Oskudan dramski program

»MOJA DŽIVO« – NEZNALAČKI KRIVO!

(Otvaranje 73. Dubrovačkih ljetnih igara: bolje od lani, lošije od očekivanog)

»Upravo ti mladi ljudi najprije bi trebali naučiti govoriti, što je teško, jer većina onih koji ih uče nisu ni sami naučili govoriti (...) Misliti na pozornici je sasvim drugačije nego misliti u kafiću«. (Božidar Orešković, glumac, prvak HNK u Zagrebu, tjednik Cafe, 8. srpnja 2022.)

I glumci su, kao i redatelji, podložni pomodnosti. Poput poderanih traperica ili poružnjivanja glave šišanjem i brijanjem iza ušesa, redatelji »imaju u điru« da se nešto događa »iza scene«, pa se to prikazuje i na sceni. U ovogodišnjem programu Igara imamo dva takva naslova »iza scene«, a na otvaranju dva glumca također »iza scene«, a na njoj, pripremaju trećega (Mara Martinovića) da na sceni bude knez, baš kao da su »u kafiću«... Netko nosi u ruci njegov svečani crveni plašt, dobacuju se njime, tumače mu statut grada Dubrovnika, značaj njegove okrugle obljetnice. Svime time ga »iznervaju« te on »preko one stvari« kaže »neka uđu« (glumci/Igre) te prezrivo odmahne rukom. Odnosi li se ta mrzovoljna gesta samo na Otvaranje ili na sve na Igrama? Dramskog programa što se tiče, uglavnom je tako.

Ne samo na tu dvojicu odnosi se ono što je Orešković netom rekao, a rekao je žalibože istinu. To prtljanje s knezom »iza scene« najlošije je i posve nepotrebno u otvaranju Igara.

Knez je, na ovome otvaranju Ivan Gundulić koji svoju kćer, prema scenskom predlošku, treba osloviti »moja Dživo«. Kći, pa Dživo!? Svi Dubrovčani znaju vokativ toga imena kao i nominativ: Džive! Maro Martinović nije to tako izgovorio, čulo bi se da jest, jer on zna dubrovački. (Usput, lijepo je od redateljice Aide Bukvić što je redateljski naglasila značaj ove nadarene i časne dubrovačke glumačke obitelji, a Miše što se tiče, to je naglasio i Vedran Benić u dokumentarcu koji je prethodio Otvaranju na HRT.) Jedina koja to ne zna je scenaristica otvaranja Igara. Njoj je povjeren najdelikatniji posao. Taj scenarij inače, redateljski gledano, ulaskom glumaca Ispod zvonika dobije valjan ritam, a onda ni najbolje redateljstvo ne može pomoći da se taj ritam zadrži dugim pjevanjem operne arije. Bukvić pokušava to uraditi čestim krupnim kadriranjem. To je najbolje što je mogla napraviti. Riječ je o vještoj, snalažljivoj i odličnoj redateljici.(One naranče koje se kotrljanju po Stradunu nisu joj trebale: to kotrljanje voća je već odavno otrcani štos.)

One dvije simpatične Ukrajinke, ako su uopće glumice, suvremeni ukrajinski entrefilet, našle su se u nebranom grožđu pred golemim auditorijem izgovarati najpopularnije stihove hrvatske barokne književnosti i paradigmatično mjesto nacionalne slobode uopće. Onaj tko ih je učio tomu, nije ih valjano naučio. Kako će, ako i sam ne zna!? Orešković je opet u pravu. Nisam čuo pravilan pridjev dativa imenice »istina«, no i tu se moglo uočiti već notorno neznanje.

Općenito, živimo u vremenu kada neznalice glume znalce, kad neuki uče učene, kada nedorasli položaju koji imaju čine taj svoj položaj jadnim. U svemu, Otvaranje se doimalo nešto boljim od lanjskoga, no to je ipak daleko od onoga što bismo trebali vidjeti i pokazati svijetu.

Otvaranje Igara moglo bi biti zaštitni znak Dubrovnika, npr. kao karneval u Riu. No, na Trećem programu HRT-a tekao je razgovor s Ivicom Prlenderom, kompetentnim znalcem za čijeg su vremena Igre iznimno napredovale. I na Drugom programu HRT-a bila je neka reportaža o dubrovačkim zidinama pa im se neki furesti divi i zanima se za posjetnicu onoga koji ih je sagradio?! Možda se i pojavi nečija posjetnica, svašta se danas događa...

Toliko o tomu komu to mi nešto dokazujemo i pokazujemo. No, vratimo se otvaranju Igara.

Igre su od početka usko vezane uz domaći politički vrh, ma koji on bio, tu su naime novci! Ove godine je u vrhu vlasti dubrovački zet, a ministrica kulture je rođena Dubrovkinja. Nedostajao je predsjednik države. Bez obzira na aktualni sukob »dva ovna na brvi« trebao je biti pozvan i doći.

Gradonačelnik je održao uobičajeni protokolarni govor u kojemu je pozdravio, među ostalima, i srpsku pravoslavnu crkvu te islamsku vjersku zajednicu. Istovremeno Srpska pravoslavna crkva uvijek je bila i jest uz okupatore Hrvatske. Tako je i sada. A dok Mato Franković miroljubivo pozdravlja, vrhovi srpske inteligencije proglašavaju hrvatski jezik »narječjem srpskoga jezika« (!?), dok je Karadžić, oblikujući srpski jezik, pokrao i prepisao hrvatske jezikoslovce! Dubrovnik nikad nisu ni zvali drukčije nego »srpska Atina«. Službeni naziv države »Republika Hrvatska« srpski crkveni oci u Zagrebu nikada nisu javno prevalili preko usta, nižu »svoje« pokrajine u Hrvatskoj, svoj okupatorski i mentalitet i djelovanje...

