Ruski jezični zakoni i hrvatske prilike

Jezični zakoni u Rusiji

Mnoge zemlje Europske unije: Belgija, Estonija, Francuska, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Švedska imaju posebne jezične zakone koji reguliraju pravni položaj državnoga ili službenoga jezika. Jezični zakoni postoje i u drugim državama koje nisu stupile u Europsku uniju, primjerice Ruska Federacija ili Rusija. U Rusiji službeno postoji više od 30 jezika koji imaju status državnoga jezika i naravno svaka republika pravo na vlastit jezik. Primjerice, u Rupublici Baškortostan u školama predaju baškirski jezik, u Čuvaškoj Republici – čuvaški, u Rupublici Tatarstan – tatarski i tako dalje u sklopu tih republika. To, međutim, ne znači da su ti jezici imaju jednaku etnolingvokulturnu rasprostranjenost u usporedbi s ruskim. Prema Ustavu Ruske Federacije (čl. 68.) ruski jezik ima status državnoga jezika na cijelom teritoriju Rusije. Status ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije predviđa obveznu uporabu ruskoga jezika u područjima definiranim saveznim zakonima i drugim službenim pravnim aktima, njegovu zaštitu i potporu, kao i osiguranje prava građana na porabu ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije.

U Rusiji postoje dva jezična zakona: »O jezicima naroda Ruske Federacije« koji je usvojen 25. listopada 1991. godine №1807-1 i zakon »O državnom jeziku Ruske Federacije« – od 1. lipnja 2005. godine № 53-F3. Jezični je zakon od 2005. godine usvojen od strane Državne Dume i odobren Vijećem Federacije. Zakon sadržava sedam članaka gdje se regulira i nadzire proces i metode opskrbe uporabe državnotvornoga jezika diljem Rusije, a također jamči prava građana na uporabu ruskoga govora, predviđa potrebne mjere za razvitak kulturne baštine. Navest ćemo odvojene članke Federalnoga zakona »O državnom jeziku Ruske Federacije« od 1. lipnja 2005. godine:

»Članak 1. Ruski jezik kao državni jezik Ruske Federacije.

1. U skladu s Ustavom Ruske Federacije državni jezik Ruske Federacije na cijelom njezinom teritoriju jest ruski jezik.

2. Status ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije predviđa obveznu uporabu ruskoga jezika u područijima koja su određena ovim Federalnim zakonom, drugim federalnim zakonima, Zakonom Ruske Federacije od 25. listopada 1991. godine № 1807-1 »O jezicima naroda Ruske Federacije« i inim normativnim pravnim aktima Ruske Federacije, njegovu zaštitu i potporu, a također osiguranje prava građana Ruske Federacije na uporabu državnoga jezika Ruske Federacije.

3. Postupak utvđivanja norma suvremenoga ruskoga književnoga jezika pri njegovoj uporabi kao državnoga jezika Ruske Federacije te ruska pravopisna i interpunkcijska pravila određuje Vlada Ruske Federacije.

4. Državni jezik Ruske Federacije jest jezik koji pridonosi međusobnomu sporazumijevanju, učvršćivanju međunacionalnih veza naroda Ruske Federacije u jedinstvenoj višenacionalnoj državi.

5. Zaštita i potpora ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije pridonosi uvećavanju i uzajamnomu obogaćivanju duhovne kulture narodâ Ruske Federacije.

6. U uporabi ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije ne dopušta se uporaba riječi i izraza koji ne odgovaraju normama suvremenoga književnoga jezika izuzev strane riječi koje nemaju općeuporabljivih istovrijednica u ruskom jeziku.

Članak 2. Zakonodavstvo Ruske Federacije o državnom jeziku Ruske Federacije.

Zakonodavstvo se Ruske Federacije o državnom jeziku Ruske Federacije temelji na Ustavu Ruske Federacije, općepriznatim načelima i normama međunarodnog prava, međunarodnim sporazumima Ruske Federacije, a sastoji se od ovoga Federalnoga zakona, drugih federalnih zakona, Zakona Ruske Federacije od 25. listopada 1991. god. № 1807-1 »O jezicima naroda Ruske Federacije« i inih normativnih pravnih akata Ruske Federacije koji reguliraju jezične probleme.

Članak 4. Zaštita i potpora državnoga jezika Ruske Federacije.

