Pjesme o vremenu čežnje i gorčine

U uvodnoj bilješci Margaret Atwood piše kako je premetala ladicu svojih starih zapisa iz godina koje je provela u školi i na koledžu. Teme tih pjesama bile su božuri, Mađarska revolucija 1956., zima, odrubljene glave. Obične stvari. Pjesme su bile pisane crnilom, pisaljkom, kemijskom olovkom. Između knjiga poezije ona je nastavila gomilati rukopise u ladici, neke je kasnije dorađivala, pretipkavala, poslagivala. U knjizi Od dragosti nalazimo baš pjesme iz ladice koje su bile rukom pisane, dorađivane, a nastale su između 2008. i 2019. godine. U tom razdoblju su, ističe autorica, stvari na svijetu postajale sve mračnije, a ona je starjela, gubila važne osobe.

Poezija se, piše Atwood, bavi onim što je srž ljudskog postojanja: život, smrt, obnova, promjena, nepoštenje, pravda... Važno je da je objavljena zbirka poezije ove iznimne autorice u vrsnom prijevodu Mate Marasa, koja je prije svega bila poznata kao autorica bestselera Sluškinjina priča, te brojnih drugih zapaženih knjiga proze, primjerice Gazela i Kosac. No oni koji prate autoričin rad znaju da je riječ o pjesnikinji koja je objavila dosad čak 12 zbirki poezije i tri sveska izabranih pjesama (1965.-1975., 1976.-1986., 1965.-1995.). Podijeljene u pet ciklusa, ove narativne pjesme koje autorica ispisuje nakon jedanaestogodišnje stanke u pisanju pjesama, vrhunska su poezija o mijenama vremena, o ljubavi, radosti i tuzi. I kao što piše u prvoj pjesmi »Kasne pjesme«, riječ je o poeziji koja nastaje usred rasapa postojećeg svijeta »kao pismo koje pošalje mornar/ a stigne poslije njegova utapanja«; a pjevati i pisati se mora i dalje: »Ipak, pjevaj što možeš./ Upali svjetlo: pjevaj dalje,/ pjevaj: Dalje«.

Pjesme su to koje okrenute prošlom, pa traže odsjaje svega nestalog, zaboravljenog, čeznutljivu atmosferu, kad sve je osvijetljeno blagom umjetnom svjetlošću, kad se vide obrisi nečijih tlapnji, ili pak emotivnih vrhunaca. Taj pogled unatrag kao da zaleđuje, kao da otvara jasnu sliku, mitsku paralelu o Lotovoj ženi koja se pretvara u sol od soli; autorica ipak ne odustaje i njena poezija, pokazuje to pjesma »Sol«, ali i niz drugih pjesama, dokazuje i hrabrost da se sagledaju prošli događaji iz nekih drugih perspektiva, da se piše o rastrzanosti, ludilu, sablasnosti, patnji koju dijele ljubavnici. O tome govori pjesma »Sablasna mačka« u kojoj je upravo mačka objektivni korelativ spomenutih stanja. Također stare putovnice postaju motiv za pisanje pjesme o prolaznosti, uspomenama, sjećanjima, mijenama jastva, o razlikama u tim jastvima koja se ne prepoznaju, tako da ih autorica naziva »povorkom pokojnika na fotografijama«, »tvrdeći da dokazuju da sam to bila ja«.

Pjesma »Mećava« donosi pak suočenje s majčinim odlaskom: »Vrijeme joj je da dublje ode,/ u mećavu koja je pred njom,/ i mračna i svijetla, kao snijeg«. I to vrijeme o kojem piše stoji nasuprot svijetu kao sanjanu životu, »s tuđinske Mjesečeve obale,/ s mjesta gdje nema satova«. Memorabilnost, sjeta, sjećanje na vrijeme iza rata (pjesma »Kokosov orah«), ranjenost tijela i duše (pjesma »Gorštakinja na masaži«), o praznini i odsutnosti (»Da nema praznine«). I poezija se može tumačiti kao ključ za otvaranje slobodne sobe u kojoj su i praznina, i nepotrebne stare stvari, i nesaslušane priče o kojima nakon svega autorica piše.

Nerijetko se pojavljuje i motiv mjeseca, mjesečeve obale, kao san, ili kao hladno i sivo tijelo koje prijeteći gleda žene i određuje njihovu sudbinu. Jer na kraju postoji ta mitska, antropološka povezanost mjeseca i žene. O tome govori sjajna pjesma »Medicinska škola (1953.)«. I to određenje žena i ženskih tijela, rituala, odijevanja, zabrana, stradanja (»tako mnogo sestara izgubljenih«), persuazije, seksualnost životinja i ljudi (pjesme »Princeza se odijeva«, »Dvostruki seks puževa balavaca«), zaljubljenosti o kojoj blagoironično govori kao o »poludjelom ružičasto-crvenom cirkuskom šatoru«. Hvatajući detalje, sutone, svjetlucanja, obrise tijela, vrata, spektralizaciju ženske boli kroz metaforu pepela kao žalosti (pjesma »Frida Kahlo, San Miguel, pepelica«).