Nije bolje ni s onima drugima. Bivši ustaše, mladi muslimani, pod vodstvom Jure i Bobana u Drugom svjetskom ratu spasili su Srebrenicu od četničkoga genocida. Hrvatska je vojska u Domovinskom ratu spasila postojanje Bosne i Hercegovine kao države. Danas, nekadašnji »cvijet hrvatskoga naroda« (i žestoki ustaše!) pretvorio se u vjerske šoviniste i osmanlijske okupatorske nasljednike u Vrhbosni. Sada su »plašča obarnuli« (Krleža) te ne dopuštaju hrvatskom (domicilnom!) narodu u BiH ostvariti ono što je normalno: da imaju svoj entitet i svoju ravnopravnost s ostala dva naroda. Prijete ratom, ako Hrvati zatraže entitet.

Ono najgore je da suvremene vlasti ne priznaju Hrvatsku pravoslavnu crkvu čije je zatiranje i posrbljivanje počelo s osnutkom Kraljevine Jugoslavije, a obnovljena je bila za vrijeme NDH. Plaše se valjda da im ne kažu da je to »ustaška crkva«?! Iako postoji odavna. Za vrijeme NDH je postojala i riječ »mama« i »nebo«, i »jad« i »čemer«... I »kuna«! (Osobno, nikada se ne bih odrekao suverenosti nacionalne valute, niti bih vlastitu glavu pokrivao tuđim klobukom. Ali, vlast misli na sebe, ne ni na mene ni na tebe! Uvijek je to tako.)

U sažetku: otvaranje Igara pozdravlja crkve svojih okupatora, a svoju vlastitu nacionalnu pravoslavnu crkvu prešućuje, nepriznatu. Svjetski unikatno!

Umjesno je stoga pitanje – do kad će hrvatski dužnosnici i za čije babe zdravlje pozdravljati crkve svojih okupatora i to u momentu kada njihove okupacije ne prestaju, sada verbalne i političke? Umjesno je pitanje i to do kad će hrvatske vlasti zavlačiti glavu u pijesak u svojoj pristojnosti, podanosti i ovisnosti o tuđim voljama i željama!?

Reći će netko da tako mora biti (da je Franković tek mali kotačić u velikoj mašineriji), jer da su to odluke Bruxellessa, a namjesnik ih samo prenosi, što je zapravo netočno. I Bruxelless, i Londom i Paris i New York puni su velikosrpske četničke »diplomatije« čije korijenje je duboko, vrlo duboko, sve do 1918., a i dublje. Neuka i neznalačka hrvatska jadno obazriva diplomacija, ne može se s njima nositi, trenutačno – ne! Zapadu to odgovara. Tu je klica svega zla.

Gospar gradonačelnik jest u svom pozdravnom govoru napomenuo da je Dubrovnik nedavno bio opkoljen i granatiran, ne tim riječima, ali na to je ukazao. (Pogodili su ga YU vojnici i četnici 1991. i zgradu Igara koja je do temelja bila izgorjela, što nije spomenuto.) To je, kaže on, »pàsalo«. Nije rekao što je to pàsalo/ prošlo? Nije spomenuto ni tko je Dubrovnik granatirao, ni kada, ni zašto ga je granatirao.

Sve dok se ponašamo tako, oni će nas granatirati i dalje, čim se ukaže prva prigoda. Uostalom, zar nas ne granatiraju cijelo vrijeme: podvalama, lažima, objedama, prijetnjama, memorandumima, potvorbama, krađama književne baštine...

Dakle, ništa nije »pàsalo«/prošlo.

NOVIH PREDSTAVA NEMA, A STARE NE VALJAJU

Već ranije, od srijede 13. do subote 16. srpnja 2022. Festivalski dramski ansambl ponavljao je preklanjskoga Hamleta na Lovrijencu. Uprizorio ga je Paolo Magelli, talijanski salonski komunist i omiljeni redatelj u bivšoj državi u kojoj su ga primali i cijenili mnogo više nego u njegovoj. Slijedom toga, nastavio je redateljiti ponovno i u slobodnoj Hrvatskoj gdje se festivalski dramski ansambli zasnivaju jednako kao i ranije: da ne budu jednonacionalni. I Bruxelles odriješi kese ako je tako. Gledao sam tu predstavu već na premijeri, napisao o njoj što sam želio napisati, a sve se svodi na to da je ni u ludilu ne bih išao još jednom vidjeti.

Kada se pročita kazališna knjižica o predstavi koju piše Željka Udovičić Pleština, izgleda kao da doista na Lovrijencu ljudi idu vidjeti Hamleta. Međutim, ponavljam: to nije Shakespeareov Hamlet, nego Magellijev.

A bit »redateljskog teatra«, koji ne prakticira samo taj redatelj, nego su i svi mladi redatelji upućeni da tako rade, jest ne poštivati i ne uprizoriti pisca i njegovo djelo, nego je ono samo »predložak«, onakav kakvog skroji i prekroji redatelj čiji je EGO, samodopadnost i sebeljubivost, važniji od svega ostalog... Umišljeni umjetnik! Genijalno dramsko djelo služi za redateljska iživljavanja i egzibicije. Pisac nije baš dobro to napisao pa će oni ili križati ili dopisivati ili mijenjati. U konkretnom slučaju, Hamlet je postao antiratni pamflet.

U pomodarskom smislu, više od pola stoljeća nakon što je, mislim u New Yorku, neki redateljski ekshibicionist izveo na pozornicu golu glumicu, to ponavlja i Magelli. Svi su novinarci koji prate kazalište tada o tomu pisali, što je i bila egzibicionistova namjera: da se piše o njemu. Činiti to danas, Ofeliju skinuti do gola, djeluje doista ne tek otrcano, nego i pubertetski i jadno. Kao i upucavati se pištoljima, umjesto mačevanja.

