Poezija egzistencijalne evidencije

Poezija Marije Lamot, objavljivana u zadnjih tridesetak godina, utišana je, izrazito refleksivna i sugestivne je imaginacije. Tako je i u njezinoj novoj, osmoj, zbirci pjesama pod naslovom Kalendar sna. Izvor su njezina pjesništva egzistencijalne evidencije i njezine interpretacije. Dapače, u tumačenju poezije Marije Lamot, inače po struci profesorice filozofije i etike, možemo se poduprijeti filozofijom Martina Heideggera (kojeg ona u jednoj pjesmi u ovoj zbirci i izričito spominje). Njemački filozof, kako se kaže u članku Hrvatske enciklopedije o egzistenciji, »razlikuje egzistencijelnu i egzistencijalnu razinu egzistencije. Dok se na prvoj tubitak ozbiljuje u svojoj prosječnoj svakodnevici i zapalosti (bačenosti) u svijet, na egzistencijalnoj se razini analiziraju oni modusi bitka tubitka u kojima na vidjelo izlazi neskrivenost (istina) bitka bivstvujućega uopće, a time i njegov smisao. U tom svojem dvostrukom značenju egzistencija je bitak onoga bivstvujućega koje stoji otvoreno za otvorenost (physis) bitka, u kojem ono stoji time što ta otvorenost iz-stajava (ex-sistere)«. Poezija Marije Lamot nastaje u ozračju Heideggerove filozofije egzistencije, i to kao – poezija egzistencije, koja ima u vidu spomenute razine egzistencije i njihovu analizu, dakako poetskim sredstvima.

Sav je pjesnikinjin poetski napor, odnosno spoznajno-izrazni eros, usmjeren na prelaženje puta od egzistencijelnog do egzistencijalnog, od, dakle, ozbiljenja tubitka u njegovoj prosječnoj svakodnevici i bačenosti u svijet do analiziranja onih modusa bitka tubitka u kojima na vidjelo izlazi neskrivenost bitka. Jednostavnije rečeno, pjesnikinja u neautentičnim uvjetima nastoji otkrivati autentičnu egzistenciju koja »osluškuje istinu bitka«. A ti su »neautentični uvjeti« zapravo svekolika »zapalost« bitka, sva ograničenja egzistencije u svim njezinim modusima, u njezinom ontološkom, društvenom i psihološkom položaju.

Marija Lamot polazi od (vlastitog) postojanja kao primarne evidencije, od ograničenosti i ugroženosti tog postojanja te od težnje prema autentičnosti i punini unutar njega i unutar bivstvujućeg uopće. Sve te dimenzije događaju se simultano, pjesnikinja usred egzistencijalne evidencije iskušava ograničenost i naslućuje autentičnost. Upravo zbog te simultanosti evidencije, ograničenosti i autentičnosti naša pjesnikinja istodobno piše o lijepom i o ružnom, o tragičnom i toplo ljudskom, o turobnim raspoloženjima i povremenim vedrijim oazama i pojedinostima, o vidljivom i nevidljivom, o snovitosti i gruboj realnosti, o prisutnom i odsutnom, prošlosti i prezentnosti.