U cilju zaštite i potpore državnoga jezika Ruske Federacije federalni organi državne vlasti u sklopu svoje mjerodavnosti:

1) osiguravaju funkcioniranje državnoga jezika Ruske Federacije na cijelom teritoriju Ruske Federacije;

2) razrađuju i donose federalne zakone i ine normativne pravne akte Ruske Federacije, razrađuju i ostvaruju odgovarajuće federalne namjenske programe koji su usmjereni na zaštitu i potporu državnoga jezika Ruske Federacije;

3) poduzimaju mjere koje su usmjerene na osiguranje prava građana Ruske Federacije na uporabu državnoga jezika Ruske Federacije;

4) poduzimaju mjere o usavršavanju obrazovnoga sustava i sustava izobrazbe strukovnjaka u području ruskoga jezika i nastavnika ruskoga jezika kao stranoga, a također ostvaraju izobrazbu znanstveno-pedagoškoga osoblja za obrazovne ustanove s podučavanjem na ruskom jeziku izvan granica Ruske Federacije;

5) pomažu izučavanju ruskoga jezika izvan granica Ruske Federacije;

6) ostvaruju državnu potporu izdavanju rječnika i gramatika ruskoga jezika;

7) ostvaruju nadzor nad poštivanjem zakonodavstva Ruske Federacije o državnom jeziku Ruske Federacije;

8) poduzimaju ine mjere radi zaštite i potpore državnoga jezika Ruske Federacije.

Članak 6. Odgovornost za kršenja zakonodavstva Ruske Federacije o državnom jeziku Ruske Federacije.

1. Prihvaćenje federalnih zakona i inih normativnih pravnih akata Ruske Federacije, zakona i inih normativnih pravnih akata subjekata Ruske Federacije, koji su usmjereni na ograničenje uporabe ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije, a također i na djelovanja i kršenja koja sprječavaju ostvarivanje prava građana na uporabu državnoga jezika Ruske Federacije, povlače za sobom odgovornost koju je utvrdilo zakonodavstvo Ruske Federacije.

2. Kršenje ovoga Federalnoga zakona povlače za sobom odgovornost koju je utvrdilo zakonodavstvo Ruske Federacije«. [https://docs.cntd.ru/document/901935235]

Zakon u čl. 3. također predviđa obveznu uporabu ruskoga jezika u djelatnosti federalnih organa državne vlasti, organima državne vlasti subjekata Ruske Federacije, organima lokalne samouprave, sudskim postupcima, javnim glasilima i reklamama, zemljopisnim imenima itd., a u čl. 5. osigurava prava građana na dobivanje obrazovanja, informacije na ruskom jeziku.

Vlada Ruske Federacije na sjednici održanoj 23. studenoga 2006. godine donijela je odluku »O postupku utvrđivanja norma suvremenoga ruskoga književnoga jezika pri njegovoj uporabi kao državnoga jezika Ruske Federacije te ruska pravopisna i interpunkcijska pravila«. Ministarstvo obrazovanja i znanosti sa svoje strane odredilo je strukovnu (stručnu) raščlambu gramatika, rječnika i priručnika koji sadržavaju norme suvremenoga ruskoga književnoga jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj su sudjelovali Ruska akademija znanosti, Ruska akademija obrazovanja, visokoškolske ustanove i druge strukovne institucije, Ministarstvo je odredilo popis normativnih gramatika, rječnika i priručnika za uporabu ruskoga jezika u svojstvu državnoga jezika Ruske Federacije.

U listopadu 2022. godine ruska vlada je donijela izmjene u Federalni zakon »O državnom jeziku Ruske Federacije« od 1. lipnja 2005. godine gdje se, između ostaloga, u članku 1., dio 3. piše:

»3. Pri uporabi ruskoga jezika kao državnoga jezika Ruske Federacije u područjima koja predviđa ovaj Federalni zakon, moraju se poštivati norme suvremenoga ruskoga književnoga jezika s obzirom na osobitosti ostvarivanja djelatnosti u navedenim područjima. Radi ciljeva ovoga Federalnoga zakona pod pojmom norma suvremenoga ruskoga jezika poima se ukupnost jezičnih sredstava i pravila njihovih uporaba koje su određene u normativnim rječnicima, priručnicima i gramatikama. Poredak formiranja i utvrđivanja popisa takvih rječnika, priručnika i gramatika, zahtjevi za sastavljanje normativnih rječnika, koji su predviđeni ovim dijelom, utvrđuju se Vladom Ruske Federacije na osnovi prijedloga vladina povjerenstva za ruski jezik. Odredba o vladinom povjerenstvu za ruski jezik, njezin sastav i poredak usvajanja njezinih rešjenja utvrđuju se Vladom Ruske Federacije«. [https://base.garant.ru/76852460/]