Druga lanjska priredba Glava lava (ukras na kućnoj ogradi!) Ivana Salečića juniora, od 26. do 29. srpnja, također u izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, posve je drugačiji slučaj. Ovdje nije riječ o genijalnom i svjetski znanom piscu i djelu, nego o početniku i pretencioznom umjetničkom krpelju na Ministarstvu ispravnog odlučivanja, Odjel za pravilne postupke. Taj doista zna kako treba postupiti i postići to da golemog romančinu o tomu kako je on vlasnik kuće u Dubrovniku koju upravo preuređuje i kako ima neodoljivu ambiciju uspoređivati sebe s Ivanom Gundulićem.

Treba doista biti vješt i promućuran politikantski krpelj u Ministarstvu ispravnog odlučivanja pa privoljeti umjetničko vodstvo jednoga od najznačajnijih naših kazališnih festivala da dramatizira pa uprizori njegov s brda s dola zbrljani prvijenac. Čitao ga, dakako, nisam, nego neki prikaz koji to tvrdi, ali dramatizaciju gledao jesam. Prva asocijacija je bila da je Ivan Salečić junior, »pljunuti ćaća« to jest Ivan Salečić senior (osobno smo se poznavali!) kojega smo svojevremeno zvali Marksistička Kritika. Time je pokazivao tada potrebnu vrlinu da bude značajan u tadašnjem Odjelu za pravilno postupanje. Marksizam naime nije smio biti nešto nepravilno. Bio je kolumnist Komunista, tjednika Saveza komunista Hrvatske. Međutim, Salečić junior već lani je izbrisao s internetskih stranica Marksističku Kritiku (koji mu je »marksistički« mudro uprihodio (»ukapitalisao«) kuću u Dubrovniku. Samodopadni pisac je kao i Marksistička Kritika, očito vrlo visoko pozicioniran u Ministarstvu ispravnog odlučivanja, Odjel za pravilno postupanje.

Dakle, ni dramaturgica Marijana Fumić nije imala od čega napraviti pitu kao ni Aida Bukvić, ma koliko da je ona pouzdana i dobra redateljica. Zdravu razumu bilo bi logičnije da obje ove predstave, koje krnje ugled Igara, budu maknute s programa, a da su ostavili Držićeva Grižulu. Ma koliko da je i taj komad upropašten »novom ulogom« vila (postupkom redateljskog teatra!), ipak je imao stanovitih kazališnih, ponajprije glumačkih vrijednosti.

Kada sam svojevremeno pripremao svoju pjesmu za recitiranje u centru Georges Pompidou, u Parizu 1981. godine, dan ranije bio sam pozvan na probu pred nastup na Svjetskom festivalu avangardnog pjesništva. Učio sam odabrane stihove napamet! Nadobudno! Djevojke zadužene za to izvele su me na prostranu pozornicu i predale tehničaru pred mikrofonom. Morao sam stati onako kako ću sutra stajati, a on je znakom na postolju označio položaj moje i desne i lijeve noge. Zatim je rekao da bilo što govorim, izmjerio udaljenost mojih usta od mikrofona (»četiri vaša prsta, ne bliže, ne dalje!«) i zaključio da i na nastupu moram zadržati isprobani položaj nogu i utvrđenu udaljenost usta od mikrofona. Gotova je proba, doviđenja sutra!

Jednako tako i djevojke iz Pressa, koje opslužuju sve izvedbe na Igrama, ne zanima ni što će tko govoriti ni kako će govoriti. Ni njih, ni druge koji brinu o izvedbama na Igrama ne zanima i ne treba ih zanimati kakva će neka izvedba biti, nego samo to da za nju bude sve besprijekorno pripremljeno.

Godinama pratim (i) taj dio Igara, a to nije jedini festival koji sam pratio. Mogu reći da nigdje nisam vidio profesionalniji i bolji pristup tom poslu. To isto treba reći i za upravu Igara, do trenutne ravnateljice, gospođe Ivane Medo Bogdanović. I njezinih službenica.

Oni/one nisu tu da određuju ni što će se ni kako će se izvesti, ali jesu tu da to bude besprijekorno omogućeno. Barbara Bušlje, Kristina Đapić, Ivana Hladilo, Dolores Mirković i voditeljica ureda Katija Krečak Jarović to rade profesionalno uslužno, obaviješteno, pristojno, susretljivo, ljubazno. Svaka čast!

KONAČNO DOBRA PREDSTAVA
(Ljubovnici, smiješnica/komedija nepotpisanoga Dubrovčanina iz 17. stoljeća, Ispred crkve svetoga Jakova, premijera 19. srpnja 2022.)

Dugo se spremam Kontesi pokazati Benediktinski samostan sv. Jakova i ubavu plažu ispod njega, u kojemu sam, kao tek upisani gimnazijalac, neko vrijeme stanovao. Silazio bih na tu plažu za biti sâm, čitati Lorcu. Četiri godine kasnije učiti za maturu, ili sjedati na jednoj od klupa na nogostupu koje su i sada tamo, premda asfalta još nije bilo. Odatle je jedna od najljepših vizura Grada.

Prilika se ukazala nenadano. Tamo se na Ljetnim igrama prikazuju Ljubovnici, ispred ulaza u samostan i ispred samostanske crkvice. Idilična plaža je dopala nekom koncesionaru, stotinu ležaljki, dva bara, restaurant, moderni turizam, užas. Jadne moje uspomene!

Dalje od silaska na plažu onda i nije bilo ničega, a danas ima kuća u uskoj slijepoj uličici, noću neosvijetljenoj, izvan urbanizacije, izvan civilizacije, Bože zakloni!

