Pjesme 2010. – 2019.

LJUBAV IMA I DALJE SNAGU

Gurnuta iz zaklona
s pregršti pjesama
s pjesmama koje na ulici pišem
i pjevam sa sjećanjem na Brassensa
a one premještaju
ulice unutrašnjih gradova
premještaju ludo i smiono
jer ljubav ima i dalje snagu
koju s čudom gledam i usrećuje me
kao u djetinjstvu

DIONIZOVO MJESTO

Kroz kičmu teče i danas ritam
čija je krv sprovoditelj –
jesam li ja sama njegov izvor
ili je Zemlja,
onaj još živi Titan
čije kosti nisu spaljene i smrskane
Jesam li instrument i
netko nesvjestan?
Je li tu Dionizovo mjesto
od kojega je ostao još
orgijastički vrisak
sada kada su Menade
već sjene?

TRENUTAK SAVRŠENSTVA

Svaki prst će obuhvatiti
jednu tipku
i stvoriti udarac glazbe
zvukovi će odječati i izbiti
poput vrela
proći površinom kože
izrazivši onu konstelaciju
zvijezda unutarnjeg neba
pogodnih rađanju misli
ili osjećaja
da postojim da je taj trenutak samo
mreža savršenstva

ČETIRI ELEMENTA

Pjevati o četiri elementa
teška od drevnosti
i pisana grčkim pismom
starih ljudi mudraca s istoka
uvijek ću ostati nepomična
od zadivljenosti
kada ugledam vodu
u njezinom blagom mreškanju
živog postojanja i pokretljivosti
i rubova koji imaju
svoju donju i gornju granicu
prvo između tla i vode
suhog tla zemlje na kojoj stojim
zatim horizont gdje ga smješta moj pogled
uspinjući se vodenim bridom
ali nije zemlja ponovno ono što tražim
nego rez u modrini u samom oku
gdje se susreću
i ono četvrto koje sve troje povezuje
vatra je mojeg srca

ZADAR

Zadar je voda i tlo i kamenje
oblikovano pred tisuće godina
vodene kuće su trajekti
za nedaleke otoke
bijeli poput zidanica
a pod vodom raste zelena šuma
kao što se drveće naginje i ogleda u vodi
a sve to učvršćuje jasno nebo
prizemljujući i letače galebove
koji krilima nisko zasijecaju
u morske temelje
vječnu horizontalu
razdjelnicu neba i zemlje

POTPUNI DIJALOG

Obraćam ti se kao duši
mir duši tvojoj, dragi
govorim ti o beskrajnim odnosima
zraka, vode, drveća
i mojih raspoloženja
moje krivnje ili nevinosti
otplakala sam svoje osjećaje
uporno i dugo kao prvi put
začuđena koliko ih je
i otkud se obnavljaju
Čini se da je to hram
u kojemu ćemo se samo ti i ja susretati
mjesto bez svjedoka
koji nam ne trebaju
za potpuni dijalog
i stapanje

PUT S GROBLJA

Osluškujem kako smrt se penje
stepenicama iz bezdana
raste, i skoro ću joj čuti dah
nekada je bila tako daleko
daleko da sam desetljećima
bila bezbrižna, lakomislena
isprazna, dangubna, tašta
rasipna u neumjerenosti
cvijeće me nije privlačilo
a sada u njegovoj trošnosti vidim sebe i poštujem
svaku laticu i list

POZDRAV MRTVIMA

Tu jaku sliku nosi određeni dan
dan sjećanja
kada putovi skreću prema grobljima
na kojima ostaju opožareni tragovi
to su svijetle nakupine, baloni
svjetlosti i topline što zrače
kao da rane mrtvih, njihova bol
odjednom bude izbačena na površinu
poput mjehura opekotine
poput jauka
Čudim se kako spokojno leže
mrtvi označeni svojim svjetlima
poput brodova vezanih uz molove
da ih možemo dodirnuti i svakome
darovati pozdravnu suzu
Danima su daleki
a onda dopuste da im pristupimo
i spoznamo
koliko nam nedostaju

VRATA GOVORA

Kucam na vrata govora
samo je gramatika drugačija
samo se dodiri glasova zbivaju burno
puni električnih udara
nepredvidivih sudara
a osjećaji postaju tako zgusnuti
da osjećam među njima paru, zapah
to je pritisak parnog stroja
koji je još sličan donekle tjelesnosti
uzdasima, vrtoglavici proizvedenoj
čudnim i zamagljenim putovima
krvotoka
ulaz u govor
vrata mojeg tijela

PUT DO ISTINE

Svjetlost može biti put do istine
jaki sunčani snop ne samo obasja
nego zažari sve vidljivo
između neba i zemlje
negdje odozdo počinje gibanje
tromo se bude osjećaji
koji su bili nekoć krvotok života
njegov nabujali tok
ispunjenosti svime
u zamahu i neupitnosti

MORE

Najljepša rukotvorina
i velika umjetnost
vježbe su što kljun broda stvara u vodi
i što vjetar čini njezinoj površini
neviđene i žive slike

ZVIJER

O niti poput čajne vrećice nad tamnom vodom
u ljubičastoj noći
s određenim znakovljem knjige
zvijer korača meko
hrbat se njezin ljulja i nabire
zadovoljno se proteže
i dlaka se bezglasno sliježe
daleko ispod mjesečevog nokta
obrubljenog baršunastom crnoćom
još od ljeta
samo slutim granicu neba i zemlje
u toj istoj boji

RANO JUTRO

Rano jutro je svadbeni veo noći
načičkan ptičjim vriskovima
oni prodiru iz vodene obloge
zemljina kretanja
kao da je guraju i požuruju
još neuvježbani i mukli
dio su nekog svemirskog stroja
poput velike životne nade

AZIL

Pod magnolijom klupa se nudila
zrak bijaše prohladan
znoj i toplina zaostali pod kaputom
poput slijepčeve ruke oči su prelazile
po izbojima, šljunku, novoj travi
obrisu lišća na kosturu debla još zimski tamnog
Cvijet čašasti izmamljuje osmijeh sreće
zrak se ovog vrta zeleni novom bojom
poklonjen, neočekivan, darovan, posvećen
a ja rastem u njega
u umjetnost vrta

NIJEMOST TJELESNOSTI

Neizreciva bila bi nijemost
neke naročite poruke
nekog uzorka tjelesnosti
koju koži daje ljeto
i radost onih koje susrećem
na ulici i bilo gdje
suncem obojenih lica
u plastici, u scenskim obrascima
u punom volumenu njihovih života

DUŠEVNA KARTA

Uspravili se na nebu bijeli ljetni oblaci
i u isti čas promijenili me
u najskrovitijem dijelu
kao da su postali kralježnica
moja duševna karta
nađena nakon godina traganja
projekcija i odraz
znaci ispisani na nebu
onoga što sam potiho držala
za svoju osamljenost