Dapače, njezin poetski diskurs možda najviše karakterizira pomiješanost, međusobna sraštenost tih opreka čija se pozitivna i negativna strana odnose kao lice i naličje iste životne zapalosti i autentičnosti. Marija Lamot zato najviše inzistira na duhovnoj budnosti kojom senzibilno »hvata« sugestivne detalje života u sebi i izvan sebe i kojom neprestano osmišljava, upravo interpretira ono što je »uhvatila«. Njezin poetski govor tako se neprestance konstituira na međusobno usko isprepletenim, ali i paralelnim razinama primjećivanja i refleksivne konceptualizacije, u pronicanju poetskog smisla kroz slike i pojmove kojima se tek kad su isprepleteni, korelativni, nastoji poetski motriti »istina« bitka. Time se stvara za Mariju Lamot osobito karakteristična poetika u kojoj je sve realno umah i snovito, sve prezentno u isti čas i odsutno, sve vidljivo istodobno simptom nevidljivog. Mogli bismo čak i prisnažiti – sve ružno i manjkavo može se prometnuti u ono sugestivno i poetično, što naša pjesnikinja neprestance i postiže iznimnom senzibilnošću i smislom za dojmljivu slikovitost. Ili, kako to na koricama knjige lucidno primjećuje Andrijana Kos Lajtman, Kalendar sna »jedinstven je pjesnički amalgam (op. D.Š.) stvarnosti i snovitosti, pamćenja i imaginacije, tišine i glasnosti. Vanjski i unutarnji krajolici dobivaju jednak poetički tretman – sudjeluju u kreiranju suptilne, a opet tako izoštrene slike svijeta koja počiva na nekoj oporoj, čudesnoj magiji onoga što izmiče«.

Takva isprepletenost i međusobna sraštenost opreka u pjesmama Marije Lamot zbiva se već na sintagmatskoj razini pa su iznimno česte metaforičke kombinacije konkretnih i apstraktnih pojmova, možda najčešće u obliku takozvanih genitivnih metafora. U takvim se kombinacijama sjedinjuju evidencija i interpretacija, a poetski učinak su senzitivna i duhovna budnost i atmosferičnost (»vjetrometina ljeta«, »vilinska kosa iluzija«, »gnijezdo jezika«, »kozmos oka«, »zelena ravnodušnost ribljih očiju«). U takvoj poetskoj kontemplativnosti u pjesmama u Kalendaru sna uvelike je naglašen imenski, eliptični stil kojim se »love« i izražavaju stanja subjektice kao kombinacija unutarnje situacije i izbora motiva iz okoliša.

Uvelike je takva, primjerice, prva pjesma u zbirci pod naslovom Putovanja, u kojoj se imenskim stilom, gotovo bez glagola, oblikuju stanja u kojima se očituju paradoksi prisutnosti i odsutnosti, prošlosti i sadašnjosti, praznine i ispunjenosti postojanja, čiji se obrisi nastoje pažljivo zamjećivati i reflektirati (»Varke putovanja: fotografije/ na kojima nas nema./ Osvajanje prostora u malo vremena./ Osušena sunca na vjetrometini ljeta./ Zamišljene slike, pogrešna tumačenja./ Pasija čežnje./ Izgubljena sadašnjost./ Traženje svojih, tuđih života«). Razvidno je da je ta pjesma sastavljena od nizanja pojedinih stanja u kojima subjekt iskaza (neizrečen u tekstu) traga za autentičnim postojanjem u prepletu raznih vremenā i situacijā s raznovrsnim ontološkim statusima (konkretna zbilja, apstrakcije, fantazija, iluzije). Upravo je subjekt iskaza (koji se konstruira kao izrazito senzibilan i kontemplativan, gotovo kao impersonalna svijest) ona instanca koja bira motive iz vanjske, unutarnje i inteligibilne stvarnosti i kombinira ih s onima posve izmaštanima te tako stvara autentičniju umjetničku zbilju punu imaginacije i misaonosti.