Benediktinici su deset godina ranije, 1945., ili protjerani ili pobijeni, samostan je pripao »radnom narodu«, a »narodna vlast« ga je dala na uživanje »radničkoj klasi«, u konkretnom slučaju bračnom paru Vatrić iz Bani, daljnjim mojim rođacima, koji su netom pristigli sa sela u Grad i mene uzeli k sebi pod uvjetom da im moji roditelj »svake setemane« tada redovitom brodskom linijon od Molunta do gradske luke, šalju »suvo meso, krtolu, vino, rakiju, biž, gra...«

Drugačije mi roditelji nisu mogli osigurat boravak u Gradu, jer su samozvani antifašisti mojemu tati, premda vrhunskom kreatoru unikatne tamburice i »čoeku zlatnije ruka«, poznatom stolaru, preventivno zabranili obrt da ne postane kulak i buržuj: »smrt buržujima«, a nama sve njihovo! Tako sam stanovito vrijeme spavao u povećoj »kamari« bez ikakva namještaja na dotrajalom podu, na vojničkoj gvozdenoj koćeti uzȁ zid koji nije bio obojen i od prije 17. stoljeća, kada se zbiva radnja predstave Ljubovnici.

Jedna funjestra samostanskog hodnika, do nje ulaz u samostan, rascvjetali oleandar ispred njega, pročelje samostanske crkvice i sjeverni zid iza nje, to je bila prirodna scenografija ove predstave. Redatelj, meni dosad nepoznati Aleksandar Švabić, iz Pule, kazališnu akademiju završio je u Beogradu, a kasnije radio i u Zagrebu pa ima već znatnog iskustva režirati i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Nije se moglo pronaći idealnijeg redatelja. Naime, premda se to ne navodi, Švabić je Srbin ili Jugosloven, a Bruxelless u doslovnom prijevodu »Močvara«, odriješi kese za sva uprizorenja u kojima postava nije jednonacionalna. Tako vrate nešto tamo već uplaćena hrvatskog novca!

Nekada su na Igrama svaku udarnu predstavu upriličavali »festivalski ansambli«, sastavljeni od dramskih umjetnika »naših naroda i narodnosti«. To se nije promijenilo, ne samo na Igrama, nego u hrvatskom teatru uopće. Takve se predstave financira, nešto jednonaciolano, koliko vidim, baš i ne! Predstava koja ima sastav iz regije ili regiona obavezno dobiva lovu... To je i ovdje, uvjeren sam u to, bilo temeljno za angažman mladoga Švabića, r. 1987. godine.

No, bez obzira na aktualno stanje u regiji, odnosno u regionu, Švabić je napravio doista dobru, a u nekim segmentima i vrhunsku predstavu. Temeljna zasluga za to ipak pripada onom nepoznatom Dubrovčaninu koji je napisao izvanrednu, cjelovitu smiješnicu, odnosno komediju, s uobičajenom tradicijom commediae dell’ arte. Temeljeći svoje uprizorenje ne samo na tomu nego i na tzv. tjelesnom teatru inače, Švabić je ostvario načinski uobičajen pristup djelima toga vremena, ali i s mnogo dovitljivih i izvornih vlastitih rješenja. (Primjerice, kako pokazati ljubavnička sanjarenja mlade djevojke? Eno je na trampolinu, skače uza rascvjetali grm oleandra!)

Riječ je o doista nadarenu i inovativnu redatelju koji će zasigurno napraviti zavidnu karijeru. Osobno, ja mu od srca želim da postane slavni redatelj. On, zapravo, to već i jest, a čini mi se da je i Fortuna na njegovoj strani. Ipak, imam dva-tri manja prigovora.

Prvi je o drugom činu, kada je svjetlo (inače izvrsno, Damir Klemenić) suviše doslovno pa je pozornica pretamna. Dalje, ono naskakivanje ženske na muško u finalu, tako da ga obšešeri nogama. Taj sam vulgaritet najmanje dvadeset puta već vidio. Inovativnom redatelju, čak nagrađivanom za inovativnost, samo šteti ponavljati otrcanu erotiku. Tim više jer je pokazao nekoliko iznimnih vlastitih rješenja! I ono post finitam uprizorenju nije baš najbolje sjelo, osobito prtljanje s pivom. Premda »nije gotovo kada vi mislite da je gotovo, nego kada mi to kažemo« i premda to kao dosjetka nije bez dramaturške osnove, moj je dojam da bi bez toga predstava bila ne samo cjelovitija nego i bolja.

Glumci u ovoj commediae dell’ arte uglavnom su tipizirani i na pozornici su zato da uveseljavaju gledatelje. Međutim, dubrovački nepoznati pisac očito je da ima konkretne prototipove za svoje i gospare i intrigante, mlade cure i njihove služavke, kao što odlično uočava i karakterne osobine pohlepe, škrtosti, samodopadnosti, prenemaganja u udvaranju i sl. Sve je to redatelj izvrsno zapazio, a njegovi su glumci to ostvarili. Osobito pokazuje sjajan smisao za scenski prostor i ritam uprizorenja.

Redatelj se ne skanjuje ni aluzija na homoseksualnost (»pedersko 21. stoljeće«, njorgaju »nazadnjaci«!), a izvrsno ostvaruje već predviđena preoblačenja muškaraca u žensko. Gledao sam i ono davno uprizorenje Ljubovnika u redateljstvu Joška Juvančića, tada također na početku karijere; premda se ni jedne konkretnosti više ne sjećam, znam da je predstava bila hvaljena. Ali usudim se reći da će ova biti još hvaljenija.

Glumci u ovakvim predstavama nemaju baš prostora za vlastitu kreaciju; sve im je zadano i toga se moraju držati. Nikoga ne želim posebno isticati premda me se najugodnije dojmio Marin Klišmanić kao dotur Prokupio. U istoj je razini uspješnosti i voditelj kazališne intrige Dražen Šivak, uistinu vrhunski glumac, ali i ostali premda kod nekih na momente ima rudimenata preglumljivanja. Dakle, pohvale zaslužuju još i Andrej Kopčok, Kristian Petelin, Boris Barukšić. Damir Klemenić, Josipa Bilić, Nataša Kopeč i Veronika Mach. Svi su oni mladi i meni uglavnom nepoznati, a zabilježene su dvije alternacije; ne znam tko je igrao na premijeri.