Članak 1. dio (stavak) 3. dopunjen je riječima da je ruski jezik – jezik državotvornoga naroda, koji ulazi u višenacionalni savez ravnopravnih naroda Ruske Federacije. Položaj ruskoga jezika i sada se učvršćuje. Primjerice, u sklopu plana ostvarivanja koncepcije državne migracijske politike do 2025. godine, unijete su izmjene gdje svi pristupnici – muškarci od 65 godina, žene od 60 godina, kao i invalidi I. grupe – moraju potvrditi poznavanje ruskoga jezika. Ispit iz ruskoga jezika za useljenike koji žele živjeti i raditi u Rusiji obvezan je već od 2013. godine. Osim ispita iz ruskoga jezika, ubuduće će useljenici obvezno morati polagati i ispite iz ruske povijesti i osnova ruskoga zakonodavstva. S usvajanjem Federalnoga zakona od 1. srpnja 2005. god. završen je pravni status oblikovanja ruskoga jezika kao državnoga jezika Rusije, koji je ustanovljen Ustavom Ruske Federacije.

Jezični zakon u Hrvatskoj

Pravni je status jezika u Hrvatskoj određen u prvom stavku 12. članka Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine: »U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo«. Pravni status hrvatskoga jezika propisan je uz nepostojanje jezičnoga zakona i podzakonskih akata. Dio društva, a među njima i pojedini jezikoslovci, pogrješno smatraju da će mogući zakon o jeziku kažnjavati one koji bi primjerice javno rabili neke riječi. Većina zakonā o jeziku ne propisuje kako će tko govoriti ili pisati. Zakoni se ne dotiču odabira riječi, oblika, inačica »pravilnoga« ili »nepravilnoga« govora i sl. – to nije zadaća pravnikā i državnih tijela, nego jezikoslovne kodifikacije normā, »unutarnje« jezične politike i govorne kulture. Većina zakonā propisuje uporabu jezika u službenim (državnim) područjima i ne tiče se odabira jezika u privatnom životu ili u neslužbenom općenju (komunikaciji) na poslu.

Dragutin Lesar, zastupnik Hrvatskih laburista – stranke rada, temeljem članka 84. Ustava RH te članka 129. Poslovnika Hrvatskoga sabora podnio je 22. travnja 2010. godine prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Vijeće za normu na zamolbu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH 18. svibnja 2010. na svojoj dvadesetpetoj sjednici raspravljalo je o tom prijedlogu zakona te ga je poduprlo. Bez obzira na sve to Lesarov prijedlog nije ušao u saborsku proceduru. Usput budi rečeno da npr. Srbija, kao i većina drugih europskih zemalja, ima Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama koji je objavljen u »Službenom glasniku RS«, br. 45/91.

U suvremenoj povijesti hrvatskoga jezika sličnih, premda drukčijih poticajā prihvaćanja prijedloga zakona o jeziku bilo je nekoliko. Godine 1995. Hrvatskomu saboru upućen je prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku i prijedlog Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik od strane tadašnjega člana Ustavnoga suda RH Vice Vukojevića. Godine 2007. donošenje zakona o jeziku pokrenuo je prof. Ivo Škarić, tadašnji predsjednik Hrvatskoga filološkoga društva. Godine 2013. Upravna tijela Matice hrvtaske priredila su prijedlog Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika. Ni jedan ni drugi, ni treći, niti četvrti... prijedlog nisu prihvaćeni, otklonjeni te proglašeni nepotrebnima.

Nastavak hrvatskih (ne)prilika

Godine 2022. u Hrvatskoj se ponovno vode rasprave o potrebi usvajanja jezičnoga zakona. Matica hrvatska na čelu s novim predsjednikom Mirom Gavranom najavila je izradbu novoga nacrta Zakona o hrvatskom jeziku. Osnovana je radna skupina u koju su ušli akademik August Kovačec, akademik Stjepan Damjanović, akademik Mislav Ježić te poznati kroatisti dr. sc. Mario Grčević i dr. sc. Tomislav Stojanov.

Odmah nakon predsjednikove izjave na medijsku pozornicu izlaze i njegovi osporavatelji kojima prijedlog nacrta još nije ni poznat, ali ga već komentiraju na sav glas. Poneki su čak prije podupirali u javnosti dolazak jezičnoga zakona, a zatim su se iznenada počeli protiviti. Nažalost, to nije ni prvi ni zadnji slučaj kad ljudi u javnosti kažu ili pišu jedno, a zatim posve suprotno, što govori vjerojatno o njihovoj nedosljednosti ili možda o promjeni jezične situacije i jezične politike. Pojedini protivnici jezičnoga zakona, komentirajući sadašnju skupinu akademika i kolega koji će sastavljati taj zakon, kažu: »Kad pogledam sadašnji sastav ljudi koji navodno pišu taj novi zakon, mogu samo reći da je moj optimizam na najnižoj razini«; ili: »Ideja donošenja zakona o jeziku je totalitarna«; ili: »Zakon o jeziku koji najavljuje Matica hrvatska je budalaština«... Dobro bi bilo saznati, a jezični zakoni koji postoje u mnogim državama EU također »totalitarni« i »budalaški« ili samo domaći? Bolje da to dalje ne komentiramo...