U prvome ciklusu Večernje fotografije, ujedno najopsežnijem od četiri ciklusa koje knjiga sadrži, uvelike se tematiziraju vrijeme, različita razdoblja njegova prolaženja i njihova preklapanja, područja koje riječi mogu samo dotaknuti, ali zapravo ostaju zakrivena, sjećanja na djetinjstvo, mladenaštvo i putovanja, proživljavanje bolesti, straha i tuge, psihičke krize, svijest o sveprisutnosti smrti, razmišljanje o pisanju poezije, ljepota i tajnovitost prirode i svemira u kojima se – u »bodežima zraka« – nastoji iskusiti heideggerovska »otkrivenost bitka«. Prva pjesma drugog ciklusa (koja, kao i cijela zbirka, ali i taj ciklus, ima naslov Kalendar sna) naslovni »kalendar sna« ostvaruje, zanimljivo, kao nabrajanje samih stvarnosnih činjenica (bilježenje važnih događanja u obiteljskom životu). Stoga se nakon pročitane pjesme zapravo nadaje zaključak da je sam život »san«, odnosno da više nema ni onoga što nam se činilo najpouzdanije pa više ni u što ne možemo biti sigurni. Takvom dojmu pridonosi i sanjalačka atmosfera na kraju pjesme koja je i svojevrsna inauguracija u spomenuti »snoviti« ciklus: »Uvečer slušamo/ lutalačke pjesme Edvarda Griega./ Uspavljujemo šumu/ što viri kroz prozor«. Jedan od katalizatora snovitosti jest i nesigurnost u vezi s vlastitim identitetom. Subjektica se, naime, u pjesmi Trenuci u kojima snivam pita o samoj sebi na starim fotografijama te se u vlastitoj nespoznatljivosti laća snovitih slika u kojima se, u kombinaciji s fragmentima stvarnog svijeta, život ponovno pokazuje kao svojevrstan san.

Snovitost svijeta potencira i stalno doživljavanje da iza vidljivih stvari postoji neka dublja zbilja koja se može izraziti samo posredno, i to ukazivanjem na njezinu prisutnost, ali ne i jasnim određivanjem njezina sadržaja. Tu dublju zbilju Marija Lamot najčešće izražava apstraktnim riječima i sintagmama za razne negativitete kao što su tišina, praznina, nevidljivost, nepoznatost, smrt kao »drugačiji život«, »sudbina ispod površine«, »unutrašnja stvarnost«. Snovitu atmosferu u kojoj se dublja zbilja čini prisutnija pjesnikinja evocira i opustošenim krajolicima, ruiniranim građevinama, impersonalnim izrazom i redanjem sugestivnih slika. Tako je u Pjesmi bez lica i imena, u kojoj su pustošnost, »iscijeđenost«, »oljuštenost« samo nužno »ogoljenje« vidljive zbilje kako bi se došlo do njezine nutrine i dubine: »Pjesma je iscijeđena kao bijela/ jabuka, razvučen rukav magle./ Ujutro vlaga, podnošljiva hladnoća./ Oljuštene freske u kapelicama... Pjesma bez lica i imena/ istoči se iz nepoznate rane/ u korito u kojem se ispiru zvijezde«.

Snovitost potaknuta gubitkom subjektova identiteta koji se utapa u nekoj nadosobnoj tajni života i svijeta, dostiže vrhunac u pjesmi pod naslovom Nitko. Subjektica se tu doslovno poništava, kao što poništava i mogućnost vlastitog ostvarenja u nekoj duhovnoj djelatnosti kao što je poezija, no kao da u noćnoj, nevidljivoj stvarnosti ipak naslućuje neku dimenziju koja je nadilazi (»Dok sam spavajući hodala,/ skupljala sam izgubljene riječi u kalendar sna./ Moji prosanjani svjetovi nisu poezija./ Nisu ni stvarnost./ Ja sam nitko/ u nevremenu što nečujno kaplje/ niz žljebove noći«).

Ono što uvelike karakterizira ontologiju poezije Marije Lamot jest i motiv snijega, po kojemu to pjesništvo može imati metafizičku protežnost, ali taj motiv može biti i krajnji doseg, čak i prepreka daljnjoj spoznaji. Snijeg je, naime, lišen većine osjetilnih makulatura, svojom bjelinom simbol je nevinosti i čistoće, a kolorističkom neodređenošću može biti zajednički nazivnik transcendencijskih projekcija. Također, jedan je od motiva izrazite estetske obilježenosti, ali – kao sinegdoha zime – može upućivati i na krajnju ugroženost života u uvjetima ledene pustoši. Naša pjesnikinja snijegu pridaje i osobitu semantičku obojenost privatnom mitologijom – ona je, naime, rođena usred zime pa u snijegu goneta i sržna iskustva vlastite sudbine.

