Od ožalošćenog Tartuffea do zastarjelog rokera Don Juana

Izvrsni glumci u ožalošćenom Tartuffeu1)

Pod vodstvom režisera Božidara Violića, poneseni Molièreovim tekstom, glumci Zagrebačkog dramskog kazališta ostvarili su predstavu u kojoj smo vidjeli rijetko velik broj natprosječnih glumačkih ostvarenja.

Tako je Semka Sokolović-Bertok kao Mariannina družbenica Dorine uspijevala da za svaku od svojih brojnih replika pronađe pravi ton, pokazujući širok raspon izražaja govorom, a i čitavom svojom igrom davala je dinamike ritmu predstave kad god bi se pojavila na sceni. Pero Kvrgić je još jednom potpuno promijenio svoj lik. Mala uloga (nažalost, on prečesto igra male uloge): sudski činovnik g. Loyal dobio je u njegovoi interpretaciji čudovišne razmjere birokrata povampirenog zbog vlasti koju ima. Smijeh koji je pobuđivao bio je nelagodan, jer teško je bilo reći da li je taj birokrat demon ili strašilo, no sigurno je da je tu s malo teksta bila ostvarena kompletna ličnost koja je dominirala scenom kad se na njoj pojavila.

Marija Kohn, karikirajući pobožnu staricu (početak 1. čina), i Ljubo Kapor (kao uzbuđeni mladac u sceni s Mariannom) bili su na tim mjestima potpuno ravni u elementima komike Semki Sokolović-Bertok i Peri Kvrgiću. I Emil Glad uklapao se u ovaj krug ulogom Cléanta, premda Molière vjerojatno nije zamišljao svog rezonera ovako, pomalo nedužnim i pomalo naivnim, ali u ovoj predstavi je ionako bilo mnogo toga što bi Molièreu bilo teško zamisliti. Na sasvim drugi način dostigli su visoki nivo kreacije glavnih lica Fabijan Šovagović (kao Tartuffe) i Drago Krča (kao Orgon). Dok je Molièreov Tartuffe najprije opasan i odvratan, a kasnije slomljen i smiješan licemjer, a Orgon ponajprije budala, u Violićevoi koncepciji komada obojica postaju tragični i gotovo ni jednom ne pobuđuju smijeh. Možda su time uloge F. Šovagovića i D. Krče postale kompliciranije i manje zahvalne. Ipak su obojica disciplinirano slijedila režiserovu težnju prema isticanju tragičnih komponenata komada i uspjela nas zainteresirati za nešto što gledatelj teško može primiti – tragediju licemjera i tragediju budale.

Ali prije nego što se nešto kaže o Violićevoj koncepciji samog komada, treba reći da je on uspio postići vrlo dobru igru glumaca koji su težili komici (Sokolović, Kvrgić...) i onih koji su naglašavali tragiku (Krča, Šovagović), a i onih ostalih koji su spretno lavirali između ta dva pola. Uz to on je uspio i uskladiti sve te raznorodne interpretacije u prilično skladnu cjelinu, osim što su u izrazito komičnim scenama kostimi Zlatka Boureka i dekor Miše Račića, inače u cjelini adekvatni tragično intoniranoj postavi komada, sada bili suviše dostojanstveni i teški. Ipak, samim umijećem prilično skladnog uklapanja raznih elemenata u predstavu koja ima određenu fizionomiju, Božidar Violić se pokazao kao redatelj znatnih mogućnosti i talenta.

Međutim, za žaliti je što je prekrajajući Molièrea – izmijenivši pored ostaloga i Moliéreov, doduše, dramaturški neopravdan obrat na kraju – neprekidno isticao svoju prisutnost u predstavi. S kvalitetama kojima raspolaže on je gotovo sigurno mogao ostvariti, u suradnji s vrlo dobrim glumcima, briljantnu komediju punu molierovskog duha. Što je pak dobio ovim naglašavanjem tragičnih elemenata kada Tartuffe – unatoč kraja u kome kralj kao Deus ex machina uređuie stvari – živi kao tip licemjera u bilo kom društvu, a Violić naprotiv inzistira na tragičnom u likovima Tartuffea i Orgona, želeći ih prikazati žrtvama društva u kojem žive i koje ih čini onim što jesu.

Licemjera i budala bilo je u svim društvima i nisu samo socijalne prilike ono što ih čini takvima. A uostalom, suprotstaviti se kralju Louisu XIV. i crkvi danas nije baš postupak koji bi naročito oduševljavao svojom smionošću. Inzistiranje na ovim elementima mnogo je jače vezalo Tartuffea za Francusku 17. stoljeća nego što ga je vezao odbačeni Molièreov kraj. Tartuffe u Zagrebačkom dramskom kazalištu dalje je od nas no što to sugerira Molièreov tekst. A Violić nije izgleda osjetio ono što je Molière kao dramatičar i kazališni čovjek sigurno znao – da se često kroz smijeh više nego forsiranom ozbiljnošću može efikasnije progovoriti o ozbiljnim problemima.

Don Juan kao zastarjeli roker2)

Tek kada pri samom kraju predstave, neposredno pred Don Juanovu smrt, odjekne iz zvučnika glas Jima Morrisona This is the end, beautiful friend u pjesmi The End, postaje pomalo jasno kakvu vrstu radikalnog osuvremenjivanja Don Juana u režiji Dejana Projkovskog nudi zagrebački HNK kao prvu ovosezonsku izvedbu remek-djela velikog Molirea. Ne sporim da i danas ima dosta ljubitelja The Doorsa kojima i sam pripadam, ali oni danas nisu – kao ni čitava rokerska kultura – bitna odrednica svijeta u kojem živimo, kao što su to bili u šezdesetim godinama prošlog stoljeća.