Dosjetka sa četiri palete kao mini-pozornicom (mogle su tamo i trajno ostati) izvanredno je ovdje uspjela, prema to inače nije posve novo. Glazba je dobro pratila radnju, a Maro Market je upriličio scenski pokret doista u stilu renesansnih komedija. A čemu služe dramaturgice ako je redatelj valjan, posve su mu suvišne. No, ovdašnja, Antonela Tošić, napisala vrlo dobar popratni tekst u programskoj knjižici.

SAMODOPADNOST I POVRŠNOST
(Ponovila se i lanjska predstava »Mara i Kata« Saše Božića, pomoćnika ravnateljice Dramskog programa Igara)

Mâre i Kȁta, dvije famozne »Župke«, Dubrovkinje čije su dvosmislice u lascivnim stihovima donekle slične gangi, reri ili bećarcu, samo stanovito profinjenije i urbanije, bile su protagonistice neke humoristično-satirične emisije radio Dubrovnika još u doba socijalizma. A Saša Božić, pomoćnik za dramski program Igara, preuzima tu šaljivu emisiju dubrovačkih kundurarija i piše svoj tekst za svoju nazovi istoimenu predstavicu koju naziva »kazališni projekt«. Da se taj kazališni projekt bavi »potencijalom memorije za nastanak novog kazališnog čina. Ova predstava počinje tamo gdje originalna radio-snimka Mare i Kate završava«, tako piše.

U Dubrovniku, u coupletu, te su dvije uvijek Mâre i Kȁta. Nikada Mâre i Kâte, nikada Mâra i Kâta, nikada Mȁra i Kȁta, nikada Mȁra i Kâte. Netko tko je završio Kazališnu akademiju to bi morao znati. Naglasci i oblici nekog imena vrlo su bitni i moraju biti točni. Dakle radio emisija je mogla biti samo Mâre i Kȁta. Usuprot tomu Božić piše »Mara i Kata« (bez naglasaka). To su dvije njegove koje s izvornim Župkama/Dubrovkinjama veze nemaju.

Ovogodišnji tekst nisam išao slušati, a lanjskoga jesam. Slušao sam i socijalistički radio. Humor je bio bolji od Božićeva koji, sudeći prema pročitanom, ove godine zapravo pokušava napraviti neku malu melodramu. Nitko nema ništa protiv toga, no lanjski tekst je bio jedva išta zanimljiv. Iznimno marginalan, beznačajan. Ali, vrlo pristojno umiven i počešljan, da bude dopadljiv našem nadležnom Ministarstvu. Zanimljivost je bila jedino dobro sročen dubrovački govor Nataše Dangubić i Doris Šarić Kukuljice.

Ako je netko došao u Dubrovnik upriličavati i voditi dramski program Igara, prije svega bi morao poštivati domaćina i njegov jezik. Božić ili to ne zna ili neće da zna. Ako čovjek koji poštuje Grad u koji je došao i nešto mu nije jasno, neka pita glazbenike zašto su Mâre i Kȁta, prva dugosilazni, a druga kratkosilazni naglasak, a ne obratno, a ne ni oba kratkosilazna, a ne ni oba dugosilazna. Prema tomu zaključujem da je taj Saša Božić ili samodopadno površan ili neznalica, Ili oboje.

GOVOR AMATERICA BOLJI OD PROFESIONALICA
(Uz dvije zadnje ovogodišnje predstave na Igrama)

PRVA: PERIVOJ OD GOSPOĐA

Davor Mojaš, novinar, književnik, urednik »etćetera« odavno je već izborio svoju trajnu prisutnost na Igrama; jedan termin Dramskoga programa je njegov, svake godine. Ove na Veliku Gospu, 15. kolovoza.

Mojaš vodi amatersko studentsko kazalište Lero, ima i svoj prostor u Lazaretima, smišlja i izvodi predstave s mladima. Opsjednut je dvjema temama: Grad i gosparstvo. Njegova predstavica Perivoj od gospođa nepuni sat, već je igrana, lani ujesen. Ovoga puta usmjeruje se na gospođe, udovice. Tradicionalno je i – sklon avangardistima, ovdje su to Beckett, Mrožek, Harms i on sam; uzima od njih fragmente, predstava je mozaična. Korijenje ima u izaratnim (onoga rata onamo, ne ovoga ovamo, zadnjega!) u višeljudnim arecitavanjima partizanskog entuzijazma.

»Perivoj od gospođa imaginarni je album slika i prizora izgubljenih i osamljenih vlasnica, nepoznatih žena i njihovih tuga, slutnji, patnji i utiha... neispričanih snova... jednom kada su voljele... nisu zaboravile...« Ima ih šest. Mizanscena je svaki čas nova, ali, kad se primiri, uvijek je statična. Prostor je malen, one okrenute licima gledateljstvu na dva metra razdaljine od prvoga reda, no svejedno njihov je govor jasan, razgovijetan i posve razumljiv. Rijetko koja i rijetko kada zaboravi da i zadnju riječ u rečenici valja artikulirati jednako pažljivo i glasno kao i onu prvu, a ne »prosuti je niz bradu«. (U prizoru kada sjede, najdojmljivije su druga i treća slijeva, no to je ipak samo dojam!)

Početak je predstave scenografski iznimno atraktivan (Mato Brnjić). Profesionalni su i odlično upriličeni kostimi (Dubravka Lošić). I glazba je iznimno dojmljiva (Petar Obradović) a svjetlo i ton su besprijekorne sastavnice cjeline (Antonio Ljubojević). Grafičko oblikovanje je Nore Mojaš. U predstavi igraju, a neke glume tu i nema, riječ je o obavljanju strogo zadanih postupaka, pokreta: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Rela Petric, Barbara Damić, Dubravka Mrvelj. Znači, izgovorom su nadigrale svoje profesionalne kolegice.