Malo je čudno ili se pak uopće ne treba bilo čemu čuditi na ponovno neobrazloženo ustrajavanje na tome da hrvatski jezik nije sada ugrožen ili da će jezični zakon imati kaznene odredbe. Ruski jezik, kako smo gore naveli, nitko ne ugrožava, ali Rusija ima čak dva jezična zakona – »O jezicima naroda Ruske Federacije« iz 1991. godine i zakon »O državnom jeziku Ruske Federacije« iz 2005. godine. Zakoni se pišu ne zbog tzv. ugroženosti, premda djelomice i to u pojedinim zakonima postoji i niti zbog kazne nego zbog potrebe reguliranja njegove javne uporabe, osiguranja prava građana na porabu, zaštitu i razvoj etnolingvokulturne baštine... Bilo koji jezik najbolje se štiti ne samo proučavanjem, radom, pisanjem i objavljivanjem različitih priručnika... nego i jezičnim zakonom koji regulira i jamči njegovu samosvojnost i kulturnu vrijednost na cjelokupnom državnom prostoru.

Treba napomenuti da se ukinuto Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika pri Ministartsvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, koje je predvodio akademik Radoslav Katičić i njegov zamjenik akademik Mislav Ježić, sastalo 18. svibnja 2010. godine na svojoj 25. sjednici. Prva je točka dnevnoga reda te sjednice glasila: »1. Rasprava o Prijedlogu Zakona o javnoj uporabi hrvatskoga jezika«. Ta sjednica je počela raspravljati o jezičnom zakonu i u svezi sa zamolbom MZOŠ-a da se što hitnije Vijeće za normu očituje o tom jezičnom zakonu koji je u saborsku proceduru koncem travnja 2010. godine uputio saborski zastupnik gospodin Dragutin Lesar. Tadašnje je Vijeće većinom glasova poduprlo Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika, pokazavši tim visok stupanj konsenzusa među članovima Vjeća za normu.

Akademik Radoslav Katičić službeno je u ime Vijeća poslao pismo 18. svibnja 2010. tadašnjemu i sadašnjemu ministru znanosti, obrazovanja i tada športa pri Vladi RH gospodinu Radovanu Fuchsu. Na koncu je službenoga pisma akademik Katičić posebno naglasio da »Vijeće smatra kako Prijedlog treba poduprijeti jer na prihvatljiv način regulira važne djelatnosti, osobito aktualne u trenutku pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji« (vidi: Vijeće za normu hrvatskoga književnoga jezika, časopis Jezik, god. 60., posebno izdanje, br. 2.-4., 2013., str. 141.-142., 153.-154.).

U službenim izvanjskim izjavama, proglašenjima i natpisima gdje poriču postojanje hrvatskoga jezika i njegove lingvokulturne povijesne baštine ponovno se aktualizira peticija časopisa Jezik od konca veljača 2017. godine, koja je bila tada usmjerena hrvatskoj javnosti. U otvorenom pismu časopisa Jezik pod naslovom »Deklaracija o hrvatskom jeziku: otvoreno pismo hrvatskoj javnosti«, objavljenoga je prigodom obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, isto se je pozivalo da javnost mora skrenuti pozornost na potrebu usvajanja jezičnoga zakona:

»Obraćamo se hrvatskoj javnosti, hrvatskim kulturnim i znanstvenim ustanovama, upozoravajući na današnje prijetnje hrvatskomu jeziku te na poricanje njegove povijesne samobitnosti zbog političkih i geostrateških interesa. Nijekanje hrvatskoga jezičnoga identiteta povreda je ustavnoga poretka Republike Hrvatske i mogući izvor njezine nestabilnosti. <...> Većina europskih zemalja ima i zakone koji zaštićuju službeni jezik u javnoj uporabi pa bi bilo dobro da se tako pravno zaštiti i hrvatski.« (https://www.peticijeonline.com/deklaracija o_hrvatskom_jeziku).