Isto tako zasigurno i danas još postoje i orgije i grupni seks, ali nakon svih zaraza, u tako rijetkim slučajevima da su zanemarivi kao odrednica današnjice, dok su u šezdesetima bili dio seksualne revolucije koja je kao i rock iskazivala bunt (posebno mlađe generacije) prema tradicionalnom građanskom moralu i postojećem društvenom uređenju. Redatelj Projkovski, doduše, to vrijeme nije proživio, jer je rođen 1979. godine, ali su njegova saznanja o tom vremenu toliko pozitivna da ga je u ovoj predstavi odlučio postaviti kao neku alternativu pritiscima u kojima živimo.

Jedino tako moguće je shvatiti njegovo gomilanje scena orgija u kojima dominiraju ljepotice obnaženih grudi, i to u tolikoj mjeri da Molièreova radnja, dramaturgija i dijalozi ostaju u njihovoj sjeni, onemogućujući glumce da ostvare cjelovita i zanimljiva lica koja ovaj tekst nudi i u vrlo slobodnim adaptacijama. Ovdje čak i naslovni lice gubi jedno od svojih bitnih svojstava – Don Juanu više nije izazov zavođenje svaki put nove žene, nego je sveden na to da prvenstveno kroz orgije velikom brzinom mehanički uvećava svoj popis osvajanja. Tako zamišljen protagonist nije pružio gotovo nikakvu šansu svom interpretu Igoru Kovaču da ostvari kompleksniji lik i pokaže svoje glumačko umijeće. Ono se tek nazire u jedinoj molijerovski komičnoj sceni predstave: kada protagonista od utapanja spašava seljak Pierrot (Filip Vidović), Don Juan odmah osvaja njegovu zaručnicu Charlotte (Tesa Litvan), nudeći joj brak kao i njezinoj prijateljici Mathurine (Luca Anić).

Međutim, i ovdje te efektne komičarske epizode nadmašuju Igora Kovača koji najveći dio vremena provodi kao suvremeni protagonist koji se, natačući se alkoholom iz boce ili sviranjem gitare, nastoji bez previše uvjerljivosti prilagoditi seksualnoj revoluciji od prije pola stoljeća. Zato mu je jedina prava svijetla točka govor protiv mržnje, koji neposredno prije svršetka predstave izgovara kao naš suvremenik, s pravim žarom osuđujući hipokriziju, a naglašavajući posebno ona mjesta koja asociraju na naše današnje situacije.

To je bio previše izravan put za kazališno osmišljenu kritiku, a nije uspio niti pomoći u stvaranju uvjerljivije i kompleksnije Don Juanove osobnosti, a bez nje nije bilo moguće stvoriti vrjedniju predstavu. Tako pojednostavljeni protagonist nije mogao imati ni uobičajeno dovitljivog slugu Sganarella, inicijatora komičnih, ali i vrlo smislenih rasprava s gospodarom, kojem se mora povinovati ne zbog snage argumenata nego zbog društvenog statusa. Uz to, on je poput dugog niza slugu – od antike do Molièrea, virtuozni pokretač radnje svojom živošću i duhovitošću. Svega toga kod Projkovskoga nema, pa je Sganarelle kojeg Dušan Banić korektno tumači sukladno redateljskoj koncepciji, samo ograničeni malograđanin koji vjeruje (uglavnom crkvenoj) propagandi. Naravno da takav lik ne može pokrenuti prštavu komediju.

Zbog toga Dejan Projkovski pokušava stvoriti komične situacije u neočekivanim, ali i neadekvatnim situacijama. Tako npr. na zakazanoj večeri kameni kip zapovjednika (Milan Pleština) kojeg je Don Juan ubio, umjesto zastrašujuće pojave postaje lik iz crtića kakve se ponajprije moglo naći prije pedesetak i više godina. Teško je dokučiti što bi takva karikatura trebala značiti, ali neko smislenije značenje nije lako naći niti za čitavoga ovog Don Juana, izgubljenoga između današnjice, rocka i seksualne revolucije šezdesetih godina prošlog stoljeća.

__________________
1) Naš ugledni filmski i kazališni kritičar te televizijski redatelj Tomislav Kurelec za objavu u Kolu (u povodu 400. obljetnice Molièreova rođenja) odabrao je dva svoja osvrta – najstariji (iz 1965. i najnoviji (iz 2022. godine) – o izvedenim predstavama Tartuffea i Don Juana u zagrebačkim kazalištima. Ovdje prenosimo njegov tekst tiskan u Studentskom listu 1965. godine, u rubrici »Svjetlosti pozornice« (str. 64.), gdje piše o uprizorenju Molièreova Tartuffea u Zagrebačkom dramskom kazalištu (Gavella), u režiji Božidara Violića. (Op. ur.)

2) Ovo je Kurelčev najnoviji kritički osvrt (s punim naslovom: »Don Juan kao zastarjeli roker u izvedbi lišenoj molijerovske prštave komike«), izvorno objavljen na e-portalu Kazalište.hr, 7. studenoga 2022. (Op. ur.)