Nisam gledao sve Mojaševe amaterske priredbe, no očito je da je u njima sve više profesionalizma, a ova predstava mi je (ne tek u dojmu!) do sada načinski najcjelovitija, osobito kostima što se tiče. (Da ne treba možda reći »stilski najkompaktnija«!?)

DRUGA: KRVAVA SVADBA

Neće se možda saznati, premda ima raznih biografa, što je više Federica Garcia Lorcu koštalo glave: pristajanje da za republikance, tek osnovane španjolske republike, vodi studentsko kazalište po Španjolskoj ili njegova »homoseksualna orijentacija«. Fašisti su ga naime ščepali u njegovu zavičaju, ubili ga pod nekom maslinom, za grob mu se ne zna, namjerno dakako, a i njegovo djelo je bilo zabranjeno, čak i spominjanje! To je bio dodatni plus da ga se slavi i prevodi, u Yugi osobito. Bilo kako bilo, vjerujem onima koji kažu da »homoseksualna orijentacija« u današnjici stavlja u središte kazališnoga života njegovo minorno djelce Krvava svadba (motiv inače čest, posvuda).

Prilagoditelj i pisac teksta u Programu predstave Goran Ferčec ne zaboravlja napomenuti da je festivalska premijera samo dva dana prije Lorcine tragične smrti (19/8/1936). Sve skupa (slučajno?!) korespondira i s nedavnim, u medijima na sva zvona oglašenim kao važnim društvenim događajem, otvaranjem »pederske krčme« u Dubrovniku, kako sam čuo da je zovu u Gradu. Uostalom, »homoseksualna orijentacija« danas drma svjetskim kazalištem. (Navodno, ne manje ni politikom i poslovnim životom.)

Lorca Krvavu svadbu piše nakon novinske vijesti da je neka nevjesta sa svadbe odbjegla sa svojim rođakom, a njega je (ne nju?!) iz osvete ubio brat osramoćenog ženika. To je sve: atraktivnije kao novinska vijest nego kao razvučena »pjesnička drama«, zapravo poema, s nešto dijaloga, drama malo pa nimalo. Lorca je genijalan pjesnik, ali ne i naročit kazališni pisac...

Glavna protagonistica, zaručnica/nevjesta, bezimena (Fiancée), kao i ostali tipovi, blijedo je predstavljena. Lorcina »seksualna orijentacija« o muško-ženskim odnosima i ne zna ništa, pa ništa i ne piše. Svi su tipovi, ne likovi, Ferčec je u pravu kada to zamjećuje. Zaručnica je šuknuta i čudna ponašanja, to je sve što znamo o njoj. (»Ćud ženska je smiješna rabota/ stotinu će promijeniti vjera/ dok dobije što joj srce žudi«, kaže crnogorski romantik Njegoš, a »otac hrvatske književnosti« Marulić, u svojoj Juditi, »svetoj udovici« strepi od Turaka koji »gaze na naša žita«...

Franku Perković, dok još nije bila i Gamulin, pamtim iz Dječjega kazališta u zagrebačkoj Dubravi kao ozbiljnu redateljicu. I ovdje je primijenila sva svoja znanja i iskustva da napravi što zanimljiviju predstavu, ali – nije imala od čega!

Izabrala je doista »španjolski« seoski okoliš u razorenom samostanu benediktinaca na Lokrumu, premjestila cijelo gledalište tamo kamo je napaljena nevjesta odbjegla u incestuoznoj vezi sa svojim rođakom, tamo je upotrijebila i plejbek pa sve glumce i sve pjesničke umetke koji više smetaju »drami« nego joj koriste, odlično se čulo... Međutim, nedostatak dramske radnje ničim se ne da nadoknaditi. Doista, ima elemenata »antičkog teatra«, dakle »zbor«, naracija, ovdje i deskripcija krajolika (»Mjesec u rijeci«), ali recitacija i poema ostaju to što i jesu: recitacija i poema!

Seljačko dijete, Lorca naznačuje lik majke i oca u ruralnom tradicijskom odnosu bolje nego ostale koji su kao statične figure iz nekoga stripa preneseni na pozornicu. Lorca doista nije dramski pisac. Niti je to drama. Drugi su, znači, razlozi igranja ovoga komada. I onda i danas.

Naime, Krvavu svadbu gledao sam prije šezdesetak godina u Zagrebu. Onda s aureolom Lorce kao »žrtve fašizma«. Sve čega se sjećam to je moje razočaranje; nisam vidio ništa od onoga čemu sam se nadao. Sada, na Lokrumu, nisam se nadao ničemu. No, osim utaman vješta redateljstva i dobra ovladavanja prostorom (premda je moglo biti i bez »tramakavanja« na drugo igrište?) i glazba je bila pamtljiva (Mojmir Novaković i Ivo Letunić). Posebno u drugom dijelu kada se uključi furiozan ritam linđa i lijerica. Prije toga izvodi se a cappella otegnuta tiha i spora funjeralna melodija pa kraće vrijeme ne znamo hoće li sve prerasti u mjuzikl, no glumci su tom melodijom samo potcrtavali svoje replike, kao svećenici na misi! (Govora ovdje puno i nema, ali je moja opća zamjedba da je scenski govor zagrebačkih glumaca iz naraštaja u naraštaj sve lošiji i lošiji.)

Sve to, skupa s Lorcom, upriličili su, osim spomenutih još i Igor Vasiljev (scena), Doris Kristić (odjeća), Elvis Butković (svjetlo), svi sa svojim pomoćnicima te glumci: Jadranka Đokić (Majka), Lana Meniga (Zaručnica), Luka Knez (Zaručnik), Nikola Baće (Leonardo), Iva Kraljević (žena mu), Nikša Butijer (Otac), Tanja Smoje (Služavka), te Jelica Čučević, Maro Drobnić, Tonći Đurković, Marko Capor, Tajana Martić, Mara Metković, Vanesa Vidaković Natrlin.