Dr. sc. Mario Grčević u tim prilikama piše: »Ako se u Republici Hrvatskoj želi uvesti reda u službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika, bit će potrebno donijeti zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna odredba o njegovoj službenoj uporabi. Taj zakon ne će i ne smije ograničavati umjetničku i inu slobodu izražavanja bilo kojega pojedinca ili biti usmjeren protiv jezične varijacije. Međutim, on će morati odrediti što je to službena uporaba hrvatskoga jezika, propisati kada se i kako rabi i u javnoj uporabi pravnih osoba, te postaviti kontrolne mehanizme koji će onemogućiti da se u hrvatskim propisima s hrvatskim jezikom događa ono što smo ovdje pokazali. Zakon će, naravno, morati razriješitii pitanje norme i normativnih djela kojih će se pridržavati propisi Republike Hrvatske« [https://bib.irb.hr/datoteka/789233.Trebamo_li_hrvatski_jezicni_zakon_-_Hrvatsko_slovo_2015.pdf]. Pojedinačno osporavanje jezičnoga zakona i zadnje izvanjske napadi i izjave o nepostojanju hrvatskoga jezika još jednom potvrđuju da je Hrvatskoj žurno potreban zakon o hrvatskom jeziku. Temelj je jedinstva hrvatske države svakako i državotvorni hrvatski jezik koji mora biti zaštićen i zakonom.

Bilo bi vjerojatno dobro pozdraviti sastavljanje jezičnoga zakona u Hrvtaskoj na osnovi pojedinih prethodnih pripremljenih jezičnih zakona, a u Saboru usvojiti Zakon o državnom (hrvatskom) jeziku i jezicima manjina u RH, koji bi regulirao i osnovne normativne priručnike. U tom jezičnom zakonu treba naglasiti da je državni jezik Republike Hrvatske na cijelom njezinu teritoriju hrvatski književni (standardni) jezik kao jezik državotvornoga naroda, uz poštivanje i razvijanje drugih etnolingvokultura u Hrvatskoj. U jezičnom zakonu norma suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika pri njegovoj uporabi kao državnotvornoga jezika Republike Hrvatske te hrvatska i interpunkcijska pravila mora određivati Vlada Rupublike Hrvatske. U sklopu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika moglo bi postojati i povremeno povjerenstvo za prihvaćanje i izradbu po potrebi osnovnih normativnih priručnika. Ministartsvo znanosti i obrazovanja RH u suradnji s Odborom za normu HAZU moglo bi odrediti raščlambu normativnih gramatika, pravopisa i rječnika koji bi sadržavali norme suvremenoga hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika. Nakon provedbe raščlambe, u kojoj bi sudjelovale sve bitne (relevantne) ovlaštene strukovne ustanove, Ministarstvo bi odredilo popis osnovnih normativnih priručnika koje bi regulirao budući jezični zakon.

Jezični zakon u odnosu na hrvatski jezik ima ili mora imati političku, socijalnu, ekonomsku i pravnu zaštitu jer obuhvaća i osigurava provedbu znanstveno utemeljene jezične politike koja ima za cilj očuvanje, razvoj i proučavanje standardnoga jezika i njegovih dijalekata diljem Hrvtaske, ciljanu proračunsku i inu financijku sigurnost stanja znanstvenih programa, odgovornost pravnih i fizičkih osoba za kršenje hrvatskoga zakonodavstva. S ciljem zaštite i potpore hrvatskoga jezika tijela državne vlasti u sklopu svojih ovlasti mogla bi ostvarivati i nadzor za poštivanje hrvatskoga zakonodavstva. Nepoštivanje jezičnoga zakona povlači odgovornost koju određuje zakonodavstvo RH, uključujući porabu riječi i izraza koji ne odgovaraju normama hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika putem organizacije i provedbe neovisnoga vještačenja. Treba također uzeti u obzir da je hrvatski književni (standardni) jezik univerzalni, zajednički jezik u svim hrvatskim županijama i iseljeništvima, da on promiče međusobno poimanje, jačanje međuetničkih veza između različitih etnolingvokultura diljem Hrvtaske i izvan nje. Uz pomoć jezičnoga zakona i drugih pravnih akata Hrvatska će ojačati i učvrstiti položaj hrvatskoga jezika u Europskoj uniji i nastavit će promicanje vlastite etnolingvokulture u iseljeništvu.

Skrb je o službenoj uporabi bilo kojega jezika stalna potreba koja zahtijeva sustavan, trajan i ciljan proces. Uz pomoć jezičnih zakona i drugih normativnih pravnih akata Republika Hrvatska učvršćuje i položaj vlastitoga književnoga (standardnoga) jezika u uvjetima globalnih političkih i kulturnih promjena.