Vrhunska autoričina pjesma »Sjena« govori o odnosu tijela i sjene, a tijelo je mjesto požude, trgovine, kićenja i plesa, tijelo koje se odvaja od bića, jer je oteto ili u pomračenosti dato, sjajan je zapis o ograničenosti tjelesnim: »Tijelo, negda tvoj ortak,/ sada je tvoja zamka«. No ima li uopće utjehe, jer kad ostane i sjena ipak: »Netko želi tvoju sjenu«. Gradacijom, Atwood piše zapravo pjesme o postupnom nestajanju čarolije kroz sliku osušene krijesnice, gubljenju bića, koja se pretvaraju u sjenu ili zrak, u pticu kao prerano umrla bića: »Ako su ptice ljudske duše,/ Koja si ti ptica?« I na kraju ostaje pitanje o bivanju tih dragih bića, jer svatko mora biti negdje, a je li to istina da svatko mora imati svoje mjesto? »Ali oni dragi, gdje su oni?/ gdje? Gdje? Nakon nekog vremena?«

Opisujući prirodu, vlažnost i raspadanje tropskog drveća, pjesnikinja povezuje svijet biljaka i svijet životinja, pitajući se »što su čule u našem ljudskom svijetu/ takozvane svjetlosti i zraka?/ Koju su riječ poslale natrag dolje/ Prije nego što su uvenule?« Motivi noževa, sjekutića, vilica kao da su primordijalni elementi, čovjek koji tek osvaja prirodu, kao da pokušava/mo uzaludno obnoviti svijet, premda su naše vatre izblijedjele, a stari bogovi umanjeni. Motivi iz mitova, Kasandra, tri suđenice itd. postaju također objektivni korelativi za pjesme o vremenu čežnje i vremenu gorčine, kad nestaje svaka mogućnost postojanja smisla: »Ali ništa nije zaključano. Ničega nema./ U njima. Nikada nije bilo./ Samo su otvorena./ Samo se prošeći dolje« (pjesma »Jednog dana«).

Svijest o prolaznosti, o nevinom vremenu djetinjstva, o svemu što je nestalo i što ne možemo »pratiti unatrag«, o tome govore dirljive pjesme Margaret Atwood. I na kraju zapitanost o tome jesmo li uopće postojali: »Znamo da smo ovdje već bili./ Ili jesmo li? Hoćemo li ikada biti?/ Hoćemo li ikada opet biti? /Je li to daleko?« (pjesma »Zimski praznici«). Slike dragih ljudi koji postaju sjene, koje vrijeme mrvi, pretvara ih u nešto drugo: »Možda nije on. Nipošto onaj isti,/ što korača jesenskim šumama: lišće žuto,/dašak snijega...« Igra prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, mjesto prisutnosti i odsutnosti: »To si ti u budućnosti,/ oboje to znamo./ Bit ćeš ovdje, ali ne ovdje,/ uspomena mišića, kao vješanje šešira...« Famozna je pjesma o samoći hotelske sobe, nakon ljubavi: »nema više plesanja, ali još/ osim svoje srebrne cipelice/ svoje srebrne papuče,/ sve su njihove želje istrošene«.

U pjesmi »Od dragosti« upravo se govori o tom nestajanju sadržaja riječi dragost: nestaju »od dragosti ljubljeni«, izbljeđuju slike, lirska junakinja »noseći pola kave/ u papirnatoj šalici sa-/ od dragosti to žalim-/ plastičnim poklopcem-/ pokušavajući sjetiti se što su nekada značile riječi«. Krizanteme kao cvjetovi stvarnosti, i uspomene: »nedostaju mi čak oni koji još su ovdje./ Nedostaješ mi posvema od dragosti./ Od dragosti doista žalim za tobom«. Ti čudesni koraci unatrag, i pogled iz perspektive koja nadrasta biće, čine ovu poeziju iznimno snažnom i sugestivnom. Kao kontrapunkt toj senzibilnosti pjesme su o svijetu u kojem živimo, koji je poput »pougljenjene apokalipse«, u plamenu, povezan s biofilnim svijetom, kroz dječju igru oponašanja igre šibicama. Jer uostalom, govoreći o ovom sada, o svijetu »srednjeg menadžmeta« i konferencija, u tom svijetu je, kako je Rilke istaknuo, poezija prošlost koja izbija u našim srcima. Budućeg vremena nema, jer sve što će se dogoditi, već se događa, i to jest smisao ovog pjesničkog snatrenja. Da, sve se već dogodilo. I da će djeca odrastati u svijetu bez ptica: »Oh djeco, hoćete li odrasti u svijetu bez pjesama?/ Bez borova, bez mahovine?« A svijet robota koji nas dočekuje, autorica komentira obraćajući se malom robotu: »gdje ćeš sebe smjestiti/ kada budeš zastario?/ Na koju kozmičku hrpu smeća?« I pita se: Hoće li nas baš taj mali robot »baciti na pod«?

Na kraju, ovaj kratki prikaz sjajne knjige Margaret Atwood zaključila bih mislima kritičara Joycea McMillana: »I onda nam se valja zapitati bi li neki budući povjesničar mogao pronaći hrabriji ili istinitiji prikaz onoga što živimo, onoga što osjećamo i čemu svjedočimo sada i ovdje. Ne, iskreno, mislim da ne bi«.