Ukratko: Dramskog programa na Igrama što se tiče – jedna lasta ne čini proljeće (Ljubovnici), niti jedno domišljato redateljstvo (Krvava svadba) s osobito dojmljivim početkom, čak ni uz pomoć zamjetljive glazbe i vješto korištenih tehničkih pomagala, ne može učiniti nešto čega nema. Ovo je stoga u svojemu Dramskom programu bila jedna od najoskudnijih godina na Dubrovačkim ljetnim igrama.

IZVRSNO PREDOČENA RAZVIKANA PRIJATELJICA
(Gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba)

U Parku Gradac 23. kolovoza, pred zatvaranje ovogodišnjih Igara, Zagrebački HNK gostovao je svojom upravo igrajućom predstavom Genijalna prijateljica talijanske romansijerice Elene Ferrante (r. 1943.). Premijera je bila 30. prosinca 2021. Ferrante je pseudonim, navodno nepoznata pravog prezimena, no samoživotopisna Elena, protagonistica i pričalica prvoga romana Napuljske tetralogije o dvjema prijateljicama, Eleni/Leni i Raffaelli/Lili/Lini, književno se preziva Greco. Ova prva predočava nam čitav život, i svoj i svoje »najbolje prijateljice«, koja je »genijalna«, u engleskom prijevodu »brilliant« (ne nalazim izvorni naslov). Briljantna i genijalna su tuđice bliska značenja, a sudeći prema pripovijedanju, riječ je o posebnoj, iznimnoj, ćudljivoj, svadljivoj, karakterno snažnoj i začudnoj osobi. Odlično sročen, jer je točan i obavijestan, promidžbeni tekst u Programu predstave kaže ovako: »Jedna je (...) blaga i željna priznanja, dok je druga žestoka i beskompromisna, prava borkinja za vlastito dostojanstvo«.

Prije koju godinu u Dubrovniku sam svjedočio tomu kako je Marina Pejnović, mlada i tada posve mi nepoznata kazališna redateljica, postupkom tipičnim za tzv. redateljski teatar, kako ih i školuju, okljaštrila i upropastila dva dramska književna djela, e da bi od njih stvorila predložak za svoje uprizorenje nečega »njezinog«. Veliki sam protivnik kljaštrenja, preinačivanja i dodavanja koječega dramskim književnim djelima onoga što ta djela nisu. Protivnik sam iskrivljavanja i izopačenja znanih dramskih umjetnina. Ne diram ni u čiju slobodu umjetničkog stvaranja, potpisanu samo svojim imenom i prezimenom, ne i tuđim i ne na račun potiranja i uništenja tuđega umjetničkog ostvarenja! Stoga predstavu te redateljice na Gradcu idem gledati očekujući, prema svojemu uvjerenju, »ponavljanje kaznenog (ne)djela«. Da sam tek privatni gledatelj, ne bih ni išao to gledati, ali nisam jer imam preuzetu društvenu obvezu iznijeti ocjenu viđenog, pa i stoga idem na predstavu, iako »preko volje«.

»Genijalna prijateljica« je prilagodba romana za dramsko izvođenje, što su obavili Nina Pavlović i Filip Jurjević, na osnovi prijevoda Ane Badurina. Znači redateljica ima njihov dramski predložak. Koliko ga se pridržavala, zna samo ona (i oni!), no to ovdje nije bitno: bitno je da se držala slova, duha i smisla onoga o čemu roman govori. To je i uprizorila.

Nakon gotovo tri sata gledanja prizorā iz života dviju prijateljica u poratnom siromašnom i primitivnom predgrađu Napulja, pedesetih i šezdesetih prošloga stoljeća, svoju ocjenu, ukupno gledano (ne i sve detalje!), mogu sažeti u samo jednu riječ: Bravo! Odlično! Čestitam!

To se odnosi samo na redateljstvo, dakako. Romani nisu dramska djela, pa i ovaj niže prizore bez dramaturških zakonitosti. Prizorā, i iz prijateljevanja njih dvije i iz života čak sedam obitelji iz kojih su i s kojima se dotiču, ima nebrojeno i moglo ih se nizati do jutra! No, iznašao se dramaturški crescendo u pobuni »genijane prijateljice« pred vjenčanjem, »obrat« i rasplet koji logično i suvislo zaokružuje dotadašnji sadržaj mnogo toga.

U svakoj obitelji najmanje su tri lika, glumaca je trideset, a s ostalim sudionicima predstave više je od četrdeset ljudi: ansambl-predstavom valjalo je ovladati. Iako je imala uobičajene pomoćnike, za scenski pokret, ovdje posebno važan, kao i svjetlo, kao i za glazbu, svoj naum je ostvarila suvereno i doista dojmljivo. Postigla je zavidan ritam, osobito u prvom dijelu predstave začuđujuće stamen, brz, besprijekoran. I glazbenik i majstor svjetla sjajno su surađivali. Ritam drži ovu predstavu. I tehnička savršenost izvedbe.

Ništa nije u tomu redateljstvu do sada neviđeno, redateljskih domislica i smicalica što se tiče, ali je sve majstorski posloženo. Suvremeno redateljstvo razlikuje se od klasičnog prije svega u shvaćanju scenografije. Naime, nema statične scene, osim ponekada »pozadine« koje je najčešće neutralna. Čisti ravni prostor pozornice i na njoj glumac, njegova riječ i pokret te mogući suodnos s drugim glumcima. Vrlo blisko antičkom teatru.

