirane prirodne sokove i mješavine čaja u koje je dodavao vitamine za jačanje imuniteta. I dalje je održavao kondiciju, jutrom vježbao, a predvečer, često i po kiši i vjetru, trčao ili vozio bicikl.

Vlasnik Čila se trenutak zamislio. Dotad je sreo brojna nepoznata lica, a onda se sjetio plavokose djevojke s uvojcima koju je upoznao prije petnaestak godina, a o kojoj bi Šimun katkad zaneseno pričao.

»Žena iz njegovih priča konačno se pojavila«, zaključio je, izašao iza šanka i došao do stola gdje su upravo sjeli.

»Konačno da vas opet mogu vidjeti zajedno! Izgubili se i onda se ipak našli. Neka vam je sretno!«, srdačno ih je pozdravio.

Otada, godinama, za lijepih sunčanih dana, od ranog proljeća do kasne jeseni, često ih se na biciklima moglo sretati na asfaltnoj cesti na kojoj su se i upoznali.