Sva ta značenja izrazita su u trećem, važnom ciklusu pod naslovom Sklanjam se u svoj snijeg. Taj je ciklus osobito bogat metafizičkim naslutajima (»pokrov snijega na krovu tišine«), zaključcima o spoznajnim ograničenjima (»neprekoračiva granica snijega«), slikama punima ljepote (»Dan čisti lice ručnicima snijega«), motivima životne ugroze, tjeskobnosti i »bijele« smrti (»Ledi se krv u slovima«), prikupljanjima subjektovih identitetnih obilježja i emotivnih vezanosti (»Sklanjam se u svoj snijeg,/ zamišljen početak ili svršetak... U san životinje,/ svoju nepoznatu prirodu«).

U zadnjem pak ciklusu pod naslovom Nasljeđe Marija Lamot uzroke zapalosti bitka, odnosno neautentične egzistencije nalazi i u društvenoj dimenziji, odnosno uviđa da na reduciranost mišljenja i ponašanja uvelike utječu društvene konvencije, običaji i stereotipni odgovori na stereotipne situacije, koji uključuju i represiju prema onima koji se u to ne uklapaju. Također, subjektica prokazuje neautentične podupiratelje sumnjivih ideologija, ali i pretjerani utjecaj »plemenskih« i rodbinskih determinanti individualnog života, koji čovjeku brani proboj do autentične zbilje (»Bolujem od nasljeđa/ pogrešnog viđenja stvari... Postojanje postaje svojina./ Stvarnost je rijetka,/ svečana prigoda«). U tome ciklusu dominiraju i konstatacije o poeziji kao nužno intimističkoj, a ne javnoj djelatnosti, odnosno poeziji kao »ponoru«, o govoru kao »neuspjeloj snimci« transcendencije, o »kalupima mišljenja« i »nemoći riječi«, o šutnji pred raznim moćnicima, o dušama pokojnika koje »cvile u tišini«, o »tihim rečenicama koje su iskoračile u Božju blizinu«.

Zanimljivo je da je upravo posljednja pjesma u knjizi pod naslovom Rečenice izrazito autoprogramatska. Subjektica, naime, slikovito konstatira manjkavost vlastita jezika i njegovu spoznajnu nemoć (»Rečenice koje izgovaram/ nalik su povorci sijedih udovica/ što se uspinju vrletima prošlosti«), ali i mogućnost da taj jezik (dakle, sama poezija) ipak dođe »u Božju blizinu«, čak da bude »presnažan za gluhoću svijeta«. To bi, dakle, ipak mogao biti i svojevrstan jezik prekoračenja, jezik u kojemu se, prema Heideggeru, može »slušati istina bitka«, odnosno u kojemu se čuva nezaborav raskrivenosti samoga bitka.

Uopće, poezija Marije Lamot i u ovoj zbirci pjesama, Kalendar sna, ima refleksivne, motivske i atmosferične bliskosti s nekim pjesnicima njemačkoga jezika – od Hölderlina, Trakla, Rilkea, Celana, Ingeborg Bachmann. Poezija je to koja spaja sugestivnost primijećenih pojedinosti vanjskog svijeta s unutarnjim stanjima subjekta i s refleksijama koje imaju filozofsku usredotočenost. Sve to kod naše pjesnikinje može biti prožeto naglašenim doživljajima manjka, ugroženosti pa i tjeskobnosti. No takva granična stanja gotovo su i uvjet za otvorenost prema autentičnosti egzistencije, odnosno za nastojanje da se naslućuje, ponekad i iskušava puniji život, i to uglavnom u prirodnoj i duhovnoj ljepoti te slutnjama transcendentalnog svijeta, prisutnog iza svega pojavnog. Marija Lamot tako u svojoj novoj zbirci pjesama Kalendar sna donosi dojmljivu i poetski uspješnu integraciju intimistički doživljene zbilje i njezine snovite preobrazbe te potvrđuje svoje važno i osebujno mjesto na hrvatskoj pjesničkoj sceni.