Što se ponekada nužnih predmeta tiče, to je u punom smislu riječi MOBILNA SCENOGRAFIJA: glumci sve što im treba unose te iznose kada potreba za tim prestaje. Nema ulazā, izlaza, vratā, prozorā i sličnog, svugdje su okolo i izlazi i ulazi. U ovoj predstavi sve su brojne epizode pripovijesti prikazane sa svega tri stola, a najčešće je dosta samo jedan, s prenosivim vratima (jako dobro!), s televizorom i kadom, te stolcima, koliko ih treba. Nekada je potreban tek jedan, a ono što vrijedi reći je to što taj stolac poprima vlastitu ulogu, prestaje biti predmet na sceni ili čak rekvizit, a postaje dio stvaralačkog postupka.

Začudno je kako je mlada redateljica (r. 1992.) uspjela u epizodicama na rubu statistā uvući u igru brojna poznata i slavna imena iz zagrebačkoga HNK. Treba doista čestitati, ne tek njoj, nego svima njima! U tom smislu, podsjetit ću na davnu predstavu Kafetarija Žira Radića, također na Igrama, u kojoj pok. Đuro Utješanović (kao Bosanac) tri puta dijagonalno prođe pozornicom (Gundulićevom poljanom) nijemo se čudeći svemu što se na njoj zbiva, da treći puta, već na izlazu sa scene, tek uzdahne kratko »Jȁ!« Premda su tu dugo igrajuću komediju nosili tada slavni glumci, ja sam na sva usta, i u novinama i svugdje, hvalio tu briljantno zamišljenu i ostvarenu ulogu s najkraćim mogućim monologom. I ovdje ima, istina neizdvojenih, ali ipak ostvarenih, čitav niz takvih malenih glumačkih biserčića. (Zapaženo je ponavljanje donošenja cvijeća, a mi stariji koji pamtimo »rađanje televizije« u našim krajevima, prepoznajemo kada je i u romanu, odnosno na pozornici tako: oko prvih televizora okupljale su se čitave obitelji, skupa sa susjedima, kao oko kućnog totema.)

Kada se nečega dohvate, proizvođači zabave te pisci prilagodaba, serijala i sapunica, to postaje razvikano kao i roman Genijalna prijateljica. Kazališni prilagođivači ilustriraju taj razvikani roman dramatiziranjem, a kazališna predstava ga ilustrira vizualno, kao »bibliju u slikama« u srednjem vijeku. Nije, znači, riječ o psihološkom reljefiranju likova dviju protagonistica nego o ilustraciji proznog sadržaja. (U istom ovom HNK Georgij Paro je svojevremeno genijalno ilustrirao Fabrijev roman Vježbanje života. Riječ je i ovdje o ilustrativnoj glumi i o ilustrativnom redateljstvu, ali oboje je sjajno napravljeno. Video-predočena, ova predstava bi mogla biti priručnik na studiju redateljstva!)

Svojevremeno je, tamo šezdesetih-sedamdesetih, bila razvikana Françoise Sagan i njezin Izvjestan osmijeh, a danas se rijetko itko toga sjeća. Gospođi Ferrante ipak predviđam bolju sudbinu: njezine su pripovijesti realistične, čak verističke, a zbilja juga Italije koju iznosi (siromaštvo, duhovna oskudica, vulgaritet, primitivizam, mafija...) vjerodostojna je.

Takva je i ova predstava, vjerodostojna i posrećila se, a kad se predstava posreći, onda je sve dobro. Ovdje je napomenuti stilizirani scenski pokret, skupno i pojedinačno (Pravdan Devlahović), te oblikovanje, a osobito primjena svjetla (Elvis Butković). U Programu se spominje i video (Ivan Lušičić Lik) no to je valjda bilo tako u »kazalištu kutiji«, dok na otvorenom osvijetljeni borovi Gradca bili su vjerna prirodna scenografska pripomoć.

Glumica Iva Mihalić svoju je naslovnu ulogu oblikovala diskretno i suptilno, kako je, čini se, i predviđeno. Jadranka Đokić kao »prijateljica« uvijek je i više nego pouzdana, i ovdje. I da se ne zaboravi, igrali su još (prepisujem!): Ivan Jončić, Mirta Zečević, Alen Šalinović, Vanja Matujec, Milan Pleština, Ana Begić Tahiri, Ivan Colarić, Filip Vidović, Luca Anić, Franjo Kuhar, Darija Lorenci Flatz, Luka Dragić, Iva Jerković, Tin Rožman, Zijad Gračić, Barbara Vicković, Dušan Bućan, Mislav Čavajda, Marin Klišmanić, Jelena Otašević Babić, Goran Grgić, Olga Pakalović, Marin Stević, Ivana Boban, Silvio Vovk, Tesa Litvan. Sudjelovali su: Zdravka Ivandija Kirigin (kostimi, sukladni vremenu zbivanja), Josip Maršić (skladatelj, zaslužan za živahni ritam!) te Patrik Sečen, Matej Kniewald, Andrea Lipej, Ana Trišler, Roko Grbin.

Završni prizor poklona gledateljstvu izveden je maestralno. No, ono vulgarno naskakivanje ženskinje na muškarca, gledano već godinama u gotovo svakoj i svačijoj predstavi, redateljici ovoga kalibra nije trebalo. S mojim književno-kazališnim estetskim i recepcijskim uvjerenjima ne korespondira ni čitav red ženskih međunožja izvedenih na rampu, kao u bordelu, premda u gaćicama, ali sve to korespondira s vulgarnim i primitivnim vremenom i divljom estetikom koja sve nas okružuje. Kao i sa sredinom koja se prikazuje. (O lošem scenskom govoru zagrebačkih glumačkih naraštaja stalno ponavljam, već kao papiga!)

Ova je vrlo skupa predstava, kakvu mogu izvesti samo mnogoljudna kazališta na državnim i gradskim jaslama, svojom velebnom izvedbom popravila, koliko je do nje, opći dojam o Dramskom programu 73. Dubrovačkih ljetnih igara. Ali, ona je gostujuća!

Posebna opaska: Draženu Šivaku je i ove godine izmakao Orlando.